Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3445/14 (M. K.)
Odluka donesena 15. 06. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Likvidacija
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju · čl. 70
- Zakon o stečajnom postupku · čl. 69
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju
- Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku
- Zakon o stečajnom postupku
- Zakon o likvidacionom postupku
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o privrednim društvima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3445/14
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3445/14, rješavajući apelaciju Mate Kolobarića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. lipnja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mate Kolobarića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 015734 13 Rev od 3. lipnja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mate Kolobarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Đonko d.o.o. Mostar, podnio je 21. srpnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 015734 13 Rev od 3. lipnja 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, koji je imao procesnu poziciju tuženog u postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 3. kolovoza 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 11. kolovoza 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 12. kolovoza 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 015734 12 P od 23. studenog 2012. godine naloženo je tuženom da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 4.630.00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, odnosno od 9. siječnja 2012. godine, pa do isplate.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da se 2. siječnja 2009. godine desila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo kojim je upravljao apelant i vozilo kojim je upravljala D.P., a koje je bilo osigurano kod „Hercegovina osiguranja“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: „Hercegovina-osiguranje“), te da je apelant u toj nezgodi zadobio tjelesne povrede koje su opisane u medicinskoj dokumentaciji. Također, utvrdio je da je nesporno da je Agencija za nadzor osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija) oduzela dozvolu za rad „Hercegovina-osiguranju“ rješenjem od 14. listopada 2010. godine i da je pokrenula likvidaciju „Hercegovina-osiguranja“, odnosno da je Rješenjem Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 L 076564 10 L od 12. siječnja 2011. godine pokrenut postupak likvidacije te pravne osobe.
7. Međutim, Općinski sud je konstatirao da je među parničnim strankama sporno da li apelant ima pravo na naknadu štete u parničnom postupku od tuženog, pa je, u svezi sa tim, ocijenio da je neutemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istaknuo tuženi. Naime, Općinski sud je istaknuo da je u članku 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju od odgovornosti) navedeno da je Zaštitni fond pravna osoba koja je osnovana s ciljem pokrivanja šteta koje pretrpe žrtve prometnih nezgoda koje ne mogu biti naknađene sustavom obveznog osiguranja od autoodgovornosti. Općinski sud je zaključio da je to slučaj u konkretnoj pravnoj stvari, jer apelant ne može štetu koju je pretrpio u prometnoj nezgodi tražiti od osiguranja štetnika (osiguranja vozila čiji je vozač skrivio prometnu nezgodu) obzirom da je nad društvom za osiguranje kod kojeg je to vozilo bilo osigurano otvoren likvidacijski postupak. Općinski sud je naveo da je člankom 16. stavak 1. točka 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti određeno da je obveza Zaštitnog fonda oštećenim stranama plaćati odštetu u slučaju smrti ili tjelesne ozljede i materijalne štete prouzročene u prometnim nezgodama u BiH kada je protiv društva registriranog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjenja financijskih obveza prema Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o društvima za osiguranje), ili prema Zakonu o osiguranju od odgovornosti. Također, Općinski sud je naveo da je člankom 16. stavak 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti predviđeno da Zaštitni fond po isplati štete preuzima sva prava oštećenog koja proizlaze iz nezgode kako prema osobi koja je odgovorna za štetu ili njezinom osiguravatelju, tako i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije, a Zaštitni fond ima privilegij korisnika naknade predviđen u članku 70. Zakona o društvima za osiguranje.
8. Utvrdivši da je do prometne nezgode došlo krivicom D.P. Općinski sud je zaključio da je tuženi, sukladno odredbama članka 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi sa odredbom članka 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti, obvezan apelantu naknaditi štetu koju je pretrpio krivicom D.P. kao vozača vozila koje je osigurano kod „Hercegovinaosiguranja“ nad kojim je pokrenut postupak posebne likvidacije. Shodno tome, Općinski sud je, primjenom čl. 154, 178. stavak 1. i 200. ZOO u svezi sa čl. 15. i 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti, obvezao tuženog da apelantu kao pravičnu naknadu nematerijalne štete isplati novčani iznos naveden u izreci presude.
9. Odlučujući o žalbi koju je tuženi podnio protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 63 0 P 015734 13 Gž od 18. travnja 2013. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu, prihvaćajući činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda.
10. Tuženi je izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je Presudom broj 63 0 P 015734 13 Rev od 3. lipnja 2014. godine uvažio reviziju i preinačio obje nižestupanjske presude tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatirao da je tuženi u reviziji naveo da je, nakon podnošenja predmetne tužbe, apelant 18. veljače 2012. godine prijavio svoje potraživanje Općinskom sudu u Mostaru i da mu je ono priznato u iznosu od 4.280,00 KM, odnosno da nema osporenog potraživanja, te da je Tablica priznatih i osporenih potraživanja u postupku likvidacije „Hercegovinaosiguranja“ objavljena 8. listopada 2012. godine, od kada je počeo teći rok za pokretanje parničnog postupka za dokazivanje potraživanja, ukoliko apelant nije bio zadovoljan ukupno priznatim potraživanjem, ili ako je smatrao da su mu prava povrijeđena. Međutim, Vrhovni sud je konstatirao da podaci koji su navedeni u reviziji nisu bili na raspolaganju u postupku pred nižestupanjskim sudovima zbog čega ni ovaj sud nije mogao ocijeniti.
12. Vrhovni sud je zaključio da je tuženi pravilno istaknuo da je pobijana odluka donesena uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, jer nižestupanjski sudovi nisu pravilno odlučili o njegovom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije. U svezi sa tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbom članka 16. stavak 1. točka 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti propisano da je Zaštitni fond obvezan da oštećenim stranama plati odštetu u slučaju smrti ili tjelesne povrede i materijalne štete prouzročene prometnim nezgodama u BiH, kada je protiv društva registriranog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja financijskih obveza prema Zakonu o društvima za osiguranje ili prema tom zakonu, dok je u stavku 4. istog članka propisano da po isplati štete Zaštitni fond preuzima sva prava oštećenog koja proizlaze iz nezgode prema osobi koja je odgovorna za štetu ili njenom osiguravatelju, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Vrhovni sud je istaknuo da se citirana odredba Zakona o osiguranju od odgovornosti, na kojoj nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku, ne može promatrati odvojeno od odredaba čl. 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje, a kojima je propisan obvezan postupak za utvrđivanje naknade svih ugovarača osiguranja, posebno podnositelja zahtjeva za naknadu osiguranja u cijeloj BiH u slučaju posebne likvidacije društva, kao što je to u konkretnom slučaju „Hercegovina-osiguranje“. Vrhovni sud je konstatirao da je prema navedenim odredbama svaki povjeritelj dužan prijaviti svoje potraživanje u likvidacionom postupku, pa i onaj koji je tužbu podnio prije postupka posebne likvidacije, kao što je to u konkretnom slučaju, a o čemu će odluku donijeti likvidacioni sud, a što je u ovom slučaju Općinski sud u Mostaru. Također, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud konstatirao da je prema odredbi stavka 4. članka 70. Zakona o društvima za osiguranje apelant bio dužan podnijeti tužbu Općinskom sudu Mostar, kao isključivo nadležnom sudu protiv likvidacionog dužnika radi utvrđivanja postojanja potraživanja, a ne protiv tuženog. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da apelant nema pravo potraživanja naknade štete u ovom parničnom postupku protiv tuženog, jer se predmetni spor trebao raspraviti pred nadležnim sudom u likvidacionom postupku u kojem je apelant imao pravo da iskoristi sva pravna sredstva koja su mu stajala na raspolaganju sukladno odredbi čl. 70. i 71. Zakona o društvima za osiguranje, a ukoliko bi bio nezadovoljan priznatim potraživanjima, tek tada podnijeti tužbu parničnom sudu za osporena potraživanja, ali isključivo protiv likvidacionog dužnika. Vrhovni sud je zaključio da je to sve zbog toga što, u smislu članka 16. stavak 4. Zakona o osiguranju od odgovornosti, tuženi može preuzeti samo prava oštećenog, odnosno apelanta prema sredstvima društva u likvidaciji do onog iznosa koje je povjeritelju priznato u likvidacionom postupku, jer je odgovornost tuženog supsidijarna.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda. Apelant smatra da iz odredaba članka 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti i članka 29. stavak
4. Zakona o društvima za osiguranje proizlazi pasivna legitimacija tuženog u predmetnoj stvari. Apelant, također, tvrdi da je podnio prijavu potraživanja u likvidacionom postupku „Hercegovina-osiguranja“ i da mu je potraživanje u cijelosti priznato (u prilog čemu je dostavio Tablicu priznatih i osporenih potraživanja u postupku likvidacije „Hercegovina-osiguranja“ Općinskog suda u Mostaru od 5. listopada 2012. godine), kako bi tuženi kasnije mogao refundirati isplaćena sredstva, a da tuženi nije postupio sukladno zakonu i nije mu isplatio njegovo potraživanje, zbog čega je i podnio predmetnu tužbu.
b) Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud tvrdi da ostaje kod obrazloženja osporene presuda i smatra da tom presudom, suprotno apelantovom mišljenju, nisu povrijeđena apelantova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
15. Tuženi smatra da je apelacija neutemeljena, a da je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pri čemu zapravo ponavlja obrazloženje te odluke. Pored toga, tuženi ističe da se radi o presuđenoj stvari obzirom da je apelantovo prijavljeno potraživanje priznato.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
[...] Zaštitni fond je pravno lice sa sjedištem u Federaciji, koje je obrazovano s ciljem da pokriva štete koje pretrpe žrtve saobraćajnih nezgoda koje ne mogu biti nadoknađene sistemom obaveznog osiguranja od autoodgovornosti;
[...] Član 16. stav 1. tačka 3, stav 2. i stav 4.
Zaštitni fond obavezan je da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH kada: oje protiv društva registriranog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza prema Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ili prema ovom Zakonu.
Naknada ne može prelaziti minimalne limite osiguranih suma za svaku nezgodu, kako je predviđeno u tački a) stav 2. član 9. ovog Zakona. Ako postoji više oštećenih strana primjenjuju se stav 3. člana 9. ovog Zakona.
Po isplati odštete Zaštitni fond preuzima sva prava oštećenog koja proizilaze iz nezgode, prema licu koje je odgovorno za štetu ili njenom osiguravaču, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Zaštitni fond ima privilegiju korisnika naknade predviđene u članu 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju.
17. Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 24/05 i 36/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 29. stav 4.
Oduzimanje odobrenja Nakon potpunog i konačnog oduzimanja odobrenja za rad sve zahtjeve za naknadu, po osnovu obaveznog osiguranja motornih vozila, isplatit će Zaštitni fond, a sve rezerve društva bit će prenijete na Zaštitni fond sukladno članom 15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti.
Član 69.
Posebna likvidacija za društva Postupak likvidacije društva bit će pokrenut i vođen u slučajevima ako:
1. Agencija za nadzor oduzme odobrenje za rad društvu;
[...] Odredbe Zakona o stečajnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 32/04), Zakona o likvidacionom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/03) i Zakona o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH", br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 i 29/03) primjenjivat će se na postupke stečaja ili likvidacije društva, osim u slučajevima kada je to drugačije regulirano ovim Zakonom.
[...] Član 70.
Stečaj i likvidacija: Zajedničke odredbe U slučaju posebne likvidacije ili stečaja društva privremeni upravnik, likvidacioni upravnik ili stečajni upravnik iz člana 69. ovog Zakona u roku od 10 dana od dana imenovanja pisanim putem pozvat će sve poznate ugovarače osiguranja i podnosioce zahtjeva za naknadu po osnovu osiguranja u cijeloj BiH, na njihovo uobičajeno mjesto prebivališta ili sjedište, da prijave svoje zahtjeve, informirajući ih o efektima posebne likvidacije ili stečaja sukladno odredbama čl. od 68. do 71. i člana 29. ovog Zakona. Svaki podnosilac zahtjeva po osiguranju mora biti obaviješten oglasom koji se objavljuje jednom sedmično u tri uzastopne sedmice u dvoje dnevnih novina velikog tiraža od kojih se barem jedne izdaju u mjestu sjedišta društva, a druge su finansijske novine, da prijave svoje zahtjeve sa svom odgovarajućom dokumentacijom u roku od 90 dana od datuma posljednjeg objavljivanja.
Ispitivanje potraživanja bit će vođeno od lica iz stava 1. ovog člana i počet će najkasnije u roku od tri dana od isteka datuma iz stava 1. ovog člana i bit će završeno u najkraće moguće vrijeme. Na ročištu za ispitivanje potraživanja stečajni, odnosno likvidacioni sudija odlučit će o osnovanosti svakog potraživanja. Privremeni upravnik i stečajni ili likvidacioni upravnik trebaju jasno iskazati svoje mišljenje o svakom pojedinom potraživanju i podnijeti svoje mišljenje stečajnom, odnosno likvidacionom sudiji o osnovanosti potraživanja. Sudija će prihvatiti one zahtjeve koji su prihvaćeni od privremenog upravnika i stečajnog ili likvidacionog upravnika kao i one čije je postojanje utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom.
Stečajni, odnosno likvidacioni sudija donijet će odluku o utvrđivanju potraživanja koja će biti kategorizirana na sljedeći način:
a) korisnici polisa životnog osiguranja;
b) korisnici naknada po polisama neživotnog osiguranja koji su prijavili ostvarenje osiguranog slučaja i čije su prijave uredno upisane u knjige društva ; i
c) bilo kojih drugih lica koja su prijavila svoje zahtjeve u vremenskom periodu iz stava 1. ovog člana.
Sačinit će se posebna lista osporenih potraživanja u kojoj će se navesti iznosi procijenjeni od likvidacionog, odnosno stečajnog upravnika kao i prijavljeni iznosi. Ova lista će odmah biti upisana u Registru društva i bit će objavljena u bar dvije dnevne novine velikog tiraža od kojih se barem jedna izdaje u glavnom mjestu poslovanja društva jednom sedmično u tri uzastopne sedmice. Povjerioci svih osporenih potraživanja imaju pravo da tužbom redovnom sudu utvrđuju postojanje osporenih potraživanja. Predmeti po ovim tužbama smatrat će se hitnim.
Po prijavi privremenog upravnika Agencija za nadzor može dati odobrenje za slobodno raspolaganje sredstvima koja čine investicije osiguranja od društva.
Prijenos cijelog ili dijela portfelja obavit će se uz prethodno odobrenje Agencije za nadzor koja će odrediti uvjete prijenosa koji mogu odstupati od odredaba čl. 64. i 65. ovog Zakona.
Postojeće zakonske odredbe Federacije u vezi sa likvidacijom dioničkih društava i DUO primjenit će se ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama čl. od 68. do 72. ovog Zakona. Agencija za nadzor nadzirat će sve postupke tokom posebne likvidacije ili stečaja društva.
Član 71.
Privilegovana potraživanja prema ulaganjima sredstava društva Korisnici naknade osiguranja, kao i njihovi nasljednici imaju privilegovana potraživanja prema ulaganjima društva koja će imati prednost nad svim ostalim općim ili posebno privilegovanim potraživanjima, sa izuzetkom troškova postupka posebne likvidacije predviđenih čl. od 69. do 71. ovog Zakona, kao i troškova stečaja.
Kad društvo dođe u fazu posebne likvidacije korisnik naknade osiguranja ima privilegovano potraživanje iz svih njenih sredstava bilo da pripadaju ulaganjima društva ili ne. Ta privilegija će im davati prednost nad svim ostalim povjeriocima, osim za potraživanje troškova iz stava 1. ovog člana.
Privilegija u smislu ovog člana sastoji se u izmirenju potraživanja osiguranika i njihovih nasljednika, uključujući i treće strane koje od osiguravača imaju neposredna potraživanja na temelju ugovora o osiguranju. Ostali povjerioci mogu biti izmireni iz ulaganja sredstava društva samo ako su potraživanja osiguranika u potpunosti izmirena. Korisnici naknada po neživotnom osiguranju prvo se izmiruju od ulaganja sredstava neživotnog osiguranja, a naročito od kategorije ulaganja sredstava osiguranja na koje se odnose njihova potraživanja, sukladno članom 57. ovog Zakona i Pravilnikom o visini i načinu ulaganja sredstava društava. Na isti način korisnici naknada po životnom osiguranju prvo se izmiruju od ulaganja sredstava životnog osiguranja, a naročito od kategorije ulaganja na koje se odnose njihova potraživanja, sukladno članom 57. ovog Zakona i Pravilnikom o visini i načinu ulaganja sredstava društava.
Zaplijena imovine pokrivene ulaganjem društva koje se nalazi u vlasništvu društva ili treće strane dopuštena je samo u korist korisnika navedenih u ovom članu. Agenciji za nadzor društvo dostavlja primjerak sudske odluke o zaplijeni, u protivnom zaplijena će se proglasiti ništavnom.
VI. Dopustivost
18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 63 0 P 015734 13 Rev od 3. lipnja 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 21. srpnja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda smatrajući da su mu tom presudom povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
23. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na taj postupak.
26. U konkretnom slučaju apelant smatra da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tuženi u konkretnom slučaju nije pasivno legitimiran za naknadu štete, te na taj način povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. U svezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud utvrdio da je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženi pasivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari pogrešan zbog toga što se odredbe članka 16. stavak 1. točka 3. i stavak 4. Zakona o osiguranju od odgovornosti, na kojim su nižestupanjski sudovi zasnovali svoje odluke, ne mogu promatrati odvojeno od odredaba čl. 69. i
70. Zakona o društvima za osiguranje, kojima je propisan postupak posebne likvidacije, kakav slučaj je sa „Hercegovina-osiguranjem“, a kod kojeg je bilo osigurano vozilo kojim je počinjena šteta apelantu. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud, imajući u vidu navedene odredbe, kao i odredbu članka 71. Zakona o društvima za osiguranje, zapravo ocijenio da je apelant svoja prava trebao ostvariti u likvidacionom postupku, a ukoliko bi bio nezadovoljan priznatim potraživanjima, tek tada podnijeti tužbu parničnom sudu za osporena potraživanja, ali isključivo protiv likvidacionog dužnika, dakle „Hercegovina-osiguranja“, jer u smislu članka 16. stavak 4. Zakona o osiguranju od odgovornosti tuženi može preuzeti samo prava oštećenog, odnosno apelanta prema sredstvima društva u likvidaciji do onog iznosa koje je povjeritelju priznato u likvidacionom postupku, obzirom da je njegova odgovornost supsidijarna. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi da je apelant svoja prava nakon podnošenja tužbe i ostvario u likvidacionom postupku „Hercegovina-osiguranja“ (a koju činjenicu nije ni istaknuo u postupku pred redovitim sudovima).
28. Ustavni sud zatim ukazuje na svoju praksu u predmetu koji je pokretao slična činjenična i pravna pitanja (vidi Odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 3877/13 od 7. srpnja 2016. godine, dostupnu na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u predmetnoj odluci razmatrao apelacione navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u kontekstu osporene presude Kantonalnog suda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u tom predmetu, jer je utvrđeno da tuženi nije pasivno legitimiran za naknadu štete za koju je odgovoran osiguranik „Hercegovina-osiguranja“, a u kojoj presudi je dato slično obrazloženje kao u osporenoj presudi Vrhovnog suda sa pozivom na odredbe članka 16. stavak 1. točka 3. i stavak 4. Zakona o osiguranju od odgovornosti i odredbe čl. 29. stavak 4, 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje. Ustavni sud je u predmetnoj odluci zaključio da osporena presuda u obrazloženju sadrži precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredaba Zakona o osiguranju od odgovornosti i Zakona o društvima za osiguranje i da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, te praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 3877/13, Ustavni sud smatra da, nasuprot apelantovom mišljenju, u osporenoj presudi nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
29. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neutemeljena i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o kršenju tih prava zapravo zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada u presudi Vrhovnog suda kojom su preinačene nižesupanjskeepene presude i odbijen tužbeni zahtjev oštećenog, prihvaćajući prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog, nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.
32. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zapravo svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
33. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman