Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5427/17 (D. R.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Šta se smatra imovinom
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Legitimno očekivanje
  • Imovina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5427/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5427/17, rješavajući apelaciju Dževada Rustemovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dževada Rustemovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 1 P 000454 16 Rev od 3. oktobra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 000454 12 Gž od 26. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama - Odjeljenje u Kladnju broj 33 1 P 000454 09 P od 26. septembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dževad Rustemović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Zurijeta Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 19. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Predmet broj: AP-5427/172 Odluka o dopustivosti i meritumu BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 1 P 000454 16 Rev od 3. oktobra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 000454 12 Gž od 26. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama - Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 1 P 000454 09 P od 26. septembra 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP „Ceste Federacije BiH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 14. marta do 4. aprila 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 19. marta do 11. aprila 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 4. decembra 2009. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženog radi naknade štete.

6. Presudom Općinskog suda broj 33 1 P 000454 09 P od 26. septembra 2012. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezan tuženi da mu na ime naknade štete na stambeno--poslovnom objektu isplati određeni novčani iznos, preciznije naveden u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1. izreke). Prvostepenom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete za porušeni i oštećeni zaštitni zid, oštećenu ogradu i oštećeno zemljište isplati određeni novčani iznos, preciznije naveden u izreci presude (stav 2. izreke), te je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obaveže tuženi da izvede radove kojima će se ukloniti uzroci nastanka daljnje štete na apelantovim nekretninama tako što će obnoviti staru i izgraditi novu kanalizacionu infrastrukturu na dionici magistralne ceste M-18 kroz apelantovu parcelu prema rijeci Drinjači (stav 3. izreke). Presudom Općinskog suda odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 4. izreke).

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant vlasnik parcela (preciznije označeno u obrazloženju presude) koje se nalaze neposredno uz magistralnu cestu M-18. Također je naveo da je apelant 1988. godine na tim parcelama, uz odobrenje za građenje i urbanističku suglasnost, sagradio poslovno-stambeni objekt. Dalje je naveo da je apelant bez odobrenja u dijelu Predmet broj: AP-5427/173 Odluka o dopustivosti i meritumu korita rijeke Drinjače sagradio betonski zid i da je do magistralne ceste izgradio željeznu ogradu sa betonskim coklom i stubovima. Zatim je naveo da su utvrđena oštećenja na stambenom objektu i betonskom zidu, jer se jedan dio zida urušio u riječno korito, a preostali dio zida je oštećen, te da postoje i oštećenja ograde u dijelu do magistralne ceste. Općinski sud je naveo da su sva oštećenja objekata opisana u nalazu vještaka građevinske struke, što je utvrdio i sud uviđajem na licu mjesta.

8. Općinski sud je istakao da je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete za rušenje i oštećenje zaštitnog betonskog zida i željezne ograde. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da su riječna korita, prema relevantnim odredbama Zakona o vodama, javna dobra i da se izgradnja objekata u riječnom koritu može vršiti samo uz odobrenje nadležnih organa. Općinski sud je ukazao da apelant za gradnju zaštitnog zida nije imao odobrenje za građenje izdato od nadležnog organa, slijedom čega mu ne pripada pravo na naknadu štete za porušeni i oštećeni dio zida. Općinski sud je ukazao da nije prihvatio apelantovu tvrdnju (saslušan kao svjedok) da je sa dobivanjem odobrenja za gradnju stambenog objekta dobio i odobrenje za gradnju zaštitnog zida zbog toga što to ne proizlazi iz navedenog odobrenja. Također, Općinski sud je naveo da je odbijen i zahtjev za naknadu štete za oštećenje parcele zbog odrona zemljišta zbog toga što taj dio zemljišta nije pripadao apelantovoj parceli, već koritu rijeke Drinjače (Osnovni sud je naveo da u ovom dijelu nije prihvatio nalaz vještaka građevinske struke zbog toga što je nalaz proizvoljan, dok je, s druge strane, nalaz vještaka geometra tačan). Zatim je naveo da je odbijen i zahtjev za naknadu štete za oštećenje željezne ograde, jer je ograda sagrađena u cestovnom pojasu koji pripada magistralnoj cesti M-18. Općinski sud je ukazao da, prema odredbama člana 4. Zakona o cestama Federacije BiH, javne ceste (u koje spadaju i magistralne ceste) su dobro u općoj upotrebi u državnom vlasništvu i na javnim cestama se ne može stjecati pravo vlasništva, niti druga prava po bilo kojoj osnovi, slijedom čega apelant nije imao pravo da u cestovnom pojasu gradi ogradu.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 00454 12 Gž od 26. decembra 2014. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda ukinuta u stavu 3. izreke i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u stavu 2. izreke prvostepena presuda potvrđena.

10. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete za porušeni i oštećeni zaštitni zid, oštećenu ogradu i oštećeno zemljište. Kantonalni sud je naveo da nije prihvatljivo apelantovo nastojanje da prvi put u žalbi pravo na naknadu štete na metalnoj ogradi koja je postavljena između magistralnog puta i apelantovog objekta opravdava osporavanjem nalaza vještaka geometra, postavljajući upitnim nalaz vještaka i uvjetujući ga instrumentalnim mjerenjem parcele, te osporavajući da je metalna ograda Predmet broj: AP-5427/174 Odluka o dopustivosti i meritumu postavljena u putnom pojasu, van apelantove parcele. Kantonalni sud je ukazao da, suprotno apelantovim navodima i pozivanju na odredbe člana 155. stav 2. Zakona o parničnom postupku, iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud dostavio apelantu nalaz vještaka, da se o nalazu vještak izjasnio na glavnoj raspravi, a da apelantov opunomoćenik tom nalazu nije prigovarao, niti je dokazivao suprotno. Također je ukazao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete po ovom osnovu u visini prema nalazu vještaka građevinske struke, jer se apelantu kao vlasniku oštećene ograde, koja je postavljena bez odobrenja u cestovnom pojasu koji pripada tuženom, ne može pružiti zaštita povodom štete usljed mehaničkih oštećenja prilikom odvijanja saobraćaja tim putem.

11. Pored navedenog, Kantonalni sud je ukazao da se ne mogu prihvatiti ni žalbeni navodi da je na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva za dosuđenje materijalne štete za porušeni i oštećeni zid i oštećeno zemljište bilo dovoljno to što je vještak građevinske struke utvrdio visinu štete i što se vještak geolog izjasnio na okolnost uzroka nastanka štete. Naime, Kantonalni sud je istakao da apelant zanemaruje činjenicu da nije imao dozvolu za gradnju zaštitnog zida, a uz to i vodoprivrednu saglasnost u smislu odredaba Zakona o vodama. Zatim je ukazao da dio parcele koji se odronio uz zaštitni zid nije ni pripadao apelantu, već koritu rijeke Drinjače, te da je prvostepeni sud tom prilikom pravilno prihvatio mišljenje vještaka geometra s obzirom na to da je ono u skladu sa stanjem u katastru i zakonskim propisima, tj. odredbama člana 3. stav 1. Zakona o vodama, kojima je regulirano da su vode opće dobro i da su kao takve pod posebnom zaštitom Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je ukazao da, u smislu odredaba člana 7. Zakona o vodama, vodno dobro jeste skup zemljišnih čestica koje obuhvataju, između ostalog, i priobalni pojas širine 15 metara od granice obale za površinske vode I kategorije, odnosno priobalni pojas za širinu pet metara od granice obale za površinske vode II kategorije.

12. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da nije mogao prihvatiti kao osnovano apelantovo pozivanje na nove dokaze priložene uz žalbu, a koji nisu predlagani pred prvostepenim sudom do zaključenja glavne rasprave, zbog toga što nisu ispunjeni uvjeti iz odredaba člana 207. Zakona o parničnom postupku na koje se žalba poziva. Kantonalni sud je naveo da apelant u toku postupka nije ni iznosio činjenične tvrdnje o eventualnom postojanju materijalnih dokaza u vezi sa građevinskom dozvolom o izgradnji zaštitnog zida na rijeci Drinjači. Kantonalni sud je naveo da apelant na ove činjenice i dokaze nije ukazivao u tužbi, niti na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi, a za šta je imao dovoljno vremena, pa apelantove tvrdnje da je starija osoba i da se nije mogao sjetiti dokumentacije koja se nalazila kod druge osobe, nisu osnovane. Kantonalni sud je istakao da je apelant bio dužan da u tužbi, te na pripremnom ročištu iznese sve činjenice, predloži i Predmet broj: AP-5427/175 Odluka o dopustivosti i meritumu dostavi sve dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje, a što nije učinio. Prema tome, Kantonalni sud je istakao da su apelantove žalbene tvrdnje da su ispunjeni uvjeti za primjenu odredaba člana 207. Zakona o parničnom postupku i da drugostepeni sud prihvati predložene dokaze paušalne i ničim dokazane.

13. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 33 1 P 000454 16 Rev od 3. oktobra 2017. godine kojom je odbio reviziju.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije prihvatljiv apelantov prigovor da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena izvedenih dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku, da nije prihvatljiv nalaz vještaka geometra u vezi sa položajem željezne ograde, kao i da su nižestepeni sudovi temeljem nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke i u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka geološke struke trebali utvrditi da apelantu pripada naknada štete za porušeni i oštećeni zaštitni zid i oštećeno zemljište. Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 64. Zakona o cestama FBiH, koji je važio u vrijeme podnošenja tužbe, propisano da je zaštitni pojas uz javne ceste zemljišni pojas u kojem važi poseban režim građenja i širina zaštitnog pojasa za autocestu u kojem se ne smiju graditi, podizati ili postavljati nikakvi objekti, postrojenja ili uređaji, dalekovodi, podzemni kablovi, cjevovodi, niti drugi objekti, postrojenja i uređaji iznosi 20 metara. Dalje je ukazao da je odredbama člana 12. Zakona o vodama regulirano da na vodnom dobru nije dozvoljeno izvoditi zahvate, osim posebno reguliranih slučajeva gradnje objekata javne infrastrukture (putevi, željeznice, mostovi, gasovodi i sl.), gradnje zaštitnih vodnih objekata i zahvata koji se odnose na zaštitu prirode, zaštitu i korištenje voda, zaštitu i spasavanje ljudi, životinja ili imovine od prirodnih i drugih nesreća, a navedeni zahvati podliježu uvjetima propisanim ovim zakonom i propisima o građenju. Vrhovni sud je ukazao da je zakonskim odredbama imperativnog karaktera ustanovljena zabrana građenja objekata u zaštitnom putnom pojasu magistralnog puta i na vodnom dobru. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da se radi o bespravno podignutoj ogradi i betonskom zaštitnom zidu, izgrađenim protivno ustanovljenim zabranama. Vrhovni sud je istakao da šteta koju apelant potražuje nije posljedica skrivljenog ponašanja tuženog, već je sam apelant, pristupajući bespravnoj gradnji, preuzeo rizik štetnih posljedica koje mogu nastati zbog takvog ponašanja. Najzad, Vrhovni sud je ukazao da drugostepeni sud nije povrijedio odredbe člana 207. Zakona o parničnom postupku kada nije prihvatio nove dokaze koje je apelant priložio uz žalbu, jer je utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti iz navedene odredbe, pa samo apelantovo ukazivanje da je posjedovao urbanističku saglasnost i dozvolu za gradnju još 1986. godine nije od utjecaja.

IV.Apelacija Predmet broj: AP-5427/176 Odluka o dopustivosti i meritumu a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U odnosu na povredu prava na suđenje u razumnom roku, apelant navodi da je od podnošenja tužbe prošlo više od osam godina, što je isključiva krivica sudova koji nisu pravilno utvrdili materijalno pravo. Apelant je predložio da Ustavni sud naloži Vladi Tuzlanskog kantona da mu na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplati ukupan iznos od 2.400,00 KM. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu, apelant je naveo da je dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, jer je predloženim vještačenjem vještaka geološke struke dokazao da je do štete došlo isključivo zbog radnji koje je izveo tuženi. Također je naveo da mu pripada pravo na naknadu štete za porušeni i oštećeni zaštitni zid i oštećeno zemljište, kako je utvrdio vještak građevinske struke. Apelant je naveo da je naknadno, u toku žalbenog postupka, došao do saznanja da je regulirao urbanističku i građevinsku dozvolu za zaštitni zid, te s tim u vezi nisu osnovani navodi prvostepenog suda da je gradio zaštitni zid bez odobrenja za građenje. b)Odgovori na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da je 15. februara 2016. godine zaprimio predmet Općinskog suda na postupanje po reviziji, a da je presuda donesena 3. oktobra 2017. godine. Vrhovni sud je istakao da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao i naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude.

16. Kantonalni sud je naveo da je, nakon donošenja prvostepene presude, predmetni spis dostavljen tom sudu 7. decembra 2012. godine, te ukazao da na građanskom referatu ima veliki broj neriješenih starih predmeta koji se rješavaju kvartalno, prema prioritetu. Kantonalni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

17. Općinski sud je naveo hronologiju postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te je ukazao da su obje parnične stranke odgađale ročišta i da je u pitanju složeniji predmet u kojem je vršeno više vještačenja. Općinski sud je naveo da je postupak vođen u skladu sa odredbama važećih zakona, te da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi Predmet broj: AP-5427/177 Odluka o dopustivosti i meritumu

18. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koje glase:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 155. stav 2.

Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.

Član 207. stav 1.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

19. Zakon o vodama ("Službene novine Federacije BiH" broj 70/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

(1) Vode su opće dobro i kao takve su pod posebnom zaštitom Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona, grada i općine.

Član 7.

(1)Vodno dobro, prema ovom Zakonu, jeste skup zemljišnih čestica koje obuhvataju:

[…] Predmet broj: AP-5427/178 Odluka o dopustivosti i meritumu 3. priobalni pojas širine 15 metara od granice obale (izrazite morfološke promjene) za površinske vode I. kategorije, odnosno priobalni pojas širine 5 metara od granice obale (izrazite morfološke promjene) za površinske vode II.

kategorije;

[…] Član 12.

(1) Na vodnom dobru nije dozvoljeno izvoditi zahvate, osim:

1. gradnje objekata javne infrastrukture (putevi, željeznice, mostovi, gasovodi i sl.);

[…] (2)Zahvati iz stava 1. ovog člana podliježu uvjetima propisanim ovim Zakonom i propisima o građenju.

20. Zakon o cestama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/02 i 18/02 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Javna cesta je javno dobro u općoj upotrebi u državnom vlasništvu i od interesa za Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Na javnim cestama se ne može stjecati pravo vlasništva niti druga prava po bilo kojoj osnovi.

Član 64.

Zaštitni pojas uz javne ceste (zaštitni cestovni pojas) je zemljišni pojas na kojem važi poseban režim građenja i uspostavlja se u cilju zaštite javne ceste i prometa na njoj od štetnih utjecaja različitih aktivnosti u prostoru pored javne ceste.

[…] Širina zaštitnog pojasa za autocestu u kojem se ne smiju graditi, podizati ili postavljati nikakvi objekti, postrojenja ili uređaji, dalekovodi, podzemni kablovi, cjevovodi niti drugi objekti, postrojenja i uređaji iznosi 20 m.

VI.Dopustivost Predmet broj: AP-5427/179 Odluka o dopustivosti i meritumu

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet apelacionog osporavanja je parnični postupak koji je u dijelu koji apelant osporava predmetnom apelacijom pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 33 1 P 000454 16 Rev od 3. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 14. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 19. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Predmet broj: AP-5427/1710Odluka o dopustivosti i meritumu

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu naknade za štetu, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I stav 38).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud će razmatrati razumnost dužine trajanja postupka od 4. decembra 2009. godine, kada je apelant pokrenuo parnični postupak podnošenjem tužbe, pa do 3. oktobra 2017. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste sedam godina i deset mjeseci.

31. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su u predmetnom postupku vršena tri vještačenja i to po vještaku geologu, vještaku geometru i vještaku građevinske struke, kao i da je Općinski sud izvršio uviđaj na licu mjesta. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud nalazi da se može zaključiti da se radilo o složenom predmetu.

32. Nadalje Ustavni sud zapaža da su sudovi u periodu koji je predmet analize donijeli tri meritorne presude. Naime, prvostepeni postupak nakon podnošenje tužbe pred Općinskim sudom trajao je oko dvije godine i devet mjeseci, žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao nešto duže od dvije godine (računajući od dana dostavljanja predmetnog spisa Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi), dok je revizioni postupak trajao jednu godinu i sedam mjeseci (računajući od dana dostavljanja predmetnog spisa Vrhovnom sudu na postupanje po reviziji).

33. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Dakle, sagledajući postupak u cjelini, imajući u vidu posebno činjenicu da su redovni sudovi u Predmet broj: AP-5427/1711Odluka o dopustivosti i meritumu periodu koji je analiziran donijeli tri meritorne odluke, kao i da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, te da se radilo o složenijem predmetu, Ustavni sud nalazi da, u okolnostima konkretnog predmeta, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

36. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

37. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelant ima „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. Apelant smatra da u konkretnom slučaju ima imovinsko pravo na naknadu štete za porušeni i oštećeni zaštitni zid i odron zemljišta, te da su mu redovni sudovi odbijanjem tužbenog zahtjeva povrijedili pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Predmet broj: AP-5427/1712Odluka o dopustivosti i meritumu Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).

39. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka, između ostalog, utvrđeno da apelant nije imao odobrenje nadležnog organa za građenje zaštitnog zida. Također je utvrđeno da je apelant željeznu ogradu sagradio u cestovnom pojasu koji pripada magistralnoj cesti M-18, a da su, prema relevantnim odredbama Zakona o cestama, javne ceste dobro u općoj upotrebi u državnom vlasništvu i da se na javnim cestama ne može stjecati pravo vlasništva, niti druga prava po bilo kojoj osnovi iz čega proizlazi da apelant nije imao pravo da u cestovnom pojasu gradi ogradu, slijedom čega mu ne pripada pravo na naknadu štete za njeno oštećenje. Nadalje, u odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog odrona zemljišta, u toku postupka je utvrđeno da taj dio zemljišta nije pripadao apelantovoj parceli, već koritu rijeke Drinjače. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će u situaciji kada nije imao odobrenje za građenje zaštitnog zida, kada je gradio u cestovnom pojasu u kojem nije imao pravo graditi, te u situaciji da oštećeno zemljište ne pripada njegovoj parceli, tj. da će apelantov predmetni zahtjev za naknadu štete biti riješen u njegovu korist, budući da „legitimno očekivanje“ mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao da ima „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud smatra da nema povrede prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetnom postupku u kojem su redovni sudovi u vremenskom periodu od sedam godina i deset mjeseci donijeli tri meritorne odluke, što se prilikom ocjene dužine trajanja postupka Predmet broj: AP-5427/1713Odluka o dopustivosti i meritumu u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu, jer apelant nije dokazao da je imao „legitimno očekivanje“ koje bi predstavljalo imovinu u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5427/17 (D. R.) | Sudska praksa | Aktio