Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2275/16 (E. K.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Građanski postupak
- Disciplinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine · čl. 105
- Zakon o izmjenama Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Pravilnik o postupku upućivanja pripadnika policijskih službi u Bosni i Hercegovini u operacije podrške miru i druge aktivnosti u inostranstvu, izboru i obuci, pravima, obavezama i odgovornostima, postupanju pripadnika policijskih službi tokom trajanja operacije podrške miru i po povratku iz operacije podrške miru, o pravima, obavezama i odgovornostima komandanta kontingenta
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o postupku upućivanja pripadnika policijskih službi u Bosni i Hercegovini u operacije podrške miru i druge aktivnosti u inostranstvu, izboru i obuci, pravima, obavezama i odgovornostima, postupanju pripadnika policijskih službi tokom trajanja operacije podrške miru i po povratku iz operacije podrške miru, o pravima, obavezama i odgovornostima komandanta kontingenta
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine · čl. 105
- Pravilnik o izmjenama i dopuni pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine · čl. 105
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2275/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2275/16, rješavajući apelaciju Edvina Kutlovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Edvina Kutlovca podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 016142 15 Gž od 11. marta 2016. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Edvin Kutlovac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 016142 15 Gž od 11. marta 2016. godine. Podnescima od 21. juna 2018. godine otklonjeni su nedostaci u vezi s apelantovim imenom i njegovim zastupanjem pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i zakonskog zastupnika tužene BiH, Ministarstvo sigurnosti, Granična policija BiH, Vijeće ministara BiH, Odbor za žalbe policijskih službenika (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i tužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 4. do 10. aprila 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 016142 14 P od 30. jula 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tužena povrijedila apelantovo pravo na rad, zatim da se ukine kao nezakonito Rješenje tužene broj UP-2-04-4-07-1-58-1/14 od 21. marta 2014. godine i Rješenje Disciplinske komisije za policijske službenike Granične policije BiH (u daljnjem tekstu: Disciplinska komisija) broj DP-47/13 od 23. februara 2014. godine (u daljnjem tekstu: sporna rješenja), potom da se odbije zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv apelanta od 23. decembra 2013. godine i da se utvrdi da apelant nije disciplinski kriv za teže povrede radne dužnosti, te shodno tome da tužena apelanta vrati na radno mjesto „Inspektor za obradu i analizu podataka“ ili na slično radno mjesto istog platnog ranga, uz naknadu štete u vidu neisplaćenih plaća, zajedno s uplatom doprinosa iz radnog odnosa, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Prvostepeni sud je nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u brojne materijalne dokaze, te saslušavanjem svjedoka i parničnih stranaka (dokazi su taksativno pobrojani na stranama od 3 do 8 obrazloženja), te njihovom ocjenom u smislu člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: Sud BiH) utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Na osnovu provedenih dokaza Sud BiH je, između ostalog, utvrdio da je apelant s Graničnom policijom BiH imao zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme počev od 1. maja 2006. godine, zatim da je kao policijski službenik u činu mlađeg inspektora rješenjem Granične policije BiH od 6. marta 2013. godine upućen u Mirovnu misiju UN-a u Južni Sudan (u daljnjem tekstu: Misija) na period od godinu dana do 6. marta 2014. godine, uz sva prava koja proizlaze iz radno-pravnog statusa, uključujući i pravo povratka na ranije radno mjesto nakon završetka Misije. Tokom postupka je također utvrđeno da je apelant u Misiji obavljao poslove oficira za izvještavanje, kao i to da je apelant (njemačkim vojnim avionom za evakuaciju njemačkih državljana) 20. decembru 2013. godine, dakle, prije isteka mandata, zbog izbijanja građanskog rata u Južnom Sudanu i pogoršanja sigurnosnih uvjeta, napustio Misiju na osnovu odobrenja za integrirano kretanje osoblja i sigurnosti. Također je utvrđeno da je apelant nakon povratka u BiH rješenjem od 23. decembra 2013. godine, koje je potvrđeno rješenjem tužene od 3. januara 2014. godine, privremeno suspendiran s pozicije koju je obavljao, nakon čega je protiv apelanta pokrenut disciplinski postupak koji je okončan donošenjem spornih rješenja jer je u tom postupku utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti zbog samovoljnog napuštanja povjerene dužnosti ili mjesta čuvanja određenog objekta ili lica koje može imati štetne posljedice za policijski organ iz člana 105. stav 1. tač. 9. i 15. Zakona o policijskim službenicima BiH (u daljnjem tekstu: Zakon), odnosno člana 5. stav 1. tač. 9. i
15. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik), što je bio razlog za izricanje sankcije prestanka radnog odnosa.
7. Prvostepeni sud se u obrazloženju pozvao na odredbe relevantnog materijalnog prava, i to na odredbe Zakona, Pravilnika i Pravilnika o postupku upućivanja pripadnika policijskih službi u BiH u operacije podrške miru i druge aktivnosti u inostranstvu, izboru i obuci, pravima, obavezama, odgovornostima, postupanju pripadnika policijskih službi tokom trajanja operacije podrške miru i po povratku iz operacije podrške miru, o pravima, obavezama i odgovornostima komandanta kontingenta (u daljnjem tekstu: Pravilnik o postupku upućivanja) koje je citirao, pojasnivši još da se na predmetnu pravnu stvar primjenjuju odredbe Zakona o upravnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZUP).
8. Prvostepeni sud je zatim istakao da se disciplinska odgovornost policijskih službenika generalno razmatra u Zakonu (Odjeljak XI – disciplinska odgovornost) gdje je definirano da je policijski službenik odgovoran za povrede službene dužnosti nastale kao rezultat njegove krivice, te da disciplinski postupak mora biti fer i transparentan, a da tokom njega policijski službenik uživa pravo da bude pravovremeno obaviješten o optužbi za povredu službene dužnosti i o dokazima, kao i pravo da pismeno odgovori na optužbu ili da se njegova usmena izjava zapiše, zatim pravo na fer i javno saslušanje u razumnom roku, pravo da ne iskazuje protiv sebe, pravo da se od optužbe brani sam ili uz stručnu pomoć advokata, pravo na javno izricanje odluke, pravo na podnošenje žalbe na odluku disciplinske komisije. Uz to je naglašeno da odredbe čl. 104. i 105. Zakona propisuju koje radnje predstavljaju teže i lakše povrede dužnosti, kao i način za pokretanje internog postupka zbog povrede službene dužnosti, dok član 110. Zakona propisuje disciplinske sankcije zbog teže ili lakše povrede dužnosti.
9. Prvostepeni sud je zatim naglasio da je apelant nakon izbijanja oružanih sukoba u Južnom Sudanu o tome e-mailom obavijestio tuženu, nakon čega je bez odobrenja tužene samovoljno napustio Misiju i vratio se u BiH. Apelantove prigovore da je Misiju napustio uz odobrenje za integrirano kretanje osoblja i sigurnosti prvostepeni sud nije prihvatio opravdanim, uz obrazloženje da to odobrenje ne predstavlja odobrenje za napuštanje Misije, već za kretanje unutar Misije, odnosno navedeno odobrenje regulira korištenje godišnjeg odmora koji je apelantu na njegov lični zahtjev bio odobren u periodu od 10. do 29. januara 2014. godine. Uz to, kako je naglasio prvostepeni sud, tokom postupka je utvrđeno da je navedeno odobrenje naknadno prepravljeno, i to bez pečata i parafa od strane ovlaštenog lica, a iz iskaza svjedoka je proizašlo da svaka ispravka na aktu zahtijeva potpis ovlaštenog lica i pečat. Zatim se prvostepeni sud pozvao i citirao odredbu člana 4. Pravilnika o postupku upućivanja, shodno kojoj policijski službenici koji se upućuju u inostranstvo radi učešća u mirovnim operacijama imaju obavezu zastupati interese Bosne i Hercegovine u skladu s mandatom mirovne operacije i savjesno izvršavati svoje zadatke i obaveze, te poštovati lanac rukovođenja i komandovanja, a prijevremeno i nenajavljeno napuštanje Misije, bez odobrenja, sigurno da nije bilo u interesu Bosne i Hercegovine.
10. Nakon što je prvostepeni sud činjenične okolnosti konkretnog slučaja razmotrio u svjetlu relevantnih propisa Zakona, Pravilnika i Pravilnika o postupku upućivanja zaključio je da je tužena provela zakonit postupak u kojem su apelantu pružene sve garancije propisane Zakonom i podzakonskim aktima, te da je tužena u takvom postupku pravilno utvrdila apelantovu odgovornost za težu povredu službene dužnosti.
11. Shodno zaključku prvostepenog suda da su sporna rješenja zakonita i pravilna, neosnovanim su se ukazali ostali apelantovi zahtjevi koji se odnose na uspostavljanje radno-pravnog odnosa, te isplatu. Prvostepeni sud je još naglasio da prilikom odlučenja nije posebno cijenio iskaze ostalih svjedoka, niti se upuštao u ocjenu nalaza i mišljenja vještaka koji je dat na okolnosti apelantovog psihičkog stanja i na okolnosti visine tužbenog zahtjeva jer oni nisu mogli utjecati na drugačiju odluku u predmetnom slučaju.
12. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, drugostepeno vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 P 016142 15 Gž od 11. marta 2016. godine žalbu odbilo i osporenu presudu potvrdilo. Drugostepeni sud je, prije svega, prezentirao činjenično stanje koje je prvostepeni sud utvrdio zaključivši da je taj sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da stoga nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori kojima nastoji opovrgnuti stav prvostepenog suda o neosnovanosti tužbe.
13. Drugostepeni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor kojim osporava vođenje disciplinskog postupka od strane tužene tvrdeći da je za pitanje „samovoljnog napuštanje Misije“ nadležan UN, a ne tužena jer, prema apelantovim tvrdnjama, on nije radio za tuženu, već za UN, a navedeno posebno imajući u vidu apelantovo psihičko stanje u vrijeme napuštanja Misije. Pojašnjavajući neosnovanost ovog prigovora, drugostepeni sud je u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda da je apelant u svojstvu policijskog službenika na osnovu rješenja tužene od 6. marta 2013. godine upućen u Misiju na period od 12 mjeseci, da mu u tom periodu radni staž nije mirovao i da je ostvario sva prava koja proizlaze iz radno-pravnog statusa. Kako se radi o policijskom službeniku koji je bio dužan da o prijevremenom napuštanju Misije obavijesti ne samo svoje supervizore, šefove jedinica, već i nadležne organe u Bosni i Hercegovini, prema ocjeni drugostepenog suda, nezavisno od vođenja postupka pred UN-om, i tužena je u skladu sa Zakonom i Pravilnikom mogla provesti disciplinski postupak protiv apelanta koji je radno-pravni status ostvarivao kod tužene, što apelant i ne osporava. Drugostepeni sud je zatim naveo da je Pravilnikom o postupku upućivanja propisan postupak upućivanja policijskih službenika i zaposlenika Ministarstva sigurnosti BiH u mirovne misije, a koji, u skladu sa članom 4. navedenog pravilnika, imaju obavezu zastupati interese BiH u skladu s mandatom mirovne operacije, savjesno izvršavati povjerene zadatke i obaveze uz poštovanje lanca rukovođenja i komandovanja. Istim pravilnikom, i to članom 9. reguliran je radno-pravni status službenika i pravo na povratak na ranije radno mjesto, a članom 24. regulirano je pravo na plaću i druge naknade koje proizlaze iz radnog odnosa, što znači da je za vrijeme trajanja mandata u Misiji apelant imao status policijskog službenika i da je ostvarivao sva prava iz radnog odnosa, zbog čega drugostepeni sud nije mogao prihvatiti apelantov navod da nije radio za tuženu.
14. Zatim se drugostepeni sud u vezi s apelantovim prigovorima da prije upućivanja u Misiju nije prošao obuku za situaciju u posebnim kriznim uvjetima pozvao na odredbe čl. 13. i 14. Pravilnika o postupku upućivanja kojima je propisana obuka u skladu s potrebama mirovne operacije koju je tužena bila obavezna organizirati prije upućivanja službenika u mirovnu misiju, koju je apelant prošao zajedno s ostalim policijskim službenicima koji su upućeni u istu misiju, a koji zbog izbijanja sukoba u Južnom Sudanu Misiju nisu samovoljno napustili. Drugostepeni sud nije prihvatio apelantov prigovor da je Misiju napustio uz odobrenje UN Security jer tako što ne proizlazi iz provedenih dokaza u postupku. U vezi s tim, drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant Misiju napustio na osnovu odobrenja za kretanje unutar Misije, odnosno odobrenja za korištenje godišnjeg odmora, koje je antidatirano i prepravljano bez potpisa ovlaštenog lica i pečata, pri čemu ni sam apelant tokom postupka nije negirao činjenicu da se prije napuštanja Misije nije obratio svom nadređenom lično, što je suprotno članu 4. tačka b) Pravilnika o postupku upućivanja. Navedeno posebno uzme li se u obzir pozicija koju je apelant obavljao u okviru Misije (zamjenik komandanta kontingenta i zamjenik šefa operacija Misije). Drugostepeni sud nije mogao prihvatiti opravdanim ni apelantove žalbene navode da je apelant zbog teške situacije u Južnom Sudanu i nepripremljenosti za takvu situaciju zapao u stanje akutnog stresa, zbog čega mu se ne može staviti na teret da je kriv za kršenje procedure ili narušavanje ugleda BiH. Navedeno stoga što je apelant bio dužan svoju dužnost obavljati u skladu s Pravilnikom o postupku upućivanja. Kako apelant nije poštovao lanac rukovođenja i svojim postupkom nije opravdao ukazano povjerenje, u skladu s mandatom Misije, niti je na takav način zastupao interese BiH, i prema ocjeni drugostepenog suda, tužena je zakonito provela disciplinski postupak protiv apelanta i za težu povredu službene dužnosti izrekla mu disciplinsku sankciju – prestanak radnog odnosa.
15. Prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, ostali žalbeni prigovori nisu relevantni jer svojim sadržajem ne dovode u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je osporenim odlukama Suda BiH povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U iscrpnoj apelaciji se, između ostalog, navodi da se radi o veoma teškom i složenom predmetu u kojem su država i sigurnosni organi vlasti, pokušavajući da sakriju svoje propuste, odlučili da apelantu stave na teret krivicu koju on ne može da preuzme. Zatim se navodi da apelantova životna priča, koja je mogla završiti „srebreničkim scenarijem“, ali na sreću nije, pokreće ne samo apelantovo lično pitanje već i sistemsko pitanje koliko je država ozbiljna u obavljanju veoma odgovornih poslova kao što je slanje vlastitih građana u mirovne misije. Zatim se navodi da lica koja se delegiraju da učestvuju u Misiji nisu naoružana, pri čemu se ističe da apelant nikada nije služio vojni rok, odnosno nije bio vojno osposobljen na bilo koji način, niti je prošao obuku za vanredne okolnosti koje bi se mogle desiti u okviru Misije, pri čemu se tvrdi da apelant nikada nije prošao obuku u smislu čl. 13. i 14. Pravilnika o postupku upućivanja, za što, prema apelantovoj ocjeni, država treba da snosi odgovornost. Apelant detaljno opisuje događaje u Južnom Sudanu koji su se dešavali u periodu od 16. do 20. decembra 2013. godine nakon izbijanja građanskog rata, navodeći da su u tom periodu vršena masovna ubistva civila, da je situacija bila alarmantna i da je svakog trenutka prijetila opasnost da sukob eskalira u okviru baze UN-a zbog velikog broja civila koji su zaštitu potražili upravo u bazi UN-a. Apelant zatim ukazuje da su sve „velike“ države počele sa evakuacijom svojih članova Misije, za razliku od BiH koja nije imala nikakav plan evakuacije svojih članova Misije iako je o svemu bila obaviještena, i to od apelanta lično. Zatim se navodi da je apelant zapao u tešku psihičku krizu, posebno nakon saznanja da bi moglo doći do napada na bazu UN-a i činjenice da su članovi Misije iz BiH bili prepušteni sami sebi i zaboravljeni od države. Zatim, tvrdi da disciplinski organ tužene nije bio nadležan da vodi disciplinski postupak protiv apelanata, već samo organi UN-a koji također vode postupak protiv apelanta, zbog čega je povrijeđeno načelo litispendentio. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u neadekvatnom obrazloženju osporenih presuda za stavove koje su iznijeli u obrazloženjima, posebno u svjetlu provedenih dokaza, te se u vezi s tim apelant pozvao na relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Apelant zatim ukazuje da su sudovi zanemarili činjenice u vezi s događajima u Južnom Sudanu, kao i činjenicu da BiH nije imala plan za evakuaciju svojih građana. U vezi s propustom u obuci nadležnih organa BiH sudovi nisu ponudili relevantno obrazloženje. Naglašeno je još da je disciplinski postupak zapravo prekršajni postupak u kojem se utvrđuje, pored onoga što je prekršeno, i prisutnost subjektivnog elementa kršenja radno-pravnih obaveza, a to je krivica, a prema apelantovoj ocjeni, osporene odluke nisu dale odgovor na to pitanje i stoga nisu pravične. Odlučivanje disciplinskih organa i sudova i ne čudi s obzirom na to da je apelant javno osuđen medijskim linčem prije postupka, i to na osnovu javnog izvještavanja Granične policije BiH, ministra sigurnosti i drugih dužnosnika, pa je na taj način stvorena atmosfera da je apelant dezerter, a da mu nije suđeno, tako da se potpuno zanemario i element subjektivne odgovornosti u jednoj takvoj situaciji.
b) Odgovor na apelaciju
17. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim, uključujući i prigovore kojima apelant opravdava svoj postupak teškom situacijom na terenu i nepripremljenošću za nju, uslijed čega je zapao u stanje akutnog stresa jer te činjenice ne opravdavaju kršenje procedure ili narušavanje ugleda BiH, pogotovo imajući u vidu druge policijske službenike koji su također bili u Misiji i prolazili kroz istu situaciju. Zbog navedenog, kako je naglasio Sud BiH, apelant nije poštovao lanac rukovođenja, a svojim postupkom nije opravdao ukazano povjerenje u skladu s mandatom Misije, zbog čega je tužena zakonito provela disciplinski postupak. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Tužena je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da iz obrazloženja osporenih presuda proizlaze jasni razlozi za donošenje odluka, odnosno jasno obrazloženje da je apelant 20. decembra 2013. godine za vrijeme svog privremenog boravka u Južnom Sudanu u svojstvu policijskog savjetnika CP-UN policije i zamjenika komandanta policijskog kontingenta BiH samovoljno napustio svoju dužnost i Misiju, koristeći avion koji je vlada Njemačke poslala po svoje civile (zaposlenike ambasade), a takvim postupkom apelant je nanio štetu ugledu BiH odnosno Graničnoj policiji BiH koja ga je imenovala na tu dužnost. U odgovoru je naglašeno da apelant tokom disciplinskog postupka ne samo da nije priznao svoju odgovornost i iskazao eventualno kajanje već je na sve načine pokušao ukazati da domicilni organi nemaju ingerencije da vode disciplinski postupak protiv njega, kao da je pod nekom vrstom diplomatskog imuniteta, kršeći na taj način član 4. Pravilnika o postupku upućivanja. Tužena je u prilogu odgovora dostavila kompletan disciplinski spis na uvid. Tako je, između ostalih dokumenata, iz saopćenja za medije Ministarstva sigurnosti od 22. decembra 2013. godine proizašlo da se situacija u Južnom Sudanu značajno stabilizirala i da nije potrebna evakuacija policajaca iz Misije (njih 35, uključujući i žene) pri čemu je još istaknuto da je komesar Misije uputio vrlo oštru obavijest Odjelu za mirovne operacije UN-a u Njujorku o tome da je BiH policajac (apelant) samovoljno napustio Misiju u kojoj je, pored pozicije zamjenika komandanta kontingenta BiH, obavljao i vrlo odgovoru funkciju zamjenika šefa operacija Misije. Iz relevantne dokumentacije je također vidljivo da su nadležni organi Misije UN-a s 20. decembrom 2013. godine prekinuli trajanje dužnosti UNMISS apelantu zbog napuštanja područja Misije bez odobrenja, te da se o konkretnom slučaju vodi daljnja istraga. V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06, 58/06, 15/08, 50/08 – Z. O., 63/08, 35/09 i 7/12) relevantne odredbe glase:
Član 105. stav (1) tač. 9) i 15) Teže povrede službene dužnosti (1) Teže povrede službene dužnosti su:
9. ponašanje koje narušava ugled policijskog organa;
15. samovoljno napuštanje dužnosti ili mjesta čuvanja određenog objekta ili osobe, koje može imati štetne posljedice za policijski organ;
Član 107.
Izricanje disciplinske sankcije (1) Disciplinske sankcije za lakše povrede službene dužnosti izriče rukovodilac nakon provedenog internog postupka iz člana 106. ovog zakona.
(2) Disciplinske sankcije za teže povrede službene dužnosti izriče disciplinska komisija nakon provedenog disciplinskog postupka iz člana 109. ovog zakona.
Član 109.
Pokretanje disciplinskog postupka (1) Za teže povrede službene dužnosti, odjel za unutrašnju kontrolu u roku od sedam dana nakon provedenog internog postupka iz člana 106. ovog zakona dostavlja disciplinskoj komisiji zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka.
(2) Disciplinska komisija odlukom pokreće disciplinski postupak u roku od sedam dana od dana prijema zahtjeva odjela za unutrašnju kontrolu.
(3) Zahtjev i odluka o pokretanju disciplinskog postupka zbog teže povrede službene dužnosti dostavlja se policijskom službeniku.
(4) Disciplinska komisija donosi odluku o disciplinskoj odgovornosti u roku od 60 dana nakon prijema zahtjeva iz stava 1. ovog člana.
Član 110. stav (2) tačka c) Disciplinske sankcije (2) Za teže povrede službene dužnosti, propisane u članu 105. ovog zakona, mogu se izreći sljedeće disciplinske sankcije:
c) prekid radnog odnosa.
20. U Pravilniku o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 18/05, 34/08 i 73/12) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Predmet Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Pravilnik) regulišu se pitanja disciplinske odgovornosti, disciplinskih sankcija, disciplinskog postupka i izvršenja disciplinskih sankcija za povrede službene dužnosti policijskih službenika zaposlenih u Graničnoj policiji Bosne i Hercegovine i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu i Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: policijski organ).
Član 2.
Krivica Policijski službenik je disciplinski odgovoran za povredu službene dužnosti koja je nastala kao posljedica njegove krivice.
Krivična ili prekršajna odgovornost ne isključuju disciplinsku odgovornost policijskog službenika, ukoliko je počinjenje krivičnog djela ili prekršaja također i povreda službene dužnosti.
Oslobađanje od krivične ili prekršajne odgovornosti policijskog službenika ne podrazumijeva istovremeno i oslobađanje od disciplinske odgovornosti.
Član 5. stav (1) tač. 9) i 15) Teže povrede službene dužnosti Teže povrede službene dužnosti, propisane članom 105. Zakona, su:
9. ponašanje koje narušava ugled policijskog organa;
15. samovoljno napuštanje dužnosti ili mjesta čuvanja određenog objekta ili lica koje može imati štetne posljedice za policijski organ;
Član 8. stav (1) točka c) Disciplinske sankcije za teže povrede Za teže povrede službene dužnosti, propisane u članu 5. ovog pravilnika, mogu se izreći sljedeće disciplinske sankcije:
c) prekid radnog odnosa.
21. U Pravilniku o postupku upućivanja pripadnika policijskih službi u Bosni i Hercegovini u operacije podrške miru i druge aktivnosti u inostranstvu, izboru i obuci, pravima, obavezama i odgovornostima, postupanju pripadnika policijskih službi tokom trajanja operacije podrške miru i po povratku iz operacije podrške miru, o pravima, obavezama i odgovornostima komandanta kontingenta („Službeni glasnik BiH“ br. 93/06 i 24/08) relevantne odredbe glase:
I. OPĆE ODREDBE
Član 1.
Ovim Pravilnikom propisuje se postupak upućivanja policijskih službenika, državnih službenika i zaposlenika u Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine, službama i upravnim organizacijama u sastavu Ministarstva, entitetskim ministarstvima unutrašnjih poslova, kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova u Federaciji BiH i Policiji Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: pripadnik policijskih službi u BiH) u operacije podrške miru i druge aktivnosti u inostranstvu, (u daljnjem tekstu: mirovne operacije) njihov izbor i osposobljavanje, postupanje tokom trajanja mirovne operacije, prava, obaveze i odgovornosti pripadnika policijskih službi u BiH tokom trajanja mirovne operacije i po povratku iz mirovne operacije, o pravima, obavezama i odgovornostima komandanta kontingenta.
Član 2. stav (1) tačka a) U smislu odredbi ovog Pravilnika navedeni pojmovi imaju slijedeće značenje:
a) policijski službenik je lice koje je zaposleno u nekoj od policijskih službi u BiH i kojem je status policijskog službenika priznat u skladu sa propisima o policijskim službenicima u Bosni i Hercegovini.
Član 4.
Pripadnici policijskih službi u BiH koji se upućuju u inostranstvo radi učešća u mirovnim operacijama imaju obavezu:
a) zastupati interese Bosne i Hercegovine u skladu sa mandatom mirovne operacije,
b) savjesno izvršavati svoje zadatke i obaveze i poštovati lanac rukovođenja i komandovanja,
c) provoditi i poštivati norme međunarodnog prava,
d) snositi troškove proizašle iz neopravdanog prekida angažovanja u mirovnoj operaciji.
Član 5. st. (1) i (3) (1) Pripadnik policijske službe u BiH može biti upućen u mirovne operacije u inostranstvu isključivo uz ličnu saglasnost i saglasnost institucije ili službe u kojoj je isti u radnom odnosu.
(3) Pripadnik policijskih službi u BiH, tokom trajanja mirovne operacije, može obavljati samo civilne poslove i zadatke.
IV. OBUKA UČESNIKA MIROVNIH OPERACIJA
Član 12.
U mirovne operacije mogu se upućivati samo obučeni i prethodno pripremljeni pripadnici policijskih službi u BiH.
Član 13.
(1) Pripadnik policijskih službi u BiH, koji je određen za učestvovanje u mirovnoj operaciji prolazi kroz obuku, u skladu sa potrebama mirovne operacije i užim specijalističkim potrebama, za obavljanje planiranih aktivnosti u mirovnoj operaciji.
(2) Obuka se provodi prije upućivanja u mirovnu operaciju i neposredno nakon dolaska u mirovnu misiju. Istu koordinira Ministarstvo kao i Organizator mirovne operacije a prema utvrđenom programu i međunarodnim standardima.
Obuka se provodi u Bosni i Hercegovini i/ili u inostranstvu ovisno o mogućnostima njene provedbe u Bosni i Hercegovini, a u skladu s konkretnim potrebama za dodatnim i specijalističkim znanjima.
Član 14.
Cilj obuke pripadnika policijske službe u BiH je utvrđivanje:
a) sposobnosti prilagođavanja kompleksnim i rizičnim situacijama;
b) sposobnost prilagođavanja radu u inostranstvu;
c) sposobnost izražavanja u pismenoj i verbalnoj formi;
d) sposobnost djelovanja u skupini;
e) samodisciplina i stabilnost pri stresnoj situaciji;
f) sposobnost improvizacije u kritičnim situacijama;
g) sposobnost življenja u posebnim uvjetima.
V. POSTUPANJE TOKOM TRAJANJA MIROVNE OPERACIJE
Član 17.
Tokom trajanja mirovne operacije pripadnik policijskih službi u BiH, dužan je:
a) postupati u skladu sa mandatom, karakterom i svrsi mirovne operacije;
b) poštivati pravni poredak države u kojoj se provodi mirovna operacija, propise i pravila, donijete od strane međunarodnih organizacija ili institucija ili nadležnih organa BiH;
c) postupati po načelu nepristrasnosti, poštivati kodeks profesionalne policijske etike i štititi ugled Bosne i Hercegovine kako u svakodnevnom obavljanju poslova i zadataka tako i u slobodnom vremenu.
Član 20.
Ukoliko pripadnik policijskih službi u BiH tokom trajanja mirovne operacije izvrši disciplinski prekršaj, učini prekršajno ili krivično djelo podliježe odgovornosti po međunarodnim konvencijama te internom važećem zakonodavstvu koje obuhvata navedena pitanja.
Član 21.
(1) Pripadnik policijskih službi u Bosni i Hercegovini tokom priprema, upućivanja i izvršavanja aktivnosti u mirovnoj operaciji podređen je komandantu kontingenta policije iz BiH (daljnjem tekstu: komandant kontingenta).
Komandanta kontingenta i zamjenika komandanta kontingenta imenuje Ministar.
(2) Komandant kontingenta u ispunjavanju svojih obaveza i zadataka podređen je komandi multinacionalnih snaga i organima vlasti Bosne i Hercegovine.
(3) U slučaju da su dobijeni zadaci i obaveze u suprotnosti sa zakonom ili odlukama nadležnih organa BiH, komandant kontingenta postupa po zakonima Bosne i Hercegovine, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.
VI. PRAVA UČESNIKA MIROVNE OPERACIJE
Član 23. st. (1) i (2) (1) Pripadniku policijskih službi u BiH koji učestvuje u mirovnoj operaciji garantuje se:
a) diplomatska i pravna pomoć i zaštita Bosne i Hercegovine;
b) zaštita ljudskih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine;
c) pravo na plaćeno odsustvo tokom trajanja mirovne operacije kao i druga prava koja proizlaze iz radnopravnog statusa;
d) povratak na ranije radno mjesto, odnosno raspoređivanje na drugo radno mjesto u skladu sa stručnom spremom i činom odnosno zvanjem; [...] (2) Prava iz stava (1) tač. c) i d) pripadnik policijskih službi u BiH ostvaruju u nadležnoj policijskoj službi, po mjestu zaposlenja.
Član 24.
Pripadnik policijskih službi u BiH, koji učestvuje u mirovnoj operaciji, ima pravo na platu kao i druge nadoknade i prava koja proizlaze iz radnog odnosa u skladu s propisima o plati i drugim nadoknadama, koje su propisane od nadležnog izvršnog organa po mjestu zaposlenja pripadnika policijskih službi u BiH, osim prava koja se odnose na odvojen život.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 016142 15 Gž od 11. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 30. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant osporava presudu Suda BiH tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj Ustavni sud se poziva na vlastitu praksu zauzetu u predmetu broj AP 2231/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2231/06 od 23. novembra 2007. godine, tač. 11, 12. i 13, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
33. Apelant prigovara da Sud BiH nije ponudio relevantno obrazloženje na ključna pitanja koja je apelant postavio tokom postupka koja se odnose na odgovornost države i njene propuste u vezi s apelantovom obukom prije slanja u Misiju, tvrdeći da obuku iz čl. 13. i 14. Pravilnika o postupku upućivanja nije prošao, te ukazuje na neodgovorno ponašanje BiH organa koji nisu imali pripremljen plan evakuacije u kriznim situacijama, kao što su to imale sve „velike“ države, te u vezi s tim tvrdi da apelant zbog prijevremenog napuštanja Misije ne može snositi krivicu. Uz to, apelant tvrdi da redovni sudovi uopće nisu uzeli u obzir stanje u Južnom Sudanu u relevantnom periodu po izbijanju građanskog rata, opisujući situaciju kao u Srebrenici u julu 1995. godine. Apelant također tvrdi da tužena nije imala ovlaštenje da vodi disciplinski postupak protiv apelanta, već isključivo UN koji vodi postupak protiv apelanta, pa u vezi s tim ističe prigovor litispendencije i „prigovor nevinosti“. Uz sve to smatra da redovni sudovi tokom postupka nisu utvrdili apelantovu krivicu jer nisu sagledali subjektivne okolnosti konkretnog slučaja.
34. Imajući u vidu istaknute prigovore u svjetlu osporenih presuda i svih relevantnih dokumenata koji su dostavljeni na uvid Ustavni sud ne može izvesti zaključak da se radi o opravdanim prigovorima. Upravo suprotno, Ustavni sud smatra da su oba vijeća Suda BiH detaljno razmotrila sporna rješenja u svjetlu Zakona, Pravilnika i Pravilnika o postupku upućivanja na osnovu kojih su došli do zaključka da je tužena provela zakonit postupak u kojem su apelantu bile pružene sve garancije propisane Zakonom i Pravilnikom. Ustavni sud zapaža da je disciplinski postupak okončan izricanjem disciplinske sankcije – prekid radnog odnosa zbog teže povrede radne dužnosti iz člana 105. stav 1. tač. 9) i 15) Zakona i člana 5. stav (1) tač. 9) i 15) Pravilnika (ponašanje koje narušava ugled policijskog organa i samovoljno napuštanje dužnosti ili mjesta čuvanja određenog objekta ili lica koje može imati štetne posljedice za policijski organ). Ustavni sud, također, zapaža da apelant ni u apelaciji ne ukazuje na eventualne propuste tužene prilikom vođenja disciplinskog postupka u formalno-pravnom smislu, odnosno ne ukazuje na propuste tužene u proceduri vođenja disciplinskog postupka, niti se poziva na relevantne odredbe Zakona i Pravilnika za koje smatra da su proizvoljno primijenjene.
35. U kontekstu iznesenih prigovora kojima apelant pokušava diskreditirati ponašanje tužene, odnosno organe BiH, te Suda BiH koji je, prema apelantovim tvrdnjama, zaštitio i tuženu i organe BiH, stavljajući na taj način na apelanta teret njihove (ne)odgovornosti za propuste u vezi sa spornim događajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka, između ostalog, utvrđeno da je apelant, koji je u Misiji obavljao vrlo odgovorne dužnosti, bez relevantnog odobrenja i bez poštovanja lanca rukovođenja i komandovanja, samovoljno napustio Misiju, što je potvrdio i nadležni organ Misije UN-a, koji je apelantu prekinuo trajanje dužnosti UNMISS s 20. decembrom 2013. godine, nakon čega je pokrenuta istraga, a o tom događaju obaviješteno sjedište UN-a u Njujorku. Ustavni sud zatim zapaža da je Sud BiH sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja sagledao i u svjetlu Pravilnika o postupku upućivanja kojim su, između ostalog, propisani uvjeti za upućivanje pripadnika policijskih službi u operacije podrške miru utvrdivši da ni u tom segmentu nije bilo propusta tužene, te da je upravo apelantovo postupanje bilo protivno čl. 4. i 17. Pravilnika o postupku upućivanja (vidi relevantne propise). Ustavni sud zapaža da se Sud BiH osvrnuo i na prigovor vezan za apelantovu obuku u smislu čl. 13. i 14. Pravilnika o postupku upućivanja. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni i drugostepeni sud tokom postupka ispitali taj prigovor i utvrdili da je apelant, suprotno njegovim tvrdnjama, prošao obuku zajedno s ostalim policijskim službenicima, u obimu potrebnom za obavljanje civilnih poslova i zadataka u Misiji (član 5. stav (3) Pravilnika o postupku upućivanja propisuje da pripadnik policijskih službi u BiH, tokom trajanja mirovne operacije, može obavljati samo civilne poslove i zadatke). U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud također podsjeća da odredba člana 13. stav (2) Pravilnika o postupku upućivanja propisuje: „Obuka se provodi prije upućivanja u mirovnu operaciju i neposredno nakon dolaska u mirovnu misiju. Istu koordinira Ministarstvo kao i Organizator mirovne operacije a prema utvrđenom programu i međunarodnim standardima. Obuka se provodi u Bosni i Hercegovini i/ili u inostranstvu ovisno o mogućnostima njene provedbe u Bosni i Hercegovini, a u skladu s konkretnim potrebama za dodatnim i specijalističkim znanjima.“ Prema ocjeni Ustavnog suda, citirana odredba upućuje na zaključak da se dio obuke obavlja po dolasku u mirovnu misiju kojom koordinira organizator mirovne misije, iz čega slijedi da tužena nije jedina koja koordinira i obavlja obuku policijskih službenika za obavljanje civilnih poslova u okviru mirovne misije.
36. U vezi s prigovorima litispendencije koje apelant dovodi u vezu s disciplinskim postupkom koji je provela tužena, iako su u njegovom slučaju, kako tvrdi, jedino organi UN-a bili nadležni da provedu postupak, a koji su u vrijeme podnošenja apelacije vodili istragu u vezi s apelantovim samovoljnim napuštanjem Misije, Ustavni sud ovaj prigovor, prije svega, smatra kontradiktornim. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant navodima apelacije pokušava da odgovornost za svoj postupak (samovoljno napuštanje Misije) prebaci na tuženu, pri čemu tvrdi da tužena nije nadležna da vodi disciplinski postupak, što se ukazuje kontradiktornim, posebno uzme li se u obzir da apelant predmetnom tužbom od tužene traži, između ostalog, povratak na posao, isplatu plaća, uplatu doprinosa. U vezi s istim prigovorom, Ustavni sud podsjeća da odredba člana 20. Pravilnika o postupku upućivanja propisuje: „Ukoliko pripadnik policijskih službi u BiH tokom trajanja mirovne operacije izvrši disciplinski prekršaj, učini prekršajno ili krivično djelo podliježe odgovornosti po međunarodnim konvencijama te internom važećem zakonodavstvu koje obuhvata navedena pitanja.“ Imajući u vidu citiranu odredbu, kao i odredbu člana 21. stav (1) istog pravilnika (koja propisuje da je pripadnik policijskih službi u Bosni i Hercegovini tokom priprema, upućivanja i izvršavanja aktivnosti u mirovnoj operaciji podređen komandantu kontingenta policije iz BiH), te činjenicu da je apelant rješenjem Granične policije BiH upućen u Misiju, da je za vrijeme trajanja Misije ostvarivao sva prava iz člana 24. Pravilnika o postupku upućivanja, Ustavni sud ne uočava niti jednu zakonsku prepreku da tužena, nezavisno od organa Misije UN-a, provede disciplinski postupak protiv svog zaposlenika. Prema ocjeni Ustavnog suda, takve okolnosti u kontekstu disciplinskog postupka koji je tužena provela protiv apelanta, u skladu sa zakonskim i podzakonskim aktima, ne mogu pokrenuti pitanje litispendencije, pa se ovaj prigovor u okolnostima konkretnog slučaja čini neosnovanim.
37. Konačno, u vezi s apelantovim prigovorima da nadležni organi u BiH nisu imali spreman plan evakuacije i spašavanja službenika u kriznim situacijama, kao što je to bila situacija u Južnom Sudanu u periodu od 16. do 20 decembra 2013. godine, Ustavni sud, imajući u vidu relevantnu dokumentaciju, ne može prihvatiti opravdanim ni ovaj prigovor. Navedeno stoga što iz saopćenja za javnost Ministarstva sigurnosti od 22. decembra 2013. godine (dva dana nakon što je apelant napustio Misiju), koje je Ustavnom sudu dostavljeno na uvid, proizlazi da se situacija u Južnom Sudanu značajno stabilizirala, te da ne postoji potreba da se evakuiraju policijski službenici iz BiH (njih 35, uključujući i žene), koji su bili angažirani u Misiji, a koji su ostali da obavljaju povjerene zadatke i nakon izbijanja sukoba. Stoga, imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim ni apelantov prigovor da se u apelantovim radnjama i postupanju, protivno odredbama člana 4. i člana 17. Pravilnika o postupku upućivanja, nisu ispunili uvjeti za apelantovu disciplinsku odgovornost u smislu člana 2. stav (1) Pravilnika koji jasno propisuje: „Policijski službenik je disciplinski odgovoran za povredu službene dužnosti koja je nastala kao posljedica njegove krivice.“
38. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne nalazi opravdanim apelantove iznesene prigovore, te zaključuje da osporenim presudama Suda BiH nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja presuda Suda BiH ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelantove prigovore da u postupku pred Sudom BiH nije imao pravično suđenje u segmentima na koje je neosnovano ukazao predmetnom apelacijom.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević