Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1100/17 (J. B., Z. B., M. B. i K. B.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1100/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1100/17, rješavajući apelacije Jure Bunoze i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. travnja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Jure Bunoze, Zorane Bunoza, Mladenke Bunoza i Kristine Bunoza protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 018247 16 Gž 2 od 11. siječnja 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jure Bunoza, Zorana Bunoza, Mladenka Bunoza i Kristina Bunoza (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica, trećeapelantica i četvrtoapelantica, te apelanti), koje zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 22. ožujka 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 018247 16 Gž 2 od 11. siječnja 2017. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 1100/17.
2. Apelanti su 19. rujna 2017. godine posredstvom istog opunomoćenika podnijeli novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Suda BiH broj S1 3 P 018247 17 Rev od 31. srpnja 2017. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 3973/17.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojem AP 1100/17 i AP 3973/17 odnose na isti predmet koji se vodio pred redovitim sudovima, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1100/17.
4. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene Bosne i Hercegovine, koju zastupa Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 25. siječnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Sud BiH i Pravobraniteljstvo dostavili su odgovore na apelaciju 29. i 30. siječnja 2019. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
7. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 018247 16 P2 od 22. studenog 2017. godine obvezana je tužena da apelantima na ime naknade nematerijalne štete, zbog pretrpljenog straha, isplati pojedinačne iznose detaljnije navedene u izreci presude, dok je u preostalom dijelu zahtjev apelanata odbijen preko dosuđenog iznosa, te je određeno da svaka strana snosi svoje troškove parničnog postupka.
8. Sud BiH je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Sud BiH je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je Tužiteljstvo BiH izdalo naredbu za lišavanje slobode osumnjičenika M.B. (u daljnjem tekstu: osumnjičenik), te da su, postupajući po navedenoj naredbi, službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA) 20. prosinca 2013. godine u ranim jutarnjim satima došli pred stambeni objekt u kome, po operativnim saznanjima, živi osumnjičenik. Nakon što su pokucali na prozor i predstavili se kao policija i nakon što im je prvoapelant rekao da uđu, ušli su u kuću apelanata, umjesto u kuću tražene osobe obzirom da su adrese kuća iste, a brojeva nema. Dakle, policijski službenici su pri provođenju naredbe Tužiteljstva BiH počinili propust i, umjesto u kuću osumnjičenog, ušli u kuću apelanata. Prvoapelant je navedeni događaj prijavio, a Odjeljenje za unutrašnju kontrolu SIPA-e pokrenulo je interni postupak sa ciljem provjere navoda i utvrđivanja svih činjenica i okolnosti pod kojima je došlo do opisanog postupka pripadnika SIPA-e, ali odgovornost službenih osoba nije utvrđena. Obzirom na navedeno, među parničnim strankama je sporno da li su poduzete službene radnje policijskih službenika dovele do nastanka nematerijalne štete apelantima i da li je tužena odgovorna za naknadu nematerijalne štete.
9. U svezi sa navedenim, Sud BiH je prvenstveno izložio sadržaj odredbe članka 170. stavak 1., čl. 171. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te odredbe članka
118. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine. Zatim, Sud BiH je istakao da je nedvojbena činjenica da su ovlašteni službenici SIPA-e, postupajući po naredbi Tužiteljstva BiH, napravili težak propust činjenicom da se prethodno nisu uvjerili, pribavljanjem informacija od lokalnih službenika (inspektora) policije, na kojoj adresi se nalazi osumnjičenik, nego su, zbog profesionalnog propusta, ušli na pogrešnu kućnu adresu, odnosno u dom apelanata, pa je obveza tužene bila da prilikom poduzimanja operativnih radnji i pripremanja za postupanje po naredbi prikupi precizne informacije kako bi se izbjegla nastala situacija, što tužena nije učinila. Obzirom na navedeno, Sud BiH je istakao da je utvrdio da je tužena odgovorna za štetu koja je nastala apelantima. Pri odlučivanju o visini naknade nematerijalne štete Sud BiH je naveo da se vodio utvrđenjem da su službenici policije, iako su navedene prilike postupali na temelju zakona, pri izvršavanju naredbe Tužiteljstva BiH napravili propust i ušli u kuću apelanata umjesto u kuću osumnjičenog, a takvo postupanje, iako policijski službenici pri tome nisu primijenili bilo kakvu silu, te su se ispričali, kod apelanata je izazvalo strah i duševne bolove. Naime, „upad“ s puškama, u odgovarajućoj odjeći i kapama, te razgovor sa službenicima policije koji je imao prvoapelant, te okolnost da su drugoapelantica i trećeapelantica vidjele službenike policije kod njih je izazvalo strah i duševne bolove. Također, iako četvrtoapelantica nije imala susret sa službenicima policije, doživjela je strah i duševne bolove, opisane u nalazu i iskazu vještaka. Također, Sud BiH je naveo da je nalaz i mišljenje, kao i iskaz vještaka, neuropsihijatra, dr. O.Č. u cijelosti prihvatio kao objektivne i stručne. Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka kojim je utvrđeno da su svi apelanti trpjeli strah u preciziranim periodima i intenzitetu, kako je to navedeno u nalazu vještaka, te iskaze apelanata kojima su potvrdili duševne bolove koje su trpjeli zbog postupanja policijskih službenika tužene, Sud BiH je zaključio da su odgovarajući novčani iznosi kao u izreci presude iznosi kojim bi se u potpunosti ostvarila satisfakcija apelanata zbog pretrpljenog straha sukladno članku 200. ZOO. U svezi sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, Sud BiH je naveo da je zahtjev apelanata odbijen jer je tužbeni zahtjev previsoko opredijeljen, pa bi dosuđivanje preko dosuđenog iznosa pogodovalo težnjama koje nisu spojive sa prirodom i društvenom svrhom naknade nematerijalne štete.
10. Presudom drugostupanjskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 018247 16 Gž 2 od 11. siječnja 2017. godine uvažena je žalba tužene i prvostupanjska presuda preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Također, navedenom presudom odbijena je kao neutemeljena žalba apelanata, te su apelanti obvezani da tuženoj nadoknade troškove postupka.
11. Drugostupanjsko vijeće je navelo da je prvostupanjski sud iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak o odlučnim činjenicama, što je kao posljedicu imalo i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, prvostupanjski sud je propustio na pravilan način utvrditi ispunjenje uvjeta iz članka 172. stavak 1. ZOO zbog čega je drugostupanjsko vijeće posrednom ocjenom dokaza najprije utvrdilo da se propust policijskih službenika ne može podvesti pod nezakonit, odnosno nepravilan rad. Odlučujući o prijavi prvoapelanta protiv policijskih službenika, Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine je, nakon provedenog internog postupka, izvelo zaključke da postupanje prijavljenih službenika nije bilo neprofesionalno, niti protivno zakonskim propisima, a ta utvrđenja prihvaća i drugostupanjsko vijeće. U tom postupku je utvrđeno da se objekt koji koristi osumnjičenik sastoji od više nadograđivanih jedinica, da se na prednjem dijelu do glavnog puta nalaze samo prozori, dok se ulazna vrata nalaze sa zadnje strane objekta, te da se bez neposrednog ulaska u dvorište, zbog zidane ograde i konfiguracije terena (gusta šikara, kamenjar), ne može sa sigurnošću utvrditi broj i raspored ulaznih vrata i prostorija. Primjenjujući procedure postupanja u visokorizičnim situacijama, obzirom na to da je osumnjičenik ranije osuđivan i karakteriziran kao osoba sa kriminalnim sklonostima, stavljen je pod kontrolu uži lokalitet oko objekta, dok su policijski službenici ulaskom u dvorište zapazili da se na objektu nalazi više ulaznih vrata od kojih su jedna bila otvorena, odakle je i dopirala svjetlost. Prema pravilima procedure, svoje prve aktivnosti usmjerili su prema izravno prijetećoj opasnosti - otvorenim vratima iz čega proizlazi da policijski službenici, postupajući sukladno pravilima procedure, zbog objektivnih razloga, nisu bili u mogućnosti sa sigurnošću utvrditi koja ulazna vrata vode u prostorije osumnjičenika, te su svoje aktivnosti logično usmjerili prema otvorenim vratima koja vode u prostorije apelanata, tim više što dupleks kuća u kojoj živi osumnjičenik i apelanti nije označen različitom adresom, odnosno brojem stana. Nadalje, iz iskaza policijskih službenika S.Z. i H.H. ali i prvoapelanta proizlazi da policijski službenici prilikom ulaska u kuću apelanata nisu upotrijebili silu. Naime, kada su prišli stambenom objektu, najprije su pokucali na prozor, na upit ukućana se predstavili i nakon poziva prvoapelanta ušli u kuću kroz već otvorena vrata. Kada su ušli u kuću, pitali su da li je on M.B. (osumnjičenik), na što je prvoapelant odgovorio negativno. Zatim, ne tražeći da se prvoapelant identificira, policijski službenici su odmah izašli iz kuće i uputili se prema ulazu kuće osumnjičenog, a tom prilikom se jedan od pripadnika SIPA-e i ispričao, što, također, upućuje na savjesnost i obazrivost rada policijskih službenika. Drugostupanjski sud je naveo da iz navedenog proizlazi da, iako je tužena učinila propust izvršivši pogrešnu identifikaciju prostorija u kojima živi osumnjičenik, takvo postupanje se ne može podvesti pod nezakonit, odnosno nepravilan rad koji daje osnovu za naknadu štete, obzirom da su sve poduzete radnje policijskih službenika bile logične i sukladne pravilima službe. Ovo zbog toga što se pod nezakonitim radom državnog organa u vršenju njegovih funkcija smatra rad protivan zakonu i podzakonskim aktima, dok nepravilan rad ne podrazumijeva svaki učinjeni propust, već se definira kao činjenje ili nečinjenje protivno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti koje šteti pravu ili interesu neke osobe. Kako postupanje policijskih službenika nije bilo suprotno zakonskim odredbama, niti uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti, već se radi o propustu do kojeg je došlo zbog objektivnih razloga, drugostupanjsko vijeće je odbilo zahtjev apelanata za naknadu potraživane štete po toj osnovi.
12. Nadalje, drugostupanjsko vijeće je istaklo da tužena utemeljeno ukazuje da ni strah ni duševna bol koju su apelanti pretrpjeli ne opravdavaju dosuđenje novčane naknade kao satisfakcije prema odredbi članka 200. stavak 1. ZOO. Naime, iz nalaza vještaka proizlazi da su apelanti trpjeli strah jačeg intenziteta u trajanju od dva do tri dana, strah srednjeg intenziteta tri do četiri dana i strah lakog intenziteta u trajanju od pet dana. U pogledu jačine i trajanja pretrpljenog straha, drugostupanjsko vijeće je istaklo da se novčana naknada može dosuditi za strah koji je bio intenzivan i dužeg trajanja. Ako je intenzivan strah kraće trajao, kao kod apelanata, dosuda novčane naknade bi bila opravdana samo ako je u duljem razdoblju narušena psihička ravnoteža oštećenika, a što nije konstatirano nalazom i mišljenjem vještaka. Također, ni duševni bolovi koje su, prema nalazu i mišljenju vještaka trpjele apelantice zbog konstatiranog privremenog umanjenja životne aktivnosti, ne opravdavaju dosuđenje novčane satisfakcije obzirom da duševni bolovi jakog intenziteta, a koji su utvrđeni samo kod drugoapelantice, nisu trajali dulji vremenski period. Dakle, ocjenjujući intenzitet i trajanje straha i duševnih bolova koje su trpjeli apelanti, kao i druge okolnosti slučaja kao što su činjenice da je nemili događaj trajao veoma kratko, da su se policijski službenici prema apelantima u danim okolnostima ophodili korektno i profesionalno, da nitko od apelanata nije dostavio nikakvu medicinsku dokumentaciju, osim drugoapelantice kojoj je ljekar opće prakse kao terapiju odredio tablete za smirenje, ali istodobno nije našao da je neophodno da joj odredi bolovanje, drugostupanjsko vijeće je zaključilo da nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 200. ZOO, zbog čega je odluka preinačena kao u izreci.
13. Najzad, drugostupanjsko vijeće je navelo da je, zbog utvrđenja da je neutemeljen zahtjev za naknadu nematerijalne štete, irelevantno raspravljati o žalbenim navodima apelanata kojima se osporava metoda odmjeravanja visine satisfakcije, kao i o žalbenim razlozima kojima se pobija odluka o troškovima postupka obzirom na to da je prvostupanjska presuda preinačena u cijelosti.
14. Rješenjem revizijskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 018247 17 Rev od 31. srpnja 2017. godine revizija apelanata je odbačena kao nedopuštena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija
15. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. U svezi s tim, apelanti prvenstveno tvrde da je Sud BiH pogrešno tumačio odredbu članka 172. stavak
1. ZOO, te da je dao proizvoljno obrazloženje da su policijski službenici na uobičajen i profesionalan način obavili svoj posao obzirom na to da nisu uzeli u obzir izjavu prvoapelanta da su policijski službenici prilikom ulaska u kuću zapovjedili „ruke uvis“ sa uperenim puškama u njih, da se ne radi o dupleksu prostorija, već o izdvojenoj kući osumnjičenika koja se nalazi 80 metara dalje od njihove kuće. Dalje, apelanti smatraju da je Sud BiH u spornoj odluci pogrešno tumačio i odredbu članka 200. ZOO prilikom odlučivanja o naknadi štete zbog pretrpljenog straha i duševne boli, pa je nejasno u kojoj je odredbi materijalnog prava sud pronašao uporište da su bol i strah trebali dulje trajati. Pri tome apelanti smatraju da sud nije ocijenio niti jednu okolnost na kojoj su temeljili svoj svoj tužbeni zahtjev, a da jeste, sigurno bi uzeo u obzir da je intenzitet straha utvrđen vještačenjem za apelante različit, kao i činjenicu da je nastao uslijed „upada“ u njihov dom. Također, apelanti tvrde da je činjenica da su policijski organi bez ovlaštenja temeljem pogrešnog postupanja tijela „upali“ u dom apelanata i time narušili njihov miran i skladan život, što je dovelo do osjećanja straha i bola, a kojim postupanjem su povrijedili nepovredivost prava na dom, odnosno stana, jer svaki pretres, kao i neovlašteni upad prema svojoj prirodi predstavlja teško zadiranje u životnu sferu koja je zaštićena tim pravom. Osim toga, apelanti su istakli da je drugostupanjsko vijeće prilikom odbijanja njihove žalbe protiv prvostupanjske presude proizvoljno primijenilo materijalno pravo i procesno pravo, te prilikom odmjeravanja visine satisfakcije, određivanja zakonskih zateznih kamata, kao i donošenjem odluke o troškovima postupka. Naposljetku, apelanti smatraju da je osporenim odlukama došlo do umanjenja njihove imovine kroz proizvoljno tumačenje citiranih zakonskih odredaba, čime im je povrijeđeno i pravo na imovinu. b)Odgovori na apelaciju
16. Sud Bosne i Hercegovine je istakao da je osporenom odlukom potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo tako da su svi navodi apelanata o kršenju ljudskih prava proizvoljni i paušalni, zbog čega predlaže da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neutemeljena.
17. Tužena je navela da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava apelanata koja navode u apelaciji obzirom na to da postupanjem policijskih organa apelantima nije povrijeđena imovina, niti pravo na nepovredivost doma. Također, tužena je navela da su apelanti u parničnom postupku disponirali tužbom i tužbenim zahtjevom i da su imali mogućnost iznijeti sve relevantne činjenice i dokaze kako bi dokazali navode tužbe, što nisu uspjeli, jer činjenični supstrat i dokazi u spisu upravo ukazuju na neutemeljenost tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, tužena je predložila da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 36/04, 84/07, 58/13, 94/16) Za potrebe ove odluke korišten je neslužbeni prečišćeni tekst, koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 7. stavak 2.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
19. Zakon o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona kako je objavljivan u službenom glasniku, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Odgovornost preduzeća Član 170. stav (1) (1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
Odgovornost drugih lica Član 171. stav (1) (1) Odredbe prethodnog člana primjenjuju se i na druga pravna lica i lica koja samostalno obavljaju djelatnost ličnim radom u pogledu odgovornosti za štetu koju radnici koji kod njih rade prouzrokuju u radu ili u vezi s radom.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) i (2) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
20. Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06, 58/06, 15/08, 50/08, 63/08, 35/09 i 7/12) Za potrebe ove odluke korišten je neslužbeni prečišćeni tekst, koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 118. stavak (1) Odgovornost države za štetu (1) Sukladno zakonu, BiH je odgovorna za štetu pričinjenu fizičkim i pravnim osobama kao rezultat postupanja policijskih službenika u izvršenju ili vezano za izvršenje zadataka policijskoga tijela.
VI.Dopustivost
21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. Ustavni sud zapaža da apelanti predmetnim apelacijama osporavaju Rješenje revizijskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 018247 17 Rev od 31. srpnja 2017. godine i presudu drugostupanjskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 018247 16 Gž 2 od 11. siječnja 2017. godine. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je revizija u konkretnom slučaju bila neučinkovit pravni lijek obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je konačna odluka u ovom predmetu Presuda drugostupanjskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 018247 16 Gž 2 od 11. siječnja 2017. godine. Stoga, imajući u vidu da je osporenu presudu drugostupanjskog vijeća Suda BiH opunomoćenik apelanata primio 28. siječnja 2017. godine, a da je apelacija u predmetu broj AP 1100/17 podnesena 22. ožujka 2017. godine, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
a)Pravo na pravično suđenje
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.
27. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
28. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi naknade nematerijalne štete, te stoga proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
29. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se temelje na tvrdnjama da je drugostupanjsko vijeće proizvoljno primijenilo materijalno pravo prilikom odlučivanja o njihovom tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete zbog postupanja policijskih službenika prilikom ulaska u njihov dom.
30. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
31. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.
32. Dovodeći u svezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je drugostupanjsko vijeće Suda BiH dovoljno jasno i argumentirano obrazložilo osporenu presudu, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, u pogledu navoda apelanata o pogrešnoj primjeni članka 172. stavak 1. ZOO kojom je propisana odgovornost pravne osobe za štetu koju prouzrokuje njegov organ, Ustavni sud zapaža da je drugostupanjsko vijeće, polazeći od sadržaja navedene odredbe, dalo jasno obrazloženje da je za odluku u predmetnom postupku neophodno razmotriti da li je rad državnog organa u vršenju njegovih funkcija u konkretnom slučaju bio nezakonit i nepravilan, pa je ocjenom svih okolnosti (kako je prikazano u točki 11. ove odluke) zaključilo da, iako je SIPA učinila propust izvršivši pogrešnu identifikaciju prostorija u kojima živi osumnjičenik pa su njeni pripadnici ušli u kuću apelanata, takav propust se ne može podvesti pod nezakonit, odnosno nepravilan. Dovodeći navedeno obrazloženje u svezu sa navodima apelanata kojima ukazuju na način postupanja policijskih službenika prilikom ulaska u njihovu kuću, te činjenicu gdje se nalazi kuća osumnjičenika, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog predmeta ništa ne ukazuje da bi ti navodi apelanata trebali biti relevantni za donošenje odluke u smislu članka 172. stavak 1. ZOO, u situaciji kada je utvrđeno da policijski službenici zbog objektivnih razloga nisu bili u mogućnosti sa sigurnošću utvrditi koja ulazna vrata vode u prostorije osumnjičenika i da su u kontaktu sa apelantima postupali sukladno pravilima procedure. Također, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključcima drugostupanjskog vijeća da za određivanje naknade nematerijalne štete nisu ispunjeni ni uvjeti propisani člankom 200. ZOO. U tom smislu, glede navoda apelanata da je nejasno u kojoj je odredbi materijalnog prava sud pronašao uporište da su bol i strah trebali dulje trajati, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe članka 200. stavak 1. ZOO proizlazi da će sud, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu iz čega, dakle, proizlazi da je jasno da je, pored jačine bolova na koju apelanti ukazuju i njihovo trajanje, relevantan čimbenik prilikom donošenja odluke po toj zakonskoj osnovi. Kod takvog stanja stvari, odnosno kod činjenice da je preinačavanjem prvostupanjske presude tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbijen kao neutemeljen, Ustavni sud smatra da su bez osnova i navodi apelanata da je drugostupanjsko vijeće prilikom odbijanja njihove žalbe protiv prvostupanjske presude proizvoljno primijenilo materijalno i procesno pravo prilikom odmjeravanja visine satisfakcije, određivanja zakonskih zateznih kamata, kao i donošenjem odluke o troškovima postupka. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebice zato što apelanti, osim ponavljanja svojih navoda koje su isticali tijekom postupka pred redovitim sudovima, a koje je drugostupanjsko vijeće imalo u vidu donoseći osporenu odluku i dajući razloge zašto su neutemeljeni, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju zbog čega su neutemeljeni navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na apelacijske navode u svezi sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava.
b)Pravo na dom
34. U pogledu navoda apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom, koje garantiraju članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije, Ustavni sud ističe da je temeljni cilj članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od proizvoljnog miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, Serija A, 297-C, stavak 31). U svezi sa time, imajući u vidu nesporne okolnosti u svezi sa ponašanjem policijskih službenika - da su, prije ulaska u dom apelanata u kojemu su bila otvorena vrata i odakle je dopirala svjetlost, pokucali na prozor i predstavili se kao policija, da su ušli u njihov dom nakon što im je prvoapelant rekao da uđu, da prilikom ulaska nisu primijenili bilo kakvu silu i da je sporni događaj kratko trajao, te da su se na kraju ispričali za pogrešku, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni i navodi apelanata o kršenju prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
c)Pravo na imovinu
35. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija o kršenju ovog prava, u suštini, zasniva na istim tvrdnjama koje su istakli u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je drugostupanjsko vijeće Suda BiH prilikom preinačavanja prvostupanjske presude odbilo tužbeni zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete zbog postupanja policijskih službenika prilikom ulaska u njihov dom, dajući za svoju odluku jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni čl. 172. stavak 1. i 200. ZOO na koje apelanti neutemeljeno ukazuju.
37. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije u situaciji kada su policijski službenici prije ulaska u dom apelanata pokucali na prozor i predstavili se kao policija, u dom apelanata su ušli nakon što im je prvoapelant rekao da uđu, prilikom ulaska nisu primijenili bilo kakvu silu, sporni je događaj kratko trajao, te su se na koncu policijski službenici ispričali za pogrešku obzirom na to da te predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
38. Naposljetku, Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava temelje na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede prava apelanata u tom pogledu.
39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević