Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3993/14 (Zaštitni fond Federacije BiH)
Odluka donesena 12. 01. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Pasivna legitimacija
- Materijalna šteta
- Likvidacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju
- Zakon o stečajnom postupku
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku
- Zakon o stečajnom postupku
- Zakon o privrednim društvima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3993/14
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3993/14, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zaštitnog fonda Federacije BiH podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 057457 14 Gž od 18. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 057457 12 P od 14.
novembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Irsan Kukić, advokat iz Travnika, podnio je 29. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 057457 14 Gž od 18. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 057457 12 P od 14. novembra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Ane Marijanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 21. oktobra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 6. novembra 2015. godine, Općinski sud 9. novembra 2015. godine, a tužiteljica nije dostavila odgovor u roku koji je istekao 2. novembra 2015. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 057457 12 P od 14. novembra 2013. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, te obavezan apelant da joj na ime materijalne štete isplati iznos od 2.243, 12 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 16. augusta 2010. godine pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.020,60 KM dok je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu u odnosu na naknadu materijalne štete preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju je navedeno da je tužiteljica u tužbenom zahtjevu navela da je vlasnica vozila, preciziranog u presudi, na kojem je nastala materijalna šteta uslijed saobraćajne nesreće u kojoj je učestvovalo i vozilo, također precizirano u presudi, a koje je bilo osigurano policom Hercegovina osiguranja broj 16202782. U tužbi je navedeno i da je Hercegovina osiguranje d.d. Mostar stavljeno pod posebnu likvidaciju zbog čega je tužiteljica, na osnovu odredbi člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju), naknadu navedene štete zatražila od apelanta, koji je u tu svrhu i oformljen. Općinski sud je obrazložio da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da se 16. augusta 2010. godine dogodila saobraćajna nesreća u Novom Travniku, u Ulici Kraljice Katarine Kotromanić, u kojoj su učestvovala naprijed navedena vozila, te da je na tužiteljicinom vozilu nastala šteta. Utvrđeno je i da je Hercegovina osiguranju d.d. Mostar, na osnovu rješenja Agencije za nadzor osiguranja FBiH, oduzeto odobrenje za rad kao i da je Rješenjem tog suda broj 58 0 L 076564 10 L od 12. januara 2011. godine otvoren poseban likvidacioni postupak nad tim osiguravajućim društvom. Nadalje je utvrđeno da je na ispitnom ročištu od 10. oktobra 2012. godine prijava tužiteljice za isplatu naknade navedene štete po osnovu potraživanja iz autoodgovornosti u iznosu od 5.267,00 KM osporena u cijelosti, te tužiteljica upućena na parnični postupak radi dokazivanja osnovanosti i visine njezinog potraživanja. Navedeno je da je u vezi s tim tužiteljica i pokrenula predmetni parnični postupak zahtijevajući od apelanta da joj po naprijed navedenom osnovu - nastanak materijalne štete uslijed saobraćajne nesreće - isplati naprijed precizirani iznos.
6. Nadalje je navedeno da je apelant u toku postupka istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije na njegovoj strani. S tim u vezi je obrazloženo da je odredbama člana 16. Zakona o osiguranju propisana obaveza apelanta da oštećenim stranama plaća odštetu, između ostalog, i u slučaju kada je protiv društva za osiguranje registriranog u FBiH pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja dozvole za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza po Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o društvima za osiguranje) ili Zakona o osiguranju, te da u takvim slučajevima oštećena strana može potraživati naknadu od apelanta. Općinski sud je u vezi s navedenim istakao da je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani, a posebno i stoga jer je, kako je naveo taj sud, u vrijeme podnošenja predmetne tužbe Hercegovina osiguranju d.d. Mostar već bila oduzeta dozvola za rad i pokrenut poseban likvidacioni postupak nad njim. Nadalje, Općinski sud je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, detaljno interpretiranog u presudi, utvrđeno i da je tužiteljica doprinijela nastanku štete i štetnih posljedica s udjelom od 20% te da je na osnovu toga, a u vezi s odredbama čl. 178, 185. i 190, u vezi s članom 192. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), donio odluku kao u dispozitivu.
7. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 51 0 P 057457 14 Gž od 18. juna 2014. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio osporenu presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda. Navedeno je da je odredbama člana 16. Zakona o osiguranju propisana apelantova obaveza u pogledu plaćanja odštete u slučaju smrti ili fizičke povrede ili nastanka materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nesrećama u BiH u slučajevima kada je protiv društva registriranog u FBiH pokrenut postupak posebne likvidacije ili oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza. Istaknuto je da u vezi s tim apelant „preuzima sva prava oštećenog koja proizlaze iz nezgode prema licu, koje je odgovorno za štetu ili njenom osiguranju, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije“, pri čemu apelant ima privilegiju korisnika naknade predviđene u članu 70. Zakona o društvima za osiguranje. Navedeno je da je odredbama člana 2. Zakona o likvidaciji, na čiju primjenu upućuje odredba člana 70. Zakona o društvima za osiguranje, propisano da je svrha likvidacionog postupka da se cjelovito namire svi povjerioci pravne osobe nakon unovčenja njezine imovine. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da nije pasivno legitimiran u konkretnom slučaju s obzirom da je shodno navedenim zakonskim odredbama tužiteljica upućena na parnični postupak jer je u posebnom likvidacionom postupku u potpunosti osporeno njezino potraživanje i po osnovu i po visini. Prema obrazloženju Kantonalnog suda tužiteljica se, u skladu s navedenim, i obratila sudu s tužbenim zahtjevom protiv apelanta, te je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da ne postoji njegova pasivna legitimacija jer iz člana 70. Zakona o društvima osiguranja jasno proizlazi njegova supsidijarna odgovornost koja postoji samo kada osoba nije mogla u cijelosti da se namiri u likvidacionom postupku i tek kad na apelanta budu prenesene rezerve i tek kad se utvrdi isplata sredstava po osnovu priznatih šteta. Apelant smatra da je zbog navedenog trebalo prekinuti predmetni parnični postupak do okončanja likvidacionog postupka. Apelant također navodi da je i sudska praksa u nekim predmetima zauzela stav da apelant u slučajevima kakav je konkretan nije pasivno legitimiran, a da je takav stav potvrdio i Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 2676/09 od 27. juna 2012. godine.
b) Odgovor na apelaciju
9. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
10. Općinski sud je naveo da u toku postupka nisu prekršena apelantova prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
11. U Zakonu o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine FBiH“ broj 24/05) relevantne odredbe glase:
Član 15. st. 1. i 2.
Institucija Zaštitnog fonda
1. Ovim se Zakonom u Federaciji osniva pravna osoba pod nazivom Zaštitni fond Federacije BiH sa sjedištem u Sarajevu, pod nadzorom i kontrolom Agencije za nadzor.
2. Cilj je Zaštitnoga fonda plaćanje odšteta osiguranja od građanske odgovornosti koje proizilaze iz prometnih nezgoda koje se dogode nakon početka njegova rada u slučajevima predviđenim u članu 16. ovoga Zakona.
Član 16.
Obaveze Zaštitnog fonda
1. Zaštitni fond obavezan je oštećenim stranama plaćati odštetu u slučaju smrti ili tjelesne ozljede i materijalne štete prouzročene u prometnim nezgodama u BiH kada:- osoba odgovorna za nezgodu ostane nepoznata, u kojem je slučaju Zaštitni fond obavezan dati naknadu samo kod šteta zbog smrti ili tjelesnih ozljeda. Zaštitni fond obavezan je dati naknadu u svim slučajevima u kojima se nezgoda dogodila na teritoriju Federacije;
- je nezgodu prouzročilo vozilo u vezi kojega nije ispunjena obaveza iz člana 3. ovoga Zakona, a vozilo posjeduje osoba s prebivalištem u Federaciji;
- je protiv društva registriranog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjenja finansijskih obaveza prema Zakonu o društvima za osiguranje u privatnome osiguranju ili prema ovome Zakonu.
2. Naknada ne može prelaziti minimalne limite osiguranih iznosa za svaku nezgodu, kako je predviđeno u tački a) stav 2. člana 9. ovoga Zakona. Ako postoji više oštećenih strana primjenjuju se stav 3. člana 9. ovoga Zakona.
3. U slučajevima predviđenim u stavu 1. ovog člana oštećena strana može potraživati naknadu od Zaštitnoga fonda, ali ne i od pojedinačnih članova Zaštitnog fonda.
4. Po isplati odštete Zaštitni fond preuzima sva prava oštećenog koja proizilaze iz nezgode, prema osobi koja je odgovorna za štetu ili njenom osiguravatelju, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Zaštitni fond ima privilegij korisnika naknade predviđen u članu 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju.
5. Zaštitni fond neće biti odgovoran za refundiranje bilo kojem socijalnom ili privatnom osiguravatelju za bilo koje iznose koje je taj osiguravatelj obavezan platiti oštećenoj strani. Zaštitni fond preuzet će prava oštećene strane prema socijalnom ili privatnom osiguravatelju do iznosa kog je Zaštitni fond platio oštećenoj strani.
12. U Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju („Službene novine FBiH“ broj 24/05) relevantne odredbe glase:
Član 69. st. 1, 2, 3, 8.
Posebna likvidacija za društva
1. Postupak likvidacije društva bit će pokrenut i vođen u slučajevima ako:
I. Agencija za nadzor oduzme odobrenje za rad društvu;
II. pravomoćnom sudskom odlukom registracija društva bude proglašena ništavnom; III. skupština društva odluči o prestanku društva.
Odredbe Zakona o stečajnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 32/04), Zakona o likvidacionom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 29/03) i Zakona o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“, br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 i 29/03) primjenjivat će se na postupke stečaja ili likvidacije društva, osim u slučajevima kada je to drugačije regulirano ovim Zakonom.
U slučaju oduzimanja odobrenja za rad društva zbog kršenja zakona i u slučaju prestanka društva kome je zabranjeno slobodno raspolaganje imovinom, društvo će biti predmet posebne likvidacije.
2. Sve do okončanja postupka posebne likvidacije nad društvom se ne može otvoriti stečaj.
3. Posebna likvidacija bit će proglašena i okončana obrazloženom odlukom Agencije za nadzor koja će biti dostavljena društvu i objavljenja u „Službenim novinama Federacije BiH” i „Službenom glasniku RS” u slučaju ako je društvo obavljalo poslove u RS putem podružnice.
(...)
8. Pokretanjem posebne likvidacije društva svi tekući sudski postupci su hitni a korisnici naknade, privremeni upravnik i likvidacioni upravnik imaju pravo da to zahtjevaju od suda.
Član 70. st. 1, 2. i 4.
Stečaj i likvidacija: Zajedničke odredbe
1. U slučaju posebne likvidacije ili stečaja društva privremeni upravnik, likvidacioni upravnik ili stečajni upravnik iz člana 69. ovog Zakona u roku od 10 dana od dana imenovanja pisanim putem pozvat će sve poznate ugovarače osiguranja i podnosioce zahtjeva za naknadu po osnovu osiguranja u cijeloj BiH, na njihovo uobičajeno mjesto prebivališta ili sjedište, da prijave svoje zahtjeve, informirajući ih o efektima posebne likvidacije ili stečaja u skladu sa odredbama čl. od 68. do 71. i člana 29. ovog Zakona. Svaki podnosilac zahtjeva po osiguranju mora biti obaviješten oglasom koji se objavljuje jednom sedmično u tri uzastopne sedmice u dvoje dnevnih novina velikog tiraža od kojih se barem jedne izdaju u mjestu sjedišta društva, a druge su finansijske novine, da prijave svoje zahtjeve sa svom odgovarajućom dokumentacijom u roku od 90 dana od datuma posljednjeg objavljivanja.
2. Ispitivanje potraživanja bit će vođeno od lica iz stava 1. ovog člana i počet će najkasnije u roku od tri dana od isteka datuma iz stava 1. ovog člana i bit će završeno u najkraće moguće vrijeme. Na ročištu za ispitivanje potraživanja stečajni, odnosno likvidacioni sudija odlučit će o osnovanosti svakog potraživanja. Privremeni upravnik i stečajni ili likvidacioni upravnik trebaju jasno iskazati svoje mišljenje o svakom pojedinom potraživanju i podnijeti svoje mišljenje stečajnom, odnosno likvidacionom sudiji o osnovanosti potraživanja. Sudija će prihvatiti one zahtjeve koji su prihvaćeni od privremenog upravnika i stečajnog ili likvidacionog upravnika kao i one čije je postojanje utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom.
(...)
4. Sačinit će se posebna lista osporenih potraživanja u kojoj će se navesti iznosi procijenjeni od likvidacionog, odnosno stečajnog upravnika kao i prijavljeni iznosi. Ova lista će odmah biti upisana u Registru društva i bit će objavljena u bar dvije dnevne novine velikog tiraža od kojih se barem jedna izdaje u glavnom mjestu poslovanja društva jednom sedmično u tri uzastopne sedmice. Povjerioci svih osporenih potraživanja imaju pravo da tužbom redovnom sudu utvrđuju postojanje osporenih potraživanja. Predmeti po ovim tužbama smatrat će se hitnim.
(...)
VI.Dopustivost
13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 057457 14 Gž od 18. juna 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 29. augusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
17. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. U vezi s navodima apelanta o povredi prava garantiranih Evropskom konvencijom i Protokolom broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz člana 1. Zakona o osiguranju proizlazi da je apelant pravna osoba koja je u svojoj pravnoj naravi nosilac javno-pravnih ovlaštenja (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 1766/14 od 27. oktobra 2015. godine i AP 1109/14 od 10. novembra 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), osnovana s ciljem plaćanja odšteta osiguranja od građanske odgovornosti koje proizlaze iz saobraćajnih nezgoda koje se dogode nakon početka njegovog rada u slučajevima predviđenim u članu 16. tog zakona, te da se kao takav nalazi pod direktnim nadzorom Agencije za nadzor FBiH. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi te javna vlast, odnosno nosioci javno-pravnih ovlaštenja, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama apelant obavezan da tužiteljici naknadi materijalnu štetu, iz čega proizlazi da se predmetni postupak odnosio na utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. Stoga Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava jer smatra da iz zakonskih odredbi proizlazi da nije pasivno legitimiran u slučajevima kao što je konkretan, odnosno da je njegova pasivna legitimacija supsidijarna, i to tek u slučaju ako se oštećena osoba nije u potpunosti namirila u likvidacionom postupku.
22. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije neosnovan i da su se pri tom pozvali na odredbe člana 16. Zakona o osiguranju i čl. 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je naprijed citiranim odredbama člana 16. Zakona o osiguranju, između ostalog, propisano da je apelant obavezan oštećenim stranama plaćati odštetu u slučaju smrti ili tjelesne ozljede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nesrećama u BiH, između ostalog, i u slučaju kada je protiv društva koje je registrirano na teritoriji FBiH pokrenut poseban likvidacioni postupak, te da apelant po isplati odštete preuzima sva prava oštećenog koja proizlaze iz nezgode prema osobi koja je odgovorna za štetu ili njezinom osiguravatelju, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Osim toga članom 70. Zakona o društvima za osiguranje je propisano da povjerioci svih osporenih potraživanja imaju pravo da tužbom redovnom sudu utvrđuju postojanje osporenih potraživanja, a predmeti po ovim tužbama smatrat će se hitnim.
25. Dovodeći u kontekst navedene zakonske odredbe s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je apelant pasivno legitimiran u predmetnom slučaju. Naime, nesporno je da je tužiteljica prijavila svoje potraživanje u posebnom likvidacionom postupku i da je to potraživanje osporeno, te je tužiteljica upućena na parnični postupak radi dokazivanja osnovanosti i visine njezinog potraživanja, a sve shodno odredbama člana 70. Zakona o društvima za osiguranje. Također, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je protiv društva Hercegovina osiguranje d.d. Mostar pokrenut poseban likvidacioni postupak i oduzeta mu dozvola za rad te da u takvom slučaju, shodno odredbama člana 16. Zakona o osiguranju, nastaje obaveza za apelanta za isplatu odštete u slučaju materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nesrećama na teritoriji BiH. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant nakon isplate odštete preuzima sva prava oštećenog prema osobi koja je odgovorna za štetu ili njezinom osiguravatelju i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Zbog svega navedenog Ustavni sud smatra da su obrazloženja redovnih sudova jasna i argumentirana i da su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su iz tog razloga apelantovi navodi neosnovani.
26. Ustavni sud zapaža da se apelant u korist svojih tvrdnji poziva na odluku Ustavnog suda broj AP 2676/09 (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 2676/09 od 27. juna 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud zapaža da se u predmetu broj AP 2676/09, u kojem je apelacija odbačena kao prima facie neosnovana, radi o drugačijem činjeničnom i pravnom stanju s obzirom da, za razliku od konkretnog predmeta, apelant u predmetu broj AP 2676/09 nije po nalogu likvidacionog upravnika pokrenuo u ostavljenom roku parnični postupak za utvrđivanje osnovanosti i visine dijela potraživanja koje mu u posebnom likvidacionom postupku osiguravajućeg društva nije priznato. S obzirom da je u konkretnom slučaju, kao što je u prethodnim tačkama ove odluke već rečeno, tužiteljica nakon što joj je u posebnom likvidacionom postupku osporen i osnov i visina potraživanja pokrenula predmetni parnični postupak, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
27. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine također neosnovani.
VIII.Zaključak
29. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je apelant u konkretnom slučaju pasivno legitimiran shodno odredbama Zakona o osiguranju i Zakona o društvima za osiguranje.
30. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman