Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5169/18 ("Bogić com" d.o.o. Jajce)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća
- Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća
- Zakon o vodama
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5169/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5169/18, rješavajući apelaciju "Bogić com" d.o.o. Jajce, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. lipnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija "Bogić com" d.o.o. Jajce.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 000248 18 Rev od 19. lipnja 2018. godine.
Odbija se kao neutemeljena apelacija "Bogić com" d.o.o.
Jajce podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 000248 18 Rev od 19. lipnja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 000248 17 Pž od 7. ožujka 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. "Bogić com" d.o.o. Jajce (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZU. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 10. rujna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 000248 18 Rev od 19. lipnja 2018. godine. Također, iz navoda apelacije proizlazi da apelant osporava i Presudu Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ps 000248 17 Pž od 7. ožujka 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 7. do 9. siječnja 2020. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog javnog pravobraniteljstva Vitez, kao zastupnika tuženog Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JP „Elektroprivreda HZHB“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotuženi i drugotuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 22. siječnja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 18. svibnja 2005. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi naknade štete.
6. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Ps 000248 05 Ps od 15. srpnja 2015. godine usvojen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva, pa je obvezan drugotuženi da apelantu isplati na ime štete nastale zbog poplave u travnju 2004. godine određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka, dok je preko dosuđenog iznosa u odnosu na drugotuženog odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a u odnosu na prvotuženog odbijen u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporno među parničnim strankama da je poplava koja se dogodila u travnju 2004. godine načinila ogromnu štetu ne samo apelantu nego i drugim pravnim i fizičkim osobama čije nekretnine i pokretne stvari graniče sa koritom rijeke Plive. Zatim, navedeno je da je sporno među parničnim strankama jesu li tuženi odgovorni za nastanak štete i je li šteta pričinjena greškom drugotuženog, tj. njegovih radnika.
8. Općinski sud je ukazao da je dosuđujući dio tužbenog zahtjeva temeljio na nalazu i mišljenju vještaka građevinsko-hidrološke struke, koji je u nalazu istaknuo zaključak u kojem navodi da smatra da je drugotuženi ispravno postupio sukladno tehničkim uvjetima i vodoprivrednoj dozvoli i da nije odgovoran za nastalu štetu. Međutim, ukazao je da je u određenom dijelu nalaza (prije navedenog zaključka) naveo da je ustanovio da je do oštećenja poslovnog objekta došlo u vrijeme prestanka rada agregata 2 koji se dogodio 12. travnja 2004. godine u određeno vrijeme, što je prouzrokovalo protek nešto veće količine vode, i da je naveo u tabeli da je taj iznos 8,71% u odnosu na ukupnu vodu. Imajuću u vidu navedeno, Općinski sud je istaknuo da mu je to bio dovoljan pokazatelj da usvoji dio tužbenog zahtjeva. Nadalje je naveo koliko su određeni vještaci utvrdili da je visina nastale štete kod apelanta, pa je od utvrđene visine štete oduzeo 8,71% kao postotak u kojem je drugotuženi doprinio nastanku štete, te dosudio određeni novčani iznos apelantu.
9. Općinski sud je citirao odredbe čl. 154, 155, 189. i 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te istaknuo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio takvo činjenično stanje koje upućuje na činjenicu da je apelantov tužbeni zahtjev utemeljen u onom dijelu u kojem je usvojen. U svezi sa postavljenim zahtjevom u odnosu na prvotuženog, Općinski sud je istaknuo da smatra da je on neutemeljen, pa ga je odbio.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 000248 17 Pž od 7. ožujka 2017. godine usvojen je priziv drugotuženog i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu u kojem je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog u cijelosti kao neutemeljen. Također, navedenom presudom odbijen je apelantov priziv i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da iz stanja spisa proizlazi da je sredinom travnja 2004. godine područje općine Jajce pogodila elementarna nepogoda izazvana obilnim padavinama kiše, koja je uz naglo topljenje snijega prouzročila poplave i klizišta, kada se i dio obale, zbog nabujale rijeke Plive koja protječe pored apelantove parcele, urušio u rijeku. Tom prilikom je došlo do oštećenje pojedinih poslovnih objekata i skladišta, kao i odnošenja apelantovih strojeva i vozila parkiranog u neposrednoj blizini obale rijeke. Zatim je istaknuo da je provedenim vještačenjima vještaka geodetske, građevinsko-hidrološke, građevinske, strojarske i financijske struke prvostupanjski sud utvrdio postojanje materijalne štete kod apelanta i njezinu ukupnu visinu.
12. Kantonalni sud je naveo da je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je u odnosu na prvotuženog, zbog nedostatka pasivne legitimacije, odbio tužbeni zahtjev, jer to proizlazi iz relevantnih odredaba tada važećeg Zakona o vodama. Naime, iz odredaba čl. 19, 35, 36, 85, 86, 155, 157, 165. i 166. navedenog zakona proizlazi obveza Federacije BiH za zaštitu i brigu o javnom vodenom dobru u koje spadaju, između ostalog, i korita vodotoka, te brane sa akumulacijam, kao i da su za upravljanja vodama, vodoprivrednim objektima, javnim vodnim dobrom osnovana određena javna poduzeća (u daljnjem tekstu: JP), te je naveo što, između ostalog, spada u njihove poslove i zadaće. Zatim je naveo da prava i obveze osnivača JP za vodno područje ostvaruju Parlament FBiH, Vlada FBiH i nadležno ministarstvo. Tekođer je ukazao da JP za vodno područje za svoje obveze odgovara cijelom imovinom, dok FBiH solidarno i neograničeno odgovara za obveze JP za vodno područje, pa se iz navedenih zakonskih odredaba ne može utvrditi odgovornost prvotuženog za nastalu štetu apelantu, a samim tim ne može se obvezati na isplatu štete.
13. Međutim, Kantonalni sud je istaknuo da prigovor pasivne legitimacije kod drugotuženog nije utemeljen, jer brane i akumulaciono jezero predstavljaju opasnu stvar, a obavljanje djelatnosti na ovim objektima opasnu djelatnost, pa se i sve štete koje u svezi sa branom i obavljanjem djelatnosti na brani proizađu moraju ocjenjivati sa aspekta objektivne odgovornosti sukladno odredbama čl. 173. do 177. ZOO. Zatim je istaknuo da imatelj opasne stvari ima mogućnost izbjeći odgovornost ukoliko dokaže da je šteta posljedica određenih okolnosti u koje spadaju viša sila, radnja oštećenika ili radnja treće osobe. Naime, ukoliko se dokaže činjenica da je neka od tih okolnosti stvarni uzrok štete, a da je opasna stvar imala pri tome samo pasivnu ulogu, njezin posjednik obara zakonsku pretpostavku uzročnosti iz članka 173. ZOO. Također je ukazao na članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nepogoda, kojim je propisano, između ostalog, da se prirodnim nepogodama smatraju događaji koji su prouzročeni djelovanjem prirodne sile na koju ljudski čimbenik ne može utjecati.
14. Kantonalni sud je istaknuo da je u predmetnoj parnici iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrđeno kako je lijeva obala rijeke Plive na lokalitetu gdje su se nalazili apelantov poslovni objekt, skladište, strojevi i vozilo promijenila svoj izgled. Zatim je istaknuo da vještak građevinske struke u svom nalazu navodi da je do oštećenja apelantovih objekata i pokretnih stvari došlo zbog toga što korito rijeke Plive na tom dijelu nije bilo regulirano, odnosno bilo je bez obaloutvrda i uređenog korita vodotoka, uslijed čega je došlo do urušavanja dijelova obale sa apelantovim objektima i strojevima u rijeku. Nadalje je istaknuo da iz provedenog vještačenja vještaka građevinsko-hidrološke struke proizlazi da je drugotuženi postupao ispravno, sukladno tehničkim uvjetima i vodoprivrednoj dozvoli i da je do štete kod apelanta došlo uslijed prirodne nepogode, odnosno više sile koja se nije mogla predvidjeti, otkloniti, niti kontrolirati iako je drugotuženi u vrijeme poplave usmjeravao maksimalno moguće količine vode prema turbinama. Zatim je ukazao da, obzirom na navedeno, taj vještak zaključuje da drugotuženi nije odgovoran za predmetnu štetu na apelantovom poslovnom objektu i pokretnim stvarima koji su se nalazili na obali rijeke Plive, ispod evakuacijskih organa drugotuženog, a da se zastoj rada kod drugotuženog, do kojeg je došlo 12. travnja 2005. godine (očigledno se radi o greški u pisanju, treba da stoji 2004. godina umjesto 2005. godina), nije mogao predvidjeti ili izbjeći.
15. Zatim je Kantonalni sud naveo niz materijalnih dokaza (određena izvješća, analiza, podaci, zapisnik itd., bliže opisani u obrazloženju presude), te istaknuo da se u njima, pored izlijevanja rijeke Plive, navodi i odnošenje obale na pojedinim dijelovima toka te rijeke, izlijevanje rijeke Vrbas, kao i pojava više klizišta na području općine Jajce. Nadalje je istaknuo da je, imajući u vidu navedeno, pravilan zaključak vještaka građevinsko-hidrološke struke da se radilo o izvanrednom i nepredvidljivom događaju, koji ulazi u pojam više sile, koju drugotuženi, kao imatelj hidrocentrala (u daljnjem tekstu: HE) Jajce I i Jajce II, pored sve dužne pažnje, nije mogao ukloniti nikakvim mjerama, niti prethodnim oprezom, a da poplava nije posljedica djelovanja drugotuženog, niti je drugotuženi mogao smanjiti nastale posljedice. Kantonalni sud je naglasio da se, obzirom na to da je navedeni vještak na sva pitanja parničnih stranaka odgovorio u nalazu i njegovoj dopuni, te prilikom davanja njihovog usmenog pojašnjenja, iskazuju kao neutemeljeni apelantovi prizivni razlozi (da je uzrok poplave i nastanka štete kod apelanta što drugotuženi niti u jednom trenutku nije propuštao maksimalno moguće količine vode na agregate, što nije automatizirano pustio u rad vodomjernu postaju u Volarima, što nije postojala sinkronizacija postupanja i upravljanja HE Jajce I i Jajce II i zbog neiskorištavanja ski-skoka i poštivanja vodoprivredne suglasnosti), jer je na sve prizivne razloge vještak dao potpune i iscrpne odgovore i pojašnjenja, koja niti prizivni razlozi nisu doveli u sumnju. Stoga, Kantonalni sud je istaknuo da je, suprotno neutemeljenim prizivnim razlozima apelanta, iz navedenih činjenica zaključio da su utemeljeni prizivni razlozi drugotuženog.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 000248 18 Rev od 19. lipnja 2018. godine odbijena je apelantova revizija.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da ne stoje apelantovi prigovori nerazumljivosti u pogledu razloga danih u obrazloženju drugostupanjske presude, budući da je drugostupanjski sud dao jasne i pravilne razloge iz kojih prvotuženi nije odgovoran za nastalu štetu. Pored toga je naveo da je drugostupanjski sud u svojoj odluci pravilno konstatirao da iz navoda priziva proizlazi da apelant u prizivu nije ni osporavao prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen zahtjev u odnosu na prvotuženog, ali da je, ipak, dao razloge iz kojih je odluka prvostupanjskog suda pravilna u odnosu na prvotuženog. Zatim je naveo da slobodnoj ocjeni dokaza od suda stranka ne može s uspjehom suprotstavljati svoju ocjenu tih dokaza tim više što ta ocjena u konkretnom slučaju uključuje prigovor činjenične prirode koji u revizijskom postupku nisu relevantni (članak 240. stavsk 2. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP).
18. Vrhovni sud je istaknuo da je drugostupanjski sud, prihvaćajući ocjenu dokaza danu u prvostupanjskoj presudi, analizirao utvrđene činjenice u prvostupanjskom postupku, preinačio odluku u dosuđujućem dijelu primjenjujući drugi materijalni propis, pa nema osnove prigovoru povrede članka 8. ZPP pred drugostupanjskim sudom. Zatim je istaknuo da, kako je u postupku utvrđeno da je šteta na apelantovim objektima i stvarima nastala isključivo djejstvom više sile, prirodne nepogode-poplave, uslijed koje je došlo do izlijevanja rijeke Plive i pored objekata apelanta na kojem dijelu korito vodotoka rijeke nije bilo regulirano, bez obaloutvrda, uslijed čega je došlo do urušavanja dijelova obale sa apelantovim objektima i strojevima u rijeku, to drugotuženi ne odgovara za štetu, budući da navedeno djelovanje nije mogao predvidjeti, niti izbjeći ili otkloniti. U svezi s tim je istaknuo da je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da je vještak građevinsko-hidrološke struke, u dopuni nalaza i pojašnjenju na glavnoj raspravi, dao potpune i iscrpne odgovore na sva pitanja i primjedbe apelanta u odnosu na dani nalaz i mišljenje, a koje su se odnosile na postupanje drugotuženog (u svezi sa propuštanjem maksimalno moguće količine vode na agregate, da nije postavio, automatizirao i pustio u rad vodomjernu postaju u Volarima kako bi se u realnom vremenu pratio dotok vode, u svezi sa sinkronizacijom postupanja i upravljanja HE Jajce I i Jajce II, nekorištenjem ski-skoka i poštivanjem vodoprivredne suglasnosti), koja utvrđenja apelant izvedenim dokazima nije doveo u sumnju.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
20. Apelant je istaknuo, između ostalog, da iz obrazloženja presuda redovitih sudova nisu vidljivi razlozi zbog čega je prihvaćen priziv drugotuženog, da nisu jasni razlozi zbog čega je odbijen apelantov priziv i potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženog, kao i u odnosu na drugotuženog (u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev prvostupanjskom presudom u odnosu na tog tuženog), kao ni zbog kojeg razloga je odbijena njegova revizija. U svezi s tim je istaknuo da drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke pobrojava dokaze bez njihove prave ocjene, te da je postupio suprotno odredbama ZOO, jer svi dokazi koji su provedeni u prvostupanjskom postupku potvrđuju nespornu odgovornost tuženih. Apelant smatra da Kantonalni i Vrhovni sud nisu pravilno primijenili relevantne odredbe ZOO, da je drugostupanjski sud primjenjivao pogrešne odredbe ZOO (poglavlje uzrokovanje i naknada štete) na način da predmetnu štetu nije ocijenio kao nastalu, odnosno prouzročenu opasnom djelatnošću u smislu članka 173. ZOO.
21. Apelant je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da drugotuženi ne samo da nije poduzeo sve mjere radi zaštite imovine i osoba od moguće štete već da nije poštovao niti izričite naloge koji su mu bili propisani vodoprivrednom dozvolom (nije propuštao maksimalno moguće količine vode na agregate, nije postavio, automatizirao i pustio u rad vodomjernu postaju u Volarima kako bi se u realnom vremenu pratio dotok vode i postupanje HE Jajce I i HE Jajce II, nije postojala sinkronizacija postupanja i upravljanja sa HE Jajce I i HE Jajce II, nije korišten ski-skok, nije poštovao ni vodoprivrednu suglasnost za HE Jajce II). Također je naveo da je drugostupanjski sud morao doći do sasvim drugačijih zaključaka, između ostalog, imajući u vidu apelantove prigovore isticane kroz postupak o kojim drugostupanjski sud nije uopće odlučivao. Apelant smatra da svi izračuni vještaka (građevinsko-hidrološke struke), iako matematički točni, ne uzimaju u obzir činjenicu da, u suštini, nisu poštivane odredbe vodoprivredne suglasnosti i samim time jezero nije pražnjeno koliko je moglo biti, pa smatra da su se nalaz i mišljenje vještaka morali uzeti s rezervom i ocijeniti kao i svi ostali dokazi, a ne poklanjati mu vjeru bez jasnog proučavanja. Nadalje je istaknuo da u konkretnom slučaju nema više sile, da su evidentni propusti tuženih, te da uzrok nastanka štete nije bio događaj koji bi se mogao tretirati kao objektivno nepredvidiv i neotklonjiv. U svezi s tim je istaknuo da bi se poplave uslijed velikih kiša, eventualno, mogle tretirati kao nepredvidiv, ali otklonjiv događaj. Apelant je naglasio da su ti navodi već isticani i da nije jasno zašto su ih zanemarili nižestupanjski sudovi, a što je kao posljedicu imalo donošenje nezakonitih odluka, te je vidljivo da apelant nije bio jednakopravna strana u postupku.
22. U pogledu navoda koji se odnose na povredu prava na suđenje u razumnom roku, apelant je istaknuo da se u konkretnoj pravnoj stvari radi, između ostalog, i o dugotrajnosti postupka prilikom čega je apelantov rad doveden u pitanje.
b)Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je naveo da u postupku donošenja odluke tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao, niti je primjena prava bila proizvoljna. Također je naveo da je predmetni spis zaprimio na postupanje po reviziji 21. veljače 2018. godine, a da je odluku donio 19. lipnja 2018. godine, pa da, zbog navedenog, taj sud nije mogao povrijediti apelantu ni pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
24. Kantonalni sud je istaknuo da je 13. siječnja 2017. godine zaprimio predmetni spis na postupanje po prizivu, te da je donio odluku u razumnom roku, i to 7. ožujka 2017. godine. Nadalje je Kantonalni sud ponovio svoje obrazloženje iz odluke donesene u osporenom parničnom postupku, te naveo da osporenom odlukom nije povrijedio apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji.
25. Općinski sud je istaknuo, između ostalog, da taj sud nije povrijedio prava na koja se poziva apelant, te da ostaje kod razloga danih u obrazloženju svoje odluke.
26. Prvotuženi i drugotuženi su, u suštini, istaknuli da je apelantova apelacija neutemeljena, te predložili da se predmetna apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Pretpostavka uzročnosti Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Ko odgovara za štetu Član 174. stav 1.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
Oslobođenje od odgovornosti Član 177. st. 1. i 2.
(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti.
(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
Obična šteta i izmakla korist Član 189. stav 1.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
Potpuna naknada Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
28. Zakon o vodama („Službene novine Federacije BiH“ broj 18/98) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 33.
Zemljište iz članka 32. stavak 1. ovog zakona i zemljište ispod i pored vodoprivrednih objekata (članak 32. stavak 2.), čiji je, u smislu ovog zakona, vlasnik Federacija, je vodno dobro i u vlasništvu Federacije, izuzev vodnog zemljišta koje je do dana stupanja na snagu ovog zakona bilo u vlasništvu poduzeća i drugih pravnih osoba i građana.
Vodnim dobrom iz stavka 1. ovog članka upravljaju Javna poduzeća za vodna područja na način utvrđen ovim zakonom.
b) Javno vodno dobro Članak 35.
Javno vodno dobro čine zemljišne čestice iz članka 33. stavak 1. ovog zakona, koje su do dana stupanja na snagu ovog zakona bile upisane u zemljišnim knjigama odnosno u katastru nekretnina kao javno dobro, vodno dobro, državno vlasništvo ili vlasništvo općine, odnosno koje su na temelju zakona postale vlasništvo države.
Javnim vodnim dobrom smatraju se, sve do dokaza suprotnim, i one zemljišne čestice iz članka 33. stav 1. ovog zakona koje do dana njegovog stupanja na snagu su bile upisane u zemljišne knjige odnosno katastar nekretnina, ali nitko nije naveden kao vlasnik.
Članak 36. st. 1., 4. i 5.
Javno vodno dobro iz članka 33. stavak 1. ovog zakona je u vlasništvu Federacije, ako nije u vlasništvu drugih pravnih osoba i građana.
Ovlaštenja i obveze Federacije prema javnom vodnom dobru u vlasništvu Federacije vrše Javna poduzeća za vodna područja.
Javna poduzeća za vodna područja, u okviru upravljanja javnim vodnim dobrom ovlaštena su za zaključivanje ugovora i drugih pravnih radnji u vezi sa ulaganjima u to dobro, održavanju, korištenju i davanjem na korištenje (zakup), korištenje za uzgoj i sječu šumskog zaštitnog pojasa i u druge svrhe, osim zaključenja ugovora o prodaji javnog vodnog dobra.
a) Zaštita i obrana od poplava Članak 85.
Radi spriječavanja štetnog dejstva poplavnih voda poduzimaju se preventivne mjere, grade se i održavaju vodoprivredni objekti za zaštitu od poplava, izvode radovi na obrani od poplava, vrši zaštita zemljišta od erozije, uređuju bujice, uređuje režim velikih voda i poduzimaju druge mjere za zaštitu od štetnog dejstva voda, sukladno ovom zakonu.
Organi Federacije i kantona - županija, Javno poduzeće, za vodno područje, druge pravne osobe i stručni rukovoditelji za obranu od poplava dužni su da poduzimaju i druge mjere za zaštitu od štetnog dejstva voda sukladno ovom zakonu i planu iz članka 86. stavak 1. ovog zakona.
Članak 86.
Radovi i mjere za obranu od poplava na određenom vodnom području utvrđuju se planom obrane od poplava.
Vlada Federacije donosi plan za obranu od poplava iz stavka 1. ovog članka.
Članak 157. stavak 2. točka 3.
Poslovi i zadaci koje Javna poduzeća za vodno područje obavljaju su:
2. vršenje vodoprivredne službe na vodnom području:
- organizacija i vršenje obrane od poplava i havarijskih zagađenja voda po planu obrane od poplava i planu zaštite voda od zagađivanja, izrada nacrta i prijedloga vodoprivrednih osnova, dugoročnih i srednjoročnih planova i programa razvoja vodoprivrede, priprema bilansa voda i praćenje potreba za vodom;
Članak 165.
Javno poduzeće za vodno područje za svoje obveze odgovara cijelom svojom imovinom.
Federacija solidarno i neograničeno odgovara za obveze Javnog poduzeća za vodno područje.
29. Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nepogoda ("Službene novine Federacije BiH" br. 39/03, 22/06 i 43/10) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nepogoda ("Službene novine Federacije BiH" broj 39/03), a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3. stavak 1., točka 1.
U smislu ovoga zakona pod pojmom:
1) prirodne nepogode podrazumijevaju se događaji koji su uzrokovani djelovanjem prirodne sile na koje ljudski čimbenik ne može utjecati kao što su: potres, poplava, visoki snijeg i snježni nanosi, olujni ili orkanski vjetar, gräd, prolom oblaka, klizište, suša, hladnoća, te masovne pojave ljudskih, životinjskih i biljnih bolesti;
VI.Dopustivost
30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 000248 18 Rev od 19. lipnja 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. srpnja 2018. godine, a apelacija je podnesena 10. rujna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
35. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
36. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi naknade štete, pa, prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na osporene odluke
38. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski temelje na nezadovoljstvu odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su navedeni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, da nisu adekvatno obrazložili svoje odluke, da nisu odgovorili na sve apelantove prigovore i da je na njegovu štetu povrijeđen princip jednakopravnosti stranaka u postupku.
39. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
40. U svezi sa apelacionim navodima koji se odnose na obrazloženje osporenih odluka, kao i na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, u obrazloženju drugostupanjske presude, detaljno i jasno naveo zašto smatra da prvotuženi nije pasivno legitimiran u konkretnom slučaju, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vodama. Također, Ustavni sud zapaža da je ovaj sud vrlo jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao svoje zaključke u svezi sa odgovornosti drugotuženog za predmetnu štetu, koje zaključke je doveo u svezu sa relevantnim odredbama ZOO (kojima je regulirana odgovornost za štetu nastalu u svezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću), odnosno da je vrlo jasno i detaljno objasnio zašto smatra da je do predmetne štete došlo uslijed događaja koji ulazi u pojam više sile koju drugotuženi, pored sve dužne pažnje, nije mogao ukloniti nikakvim mjerama, niti prethodnim oprezom, a da poplava nije posljedica djelovanja drugotuženog, niti je drugotuženi mogao smanjiti nastale posljedice. Ovakve zaključke drugostupanjskog suda u cijelosti je potvrdio i Vrhovni sud, ocijenivši da je Kantonalni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao kroz cijeli osporeni postupak, a koji se odnose na to da drugotuženi za vrijeme poplave, kada je nastala predmetna šteta, nije poštovao naloge koji su propisani vodoprivrednom dozvolom, a koje navode su razmotrili i Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o apelantovom prizivu, odnosno reviziji, te jasno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Dovodeći u svezu relevantne odredbe ZPP i ZOO sa odlučenjem Kantonalnog i Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje su dali u svezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova.
41. U svezi sa apelantovim navodima kojima, u suštini, ukazuje kako u osporenim odlukama nije odgovoreno na njegove prigovore, Ustavni sud podsjeća da, sukladno standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud, a ni Vrhovni sud nisu bili obvezni iznijeti sve detalje i dati odgovore na sve argumente, nego su bili dužni dati odgovore na relevantne navode i obrazložiti razloge za svoje odluke, što su i učinili. Također, u svezi sa prigovorima kojima apelant ukazuje na kršenje principa rjednakopravnosti strana, Ustavni sud primjećuje da apelant navedeni prigovor obrazlaže u kontekstu ocjene dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te danog obrazloženja, što je Ustavni sud već ispitao. Obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali da su Kantonalni i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima prekršili princip „jednakosti oružja“.
42. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir
44. Ustavni sud zapaža da je, u konkretnom slučaju, apelant tužbu podnio 18. svibnja 2005. godine, a da je 19. lipnja 2018. godine donesena odluka (Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 000248 18 Rev) kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak ukupno trajao 13 godina i jedan mjesec.
Analiza duljine trajanja postupka
45. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi naknade štete koji, sukladno relevantnim zakonskim propisima, nije hitne naravi. Analizirajući složenost postupka u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom parničnom postupku proveden veliki broj materijalnih dokaza, kao i da je provedeno pet vještačenja različitih vještaka (vršena je i dopuna jednog vještačenja), pa se može reći da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.
46. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud primjećuje da se iz dokaza u spisu ne može zaključiti da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu trajanja predmetnog postupka. Nadalje, analizirajući rad redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio prvostupanjsku presudu nakon 10 godina i oko dva mjeseca, te da mu je trebala jedna godina i oko šest mjeseci da predmetni spis dostavi Kantonalnom sudu. Zatim, Kantonalni sud je donio drugostupanjsku presudu u roku od oko dva mjeseca (od dostavljanja spisa na postupanje po prizivu), a Vrhovni sud presudu po reviziji donio je u roku od oko četiri mjeseca (od dostavljanja spisa na postupanje po izjavljenoj reviziji). Ustavni sud nalazi da, iako je predmetni postupak, kako se vidi, na pojedinim instancama okončan u razumnim rokovima, što se odnosi na Kantonalni sud i na Vrhovni sud, navedeno se ne može konstatirati i za prvostupanjski postupak, koji je ukupno trajao 10 godina i oko dva mjeseca, te da je Općinskom sudu trebalo više od godinu dana da dostavi predmetni spis na postupanje po prizivu. Pri tome Ustavni sud primjećuje da za duljinu trajanja prvostupanjskog postupka u odgovoru Općinskog suda nije ponuđeno bilo kakvo obrazloženje, niti se iz činjenica konkretnog predmeta može zaključiti da je apelantovo postupanje tome doprinijelo. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da su utemeljeni apelantovi navodi o dugom trajanju postupka.
47. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na suđenje „u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
48. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
49. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant pravna osoba i da nije zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda da se „ne može isključiti mogućnost da komercijalnom poduzeću može biti dosuđena naknada nematerijalne štete“ (vidi Europski sud, Damjanović i Euromag d.o.o. protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 31. listopada 2017. godine, stavak 34). Osim toga, Ustavni sud ukazuje i na stav Europskog suda: „Da je aplikant propustio zatražiti obeštećenje pred Ustavnim sudom, priznanje povrede bi, samo po sebi, predstavljalo primjerenu i dostatnu pravnu zaštitu u smislu članka 34. Konvencije“ (vidi, analogno, Lukić protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 34379/03, 18. studeni 2008. godine).
50. Obzirom na to da apelant nije zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u smislu prethodno navedenog, Ustavni sud smatra da utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava, per se, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3072/18 od 15. siječnja 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
Pravo na imovinu
51. Apelant smatra da mu je odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, da nisu adekvatno obrazložene osporene odluke, da nije odgovoreno na sve apelantove prigovore), pa obzirom na to da je u odnosu na te navode u svezi sa pravom na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu neutemeljeni. VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje „u razumnom roku“ iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je predmetni parnični postupak ukupno trajao 13 godina i jedan mjesec, od čega je Općinskom sudu trebalo 10 godina i oko dva mjeseca da donese prvostupanjsku presudu, te jedna godina i oko šest mjeseci da predmetni spis dostavi na postupanje po prizivu za što nije ponuđen bilo kakav argument.
53. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije, kao ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge. Također, Ustavni sud smatra da iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je tijekom postupka narušen princip jednakopravnosti strana u postupku.
54. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević