Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4055/16 (SAVEZ UDRUŽENJA GRAĐANA OŠTEĆENOG SLUHA I GOVORA BOSNE I HERCEGOVINE)
Odluka donesena 07. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stečaj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4055/16
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4055/16, rješavajući apelaciju SAVEZA UDRUŽENJA GRAĐANA OŠTEĆENOG SLUHA I GOVORA BOSNE I HERCEGOVINE , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija SAVEZA UDRUŽENJA
GRAĐANA OŠTEĆENOG SLUHA I GOVORA BOSNE I
HERCEGOVINE podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 St 469364 16 Pž od 13. septembra 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 St 469364 16 St od 20.
maja 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1.SAVEZ UDRUŽENJA GRAĐANA OŠTEĆENOG SLUHA I GOVORA BOSNE I
HERCEGOVINE (u daljem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 St 469364 16 Pž od 13. septembra 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 St 469364 16 St od 20. maja 2016. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „ukinuo i stavio van snage osporene odluke, te ukinuo sve provedene radnje proistekle otvaranjem stečajnog postupka nad apelantom do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji.“ Apelant je 11. novembra 2016. godine dopunio apelaciju dostavljanjem određene dokumentacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri AP-4055/16 od 22. decembra 2016. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 5. decembra 2016. godine, a od Jandrije Rakite – podnosioca prijedloga za pokretanje stečajnog postupka nad apelantom (u daljem tekstu: predlagač) zatraženo je 13. decembra 2016. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i predlagač su u periodu od 9. do 21. decembra 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Uvodne napomene
7. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 St 469364 14 St od 4. marta 2015. godine, postupajući po prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka koji je podnio predlagač kao stečajni povjerilac, pokrenut je prethodni postupak za utvrđivanje da li postoje uvjeti za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom i imenovan je privremeni stečajni upravnik.
8. U obrazloženju rješenja Općinski sud je konstatirao da je predlagač u prijedlogu naveo da ima dospjela novčana potraživanja prema apelantu koja su utvrđena pravosnažnom presudom, a koja nije u mogućnosti da naplati duže od 60 dana s apelantovih računa, koji su duži vremenski period blokirani. Također, Općinski sud je konstatirao da je predlagač svoje navode potkrijepio dokazima dostavljenim u prilogu prijedloga. Općinski sud je, odlučujući prije svega o dopuštenosti samog prijedloga, pošao od odredbi Zakona o udruženjima i fondacijama FBiH (u daljem tekstu: Zakon o udruženjima) i Zakona o stečajnom postupku FBiH (u daljem tekstu: Zakon o stečajnom postupku). S tim u vezi je ukazao da je članom 2. Zakona o stečajnom postupku propisan cilj stečajnog postupka i navedeno je da se stečajni postupak provodi radi namirenja povjerilaca unovčenjem dužnikove imovine, i podjelom prikupljenih sredstava povjeriocima. Dalje, ukazao je da je članom 4. Zakona o stečajnom postupku propisano da su za podnošenje prijedloga ovlašteni stečajni dužnik i svaki povjerilac koji ima pravni interes za provođenje stečajnog postupka. Također, ukazao je da je članom 5. Zakona o stečajnom postupku propisano da se stečajni postupak provodi nad imovinom pravnog lica i imovinom dužnika pojedinca (stav 1.), osim nad imovinom FBiH, općine, grada i javnih fondova koji se u cijelosti ili djelomično finansiraju iz budžeta (stav 2.). S obzirom da nije dokazano da se apelant u cijelosti ili djelomično finansira iz budžeta, Općinski sud je zaključio da se može pojaviti kao stečajni dužnik u konkretnom slučaju. Osporene odluke
9. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 St 469364 16 St od 20. maja 2016. godine, otvoren je stečajni postupak nad apelantom i imenovan je stečajni upravnik.
10. Općinski sud je u obrazloženju rješenja, prije svega, konstatirao da se u toku postupka kao sporno pitanje pojavilo pitanje apelantovog zastupanja od Ferhata Berbića (u daljem tekstu: F. B.) i urednosti punomoći za zastupanje koju je to lice dalo advokatu Senadu Biliću. U vezi s tim, Općinski sud je uvidom u izvatke iz Registra udruženja u Federaciji Bosne i Hercegovine, te imajući u vidu član 6. apelantovog Statuta, utvrdio da je F. B., kao apelantov predsjednik, lice koje je ovlašteno za apelantovo zastupanje, a da činjenica da punomoć nije ovjerena apelantovim pečatom nije od utjecaja za pravilno zastupanje u konkretnom slučaju.
11. Općinski sud je dalje utvrdio da iz izvještaja privremenog stečajnog upravnika i njegovog izjašnjenja na održanom ročištu proizlazi da je apelant platežno nesposoban, da nije u mogućnosti izvršavati svoje dospjele obaveze, te da su mu računi blokirani od 2013. godine i da predlagač ima pravosnažno rješenje o izvršenju koje nije izmireno duže od 60 dana. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti za otvaranje stečajnog postupka.
12. Općinski sud je, pri tome, ocijenio da su neosnovani apelantovi navodi da se nad njim ne može otvoriti stečajni postupak primjenom odredbi člana 5. stav 2. Zakona o stečajnom postupku, s obzirom da je citiranom odredbom propisano da se stečajni postupak ne može otvoriti nad imovinom FBiH, općine, grada i javnih fondova koji se u cijelosti ili djelomično finansiraju iz budžeta. Naime, Općinski sud je istakao da je apelant udruženje građana, shodno čemu za odlučivanje o otvaranju stečajnog postupka nije relevantna činjenica iz kojih se izvora apelant finansira, jer udruženje građana nije javni fond. Dalje, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 5. stav 1. Zakona o stečajnom postupku propisano da se stečajni postupak provodi nad imovinom pravnog lica. Konstatirajući da je apelant pravno lice – udruženje građana i da ima obaveze prema svojim povjeriocima koje su neizmirene, Općinski sud je zaključio da se i nad apelantom kao udruženjem građana može provesti stečajni postupak, iako to nije izričito propisano Zakonom o udruženjima. Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju, kako pitanje provođenja stečaja nije regulirano navedenim zakonom, „može primijeniti i analogija“, a imajući u vidu da je „Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o udruženjima i fondacijama BiH“ propisano da se stečaj može provesti i nad imovinom udruženja ili fondacije.
13. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv Rješenja Općinskog suda broj 65 0 St 469364 16 St od 20. maja 2016. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 St 469364 16 Pž od 13. septembra 2016. godine kojim je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
14. U obrazloženju Kantonalnog suda je, pored ostalog, konstatirano da je prvostepeni sud imao u vidu sve apelantove navode koje je apelant ponovio i u žalbi, te da je svoju odluku donio nakon što je ispitao sve okolnosti, i potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice od kojih zavisi odluka suda o postojanju uvjeta za otvaranje stečajnog postupka. Kantonalni sud je zaključio da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da u konkretnom slučaju može biti otvoren stečajni postupak, jer iz rezultata prethodnog postupka proizlazi da su ispunjeni uvjeti iz člana 6. Zakona o stečajnom postupku, dok, i po mišljenju tog suda, činjenica da je apelant udruženje građana koje se finansira iz budžeta ne može biti od utjecaja na drugačiju odluku. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 5. Zakona o stečajnom postupku, budući da je u konkretnom slučaju jasno da se radi o prijedlogu za pokretanje postupka nad imovinom pravnog lica. Shodno tome su i po mišljenju tog suda ispunjeni uvjeti iz člana 5. stav 1. navedenog zakona. Kantonalni sud je zaključio da je, kako je u konkretnom slučaju prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnesen protiv udruženja građana koje je registrirano u skladu sa Zakonom o udruženjima Rješenjem Ministarstva pravde FBiH broj 03-054-1271/98 od 12. oktobra 1998. godine, prvostepeni sud pravilno zaključio da se ne radi o pravnom licu iz člana 5. stav 2. Zakona o stečajnom postupku, odnosno da nema smetnji za otvaranje stečajnog postupka ako su za to ispunjeni zakonom propisani uvjeti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini smatra da su u predmetnom postupku redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer su zanemarili odredbe Zakona o udruženjima, koji je, po apelantovom mišljenju lex specialis u konkretnoj pravnoj stvari, jer je apelant registriran na nivou FBiH kao pravno lice Rješenjem Ministarstva pravde broj 03-054-1271/98 od 12. oktobra 1998. godine. Naime, apelant tvrdi da predmetni zakon svojim odredbama ne predviđa stečajni postupak nad udruženjem kao način prestanka postojanja udruženja.
b) Odgovori na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju rješenja i da smatra da u postupku odlučivanja o žalbi nije došlo do povrede odredaba Evropske konvencije.
17. Općinski sud je istakao da u cijelosti ostaje kod svoje odluke i da, suprotno apelantovim navodima, smatra da pri donošenju osporenih odluka nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u smislu proizvoljne primjene prava, i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Predlagač, prije svega, smatra da je apelacija podnesena od neovlaštenog lica. U vezi s tim, između ostalog, tvrdi da je apelaciju podnio advokat Senad Bilić na osnovu „nelegalne, fiktivne i privatne“ punomoći koju mu je dao F. B., a koji mu je, kako navodi, „lično poznat kao bivši apelantov predsjednik“. Pored toga, ističe da punomoć nije ovjerena apelantovim pečatom, te da po svom sadržaju „ničim ne upućuje da je data u svojstvu apelantovog ovlaštenog lica kao pravne osobe“ i na koji predmet zastupanja se odnosi, a da datum kojim je datirana također ukazuje da je „fiktivna“. Predlagač dalje smatra da se apelant neosnovano poziva na Zakon o udruženjima. U vezi s tim, između ostalog, tvrdi da apelant nije registriran po tom zakonu već po ranijem zakonu o udruživanju građana („Službene novine FBiH“ broj 6/95). Predlagač tvrdi da se prema odredbi člana 5. stav 1. Zakona o stečajnom postupku stečaj nad pravnim licem – udruženjem provodi bez obzira na način finansiranja, jer apelant nije javni fond iz člana 5. stav 2. istog zakona da bi finansiranje iz budžeta bilo smetnja za otvaranje stečaja nad njegovom imovinom. Predlagač predlaže da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o stečajnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 29/03, 32/04, 42/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Ciljevi stečajnog postupka (1)Stečajni postupak provodi se radi grupnog namirenja povjerilaca stečajnog dužnika unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava povjeriocima.
[…] Član 5. st. 1. i 2.
Stečajni dužnik 1)Stečajni postupak može se provesti nad imovinom pravnog lica, kao i nad imovinom dužnika pojedinca. […] 2)Stečaj se može otvoriti i nad imovinom javnih pravnih lica, izuzev nad imovinom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), općine, grada, javnih fondova, koji se u cijelosti ili djelomično finansiraju iz budžeta.
Član 6.
Stečajni razlozi 1) Razlog otvaranja stečajnog postupka je platežna nesposobnost stečajnog dužnika. (2) Stečajni dužnik je platežno nesposoban ukoliko nije u stanju izvršavati svoje dospjele i potraživane obaveze plaćanja. Okolnost da je stečajni dužnik podmirio ili da može podmiriti, u cijelosti ili djelomično, potraživanja nekih povjerilaca samo po sebi ne znači da je platežno sposoban.
(3) U pravilu, smatra se da je stečajni dužnik platežno nesposoban ako u neprekidnom trajanju od 30 dana ne izmiruje svoje dospjele novčane obaveze.
[…]
20. Zakon o udruženjima i fondacijama („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 45/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član 26. st. 1. i 4.
Udruženje se upisuje u registar udruženja, a fondacija u registar fondacija.
[…] Danom upisa u registar, udruženje ili fondacija stječe svojstvo pravnog lica.
Član 42.
Udruženja i fondacije brišu se iz registra kada Federalno ministarstvo, odnosno kantonalni organ, donese konačno rješenje o prestanku rada udruženja, odnosno fondacije, ili kada Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno kantonalni sud, donese pravosnažnu presudu o zabrani rada udruženja ili fondacije.
Član 43.
Udruženje ili fondacija prestaje s radom:
1) ako nadležni organ udruženja, odnosno fondacije, donese odluku o prestanku rada ili odluku o pripajanju, razdvajanju ili transformaciji udruženja, odnosno fondacije; 2) ako su ispunjeni uvjeti iz člana 9. stav 4. ovog zakona, ili ako se utvrdi da je udruženje ili fondacija prestala djelovati.
Smatrat će se da je udruženje prestalo djelovati:
1) ako je proteklo dvostruko više vremena od vremena utvrđenog statutom udruženja za održavanje skupštine, a skupština udruženja nije održana;
2) ako se broj članova udruženja smanji ispod broja određenog ovim zakonom za osnivanje udruženja, a skupština udruženja u roku od tri mjeseca od dana nastupanja ove okolnosti ne donese odluku o prijemu novih članova.
Nezavisno od odredbi stava 2. tačka 2. ovog člana, udruženje neće prestati ako prijem novih članova nije moguć zbog objektivnih okolnosti koje su prouzrokovane prirodom statutarnih ciljeva i djelatnosti udruženja.
Kada Federalno ministarstvo, odnosno kantonalni organ, utvrdi činjenice iz stava 1. ovog člana, donosi rješenje o prestanku rada udruženja, odnosno fondacije.
Član 44.
Udruženju, odnosno fondaciji, zabranit će se rad:
1) ako djeluje suprotno odredbama člana 3. stav 2. ovog zakona;
2) ako nakon prekršajnog kažnjavanja u povratu (član 50.) nastavi da obavlja djelatnosti koje nisu u skladu sa statutarnim ciljevima udruženja ili fondacije (čl. 14. i 22.);
3) ako nakon prekršajnog kažnjavanja u povratu (član 50.) nastavi da djeluje. Postupak za zabranu rada udruženja, odnosno fondacije, pokreće federalni tužilac, odnosno kantonalni tužilac.
VI. Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. Ustavni sud, prije svega, zapaža da predlagač u odgovoru na apelaciju ukazuje da je apelacija podnesena od neovlaštenog lica i predlaže da se, shodno tome, odbaci kao nedopustiva. Pri tome, problematizira ovlaštenje F. B. za davanje punomoći, za apelantovo zastupanje u postupku pred Ustavnim sudom, advokatu Senadu Biliću i sadržaj te punomoći. U vezi s tim, Ustavni sud, najprije, primjećuje da je apelant slične navode isticao u postupku pred redovnim sudovima, te da su redovni sudovi u obrazloženju osporenog rješenja jasno obrazložili, nakon uvida u izvode iz Registra udruženja, zašto su apelantovi navodi u tom dijelu neosnovani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, nasuprot tvrdnjama predlagača, nema elemenata koji ukazuju na to da je predmetna apelacija podnesena od neovlaštenog lica.
23. Dalje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 St 469364 16 Pž od 13. septembra 2016. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 24. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
29. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke kojima je otvoren stečajni postupak nad apelantovom imovinom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju i na stečajni postupak (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2511/09 od 6. decembra 2012. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3145/09 od 20. decembra 2012. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građansko-pravne prirode, pa prema tome Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
30. Apelant u suštini tvrdi da je do povrede prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer su redovni sudovi u osporenim odlukama zanemarili odredbe Zakona o udruženjima (koji je po apelantovom mišljenju lex specialis), kada su otvorili stečajni postupak nad apelantovom imovinom.
31. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije, u postupku pred redovnim sudovima.
32. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz apelacionih navoda ne proizlazi da apelant osporava odluke redovnih sudova, u vezi s njihovim utvrđenjem da u konkretnom slučaju postoji stečajni razlog iz člana 6. Zakona o stečajnom postupku, odnosno apelantova platežna nesposobnost kao stečajnog dužnika. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima bilo sporno da li se nad apelantom, kao udruženjem, može pokrenuti stečajni postupak u smislu odredaba člana 5. st. 1. i 2. Zakona o stečajnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zaključili da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 5. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, a da se odredba člana 5. stav 2. istog Zakona ne može primijeniti u apelantovom slučaju, jer je tom odredbom propisano da se stečajni postupak ne može otvoriti nad imovinom FBiH, općine, grada i javnih fondova koji se u cijelosti ili djelomično finansiraju iz budžeta, a da je apelant udruženje građana i pravno lice i nije javni fond, shodno čemu za odlučivanje o otvaranju stečajnog postupka nije relevantna činjenica iz kojih se izvora apelant finansira. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra potrebnim i ukazati da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da dokazi koji su provedeni u konkretnom postupku u vezi s apelantovim finansiranjem iz budžeta (odluke Vlade Federacije BiH pobliže navedene na str. 2. i 3. osporenog prvostepenog rješenja) datiraju za period do 2008. godine, a da je predlagač u odgovoru na apelaciju dostavio akt Ministarstva finansija FBiH od 21. novembra 2014. godine, u kojem je navedeno da apelant nakon 2010. godine nije finansiran iz Budžeta FBiH. Pri tome, Ustavni sud naglašava da iz apelacionih navoda ne proizlazi da apelant osporava odluke redovnih sudova, u vezi s utvrđenjem da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 5. stav 2. Zakona o stečajnom postupku, već da smatra da redovni sudovi nisu mogli donijeti osporena rješenja, jer Zakon o udruženjima (koji je po apelantovom mišljenju lex specialis) ne predviđa stečajni postupak nad udruženjem kao način prestanka postojanja udruženja.
33. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je redovni sud u vezi sličnih navoda, kakve apelant ponavlja u apelaciji, jasno obrazložio da je apelant pravno lice – udruženje građana i da ima obaveze prema svojim povjeriocima koje su neizmirene, te da se, shodno tome, i nad apelantom kao udruženjem građana može provesti stečajni postupak, iako to nije izričito propisano Zakonom o udruženjima. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je članom 26. stav 4. Zakona o udruženjima propisano da danom upisa u registar udruženje stječe svojstvo pravnog lica. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da su ti sudovi zaključili da je Zakon o stečajnom postupku lex specialis. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je, shodno odredbi člana 2. Zakona o stečajnom postupku, cilj provođenja tog postupka grupno namirenje povjerilaca stečajnog dužnika unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava povjeriocima, te da je odredbom člana 5. stav 1. istog zakona propisano da se stečajni postupak može provesti nad imovinom pravnog lica, a da je u konkretnom slučaju nesumnjivo da je apelant pravno lice. Također, u vezi s apelacioneim navodima, Ustavni sud ukazuje da je pitanje donošenja rješenja o prestanku rada udruženja, shodno odredbama člana 43. Zakona o udruženjima, predmet posebnog upravnog postupka pred organom uprave, a ne stečajnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku, kao i činjenicu da apelant u apelaciji ne osporava postojanje stečajnog razloga iz člana 6. Zakona o stečajnom postupku i utvrđenje redovnih sudova da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 5. stav 2. Zakona o stečajnom postupku, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, smatra da u osporenim odlukama nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, kada su redovni sudovi odlučili da primjenom odredaba Zakona o stečajnom postupku otvore stečajni postupak nad apelantovom imovinom. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi jasno obrazložili svoje odluke u vezi s primjenom materijalnog prava, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman