Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4982/14 (S. i B. Š.)

Odluka donesena 15. 06. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Ništavost
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Nasljedstvo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Testament
  • Vanparnični postupak
  • Ostavinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4982/14

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4982/14, rješavajući apelaciju Safije i Besima Šabića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Safije i Besima Šabića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 O 004998 14 Gž od 27. augusta 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 O 004998 09 O od 23. marta 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Safija i Besim Šabić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Ključa, koje zastupa Rusmira Brkić- Čerkez, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 24. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 O 004998 14 Gž od 27. augusta 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 O 004998 09 O od 23. marta 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda zatraženo je 9. marta 2017. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

2. Općinski sud je 15. marta 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud 16. marta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 22 0 O 004998 09 O od 23. marta 2014. godine proglašen je dovršenim ostavinski postupak iza umrle Azre Šabić iz Ključa i utvrđeno da njenu zaostavštinu čine nekretnine i novčana sredstva na način opisan u stavu I dispozitiva navedenog rješenja (u daljnjem tekstu: zaostavština). Stavom II istog rješenja zakonskim nasljednicima na zaostavštini iz stava I dispozitiva ovog rješenja proglašeni su Sadika Musić, Almaza Didović (sestre ostaviteljice) i Ramiz Šabić (brat ostaviteljice) sa nasljednim dijelom po 1/3.

5. U obrazloženju navedenog rješenja navodi se da je u Općinskom sudu pokrenut ostavinski postupak iza umrle Azre Šabić sa posljednjim prebivalištem u Ključu, rođene 1. septembra 1959. godine, po smrtovnici koju je sudu dostavio testamentarni nasljednik Smajo Šabić. U toku postupka utvrđeno je da zaostavštinu ostaviteljice čini imovina opisana u dispozitivu rješenja, kao i to da ostaviteljica nije zaključivala ugovor o doživotnom izdržavanju, niti je na bilo koji drugi način raspolagala imovinom za slučaj smrti, te da iza nje nisu ostali bilo kakvi dugovi.

6. Kako je dalje naveo Općinski sud, u toku postupka je utvrđeno da je ostaviteljica sačinila pismeni testament pred svjedocima sačinjen 19. novembra 2007. godine u Ključu pred Ramadanom Krivićem i Edinom Halilovićem. Testamentom je raspolagala, odnosno njime su obuhvaćene nekretnine opisane u dispozitivu ovog rješenja u korist testamentarnih nasljednika, inače bratića ostaviteljice Amira Šabića, sina Besima, i Smaje Šabića, sina Besima, na jednake dijelove od po ½. Kako se dalje navodi u obrazloženju rješenja, zakonski nasljednici Ramiz Šabić, Sadika Musić i Almaza Didović osporili su testament, pa je Općinski ostavinski sud uputio rješenjem od 4. decembra 2009. godine ove nasljednike da pokrenu parnicu protiv testamentarnih nasljednika. Parnica je pravosnažno okončana Presudom Općinskog suda broj 22 0 P 006518 10 P od 26. aprila 2013. godine i utvrđeno je da je ništav testament sačinjen pred svjedocima Ramadanom Krivićem i Edinom Halilovićem 19. novembra 2007. godine u Ključu. S obzirom na utvrđene činjenice, Općinski sud je utvrdio da prestaje nasljeđivanje po testamentu, te da se pristupa nasljeđivanju odnosno prenošenju prava sa ostaviteljice na zakonske nasljednike. Na nasljeđe iza ostaviteljice pozvani su zakonski nasljednici drugog nasljednog reda, i to majka Safija Šabić, braća Ramiz Šabić i Besim Šabić, te sestre Sadika Musić r. Šabić i Almaza Didović r. Šabić.

7. Dalje se u obrazloženju rješenja navodi da su apelanti dostavili sudu pismene nasljedničke izjave od 24. augusta 2009. godine u kojima su izjavili da su saglasni sa testamentom ostaviteljice, te da se odriču svog zakonskog nasljednog dijela u odnosnom postupku. Iz navedenih razloga, zbog ranije date nasljedničke izjave, Općinski sud nije prihvatio notarski obrađene nasljedničke izjave apelanata broj OPU-IP 517/2013 i OPU-IP 518/2013 od 6. juna 2013. godine jer su navedeni nasljednici već ranije dostavili sudu pismene nasljedničke izjave od 24. augusta 2009. godine sa ovjerenim potpisima u kojima su izjavili da se odriču zakonskog nasljednog dijela na zaostavštini iza ostaviteljice s obzirom na to da je prema članu 139. stav 1. Zakona o nasljeđivanju normirano da se izjava o odricanju od nasljedstva ne može opozvati. Iz obrazloženja rješenja dalje slijedi da su nasljedničkim očitovanjem na raspravnom ročištu održanom u Općinskom sudu od 12. decembra 2013. godine zakonski nasljednici Sadika Musić r. Šabić, Almaza Didović r. Šabić i Ramiz Šabić izjavili da prihvataju zakonski nasljedni dio na cjelokupnoj zaostavštini. Na osnovu toga, Općinski sud je primjenom čl. 13. i 14. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80, „Službeni list RBiH“ broj 2/92) i člana 132. Zakona o vanparničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 2/98, 39/04 i 73/05) odlučio kao u izreci.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 22 0 O 004998 14 Gž od 27. augusta 2014. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

9. Kako navodi Kantonalni sud, iz nespornih činjenica i činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je ostaviteljica Azra Šabić sačinila usmeni testament pred svjedocima kojim je svoju imovinu ostavila nasljednicima Amiru Šabiću i Smaji Šabiću, sinovima Besima, sa jednakim dijelovima, da su taj testament priznali zakonski nasljednici: majka ostaviteljice Safija Šabić i brat Besim Šabić, dok su valjanost testamenta osporili Ramiz Šabić, brat ostaviteljice, i njene sestre Sadika Musić rođena Šabić i Almaza Didović rođena Šabić, da su se apelanti odrekli svog nasljednog dijela priznajući valjanost testamenta, da je pravomoćnom sudskom odlukom u predmetu broj 22 0 P 006518 10 P od 26. aprila 2013. godine utvrđeno da je navedeni testament ništav, da su nasljednici Sadika Musić, Almaza Didović i Ramiz Šabić prihvatili svoje nasljedne dijelove. Dalje se navodi da je prvostepeni sud primijenio Zakon o nasljeđivanju, te je na zaostavštini ostaviteljice zakonskim nasljednicima proglasio Sadiku Musić, Almazu Didović i Ramiza Sabića sa dijelovima od po 1/3.

10. Kako navodi Kantonalni sud, prvostepeni sud nije uzeo u obzir kasnije date nasljedničke izjave apelanata od 6. juna 2013. godine polazeći od stava da su se već ranije odrekli zakonskog nasljednog dijela, a da se takva izjava ne može opozvati. Izražavajući takav pravni stav, prvostepeni sud je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno primijenio materijalno pravo kao i odredbe Zakona o vanparničnom postupku, pa apelanti bez osnova tvrde suprotno. Prema odredbi iz člana 127. stav 3. Zakona o vanparničnom postupku u nasljedničkoj izjavi nasljednik se izjašnjava da li se odriče ili prihvata dijela koji mu pripada na temelju Zakona ili na temelju testamenta, odnosno da li se izjava odnosi na nužni dio, a prema odredbi iz člana 127. st. 1. i 2. istog zakona određeno je da nasljednik bilo da se prima ili odriče od nasljeđa takvu izjavu mora potpisati on ili njegov zastupnik, a potpis na izjavi mora biti ovjeren. Kako su nasljednici u nasljedničkim izjavama koje su podnijeli sudu jasno izjavili da se odriču zakonskog nasljednog dijela i kako je potpis na tim izjavama ovjeren, njihove ranije date izjave su valjane, pa kako je jednom data nasljednička izjava neopoziva, pravilan je, po ocjeni Kantonalnog suda, stav prvostepenog suda da ponovo date nasljedničke izjave kojim se apelanti prihvataju svog dijela nisu od značaja jer su se već ranije apelanti odrekli svog zakonskog nasljednog dijela.

11. Nadalje, apelanti su naveli i da je prvostepeni sud povrijedio odredbe Zakona o vanparničnom postupku jer je pobijanu odluku donio stručni suradnik, a odluku može donijeti samo sudija. Ni ovi žalbeni navodi nemaju osnova, jer, kako zaključuje Kantonalni sud, prema sada važećoj odredbi iz člana 16. Zakona o vanparničnom postupku, u prvom stepenu odlučuje sudija pojedinac ako Zakonom nije drugačije određeno, a pojedine radnje u postupku može preduzimati i stručni saradnik koji, između ostalog, u raspravljanju zaostavštine može preduzimati sve radnje za koje je Zakonom predviđeno da ih preduzima sudija pojedinac. Dakle, po zaključku Kantonalnog suda, u žalbi istaknuti razlozi nemaju osnova, a kako ni Kantonalni sud nije našao postojanje povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, žalbu apelanata je odbio kao neosnovanu i prvostepenu odluku potvrdio temeljem odredbe iz člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa odredbom člana 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Apelanti navode da prvostepeni sud nije mogao uzeti kao valjane izjave apelanata od 24. augusta 2009. godine, jer je evidentno da navedene izjave ne sadrže bilo kakve pouke o posljedicama davanja nasljedničke izjave, posebno izjave o odricanju, o čemu sud pazi po službenoj dužnosti. To jasno proizlazi iz odredbe člana 94. Zakona o vanparničnom postupku FBiH kojim je jasno propisano da uzimanje izjave o odricanju od nasljeđa vrši sudija sa zapisničarom, čime je postavljena zakonska zaštita nasljednika od olakog davanja izjave o odricanju. Drugo, iz sadržaja i forme izjava od 24. augusta 2009. godine očito je da su one unaprijed pripremljene i da je njihova suština samo saglašavanje s pismenim testamentom ostaviteljice. I treći i najvažniji razlog zbog kojeg takve izjave sud, prema mišljenju apelanata, ni po formi ni po sadržaju nije mogao prihvatiti proizlazi iz kogentne zakonske odredbe. Naime, članom 73. Zakona o notarima, koji je stupio na snagu 2007. godine, decidirano je propisano koje isprave moraju biti sačinjene u formi notarski obrađene isprave. Time je propisano da su to isprave-pravni poslovi koji se odnose na nekretnine. Ako se ima u vidu da zaostavštinu ostaviteljice čine i nekretnine, onda je jasno da je nasljednička izjava koja sadrži izjavu o odricanju od nasljeđa, a koja nije sačinjena u formi notarski obrađene isprave, ništava. Dakle, izjave apelanata od 24. augusta 2009. godine su ništave, odnosno smatra se kao da one nisu ni date, pa sud nije mogao postupati u skladu s njima.

14. Prema mišljenju apelanata, pogrešno postupanje suda u odnosu na ove nasljedničke izjave od 24. augusta 2009. godine proizvelo je i to da je, nakon što je utvrđena ništavost testamenta, sud apsolutno onemogućio apelantima da učestvuju u ostavinskom postupku kao zakonski nasljednici. Naime, kada je utvrđeno da je testament ostaviteljice ništav, i kada su apelanti dostavili svoje nasljedničke izjave sačinjene u formi notarski obrađene isprave, kojim se prihvataju svog zakonskog nasljednog dijela, sud je onemogućio apelantima pristup sudu na način da je takve izjave zanemario, a nastavak ostavinskog postupka proveo pozivajući se na prisustvo samo onih zakonskih nasljednika koji su u konačnici i proglašeni zakonskim nasljednicima. Ovakvim postupanjem, prema zaključku apelanata, sud je povrijedio odredbu člana 128. stav 2. tačka 5. Zakona o vanparničnom postupku, jer je suprotno toj odredbi propustio da prekine ostavinski postupak i apelante uputi na parnicu radi sporne činjenice da li su se apelanti odrekli nasljeđa.

15. Rezultat takvog postupka je prvostepena odluka kojom je apelantima, kako navode, uskraćeno pravo na nasljeđe, a time direktno povrijeđeno njihovo pravo na imovinu. Iako su apelanti u svojoj žalbi ukazivali na sve povrede pravila postupka i uskraćivanja njihovog prava na pristup sudu u prvostepenom postupku, drugostepeni sud je ipak potvrdio prvostepenu odluku. Kršenjem odredaba postupka i zanemarivanjem kogentnih normi materijalnog prava, redovni sud je, prema ocjeni apelanata, povrijedio pravo apelanata na saslušanje u građanskim stvarima, što je u konačnici proizvelo povredu njihovih prava na imovinu jer im je onemogućeno da ravnopravno s ostalim nasljednicima naslijede imovinu i svoje sestre. Zbog navedenog, apelanti predlažu da se ukinu osporena rješenja i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru Općinskog suda se navodi da prava apelanata na pravično suđenje i pravo na imovinu u ovom ostavinskom postupku nisu povrijeđena. Naime, ostavinski postupak pred Općinskim sudom je proveden u skladu sa Zakonom o nasljeđivanju i Zakonom o vanparničnom postupku, a rješenje je doneseno na osnovu utvrđenih činjenica. Protiv rješenja o nasljeđivanju apelanti su izjavili žalbu koja je rješenjem Kantonalnog suda odbijena, a rješenje Općinskog suda potvrđeno. Prema tome, Općinski sud zaključuje da je postupak proveden u skladu sa zakonom, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Kantonalni sud smatra navode apelanata neosnovanim, pa predlaže da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80 i „Službeni list RBiH“ broj 2/92) relevantne odredbe glase:

Braća i sestre umrloga i njihovi potomci Član 13.

Ako je jedan roditelj ostavičev umro prije ostavioca, dio zaostavštine koji bi mu pripao da je nadživio ostavioca nasljeđuju njegova djeca (braća i sestre ostaviočevi), njegova unučad i praunučad i njegovi dalji potomci, po pravilima koja važe za slučaj kad umrlog nasljeđuju njegova djeca i ostali potomci.

Ako su oba roditelja ostaviočeva umrla prije ostavioca, dio zaostavštine koji bi svakome od njih pripao da je nadživio ostavioca nasleđuju njegovi potomci, prema odredbama prethodnog stava.

U svim slučajevima ostaviočeva braća i sestre samo po ocu nasleđuju na jednake dijelove očev dio zaostavštine, braća i sestre samo po majci nasleđuju na jednake dijelove majčin dio, a rođena braća i sestre nasleđuju na jednake dijelove sa braćom i sestrama po ocu, očev dio, a sa braćom i sestrama po majci, majčin dio.

Nasljeđivanje jednog roditelja koji je umro bez potomstva Član 14.

Ako je jedan roditelj ostaviočev umro prije ostavioca a nije ostavio nijednog potomka, dio zaostavštine koji bi mu pripao da je nadživio ostavioca nasljeđuje drugi roditelja, a ako je i ovaj umro prije ostavioca, njegovi potomci nasljeđuju ono što bi pripalo i jednom i drugom roditelju, prema odredbama prethodnog člana.

Odricanje od nasljeđa Član 134. stav 1.

Nasljednik se može odreći od nasljeđa izjavom kod suda do svršetka rasprave zaostavštine, kojom se dioba zabranjuje ili ograničava. (...)

Neopozivost izjave o odricanju ili o primanju nasljedstva i njezin poništaj Član 139. stav 1.

Izjava o odricanju od nasljeđa ili o primanju nasljeđa ne može se opozvati. (...)

19. U Zakonu o vanparničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 2.

(...) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 16.

U vanparničnom postupku u prvom stupnju odlučuje sudija pojedinac, ako zakonom nije drugačije određeno.

Pojedine radnje u postupku može da poduzima i stručni suradnik u sudu kad je to zakonom određeno. Zapisnik o tim radnjama potpisuju stručni suradnik i zapisničar koji je sastavio zapisnik.

Član 127.

Ako se nasljednik primio nasljeđa ili se odrekao nasljeđa, izjavu o tome mora potpisati nasljednik ili njegov zastupnik.

Potpis na izjavi o primanju nasljeđa ili o odricanju od nasljeđa koja je podnesena sudu, kao i potpis na punomoći moraju biti ovjereni.

U izjavi treba navesti da li se nasljednik prima, odnosno odriče dijela koji mu pripada na temelju zakona ili na temelju testamenta, ili se izjava odnosi na nužni dio.

Član 128.

Sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti sudionike da pokrenu parnicu pred sudom ili postupak pred organom uprave, ako su među sudionicima sporne činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo.

Sud će postupiti u smislu stava 1. ovog člana naročito ako su sporne: činjenice o tome da li se neka osoba odrekla nasljeđa. (...)

Član 132.

Kad sud utvrdi kojim osobama pripada pravo na nasljeđe proglasit će te osobe za nasljednike rješenjem o nasljeđivanju.

20. U Zakonu o notarima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 45/02) relevantne odredbe glase:

Član 73.

Pravni poslovi za koje je obvezna notarska obrada isprava Pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava odnose se na: (...) 4. pravne poslove čiji je predmet prijenos ili stjecanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama, (...).

VI.Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 22 0 O 004998 14 Gž od 27. augusta 2014. godine Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 28. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 24. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

25. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]

28. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenim odlukama odlučivalo o pravu apelanata na nasljeđivanje zaostavštine iza Azre Šabić, pa podržavajući svoju već ustanovljenu praksu Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

29. Apelanti u suštini smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Naročito naglašavaju da se ranije data nasljednička izjava od 24. augusta 2009. godine nije mogla prihvatiti kao validna, nego je trebalo da se ocijeni ona data 6. juna 2013. godine, čime im je onemogućen, kako navode, pristup sudu. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Ustavni sud zapaža da se osnovni prigovor apelanata odnosi na činjenicu da nasljednička izjava koju su oni dali nije sačinjena na zakonit i pravilan način. Međutim, iz dokumentacije spisa i osporenih rješenja proističe da su apelanti dostavili sudu pismene nasljedničke izjave od 24. augusta 2009. godine u kojima su izjavili da su saglasni sa testamentom ostaviteljice, te da se odriču svog zakonskog nasljednog dijela u postupku. Kako je tokom postupka utvrđeno da je testament ništav, u daljnjem ostavinskom postupku sud nije prihvatio notarski obrađene nasljedničke izjave apelanata br. OPU-IP 517/2013 i OPU-IP 518/2013 od 6. juna 2013. godine jer su navedeni nasljednici već ranije dostavili sudu pismene nasljedničke izjave od 24. augusta 2009. godine sa ovjerenim potpisima u kojima su izjavili da se odriču zakonskog nasljednog dijela na zaostavštini iza ostaviteljice, s obzirom na to da je prema članu 139. stav 1. Zakona o nasljeđivanju normirano da se izjava o odricanju od nasljedstva ne može opozvati. Nasljedničkim očitovanjem na raspravnom ročištu održanom u Općinskom sudu od 12. decembra 2013. godine zakonski nasljednici Sadika Musić r. Šabić, Almaza Didović r. Šabić i Ramiz Šabić izjavili su da se prihvataju zakonskog nasljednog dijela na cjelokupnoj zaostavštini.

31. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud žalbu apelanata odbio i prvostepeno rješenje potvrdio, usaglašavajući se u potpunosti sa utvrđenim činjenicama predmeta i primjenom materijalnog prava. Pri tome je Kantonalni sud prihvatio kao pravilan stav prvostepenog suda koji nije uzeo u obzir nasljedničke izjave apelanata od 6. juna 2013. godine polazeći od stava da su se već ranije odrekli zakonskog nasljednog dijela i da se takva izjava ne može opozvati. Izražavajući ovaj pravni stav prvostepeni sud je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno primijenio materijalno pravo kao i odredbe Zakona o vanparničnom postupku. Prema odredbi iz člana 127. stav 3. Zakona o vanparničnom postupku, u nasljedničkoj izjavi nasljednik se izjašnjava da li se odriče ili prihvata dijela koji mu pripada na temelju Zakona ili na temelju testamenta, odnosno da li se izjava odnosi na nužni dio, a prema odredbi iz člana 127. st. 1. i 2. istog zakona određeno je da nasljednik bilo da se prima ili odriče od nasljeđa takvu izjavu mora potpisati on ili njegov zastupnik, a potpis na izjavi mora biti ovjeren.

32. Apelanti dalje prigovaraju da je sud povrijedio odredbu člana 128. stav 2. tačka 5. Zakona o vanparničnom postupku, jer je suprotno toj odredbi propustio da prekine ostavinski postupak i apelante uputi na parnicu radi sporne činjenice da li su se apelanti odrekli nasljeđa. Prema mišljenju apelanata, pogrešno postupanje suda u odnosu na nasljedničke izjave od 24. augusta 2009. godine proizvelo je i to da im sud, nakon što je utvrđena ništavost testamenta, nije dao mogućnost da učestvuju u ostavinskom postupku kao zakonski nasljednici, čime im je onemogućio efektivan pristup sudu.

33. Ustavni sud zapaža da je sud utvrdio da su apelanti dostavili sudu pismene nasljedničke izjave od 24. augusta 2009. godine u kojima su izjavili da su saglasni s testamentom ostaviteljice, te da se odriču svog zakonskog nasljednog dijela u predmetnom postupku. Nadalje, Općinski sud nije prihvatio notarski obrađene nasljedničke izjave od 6. juna 2013. godine jer su apelanti već ranije 24. augusta 2009. godine dostavili sudu pismene nasljedničke izjave sa ovjerenim potpisima u kojima su izjavili da se odriču zakonskog nasljednog dijela na zaostavštini iza ostaviteljice, s obzirom na to da je prema članu 139. stav 1. Zakona o nasljeđivanju normirano da se izjava o odricanju od nasljedstva ne može opozvati.

34. Iz toga slijedi da Općinski sud, prema ocjeni Ustavnog suda, nije povrijedio odredbu člana 128. stav 2. tačka 5. Zakona o vanparničnom postupku, kako misle apelanti, jer navedena odredba nalaže da sud prekine postupak i apelanta uputi na parnicu radi navodno sporne činjenice da li su se apelanti odrekli nasljeđa kad je ona sporna, odnosno da se utvrde činjenice o tome da li se neka osoba odrekla nasljeđa, što je u konkretnom slučaju i u situaciji postojanja nasljedničke izjave o odricanju od nasljeđa nedvosmisleno utvrđeno i potpuno jasno. Prema ocjeni Ustavnog suda, prihvatajući validnost ranije date nasljedničke izjave i odbivši da prekine postupak, sud nije onemogućio apelantima pristup sudu, na način da je takve izjave apelanta zanemario, a nastavak ostavinskog postupka proveo pozivajući se na prisustvo samo onih zakonskih nasljednika koji su u konačnici i proglašeni zakonskim nasljednicima, kako smatraju apelanti.

35. U odnosu na navode apelanata da sud nije mogao da prihvati nasljedničke izjave od 24. augusta 2009. godine jer su ovjerene na sudu a ne pred notarom, Ustavni sud naglašava da prema stavu 1. člana 134. Zakona o nasljeđivanju „nasljednik se može odreći od nasljeđa izjavom kod suda do svršetka rasprave zaostavštine, kojom se dioba zabranjuje ili ograničava“, čime je regulirano da je po zakonu moguće da nasljednička izjava bude ovjerena u sudu. Nadalje, tačkom 4. stav 1. člana 73. Zakona o notarima je utvrđeno da pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava odnose na „(...) 4. pravne poslove, čiji je predmet prijenos ili stjecanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama (...).“ Iz navedenih odredbi može se zaključiti da tačka 4. stav 1. člana 73. izričito ne nalaže da se nasljednička izjava daje pred notarom, odnosno da nasljednička izjava koja je data pred sudom, prema stavu 1. člana 134. Zakona o nasljeđivanju, nije po automatizmu nevažeća jer nije ovjerena (i) kod notara, kako to tvrde apelanti.

36. Stoga, uzimajući u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu prekršili odredbe postupka i zanemarili kogentne norme materijalnog prava, na šta su ukazivali apelanti, niti su povrijedili pravo apelanata na saslušanje u građanskim stvarima, što bi rezultiralo povredom njihovih prava na pristup sudu. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli Općinski i Kantonalni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da su svoje odluke obrazložili na argumentiran i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije.

37. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim. Pravo na imovinu

38. Apelanti tvrde da im je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na imovinu. Tvrdnje o povredi ovog prava apelanti temelje na identičnim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi utvrdili da ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica predmeta i primjeni materijalnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.

40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud zaključuje da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4982/14 (S. i B. Š.) | Sudska praksa | Aktio