Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2102/16 (Kanton Sarajevo)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o udruživanju građana · čl. 56
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o udruženjima i fondacijama · čl. 23
- Zakon o fondacijama i zakladama · čl. 56
- Zakon o humanitarnoj djelatnosti i humanitarnim organizacijama
- Zakon o izmjeni Zakona o udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2102/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2102/16, rješavajući apelaciju Kantona Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Kantona Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 314902 15 Pž od 8. marta 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 314902 12 Ps od 18. novembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Pravobraniteljstvo Kantona Sarajevo, podnio je 18. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 314902 15 Pž od 8. marta 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 314902 12 Ps od 18. novembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 24. aprila 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore 9. maja 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Ps 314902 12 Ps od 18. novembra 2014. godine utvrđeno je da se tužba (o predmetu spora apelant nije dostavio informacije Ustavnom sudu) koju je apelant 28. decembra 2012. godine podnio protiv Saveza organizacija fizičke kulture BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) odbacuje kao neuredna. U obrazloženju je navedeno da je u toku prethodnog postupka Odjel registra Općinskog suda dopisom od 7. marta 2013. godine obavijestio taj sud da u njihovoj bazi podataka ne postoje podaci o subjektu kako je naznačen tuženi. Kantonalni sud je, kako je navedeno, također dopisom od 10. aprila 2014. godine obavijestio Općinski sud da u njihovoj arhivi postoji samo Rješenje Višeg suda u Sarajevu broj R-II-113/90 od 2. novembra 1990. godine koje je donijeto povodom zahtjeva tuženog za upis u registar udruženja, dok je uvidom u akt Ministarstva pravde BiH od 19. januara 2011. godine utvrđeno da tuženi nije upisan u registar udruženja koji se vodi u tom ministarstvu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da iz svega proizlazi da tuženi uopće ne egzistira te da je u vezi s tim rješenjem tog suda od 19. maja 2014. godine taj sud pozvao apelanta da u roku od osam dana od dana prijema dopisa ispravi i dopuni tužbu tako da pravilno označi tuženog odnosno njegovog pravnog sljednika. Kako apelant nije postupio prema nalogu tog suda iako je bio upozoren na posljedice propuštanja na osnovu čl. 53, 334. i 336. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
6. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 65 0 Ps 314902 15 Pž od 8. marta 2016. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su neosnovani žalbeni prigovori da je osporeno rješenje doneseno suprotno odredbama ZPP. Naime, kako je obrazloženo, iz stanja spisa proizlazi da je apelant rješenjem prvostepenog suda od 11. februara 2013. godine pozvan da u roku od 15 dana ispravi i dopuni tužbu tako što će navesti tačnu adresu tuženog, s obzirom na to da je prema izvještaju sudskog dostavljača tuženi nepoznat na adresi iz tužbe. Kako se dostava pismena nije mogla obaviti na navedenoj adresi, prvostepeni sud je rješenjem od 19. maja 2014. godine ponovo pozvao apelanta da u roku od osam dana pravilno označi tuženog, odnosno njegovog pravnog sljednika, a koje rješenje je apelant primio 21. maja 2014. godine. Kantonalni sud je istakao da je tačno da je tuženi registriran Rješenjem Višeg suda u Sarajevu broj R-ll-113/90 od 2. novembra 1990. godine i da je upisan u tadašnji registar udruženja pod nazivom Savez organizacija fizičke kulture Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Sarajevu, ulica Danijela Ozme broj 7/III. Međutim, kako apelant nije postupio po naprijed navedenim rješenjima, niti je dokazao ko je pravni sljednik tuženog, niti je tuženi izvršio usklađivanje svojih akata s odredbama Zakona o udruženjima i zakladama BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 32/01), na šta je bio obavezan u smislu odredbe člana 54. navedenog zakona, to je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 336. ZPP apelantovu tužbu odbacio kao neurednu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio rješenje kao u dispozitivu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. uz Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava i nemogućnosti da pristupi sudu kao svaka druga stranka. Smatra da su redovni sudovi pogrešno postupili kadu su utvrdili da je obavezan da ispravi naziv tuženog jer tuženi nikada nije brisan iz registra Višeg suda niti je preregistriran, što je, prema apelantovom mišljenju, dovoljan dokaz da tuženi i dalje postoji. Smatra i da je prvostepeni sud postupio mimo zakona jer je bio obavezan da izvrši dostavu tuženom putem oglasne ploče, kako je to propisano članom 348. stav 3. ZPP, pogotovo u situaciji kada je bio zakazao dva pripremna ročišta i odložio ih konstatirajući da je dostava izvršena firmi „Bossina“ koja se nalazi na adresi koju je apelant naznačio kao adresu tuženog zbog čega apelant smatra da je tuženi presumptirao da je tužba uredna i svjesno mu onemogućio pristup sudu.
b) Odgovor na apelaciju
8. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
9. Općinski sud je naveo da ne može dati odgovor na apelaciju jer je sutkinja kojoj je predmet dodijeljen predmet primila tek nakon okončanja postupka pred tim sudom, s obzirom na to da je predmetom u toku postupka bio zadužen drugi sudija.
V.Relevantni propisi
10. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 66.
Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.
Član 67.
(1) Nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
1) da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost;
2) da je tužba podnesena neblagovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe;
3) da o istom zahtjevu već teče parnica;
4) da je stvar pravomoćno presuđena;
5) da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba;
6) da se tužilac pred sudom odrekao tužbenog zahtjeva;
7) da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje; ili 8) da tužilac u roku koji je sud odredio nije otklonio nedostatke iz člana 66. ovog zakona.
Član 296. st.1, 2. tačka 4. i stav 3.
(1) Ako se tokom postupka pred prvostepenim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženom trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice, sud će tuženom postaviti privremenog zastupnika.
(2) Uz uvjet iz stava 1. ovog člana, sud će postaviti tuženom privremenog zastupnika osobito u slučajevima:
4) ako je prebivalište i boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika, (3) O postavljanju privremenog zastupnika, sud će bez odgađanja obavijestiti organ starateljstva, a i stranke kad je to moguće.
Član 349.
(1) Dostava organima vlasti i pravnim licima, po pravilu, vrši se predajom pismena jednom od lica iz člana 339. stav 2. ovog zakona.
(2) Pravnom licu koje je upisano u određeni sudski ili drugi upisnik dostava se vrši na adresu navedenu u tužbi predajom pismena jednom od lica iz člana 339. stav 2. ovog zakona.
(3) Ako dostavljanje na adresu navedenu u tužbi ne uspije, dostavljanje će se obaviti na adresu sjedišta te osobe upisane u sudski registar - upisnik. Ako dostava ne uspije ni na toj adresi, obavit će se stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda. Smatrat će se da je dostava obavljena istekom 15 dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda. (4) Ako je adresa upisanog sjedišta pravnog lica iz stava 1. ovog člana adresa navedena u tužbi, dostava iz stava 1. ovog člana neće se ponoviti na tu adresu, već će se obaviti stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda.
(5) Odredbe st. 1. i 2. ovog člana primjenjuju se i na fizička lica koja obavljaju određenu registriranu djelatnost kada se tim licima dostava obavlja u vezi sa tom djelatnošću.
11. U Zakonu o udruženjima i zakladama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 32/01, 42/03, 63/08, 76/11 i 94/16) relevantne odredbe glase:
Član 51.a. st. 1, 2. i 4.
1. Udruga ili zaklada prestaje raditi:
a) ako nadležno tijelo udruge odnosno zaklade donese odluku o prestanku rada ili odluku o spajanju i podjeli udruge odnosno zaklade;
b) ako se utvrdi da je udruga ili zaklada prestala djelovati.
2. Smatrat će se da je udruga prestala djelovati ako:
a) je proteklo dvostruko više vremena od vremena utvrđenog statutom udruge ili zaklade za održavanje skupštine udruge, odnosno upravnog odbora zaklade, a skupština, odnosno upravni odbor nije održan;
b) se broj članova udruge smanji ispod broja tri, a nadležno tijelo udruge u roku od tri mjeseca od nastupanja ove okolnosti, ne donese odluku o prijemu novih članova udruge;
c) se broj članova upravnog odbora zaklade smanji ispod broja tri;
d) nije moguće izvršiti promjenu statuta zaklade
4. Kada Ministarstvo utvrdi činjenice iz st. 1. i 2. ovoga člana, donosi rješenje o prestanku rada udruge odnosno zaklade.
Član 54.
1. Udruge i zaklade koji su registrirane prije stupanja na snagu ovog zakona i koje žele da se registriraju sukladno ovom zakonu, imaju obvezu da usklade svoje akte sa odredbama ovog zakona i da u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona dostave nadležnom ministarstvu usklađene akte o registraciji udruge ili zaklade.
2. Udruge i zaklade koje se registriraju sukladno odredbama prethodne točke nisu obvezne plaćati administrativnu taksu.
12. U Zakonu o udruživanju građana („Službene novine FBiH“ broj 6/95) relevantne odredbe glase:
Član 24.
Na teritoriji Federacije ne mogu djelovati udruženja koja nisu upisana u registar prema odredbama zakona.
Član 34.
Udruženja prestaju sa radom kada nadležno ministarstvo donese konačno rješenje o prestanku rada udruženja ili kada nadležni sud donese pravosnažnu presudu o zabrani rada udruženja.
PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 46.
1)Udruženja koja su osnovana i registrirana prije stupanja na snagu ovog zakona u skladu sa propisima koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije, a odluče da nastave djelovati u skladu sa zakonom, dužna su u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona uskladiti svoja opća akta sa odredbama ovog zakona i nadležnom ministarstvu u tom roku dostaviti usklađena opća akta i akt o registriranju udruženja.
2)Nadležno ministarstvo izvršit će upis udruženja iz stava 1. ovog člana u registar udruženja na način propisan u članu 23. stav 4. ovog zakona.
13. U Zakonu o udruženjima i fondacijama („Službene novine FBiH“ broj 45/02) relevantne odredbe glase:
Član 11.
Udruženje mogu osnovati najmanje tri fizička odnosno pravna lica koja su državljani Bosne i Hercegovine, ili stranci koji su stalno nastanjeni ili borave duže od jedne godine na teritoriji Federacije sami ili zajedno s građanima Federacije.
Udruženje se osniva donošenjem osnivačkog akta.
Udruženje stiče svojstvo pravnog lica upisom u registar.
Pravne radnje poduzete prije upisa udruženja u registar stvaraju obaveze samo za lica koja su poduzela te radnje.
Član 26.
Udruženje se upisuje u registar udruženja, a fondacija u registar fondacija.
Registar udruženja vodi Federalno ministarstvo ako se statutom udruženja predvidi da će udruženje djelovati na području dva ili više kantona, a ako se statutom predvidi da će udruženje djelovati na području jednog kantona, registar udruženja će vodit kantonalni organ.
Registar svih fondacija i svih stranih nevladinih organizacija vodi Federalno ministarstvo.
Danom upisa u registar udruženje ili fondacija stiče svojstvo pravnog lica.
PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 52.
Udruženje i fondacija koji su upisani u registar udruženja građana odnosno registar fondacija, kao i registar humanitarnih organizacija, do dana stupanja na snagu ovog zakona dužni su uskladiti svoje opće akte s odredbama ovog zakona, u slučaju da su ona u suprotnosti s odredbama ovog zakona, u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 53.
Postupci za registraciju koji nisu završeni do dana stupanja na snagu ovog zakona dovršit će se po odredbama ovog zakona.
Član 56.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe: Zakon o udruženjima građana ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95), Zakon o fondacijama i zakladama ("Službene novine Federacije BiH", broj 16/98) i Zakon o humanitarnoj djelatnosti i humanitarnim organizacijama ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/98), osim čl. 2., 5., 11. i 12., član 22. stav 2., čl. 26. i 27., član 29. stav 2., član 30. stav 1. i čl. 34. i 35.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 314902 15 Pž od 8. marta 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, nije iscrpio pravne lijekove koji su mu stajali na raspolaganju shodno zakonskim odredbama, ali da u vezi s tim apelacijom pokreće bitna ustavna pitanja navodeći da mu, između ostalog, nije omogućen adekvatan pristup sudu time što je njegova tužba odbačena kao neuredna, s obzirom na to da tuženom nije bilo moguće dostaviti tužbu na odgovor jer nije naznačen pravilno u tužbi, iako je, prema apelantovom mišljenju, redovni sud trebao izvršiti dostavu tužbe na odgovor putem oglasne ploče suda zbog čega Ustavni sud smatra da, imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
17. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
20. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
21. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava u okviru redovnih sudova koji su njegovu tužbu proglasili neurednom i tako mu onemogućili adekvatan pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
22. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
23. Ustavni sud zapaža da je apelantova tužba (o čijem predmetu apelant nije dostavio informacije Ustavnom sudu) odbačena kao neuredna jer je apelant propustio da u ostavljenom roku precizira tuženog za kojeg je, uvidom u registar udruženja koji se vodi u Ministarstvu pravde utvrđeno da nije ni registriran iako je bio registriran u prijeratnom registru koji se vodio u Višem sudu u Sarajevu i nikada iz tog registra nije brisan ili preregistriran. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u ovakvoj situaciji redovni sud trebao izvršiti dostavu tužbe na odgovor putem oglasne ploče kako je to propisano članom 349. ZPP (a ne članom 348. tog zakona koji apelant navodi s obzirom na to da se on odnosi na dostavu fizičkim osobama, a član 349. na dostavu pravnim osobama).
24. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na naprijed citirane relevantne odredbe ZPP i Zakona o udruženjima i zakladama BiH, koje su redovni sudovi u konkretnom slučaju primijenili, iz kojih jasno proizlazi da će sud odbaciti tužbu kao neurednu ako tužitelj u ostavljenom roku ne izvrši ispravke i dopune koje mu je sud naložio svojim rješenjem (citirane odredbe ZPP) te da je tuženi bio obavezan shodno odredbama Zakona o udruženjima i zakladama BiH nakon stupanja na snagu tog zakona izvršiti novu registraciju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta proizlazi da tuženi nikada nije izvršio novu registraciju shodno odredbama sada važećeg Zakona o udruženjima i zakladama odnosno da nije registriran, zbog čega faktički i ne postoji, pa mu tužba i nije mogla biti dostavljena putem oglasne ploče jer se dostava na taj način obavlja isključivo ako nije bila moguća dostava na adresu naznačenu u registru. S obzirom na to da apelant kod ovakvog stanja stvari, kako to također proizlazi iz činjenica predmeta, nije postupio prema nalogu prvostepenog suda i nije pravilno naznačio tuženog odnosno njegovog pravnog sljednika, čime je i onemogućio da parnica zaista i počne teći, to Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo ili da su onemogućili apelantu adekvatan pristup sudu odbacujući njegovu tužbu kao neurednu.
25. Pri tome, Ustavni sud zapaža da u slučaju primjene odredaba federalnih zakona vezanih za udruženja građana, prvobitnog iz 1995. godine te nakon toga donesenog važećeg Zakona o udruženjima i fondacijama iz 2002. godine (ova oblast nije posebno regulirana na nivou kantona), a koji su citirani u prethodnim tačkama ove odluke, suprotno apelantovim navodima, tuženi bi i tada bio u obavezi da izvrši usklađivanje svojih općih akata s tim zakonima i akte dostavi nadležnom ministarstvu pravde kako bi bio upisan u novi registar udruženja (što je bilo neophodno učiniti s obzirom na promjenu državne organizacije i sistema nakon okončanja ratnih sukoba u BiH), odnosno da se registrira i tako stekne status pravnog lica, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. I iz ovog propisa proizlazi da je osnivanje udruženja dobrovoljno a njegova registracija obavezna i da ne može egzistirati udruženje koje nije registrirano. U vezi s tim, neosnovanim se moraju smatrati i apelantovi navodi da navodni tuženi i dalje egzistira jer nije doneseno rješenje o njegovom prestanku. Ovo stoga jer je nesporno da se rješenje o prestanku rada udruženja (i po federalnom zakonu i po zakonu na nivou BiH) može donijeti samo za udruženja koja zaista i postoje, tj. registrirana su. Kako tuženi kojeg je apelant označio nikada nije registriran shodno tim zakonskim odredbama, to nije moglo biti ni doneseno rješenje o njegovom prestanku. Također, ako bi se smatralo da je tuženom trebalo postaviti privremenog zastupnika, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 296. stav 2. tačka 4. ZPP propisano da se privremeni zastupnik, između ostalog, postavlja ako je prebivalište i boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika. Ni navedena zakonska odredba se nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju, s obzirom na to da ne samo da nije poznata adresa tuženog niti njegov punomoćnik već ni tuženi ne egzistira jer nije upisan u registre shodno naprijed navedenim zakonskim odredbama. Zbog toga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
27. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje, odnosno primjenu procesnog prava i pristup sudu, a kako je Ustavni sud utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
28. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo ili apelantu uskratili adekvatan pristup sudu kada su apelantovu tužbu odbacili kao neurednu jer apelant nije precizirao tuženog ili njegovog pravnog nasljednika, a dostava putem oglasne ploče suda nije bila moguća s obzirom na to da tuženi nije ni izvršio registraciju kao udruženje shodno važećim zakonskim propisima zbog čega faktički i ne postoji, te zbog čega nije bilo moguće ni postavljanje privremenog zastupnika tuženom.
29. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević