Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2129/17 ("Unicredit bank" a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2129/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP-2129/17, rješavajući apelaciju "Unicredit bank" a.d. Banjaluka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Unicredit bank" a.d. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 076713 15 Rev od 14. marta 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Unicredit bank" a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska firma "Sajić" iz Banjaluke, podnio je 29. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 076713 15 Rev od 14. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, apelant je obavezan da tužiocu, Bosni i Hercegovini-Upravi za indirektno oporezivanje Banjaluka, isplati iznos od 436.948,10 KM po izdatoj garanciji broj 177-02/03 i iznos od 43.764,12 KM po izdatoj garanciji broj 297-02/03 sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je Nova Banjalučka banka, kao prednik apelanta, izdala dvije bankarske garancije broj 177-02/03 sa rokom važenja od 25. maja 2003. godine do 25. augusta 2003. godine i broj 297-02/03 sa rokom važenja od 26. augusta 2003. godine do 26. septembra 2003. godine na maksimalan iznos od po 520.000,00 KM, u korist tužioca, a kao garant za carinskog dužnika, ,,Jedinstvo-promet“ d.o.o. Banjaluka, obavezujući se, da ukoliko „Jedinstvo-promet" d.o.o. Banjaluka, kao carinski dužnik ne isplati dospjeli carinski dug da će to učiniti apelant kao garant. Vrhovni sud je, također naveo da je tužilac, na osnovu ispostavljenih jedinstvenih carinskih isprava koje je podnijela ,,Jedinstvo-promet“ d.o.o. Banjaluka, u vrijeme važenja navedenih garancija, obračunao carinski dug u ukupnom iznosu od 665.793,42 KM, te je 2. oktobra 2003. godine podnio zahtjev za njegovu isplatu, kako carinskom dužniku ,,Jedinstvo-promet“ d.o.o. Banjaluka, tako i apelantu kao garantu. Vrhovni sud je istakao da apelant i ,,Jedinstvo-promet“ d.o.o. Banjaluka nisu platili pomenuti dug već su prigovorili takvom obračunu carinskog duga, odnosno u konačnici pokrenuli upravni spor, ali je presudom Vrhovnog suda iz 2008. godine njihova tužba odbijena. Potom, odlukom Ustavnog suda broj AP- 3801/08 od 14. oktobra 2009. godine, njihova apelacija je odbačena kao nedopuštena. Nadalje, razmatrajući revizioni prigovor apelanta da je predmetno potraživanje zastarjelo, Vrhovni sud je istakao da carinski dug shodno Zakonu o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 21/98 i 10/02) zastarijeva u apsolutnom zastarnom roku od šest godina. Međutim, kako osnova predmetnog potraživanja nije carinski dug, već potraživanje po osnovu bankarske garancije u smislu odredba člana 1083. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Vrhovni sud je zaključio da je u pogledu zastarjelosti predmetnog potraživanja valjalo primijeniti opšti zastarni rok od 10 godina iz člana 371. ZOO. Kod činjenice da je potraživanje po osnovu bankarske garancije dospjelo u toku 2003. godine, a da je tužba podnesena u toku 2009. godine, tačnije 28. decembra 2009. godine, prema stavu Vrhovnog suda, potraživanje tužioca nije zastarjelo, jer je tužba podnesena prije isteka roka od 10 godina. Shodno navedenog, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci presude.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o carinskom dugu, te da je sud trebao primijeniti zastarni rok od šest godina, shodno Zakonu o carinskoj politici, a ne opći zastarni rok iz ZOO.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe člana 1083. stav 1. ZOO-a (kojima je propisano da se bankarskom garancijom obavezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji) i člana 371. ZOO-a, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2129/17 ("Unicredit bank" a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio