Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5645/14 (R. P.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Disciplinski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Pravilnik o izmjenama i dopuni pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5645/14
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5645/14, rješavajući apelaciju Rašida Palića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rašida Palića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 010435 15 Rev od 29. aprila 2015. godine i S1 3 P 010435 14 Gž od 3. novembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rašid Palić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 010435 14 Gž od 3. novembra 2014. godine. Apelant je 13. jula 2015. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije kojom je osporio i revizionu Presudu Suda BiH broj S1 3 P 010435 15 Rev od 29. aprila 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Bosne i Hercegovine - Ministarstva sigurnosti BiH - Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je 27. decembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužena 29. januara 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene Prvi disciplinski postupak
5. Apelant je kao policijski službenik tužene bio raspoređen na radno mjesto „načelnik Regionalnog ureda Sarajevo“. Rješenjem direktora tužene broj 16-09-34-3-3131-1/12 od 25. maja 2012. godine, koje je potvrđeno rješenjem Odbora za žalbe policijskih službenika Sarajevo (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe) od 4. juna 2012. godine, apelant je privremeno suspendiran do okončanja disciplinskog postupka koji je protiv njega pokrenut.
6. Rješenjem Disciplinske komisije broj P-16-D/K-34-3-356-2-12/12 od 24. jula 2012. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Odbora za žalbe broj UP-2-04-4-07-1-180-2/12 od 20. septembra 2012. godine, apelant je proglašen disciplinski odgovornim da je počinio težu povredu službene dužnosti davanjem netačnih podataka koji utječu na donošenje odluke nadležnih organa ili izazivaju druge štetne posljedice iz člana 105. stav 1. tačka 19. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima), odnosno člana 5. stav 1. tačka
19. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Apelantu je izrečena disciplinska sankcija: novčana kazna u iznosu od 20% od osnovne jednomjesečne plaće za šest mjeseci i obustavljanje unapređenja u viši čin za vremenski period od 36 mjeseci.
Drugi disciplinski postupak
7. Rješenjem direktora tužene broj 16-09-34-3-4942-1/12 od 29. oktobra 2012. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Odbora za žalbe broj UP-2-04-4-07-1-16-1/13 od 14. februara 2013. godine, apelant je privremeno suspendiran do okončanja disciplinskog postupka.
8. Rješenjem Disciplinske komisije broj P-16-D/K-34-3-6-27/13 od 29. januara 2013. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Odbora za žalbe broj UP-2-04-4-07-1-24-2/13 od 16. aprila 2013. godine, apelant je proglašen disciplinski odgovornim da je počinio težu povredu službene dužnosti - zloupotrebu službenog položaja iz člana 105. stav 1. tačka 23. Zakona o policijskim službenicima, odnosno člana 5. stav 1. tačka 23. Pravilnika. Apelantu je izrečena disciplinska sankcija prestanak radnog odnosa.
Parnični postupak pred Sudom BiH
9. Apelant je pred Sudom BiH tužbom od 29. juna 2012. godine pokrenuo parnični postupak protiv tužene radi poništenja rješenja o suspenziji i rješenja o disciplinskoj odgovornosti iz oba disciplinska postupka radi povrata u radni odnos i isplate naknade plaća.
10. Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 010435 12 P od 13. februara 2014. godine poništio rješenja pobliže navedena u dispozitivu presude, obavezao tuženu da apelanta vrati u radni odnos i da mu uspostavi radno-pravni status na poslovima i zadacima kao što je to bilo prije pokretanja disciplinskog postupka, da mu isplati iznos od 33.663,78 KM na ime naknade plaća za period od 1. aprila 2012. godine, zajedno sa zakonskom kamatom pobliže navedenom u dispozitivu presude.
11. Prvostepeni sud je utvrdio da su rješenja o privremenoj suspenziji u oba disciplinska postupka nezakonita jer je bilo neophodno dokazati da je uslijed pokrenutog disciplinskog postupka apelant štetio interesima službe ili internog postupka. Odluke u prvom disciplinskom postupku sud je poništio na osnovu zaključka da nije identificirana povreda, da nisu date odrednice u pravcu konkretizacije apelantovog štetnog postupanja, da nedostaju razlozi koji bi opravdavali nastanak takvog djela jer su dati paušalno i da nije dokazano da je davanje netačnih podataka utjecalo na donošenje odluke nadležnih organa. Prvostepeni sud je također poništio odluke donesene u drugom disciplinskom postupku, zaključivši da apelant osnovano osporava da je počinio djelo za koje je proglašen odgovornim jer se Disciplinska komisija nije pridržavala propisa, nezakonito je ušla u sferu postupanja disciplinskog tužioca u pogledu dokaznih prijedloga, te cijeneći da je osnovan prigovor zastare.
12. Odlučujući o žalbi tužene, drugostepeno vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 P 010435 14 Gž od 3. novembra 2014. godine žalbu djelomično usvojilo i prvostepenu presudu preinačilo tako što je odbilo tužbeni zahtjev za poništenje odluka koje se tiču privremene suspenzije iz oba disciplinska postupka, kao i rješenja koja se odnose na prvi disciplinski postupak. Odbijen je i tužbeni zahtjev koji se tiče isplate naknade plaće za period od 1. aprila 2012. do 16. aprila 2013. godine u iznosu od 12.455,81 KM.
13. Žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim su poništena rješenja koja se tiču drugog disciplinskog postupka i u dijelu kojim je tužena obavezana da apelanta vrati u radni odnos i uspostavi radnopravni status na poslovima i zadacima koje je obavljao, kao i da se obaveže da mu nadoknadi plaće za period od 16. aprila 2013. do 6. januara 2014. godine u iznosu od 21.207,96 KM sa zakonskom kamatom pobliže navedenom u dispozitivu presude. Tužena je obavezana da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.106,00 KM.
14. U obrazloženju presude (koje se odnosi na prvi disciplinski postupak) drugostepeno vijeće je istaklo da je apelant proglašen odgovornim za težu povredu službene dužnosti - davanje netačnih podataka koji utječu na donošenje odluke nadležnih organa ili izazivanje druge štetne posljedice propisane članom 105. stav 1. tačka 19. Zakona o policijskim službenicima i članom 5. stav 1. tačka
19. Pravilnika. Elementi bića ove povrede, kako dalje navodi sud, koji služe da bi se učinjena radnja kvalificirala kao povreda radne obaveze jesu da je zaposlenik u obavljanju radnih obaveza dao netačne podatke i da je netačan podatak bio od utjecaja na odlučivanje nadležnih organa ili izazvao druge štetne posljedice. Radnja izvršenja, povreda službene dužnosti koja je apelantu stavljena na teret, kako se dalje navodi, je zato što je provođenjem aktivnosti u predmetu kodnog naziva „Magelan“ 9. aprila 2012. godine verificirao i dostavio na autorizaciju u Kabinet direktora tužene dopis broj T-16-13/1-5-04-1-335-2/12 (u daljnjem tekstu: akt) kojim je Tužilaštvu BiH upućen prijedlog za izdavanje naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji kojima bi bilo obuhvaćeno i lice označeno kao informant tužene, kodnog naziva „Golub“, iako je u tom momentu znao da nije okončana procedura registriranja informanta. Ovu činjenicu u završnoj riječi pred prvostepenom disciplinskom komisijom apelantov branilac je naizmjenično činio nespornom i osporavao, međutim, navedeno izjašnjenje, kao i iskazi svjedoka potvrđuju pravilnost zaključka Disciplinske komisije da je sporni akt predmetnog sadržaja verificirao apelant. Na ovaj način, kako zaključuje drugostepeno vijeće, povreda službene dužnosti identificirana je po načinu izvršenja, vremenu i mjestu i omogućava da se jedan događaj podvede pod propis i kvalificira kao povreda radne obaveze.
15. Ponovnom ocjenom posredno izvedenih dokaza drugostepeno vijeće je utvrdilo da su odluke Disciplinske komisije u prvom disciplinskom postupku donesene uz poštovanje odredbi materijalnog prava i pravila postupka, te da su zasnovane na utvrđenim činjenicama. Tako je utvrđeno da je apelantu u cijelosti omogućeno pravo na izjašnjenje i odbranu u skladu sa članom 103. stav 5. Zakona o policijskim službenicima i članom 20. Pravilnika. Apelantu je na javnoj raspravi omogućeno iznošenje odbrane, predlaganje dokaza, izjašnjenje na dokazne prijedloge disciplinskog tužioca i u završnom izlaganju činjenično i pravno izjašnjavanje. Zaključak Disciplinske komisije i obrazloženje rješenja, kako je dalje navedeno, potvrđuje da je ono zasnovano na činjenicama koje proizlaze iz provedenih dokaza.
16. Drugostepeno vijeće, također, smatra da apelant neosnovano osporava i zakonitost rješenja Odbora za žalbe u prvom disciplinskom postupku koji je protiv njega vođen. Odluka Odbora za žalbe raspravila je sva sporna pitanja, odgovorila na sve žalbene navode i zaključila da je prvostepena disciplinska komisija pravilno utvrdila činjenično stanje iz koga proizlazi da je apelant kao načelnik Regionalnog ureda u lancu odgovornosti odgovoran za davanje tačnih informacija koje služe drugim licima u lancu odlučivanja. Neprihvatljivo je apelantovo ukazivanje da je Odbor za žalbe izvršio uvid u akt od 9. aprila 2012. godine koji nije izveden kao dokaz pred Disciplinskom komisijom. Oznaka tajnosti s navedenog dokumenta skinuta je po zahtjevu Disciplinske komisije 6. septembra 2012. godine, međutim obrazloženje odluke Odbora za žalbe ne zasniva se na ovom aktu, niti je on cijenjen kao dokaz. Neosnovanost žalbenog navoda da apelant nije potpisao navedeni akt Odbor za žalbe je cijenio na osnovu uvida u zapisnik s javne rasprave. Drugostepeno vijeće ukazuje da se obrazloženje odluke Odbora za žalbe ne zasniva na tom aktu, niti je on cijenjen kao dokaz, te činjenica da je Odbor za žalbe bio u posjedu akta koji nije cijenio i na kojem nije zasnovao svoju odluku nju ne čini nezakonitom, niti su zbog toga ispunjeni uvjeti propisani u članu
49. Pravilnika za zakazivanje javne rasprave zbog neposrednog izvođenja novog dokaza.
17. U vezi s restitucijom prava iz radnog odnosa, drugostepeno vijeće je zaključilo da apelantu ne pripada pravo na isplatu razlike plaće za period trajanja opravdane i zakonite suspenzije u prvom disciplinskom postupku (od dana suspenzije, tj. od 25. maja 2012. godine do okončanja disciplinskog postupka, tj. do 20. septembra 2012. godine) s obzirom na to da je apelant proglašen krivim za težu povredu službene dužnosti koja mu je stavljena na teret.
18. Odlučujući o apelantovoj reviziji, reviziono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: reviziono vijeće) je Presudom broj S1 P 010435 15 Rev od 29. aprila 2015. godine apelantovu reviziju djelomično uvažilo, presudu drugostepenog vijeća preinačilo tako što se tužena obavezuje da apelantu isplati naknade plaće za period od 29. oktobra 2012. do 16. aprila 2013. godine u iznosu od 7.271,71 KM sa zakonskom zateznom kamatom, preciznije navedenom u dispozitivu presude. Apelantova revizija u pogledu naknade plaće za period od 25. maja 2012. do 20. septembra 2012. godine u iznosu od 5.184,10 KM je odbijena.
19. Reviziono vijeće je prihvatilo kao pravilne razloge date u obrazloženju presude drugostepenog vijeća, a kojima se opravdava osnovanost izrečenih odluka o suspenziji u prvom disciplinskom postupku i rješenju o izricanju disciplinske sankcije u prvom disciplinskom postupku. Uvjet za donošenje rješenja o privremenoj suspenziji je da je pokrenut disciplinski postupak za težu povredu službene dužnosti i osnovano vjerovanje da bi uslijed prirode povrede i okolnosti pod kojima je počinjena zadržavanje policijskog službenika na dužnosti štetilo interesima službe ili internom postupku. Odluka o suspenziji je donesena nakon okončanja internog postupka i donošenja rješenja o pokretanju disciplinskog postupka. Reviziono vijeće smatra neosnovanim apelantov zahtjev za isplatu naknade razlike plaće za vrijeme prve suspenzije koja je trajala od 25. maja 2012. do 20. septembra 2012. godine zato što je apelant proglašen krivim za težu povredu službene dužnosti u prvom disciplinskom postupku. Izneseni razlozi su jasno opredijeljeni i opravdavaju zaključak da je prvi disciplinski postupak proveden uz poštovanje odredbi materijalnog prava i pravila postupka, da je apelantu omogućeno pravo na odbranu i izjašnjavanje u skladu sa članom 103. stav 5. Zakona o policijskim službenicima i članom 20. Pravilnika, te da nije došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Dopunom apelacije od 13. jula 2015. godine apelant je osporio i dio odluke revizionog vijeća, te je naglasio da u skladu sa odlukom revizionog vijeća „odustaje od dijela apelacije pod tačkom 2. odnosno dio apelacije koji se odnosi na tačku 3. presude drugostepenog vijeća kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće za period od 1. aprila 2012. do 16. aprila 2013. godine s obzirom da je u međuvremenu reviziono vijeće u ovom dijelu preinačilo presudu od 3. novembra 2014. godine“.
22. Povredu prava na pravično suđenje i imovinu apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je redovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant smatra da je tokom prvog disciplinskog postupka u kome se teretio da je verificirao i dostavio na autorizaciju akt od 9. aprila 2012. godine povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Navodi da tokom internog i disciplinskog postupka ovaj akt nije izveden kao dokaz, niti akti koji su prethodili autorizaciji ovog akta. Smatra nejasnim na koji način i kako je sačinjen ovaj akt, odnosno ko je od policijskih službenika sačinio akt i unio podatak u njega kako je informant kodnog naziva „Golub“ registriran, a što čini osnov u prijedlogu tog akta kako bi se protiv tog lica provele istražne radnje. Dakle, kako dalje navodi, tokom postupka i pred Disciplinskom komisijom i pred Odborom za žalbe, a kasnije i pred sudom, nije mu omogućeno da izvede ključni dokaz - akt od 9. aprila 2012. godine, a za koji se tereti da ga je potpisao i dostavio na autorizaciju. Drugostepeno vijeće „ni jednom rečenicom ne cijeni da li su osnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje zbog činjenice da mu nije omogućeno da izvede kao dokaz upravo akt za koji se tereti da ga je potpisao i verificirao, niti mu je bio dostavljen na uvid“. Dalje navodi da 9. aprila 2012. godine nije mogao znati da u tom trenutku nije okončana procedura registracije informanta kodnog naziva „Golub“ jer ga policijski službenici kojima je izdao naredbu da provedu proceduru registracije nisu obavijestili o bilo kakvim smetnjama ili problemima u registraciji. Dakle, kako navodi u konkretnoj situaciji, a rukovodeći se osnovnim načelom rada i rukovođenja policijskim agencijama, postupao je na potpuno uobičajen način, kako inače postupaju rukovodioci policijskih agencija, a na način da imaju povjerenja u kolege, odnosno policijske službenike jer bi u suprotnom provođenje ovakvih aktivnosti bilo potpuno nemoguće. Naime, ako bi se u ovim aktivnostima, koje zahtijevaju hitnost, pa i u svim drugim, provjeravala svaka informacija u svim aktima, aktivnosti bi bile toliko usporene da bi ih bilo besmisleno i provoditi, posebno jer brojni akti sadrže na desetine i stotine informacija koje se ne mogu provjeriti u kratkom vremenskom periodu. Stoga je sasvim logično, kako navodi apelant, „da za svaku informaciju koja se stavi u akt odgovara onaj ko je sačinio akt i ko je tu informaciju unio jer bi po ovoj logici trebao da odgovara i direktor SIPA koji je nakon njega također potpisao sporni akt, te ga dostavio na postupanje Tužilaštvu BiH“. Zbog toga apelant smatra da se nisu ostvarila bitna obilježja teške povrede službene dužnosti iz člana 105. stav 1. tačka 19. Zakona o policijskim službenicima BiH jer apelant nije dao nikakav netačan podatak, a posebno što taj netačan podatak nije utjecao na donošenje odluke nadležnih organa, niti je izazvao druge štetne posljedice jer su posebne istražne radnje i pored netačnog podatka u aktu provedene.
b) Odgovor na apelaciju
23. Sud BiH u odgovoru na apelaciju ističe da u cijelosti ostaje pri navodima iz obrazloženja presude, te predlaže da se apelacija odbije jer navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu nisu osnovani.
24. U odgovoru na apelaciju tužena je citirala relevantne odredbe Zakona o policijskim službenicima, te istakla da su u konkretnom slučaju bili stečeni uvjeti za donošenje odluka o apelantovoj privremenoj suspenziji jer jasno proizlazi da je protiv apelanta bio pokrenut disciplinski postupak za težu povredu službene dužnosti, te da je ona bila takve prirode da se osnovano vjerovalo da bi to štetilo interesima službe i internom postupku. Bili su ispunjeni i uvjeti koji se odnose na osnovano vjerovanje da bi apelantovo dalje zadržavanje u policijskom organu štetilo interesima službe, a posebno internom postupku s obzirom na to da je on sa svoje pozicije načelnika mogao utjecati na podređene koji su davali izjave i saslušavani u postupku. Tužena je također istakla da zbog propisanih procedura naloženim instruktivnim aktima (Instrukcija o radu sa informantima i instruktivni akt o upravljanju predmetima direktora tužene) nije registrirala informanta kodnog naziva „Golub“ upravo zbog učinjenih propusta, a što je tokom postupka dokazano. Tužena smatra da je za svoje odluke Sud BiH dao pravilno i jasno obrazloženje koje apelant ničim ne dovodi u pitanje. Suprotno apelantovim navodima, ističe se da je drugostepeno vijeće, odlučujući o žalbi tužene, pravilno preinačilo prvostepenu presudu i svoju odluku jasno i potpuno obrazložilo, a ona ima svoje utemeljenje u provedenim dokazima i materijalnom pravu. Dalje je navedeno da je apelantu omogućeno pravo na odbranu i izjašnjenje u skladu sa članom 103. stav 5. Zakona o policijskim službenicima i članom 20. Pravilnika, te da nije došlo do povrede člana
6. Evropske konvencije, odnosno prava na pravično suđenje i javnu raspravu pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, te prava na odbranu i ravnopravan položaj s disciplinskim tužiocem. V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o policijskim službenicima BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06, 58/06, 15/08, 63/08, 35/09 i 7/12) relevantne odredbe glase:
Član 103. stav 5.
Disciplinska odgovornost policijskog službenika (5) Disciplinski postupak mora biti fer i transparentan. Tokom disciplinskog postupka, policijski službenik uživa sljedeća prava koja se razrađuju podzakonskim aktom iz stava 4. ovog člana:
1. pravo da bude pravovremeno obaviješten o optužbi za povredu službene dužnosti i o dokazima, kao i pravo da pismeno odgovori na optužbu ili da se njegova usmena izjava zapiše;
2. pravo na fer i javno saslušanje u razumnom roku od strane tijela utvrđenih ovim zakonom. Javnost može biti isključena sa saslušanja ako to zahtijevaju interesi morala, javnog reda i državne bezbjednosti demokratskog društva, ili ako je to u interesu maloljetnika ili zaštite privatnog života, ili javnost može biti isključena do neophodne mjere u posebnim okolnostima kad bi javno saslušanje ometalo interese pravičnosti prema mišljenju tijela utvrđenih ovim zakonom;
Član 105. stav 1. tačka 19.
Teže povrede službene dužnosti 1)Teže povrede službene dužnosti su: (….)
19. davanje netačnih podataka koji utiču na donošenje odluka nadležnih organa ili izazivaju druge štetne posljedice; (….)
Član 110. stav 2. tačka 1.
Disciplinske sankcije (….)
(2) Za teže povrede službene dužnosti, propisane u članu 105. ovog zakona, mogu se izreći sljedeće disciplinske sankcije: a) novčana kazna; b) obustavljanje unapređenja u viši čin; c) prekid radnog odnosa (….)
Član 112.
Suspenzija (1) Policijski službenik može da bude privremeno suspendovan sa zadataka i dužnosti koje obavlja ili suspendovan iz policijskog organa ako je protiv njega pokrenut krivični ili disciplinski postupak i ako se, uzimajući u obzir prirodu krivičnog djela ili prirodu teže povrede službene dužnosti kao i okolnosti pod kojima je počinjeno krivično djelo, odnosno teža povreda službene dužnosti, može osnovano vjerovati da bi se inače štetilo interesima službe ili internom postupku. (2) Rukovodilac je odgovoran za donošenje odluke o privremenoj suspenziji u skladu sa stavom 1. ovog člana.
(3) Suspenzija policijskog službenika određena u skladu sa stavom 1. ovog člana može trajati do okončanja disciplinskog ili krivičnog postupka.
(4) Tokom suspenzije službeno oružje i službena legitimacija policijskog službenika oduzimaju se i zabranjeno mu je nositi službenu uniformu.
(5) Policijski službenik koji je primio odluku o suspenziji iz stava 1. ovog člana može podnijeti žalbu na odluku o suspenziji Odboru za žalbe policijskih službenika u roku od 3 dana od prijema odluke. Žalba ne odgađa izvršenje odluke.
Član 113.
Isplata plate tokom suspenzije (1) Tokom suspenzije iz policijskog organa, policijski službenik ima pravo na 55% svoje plate. U posebnim slučajevima, kada ima porodicu koju izdržava, policijski službenik ima pravo na iznos do 65% svoje plate.
26. U Pravilniku o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 18/05, 34/08 i 73/12 ) relevantne odredbe glase:
Član 5. stav 1. tačka 19.
Teže povrede službene dužnosti Teže povrede službene dužnosti, prema članu 105. Zakona, su: (….)
19) davanje netačnih podataka koji utiču na donošenje odluka nadležnih organa ili izazivanje druge štetne posljedice zloupotreba službenog položaja; (….)
Član 8.
Disciplinske sankcije za teže povrede Za teže povrede službene dužnosti, propisane u članu 5. ovog Pravilnika, mogu se izreći sljedeće disciplinske sankcije: a) novčana kazna; b) obustavljanje unapređenja u viši čin; c) prekid radnog odnosa.
Član 20.
Pravo na izjašnjenje i pravo na odbranu Policijski službenik ima pravo da bude pravovremeno obaviješten o optužbi za povredu službene dužnosti i o dokazima, kao i pravo da pismeno odgovori na optužbu ili da se njegova usmena izjava zapiše.
Policijski službenik ima pravo da ne iskazuje protiv sebe, pravo da se od optužbi brani sam ili uz stručnu pomoć advokata kojeg sam izabere, te pravo biti prisutan svakom saslušanju u postupku.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 010435 15 Rev od 29. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. juna 2015. godine, a dopuna apelacije kojom je apelant osporio konačnu Odluku Suda BiH broj S1 3 P 010435 15 Rev od 29. aprila 2015. godine je podnesena 13. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Prije nego pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom predmetu i jeste slučaj. Naime, u konkretnom slučaju radilo se o parničnom postupku u okviru kojeg se raspravljalo pitanje osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva koji je tražio poništenje rješenja tužene o privremenoj suspenziji, o disciplinskoj odgovornosti, kao i o povratu u radni odnos i isplati plaća. Ustavni sud smatra da apelant u postupku koji je okončan osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim Ustavni sud ističe da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da su u skladu s navodima apelacije u konkretnom slučaju predmet razmatranja osporene odluke u dijelu u kojem je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se kao neosnovane ponište odluke donesene u prvom disciplinskom postupku i da mu se u pogledu naknada plaće za period od 25. maja 2012. do 20. septembra 2012. godine (koliko je trajala privremena suspenzija u prvom disciplinskom postupku) isplati naknada razlike plaće u iznosu od 5.184,10 KM.
37. U konkretnom slučaju apelant je odlukom Disciplinske komisije, koja je potvrđena odlukom Odbora za žalbe, proglašen disciplinski odgovornim za težu povredu službene dužnosti - davanje netačnih podataka koji utječu na donošenje odluke nadležnih organa ili izazivaju druge štetne posljedice iz člana 105. stav 1. tačka 19. Zakona o policijskim službenicima, odnosno člana 5. stav 1. tačka 19. Pravilnika, te mu je izrečena disciplinska sankcija: novčana kazna u iznosu od 20% osnovne jednomjesečne plaće za šest mjeseci i obustavljanje unapređenja u viši čin za vremenski period od 36 mjeseci. Obrazlažući osporene odluke, redovni sud je pojasnio da element bića ove povrede, a koji služi da bi se učinjena radnja kvalificirala kao povreda radne obaveze jeste da je zaposlenik u obavljanju radnih zadataka dao netačne podatke i da je netačan podatak bio od utjecaja na odlučivanje nadležnih organa i izazvao druge štetne posljedice. Tako je pojašnjeno da je apelant provođenjem aktivnosti u predmetu kodnog naziva „Magelan“ 9. aprila 2012. godine verificirao i dostavio na autorizaciju u Kabinet direktora tužene akt kojim je Tužilaštvu BiH upućen prijedlog za izdavanje naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji kojima bi bilo obuhvaćeno i lice označeno kao informant tužene, kodnog naziva „Golub“, iako je u tom momentu znao da nije okončana procedura registriranja informanta. Na ovaj način povreda službene dužnosti identificirana je po načinu izvršenja, vremenu i mjestu, te se mogla kvalificirati kao povreda radne obaveze. Od prijedloga za provođenje posebnih istražnih radnji koje je verificirao apelant zavisilo je postupanje direktora tužene, a i postupanje Tužilaštva BiH u vezi s traženom naredbom, čime je ispunjen i drugi element bića povrede službene dužnosti koja je apelantu stavljena na teret.
38. Redovni sud je iz spisa Disciplinske komisije utvrdio da je apelantu u cijelosti omogućeno pravo na izjašnjenje i odbranu u skladu sa članom 103. stav 5. Zakona o policijskim službenicima i članom 20. Pravilnika, da ga je pred prvostepenom disciplinskom komisijom zastupao izabrani branilac, omogućeno mu je iznošenje odbrane, predlaganje dokaza, izjašnjenje na dokazne prijedloge disciplinskog tužioca i u završnom izlaganju činjenično i pravno izjašnjavanje. U vezi sa apelantovim navodima da mu u disciplinskom postupku nije dostavljen na uvid akt od 9. aprila 2012. godine koji je, kako navodi, bio ključni dokaz da je apelant počinio težu povredu službene dužnosti iz člana 105. stav 1. tačka 19. Zakona o policijskim službenicima, drugostepeno vijeće je obrazložilo da se zaključak Disciplinske komisije da je apelant počinio težu povredu službene dužnosti koja mu je stavljena na teret zasniva na činjenicama koje proizlaze iz provedenih dokaza, pa tako, između ostalog, i apelantovih izjava datih na zahtjev Odjeljenja za unutrašnju kontrolu, u žalbi na rješenje o suspenziji u kojima i ne spori da je u svojstvu načelnika u okviru akcije „Magelan“ potpisom verificirao navedeni akt, a što, uz iskaze svjedoka, potvrđuje zaključak Disciplinske komisije da je akt predmetnog sadržaja verificirao apelant. Redovni sud je obrazložio da je Odbor za žalbe u svojoj odluci raspravio sva sporna potanja i da je odgovorio na sve apelantove žalbene navode, te da je neprihvatljivo apelantovo ukazivanje da je Odbor za žalbe izvršio uvid u akt koji nije izveden pred Disciplinskom komisijom. Pojašnjeno je da je oznaka tajnosti s navedenog dokumenta skinuta po zahtjevu Disciplinske komisije 6. septembra 2012. godine. Međutim, obrazloženje odluke Odbora za žalbu ne zasniva se na ovom aktu, niti je on cijenjen kao dokaz, već je neosnovanost žalbenog navoda da apelant nije potpisao sporni akt Odbor za žalbe cijenio na osnovu uvida u zapisnik s javne rasprave.
39. Reviziono vijeće je također jasno obrazložilo da nema osnova apelantov zahtjev za isplatu naknade razlike plaće za vrijeme prve suspenzije koja je trajala od 25. maja 2012. do 20. septembra 2012. godine jer je apelant proglašen krivim za težu povredu službene dužnosti u prvom disciplinskom postupku, a izneseni razlozi su jasno opredijeljeni i opravdavaju zaključak drugostepenog vijeća da je prvi disciplinski postupak proveden uz poštovanje odredbi materijalnog prava i pravila postupka, da je apelantu omogućeno pravo na odbranu i izjašnjenje u skladu sa članom 103. stav 5. Zakona o policijskim službenicima BiH i članom 20. Pravilnika, te da nije došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da Sud BiH u osporenim odlukama nije na arbitraran način primijenio odgovarajuće pozitivne zakonske propise i da takva primjena prava ne predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. U presudama su navedeni potrebni razlozi za njihovo donošenje i dato je detaljno, jasno i iscrpno obrazloženja odluke. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim navodima koje je isticao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer se način na koji je redovni sud protumačio i primijenio pozitivno pravne propise ne može smatrati proizvoljnim. Razlozi za donošenje odluke koji su izneseni u osporenoj odluci, a koji se odnose na primjenu prava su jasno, precizno i detaljno obrazloženi. U osporenoj odluci su navedeni svi potrebni razlozi za njezino donošenje i data su detaljna obrazloženja, a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju da je postupak pred sudom bio nepravičan.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman