Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2341/18 („Hit-Hod Company“ d.o.o. Laktaši)
Odluka donesena 19. 02. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2341/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP-2341/18, rješavajući apelaciju „Hit-Hod Company“ d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Hit-Hod Company“ d.o.o. Laktaši podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 021242 17 Rev od 12. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Hit-Hod Company“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 021242 17 Rev od 12. februara 2018. godine.
2. Presudom Suda BiH od 22. decembra 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je zahtijevao da se tužena (Bosna i Hercegovina, Uprava za indirektno oporezivanje, Banjaluka) obaveže da apelantu isplati iznos od 279.722,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, a sve u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate (kako je to navedeno u izreci presude). Osim toga, apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da među parničnim strankama nije sporno da je Republička uprava carina, Carinarnica Banjaluka izdala dva zahtjeva za naplatu utvrđenog carinskog duga apelanta u ukupnom iznosu od 81.820,48 KM, te da je navedeni carinski dug naplatila aktiviranjem bankarske garancije od banke garanta sa kojom je apelant zaključio ugovor o izdavanju garancije. Nadalje, da je u regresnoj parnici po tužbi banke garanta apelant obavezan na isplatu navedenog novčanog iznosa sa kamatama i troškovima postupka, koji je naplaćen u izvršnom postupku za vrijeme kojeg je bio blokiran apelantov račun. Sud BiH je naveo da je temeljna tvrdnja tužbe da apelant nije bio dužan platiti navedeni iznos na ime carinskih obaveza za uvezenu robu, s obzirom na to da apelant drži slobodnu carinsku prodavnicu na Aerodromu Mahovljani – Banjaluka koja je oslobođena od plaćanja carinskih obaveza, te da je stoga ishodovanje naplate tog iznosa bilo nezakonito. Međutim, Sud BiH je utvrdio da je apelant prihvatio prelazak predmetne robe, uvoz, uz odgovarajuću garanciju, i to ne u redovnom, već u posebnom postupku, koja garancija je i ostvarena, zbog čega se može smatrati da je carinski dug nastao neispunjavanjem nekih od uslova za stavljanje robe u taj postupak. Nadalje, da davanje garancije i potreba vođenja carinskog postupka potvrđuje navod tužene da apelant po automatizmu nije mogao biti oslobođen carinskih obaveza bez odgovarajućih kontrola i postupka. Osim toga, Sud BiH je naveo da je na apelantu bio teret dokazivanja bitnih činjenica da nije bio dužan plaćati utvrđeni carinski dug na predmetnu robu, odnosno da označeni upravni postupak nije proveden na zakonit način. Kako navedene činjenice nisu dokazane, Sud BiH je istakao da, shodno članu 93. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, može jedino zaključiti da ne postoje, te da je njihovo isticanje neutemeljeno. Imajući u vidu utvrđenje da tužena nije apelantu prouzrokovala štetu iz osnova regresirane isplate, a posljedično tome ni izgubljenu dobit, Sud BiH je zaključio da nisu ispunjene pretpostavke iz člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je zbog neosnovanosti odbio tužbeni zahtjev. U odnosu na presudu Suda BiH u predmetu broj S1 3 P 001767 12 P 2, Sud BiH je istakao da je tom presudom tužena obavezana da apelantu isplati određene novčane iznose na ime štete zbog oduzete i uništene robe, te na ime izmakle koristi, zbog nemogućnosti rada određeni vremenski period. S druge strane, da nije sporno da je predmet tužbe u predmetnom postupku uvezena roba, koja je bila smještena u centralno skladište po jedinstvenoj carinskoj ispravi i otpremnicama (kako je to navedeno u obrazloženju presude), ali da se radi o dvije različite situacije, kako po predmetnim robama, tako i vremenskim okvirima, koje se, stoga, ne mogu dovoditi u vezu ni po jednoj bitnoj činjenici.
4. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH od 25. septembra 2017. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena je presuda Suda BiH od 22. decembra 2016. godine.
5. U obrazloženju drugostepene presude Sud BiH je naveo da je nesporno da je bankarska garancija sa klauzulom „na prvi poziv“ bila na snazi u vrijeme kada je prednik tužene evidentirao navedeni iznos kao carinski dug, te da je prednik tužene izdao nalog za naplatu dugovanog iznosa sa obračunom carinskog duga u prilogu, koje je dostavio banci garantu i apelantu. Nadalje, da iz odredbe člana 1087. stav 1. ZOO proizlazi da prigovore na pravni posao koji je obezbjeđen garancijom može podnijeti samo nalogodavac, dakle, apelant i to korisniku garancije, dakle, pravnom predniku tužene. Pri tome, Sud BiH je istakao da apelant nije podnio prigovor Republičkoj upravi carina Banjaluka u kome bi ukazao na sve ono što ističe u predmetnoj parnici, te da bi, ukoliko bi takav prigovor bio odbijen, apelantu pripadalo pravo izjavljivanja žalbe, a potom i pokretanja upravnog spora. Sud BiH je istakao da je carinski obveznik dužan platiti obračun carine u roku od osam dana od prijema obračuna, shodno odredbi člana 133. stav 2. Carinskog zakona, te je zaključio da obračun carinskog duga ima sve karakteristike koje definišu pojam „rješenja“, kako je to propisano članom 4. stav 1. tačka 5. Zakona o carinskoj politici BiH koji se prema odredbi člana 2. primjenjivao na cjelokupnom području BiH. Nadalje, da je donošenjem obračuna carinskog duga prednik tužene donio odluku u upravnom postupku, koji je vodio shodno odredbama člana 52. Carinskog zakona, te da apelant neosnovano u žalbi ističe da je izostala odluka koja je utvrdila njegovu obavezu. Sud BiH je istakao da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je apelant preduzeo bilo kakvu pravnu zaštitu koja je u vezi sa zahtjevom za naplatu carinskog duga putem garancije i da podnošenjem konkretne tužbe prvi put osporava postojanje obaveze na plaćanje carine. Nadalje, kako apelant na ove okolnosti nije provodio dokaze, proizlazi da nije ni dokazao da je postupak utvrđenja carinskog duga proveden nezakonito. Pri tome, da bi apelant ostvario pravo na naknadu štete nastale umanjenjem njegove imovine uslijed regresnog namirenja davaoca garancije, Sud BiH je istakao da je potrebno da nije punovažna njegova obaveza, odnosno da je poništen obračun carinskog duga, da je postupak naplate obustavljen ili da je dug oprošten, a koje činjenice bi apelant dokazao odgovarajućom odlukom donesenom po pravilnima upravnog postupka ili spora, budući da se samo po tim pravilima može utvrđivati obaveza nastala u postupku naplate carina. Osim toga, Sud BiH je istakao da je blokada računa u uzročnoj vezi sa ugovornim odnosom apelanta sa bankom garantom, a ne sa nezakonitim i nepravilnim postupanjem tužene. Također, Sud BiH je naveo da je neprihvatljivo ukazivanje žalbe da je pravo apelanta na naknadu štete utvrđeno u presudi Višeg privrednog suda u Banjaluci od 13. septembra 2010. godine, budući da je predmetna presuda izrazila stav o apelantovom pravu na pokretanje postupka naknade štete od korisnika Republičke uprave carina i činjenicama koje treba dokazivati, ali ne i stav o meritumu. Nadalje, da je neprihvatljivo ukazivanje žalbe da nezakonitost rada prednika tužene potvrđuje zaključak u presudi Suda BiH broj S 1 3 P 001767 12 P2 kojom je okončan postupak naknade štete vođen među istim parničnim strankama, pri čemu je kao pravilan prihvatio zaključak iznesen u prvostepenoj presudi. U odnosu na ukazivanje žalbe da prvostepeni sud nije ocijenio zapisnike Carinarnice Banjaluka i nalaz vještaka finansijske struke, Sud BiH je istakao da su isti bez uticaja su na pravilnost presude, budući da se činjenice koje apelant želi dokazati pozivanjem na zapisnike odnose na utvrđenja da nije postojala obaveza plaćanja carine, za koju ocjenu nije nadležan parnični sud, dok se nalaz vještaka odnosi na visinu tužbenog zahtjeva koja je irelevantna zbog utvrđenja da je sam zahtjev za naknadu štete lišen pravnog osnova.
6. Odlučujući o apelantovoj reviziji, izjavljenoj protiv presude drugostepenog vijeća Suda BiH od 25. septembra 2017. godine, revizijsko vijeće Suda BiH je donijelo osporenu presudu od 12. februara 2018. godine kojom je revizija odbijena kao neosnovana.
7. U obrazloženju revizione presude Sud BiH je naveo da je za obavezivanje tužene za naknadu štete koju je počinio njen pravni prednik potrebno utvrđenje o pravilnosti postupka u kome je izvršena naplata carinskog duga aktiviranjem bankarske garancije. Pri tome, Sud BiH je istakao da je ispravan i potpun zaključak drugostepenog vijeća Suda BiH s pozivom na odredbu člana 1087. stav 1. ZOO. Sud BiH je istakao da je neosnovan revizijski prigovor da je apelantu povrijeđeno pravno na djelotvoran pravni lijek i pravo na pravično suđenje, jer je apelant vlastitim pasivnim držanjem doprinio negativnom ishodu koji je razlog njegovog nezadovoljstva. U vezi sa apelantovim prigovorom da obračun carinskog duga iz priloga naloga za naplatu garancije od 29. marta 2002. godine, kojim je tužena donijela odluku o pitanju obaveze plaćanja carine i stvorila apelantu obavezu vezanu za rok, ne predstavlja rješenje, Sud BiH je istakao da je ispravno utvrđenje drugostepenog vijeća da isti ima sve karakteristike koje definišu pojam „rješenja“. U vezi sa prigovorom različitog meritornog rješenja u pravosnažno okončanom postupku Višeg privrednog suda u Banjaluci, kojim apelant ukazuje na neprincipijelnost zauzetog sudskog stava i povredu principa pravne sigurnosti, Sud BiH je zaključio da nije formalnopravno vezan presudama drugih sudova ili vijeća u drugim predmetima. Nadalje, da bi navedeni princip mogao biti povrijeđen ukoliko bi sudovi postupali različito u istim ili sličnim situacijama, ali da bi se moralo prethodno utvrditi da li se zaista radi o činjenično i pravno uporednim predmetima kako bi se utvrdilo da je došlo do kršenja navedenog principa. Ipak, Sud BiH je istakao da se u predmetnoj stvari apelant poziva na odluku suda koja nije zasnovana na istovjetnim činjenicama, niti je meritorno rješenje suprotno konkretnom ishodu ovog postupka. U vezi sa prigovorom drugačijeg zaključka u presudi Suda BiH broj S 1 3 P 001767 12 P2 kojom je okončan postupak naknade štete koji je vođen među istim parničnim strankama, revizijsko vijeće, je utvrdilo da je ispravan zaključak drugostepenog vijeća da činjenice tog postupka nisu istovjetne konkretnom predmetu, zbog čega ove dvije situacije, iako ratione personae istovjetne, ne predstavljaju meritorno uporednu grupu. Apelacioni navodi
8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i na povredu člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da redovni sudovi neosnovano zasnivaju presude na tezi da je apelant prava trebao ostvarivati u upravnom, a ne u parničnom postupku, te ističe da takvo postupanje predstavlja kršenje prava na pristup sudu. Nadalje, da sud prelazi preko činjenice da je carinski nadzor nad apelantovom robom imala Carinska ispostava Aerodrom Mahovljani, a ne Carinarnica Banjaluka koja mu je prouzrokovala štetu. Pri tome, apelant ističe da se, kao argument za pogrešan stav da postupanje Carinarnice Banjaluka nije bilo protivpravno, Sud BiH pozvao na odredbe Carinskog zakona i Zakona o carinskoj politici BiH, tvrdeći da obračun carinskog duga ima sve karakteristike koje definišu pojam rješenja. Također, apelant ističe da je netačan zaključak Suda BiH da je apelant u skladu sa odredbom člana 1087. ZOO imao mogućnost izjavljivanja prigovora, a da bi pravo na žalbu mogao ostvariti tek nakon odbijanja tog prigovora. Nadalje, da je Sud BiH presude na koje se apelant pozvao morao dovesti u vezu sa odredbom člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno vladavinom prava, ali da to ne čini, već da „arbitrira, paušalno obrazlože i proizvoljno primjenjuje pravo“. Apelant smatra da je takvim postupanjem Sud BiH, između ostaloga, bitno povrijedio odredbe člana „158. ZPP“.
Relevantni propisi
9. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
Garancija bez prigovora Član 1087. stav 1.
(1) Ako bankarska garancija sadrži klauzulu bez prigovora, na prvi poziv ili sadrži riječi koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po obezbijeđenoj obavezi.
10. Carinski zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 4/93, 29/94 i 16/95) Vođenje upravnog postupka Član 52.
Uprava carina i carinarnica vode upravni postupak i donose rješenje po odredbama propisa o opštem upravnom postupku, ako odredbama ovog zakona nije drugačije određeno.
Obračunavanje i naplaćivanje carine Član 133. stav 2.
(2) Carinski obveznik dužan je da plati obračunatu carinu i druge uvozne dažbine u roku od osam dana od dana prijema obračuna.
11. Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 21/98 i 10/02). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 1.
1. Odredbe ovoga zakona primjenjuju se jedinstveno na celom carinskom području BiH.
Član 4. stav 1. tačka 5.
U smislu ovoga zakona, primjenjuju se sljedeće definicije:
(5) Pod pojmom "rješenje" podrazumijeva se svaki službeni dokument Entiteta koji se odnosi na carinska pravila ili propise, a kojim se donosi odluka po određenom pitanju, s tim da takav dokument ima zakonski učinak na jedno ili više posebnih lica ili onih čiji se identitet može utvrditi.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a koju je kao pravilnu prihvatilo i drugostepeno vijeće Suda BiH, kao i reviziono vijeće Suda BiH. Naime, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, Carinskog zakona i Zakona o carinskoj politici BiH, dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Nadalje, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao dovoljno jasno obrazloženje kada je zaključio da apelant neosnovano ističe da je izostala odluka koja je utvrdila njegovu obavezu na plaćanje carinskog duga. Također, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao dovoljno jasno obrazloženje i u odnosu na apelantove navode da je postupanje Carinarnice Banjaluka bilo protivpravno, kada je istakao da apelant nije preduzeo bilo kakvu pravnu zaštitu koja je u vezi sa zahtjevom za naplatu carinskog duga putem garancije i da podnošenjem konkretne tužbe prvi put osporava postojanje obaveze na plaćanje carine. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na presude redovnih sudova u drugim predmetima, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o identičnim navodima, u obrazloženju svojih odluka dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda. Ustavni sud u ovakvim zaključcima Suda BiH ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević