Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3478/18 (F.U.)

Odluka donesena 22. 04. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Propisano zakonom
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3478/18

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 04. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3478/18, rješavajući apelaciju F. U., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. aprila 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija F. U. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 098036 17 Rev od 8. marta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 098036 16 Gž od 5. maja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 098036 13 P od 26. augusta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant F. U. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Zenice, podnio je 23. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovi sud) broj 43 0 P 098036 17 Rev od 8. marta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 098036 16 Gž od 5. maja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 098036 13 P od 26. augusta 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih NBI Ćurić d.o.o. Žepče – u stečaju (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Heta“ d.o.o. Sarajevo (ranije Hypo Alpe Adria leasing d.o.o. Sarajevo; u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 13. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotuženi i drugotuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 17. do 25. decembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem Općinskog suda od 7. juna 2013. godine nad imovinom prvotuženog otvoren je stečajni postupak.

6. Apelant je 18. jula 2013. godine u zakonskom roku podnio izlučnu prijavu potraživanja u skladu sa članom 37. Zakona o stečajnom postupku u odnosu na poslovni prostor u Zenici koji je apelant kupio od prvotuženog. Stečajni upravnik nije priznao prijavu potraživanja pa je apelant s ostalim povjeriocima čija potraživanja nisu priznata upućen na parnicu.

Parnični postupak

7. Apelant je tužbu protiv prvotuženog i drugotuženog (zajedno u daljnjem tekstu: tuženi) podnio 23. oktobra 2013. godine.

8. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 098036 13 P od 26. augusta 2016. godine odbijeni su apelantovi tužbeni zahtjevi kojima je tražio utvrđenje da je isključivi vlasnik etažiranog poslovnog prostora koji se nalazi u Zenici i koji je pobliže opisan u tački 1. izreke presude (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor), te je shodno tome prvotuženi dužan da trpi da se apelant na osnovu presude upiše kao isključivi vlasnik spornog poslovnog prostora u javnim evidencijama i da trpi da se na osnovu te presude iz stečajne mase izdvoji sporni poslovni prostor i preda apelantu kao izlučnom povjeriocu. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi različiti ugovori i sporazumi koje su međusobno zaključili tuženi (ugovori o zajmu, aneksi tog ugovora, kao i sporazumi i ugovori o zasnivanju hipoteka), te shodno tome brisanje založnih prava u C listu zk. uloška u kojem je upisan sporni poslovni prostor.

9. Istovremeno je odbijen i apelantov eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo na kupovinu sporog poslovnog prostora za kupoprodajnu cijenu od 200.000,00 KM od koje je apelant prvotuženom isplatio 170.000,00 KM, a ostatak kupoprodajne cijene od 30.000,00 KM apelant je dužan isplatiti odjednom na transakcijski račun prvotuženog, te dio koji se odnosio na utvrđenje da ova presuda nadomješćuje ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora tako da se apelant na osnovu presude u javnim evidencijama upiše kao vlasnik spornog poslovnog prostora 1/1, nakon što pruži dokaz o uplati ostatka kupoprodajne cijene, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

10. Na osnovu provedenih dokaza koji su taksativno pobrojani na str. 6. i 7. obrazloženja, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da je apelant 19. maja 2009. godine zaključio sa prvotuženim (prodavac i vlasnik) pismeni predugovor o kupovini spornog poslovnog prostora za kupoprodajnu cijenu od 200.000,00 KM. Utvrđeno je da predugovor nije notarski obrađen i ovjeren, niti su potpisi ugovarača ovjereni u sudu. Potom je utvrđeno da je apelant na ime kupoprodajne cijene prvotuženom isplatio iznos od 170.000,00 KM, da je uveden u posjed spornog poslovnog prostora i da je apelant 20. septembra 2012. godine sporni poslovni prostor izdao u zakup firmi koja je zaključila ugovor o upravljanju i održavanju zajedničkih prostorija i uređaja, korištenju vodovoda i kanalizacije i električne energije. Utvrđeno je također da se kao vlasnik spornog poslovnog prostora u javnim evidencijama vodi prvotuženi.

11. Za Općinski sud je sporno da li je apelant stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru i da li ima pravo na izdvajanje spornog poslovnog prostora iz stečajne mase, odnosno da li je apelant postao vlasnik spornog poslovnog prostora i da li se u skladu sa članom 37. Zakona o stečajnom postupku može smatrati izlučnim povjeriocem, odnosno da li mu shodno tome pripada pravo na izdvajanje spornog poslovnog prostora.

12. U vezi sa spornim pitanjima, Općinski sud se pozvao na odredbe Zakona o zemljišnim knjigama (čl. 5. i 41), Zakona o stečajnom postupku (član 37), Zakona o notarima (član 73. stav 1. tačka 4. i stav 2), Zakona o prometu nekretnina (član 9. stav 2) i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to čl. 103, 556, 557, 558. i 1065.

13. Shodno Zakonu o notarima, čija je primjena počela 4. maja 2007. godine, svi ugovori o kupoprodaji nekretnina sačinjeni od tog datuma morali su biti notarski obrađeni i ovjereni da bi bili pravno valjani, a u konkretnom slučaju predugovor nije notarski sačinjen i obrađen, niti je zaključen ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora. Iz navedenog razloga predugovor koji su sačinili apelant i prvotuženi nije pravno valjan jer nije sačinjen u formi notarski obrađene isprave, što ga u smislu člana 73. stav 2. Zakona o notarima čini ništavim, shodno članu 103. ZOO-a.

14. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelant traži da se utvrdi da je isključivi vlasnik spornog poslovnog prostora, Općinski sud je naveo da apelant, shodno izvedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju, nije stekao vlasništvo ni na jedan od načina propisanih čl. od 23. do

42. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), koji je važio u vrijeme zaključenja predugovora i stupanja u posjed spornog poslovnog prostora, pa je upravo iz tog razloga i odbijen taj dio tužbenog zahtjeva. Potom je Općinski sud naveo da činjenica da je apelant ušao u posjed spornog poslovnog prostora i u pretežnom dijelu isplatio kupoprodajnu cijenu ne omogućava konvalidaciju predugovora o prodaji sve i kada bi se takav predugovor po svom sadržaju mogao cijeniti kao ugovor budući da iz sadržaja predugovora nedvosmisleno proizlazi da je volja ugovornih strana bila zaključenje predugovora (o čemu se Općinski sud iscrpnije izjasnio na stranici 10. obrazloženja).

15. S obzirom na to da apelant nije vlasnik spornog poslovnog prostora, već prvotuženi koji je upisan u javnim evidencijama, Općinski sud je odbio zahtjev kojim je apelant tražio izdvajanje spornog poslovnog prostora iz stečajne mase u smislu člana 37. Zakona o stečajnom postupku.

16. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio ništavost ugovora i sporazuma koji su međusobno zaključili tuženi iz razloga što prema apelantovim tvrdnjama sporni ugovori predstavljaju ugovore o kreditu, a ne zajmove i što se drugotuženi nezakonito bavio bankarskim poslovima, Općinski sud je nakon uvida u sporne dokumente zaključio da je i taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tačno da je članom 1065. ZOO propisano da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos vrati u vrijeme i na način kako je određeno ugovorom. Općinski sud je citirao i odredbe čl. 557, 556. i 558. ZOO, te je shodno izvedenim dokazima (uvidom u ugovore, sporazume i anekse čija se ništavost traži) utvrdio da su svi dokumenti naslovljeni kao ugovor o zajmu kojima drugotuženi kao zajmodavac daje prvotuženom kao zajmoprimcu zajam u određenim novčanim iznosima, a prvotuženi se obavezuje da ih vrati u ugovorenom roku, uz plaćanje kamate, pri čemu je svakim ugovorom određena i svrha u koju prvotuženi može iskoristi pozajmljeni novac. U momentu zaključenja svih ugovora (period od juna 2006. godine do juna 2008. godine) nije postojao zakon o leasingu, te su u njegovom nedostatku pravna lica koja su se bavila poslovima leasinga primjenjivala odredbe ZOO i drugih važećih propisa. Zakon o leasingu je u službenim novinama objavljen 26. decembra 2008. godine, koji se počeo primjenjivati osmog dana od dana objavljivanja. Dakle, u vrijeme zaključenja spornih ugovora nije bio na snazi propis koji bi zabranjivao davanje kredita i zajmova. Shodno takvim okolnostima, Općinski sud je zaključio da su tuženi u konkretnom slučaju zaključili ugovore o zajmu, a ne o kreditu, i to u skladu sa ovlaštenjima iz čl. 557, 558. i 556. ZOO (o čemu se prvostepeni sud detaljnije izjasnio na str. 15–17. obrazloženja presude).

17. Općinski sud je u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev zaključio da je neosnovan iz razloga što je sud utvrdio da apelant nije stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, niti izlučno pravo iz razloga koji su prethodno navedeni. Budući da je Općinski sud utvrdio da je predugovor koji su međusobno zaključili apelant i prvotuženi ništav, apelant nije stekao pravo na kupovinu spornog poslovnog prostora u čijem prostoru se nalazi. Prema ocjeni Općinskog suda, apelant je u takvoj situaciji mogao steći prava propisana odredbama ZOO kojima se reguliraju posljedice ništavosti ugovora, ali ne i pravo na kupovinu spornog poslovnog prostora.

18. Kantonalni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude donio Presudu broj 43 0 P 098036 16 Gž od 5. maja 2017. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena (sve preciznije navedeno u izreci presude).

19. Nakon što je ispitao žalbene navode u kontekstu obrazloženja prvostepene presude, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze (član 8. ZPP), nakon čega je pravilno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je na str. od 3. do 8. ispitao apelantove prigovore koje je ocijenio neosnovanim, te je u svemu podržao stav prvostepenog suda.

20. Posebno je Kantonalni sud naglasio da je prvostepeni sud pravilno odlučio i da je neosnovan eventualni tužbeni zahtjev imajući u vidu da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da apelant nije stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru, niti izlučno pravo. Kada se ima u vidu da je zemljišna knjiga javni registar (član 2. Zakona o zemljišnim knjigama), to su neosnovani apelantovi navodi da nije znao za postojanje zabrane raspolaganja, odnosno ograničenja na spornom poslovnom prostoru, posebno iz razloga što je apelant predugovor zaključio nakon izvršenih upisa ugovora i sporazuma o zasnivanju hipoteke i zabrana u zemljišne knjige.

21. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 098036 17 Rev od 8. marta 2018. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv drugostepene presude.

22. Apelant je reviziju izjavio zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP koja je učinjena pred drugostepenim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Osvrćući se na iznesene prigovore, Vrhovni sud je utvrdio da je neosnovan prigovor povrede parničnog postupka učinjene pred drugostepenim sudom kojim se tvrdi da nižestepeni sudovi nisu pravilno utvrdili sve činjenice, niti ocijenili izvedene dokaze. Prema stavu Vrhovnog suda, drugostepeni sud je prihvatajući u cijelosti ocjenu dokaza datu u prvostepenoj odluci, analizirao već utvrđene činjenice u prvostepenom postupku i potvrdio prvostepenu odluku, za što je taj sud dao prihvatljive razloge, pa prigovor povrede člana 209. u vezi sa članom 8. ZPP nema osnova.

23. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i prigovor proizvoljne primjene materijalnog prava. Prema ocjeni Vrhovnog suda, na utvrđeno činjenično stanje, koje je taj sud prezentirao na str. 4. i 5. obrazloženja, a kojim je taj sud vezan, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbe čl. 26, 103, 557, 588. st. 1. i 2. i član 556. ZOO, zatim član 2. Zakona o bankama, član 7. stav 4. i član 96. stav 4. Zakona o leasingu, član 73. stav 1. tačka 4. Zakona o notarima, član 23. ZVPO, član 37. Zakona o stečajnom postupku, te član 2. Zakona o zemljišnim knjigama. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi svoje odluke jasno i pravilno obrazložili, a data obrazloženja taj sud je u cijelosti prihvatio (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na str. 5. i 6. obrazloženja presude). IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da je osporenim odlukama došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je primjena materijalnog prava od redovnih sudova bila proizvoljna. U prvom redu apelant osporava odluke u dijelu zaključka redovnih sudova da ugovori koje su međusobno zaključili tuženi nisu ništavi pravni poslovi. Apelant smatra da su redovni sudovi u tom dijelu proizvoljno primijenili odredbe člana 1065. ZOO u vezi sa članom 2. Zakona o bankama FBiH. Prema apelantovoj ocjeni, drugotuženi je koristeći sličnost između ugovora o zajmu i ugovoru o kreditu faktički obavljao bankarsku djelatnost, što je suprotno prinudnim propisima. Tokom postupka je nesporno utvrđeno da je sporni poslovni prostor opterećen hipotekama na osnovu ništavih ugovora. S obzirom na to, apelant tvrdi da drugotuženom ne pripada ni izlučno pravo na spornim nekretninama, niti se može priznati potraživanje u iznosu u kojem mu je potraživanje priznato. Apelant tvrdi da su tuženi znali da je sporni poslovni prostor apelantovo vlasništvo pa ga nisu mogli opteretiti hipotekama. U suštini, apelant tvrdi da redovni sudovi nezakonito „pokrivaju“ nezakonito poslovanje drugotuženog. Potom apelant ponavlja nesporne činjenice koje su tokom postupka utvrđene, a tiču se okolnosti u vezi sa zaključivanjem predugovora, isplatom kupoprodajne cijene, činjenicom da apelant sporni poslovni prostor drži u posjedu i sl. Apelant tvrdi da je u okolnostima konkretnog slučaja njegov eventualni tužbeni zahtjev osnovan, pri čemu smatra da redovni sudovi nisu dali relevantno obrazloženje u vezi s odbijanjem tog dijela tužbenog zahtjeva. Potom tvrdi da su redovni sudovi izveli proizvoljan zaključak o tome da je predugovor ništav jer je prema apelantovoj ocjeni on imao sve bitne elemente za zaključenje glavnog ugovora. Apelant smatra da sudovi imaju obavezu da osiguraju puno poštovanje prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u smislu zaštite pojedinca od proizvoljnog djelovanja države, a nižestepeni sudovi su postupili upravo suprotno toj obavezi. Predloženo je da se apelacija usvoji i meritorno odluči tako što će se osporene odluke ukinuti i predmet vratiti Općinskom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenili neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana jer osporenim odlukama nisu prekršena apelantova prava na koja se neosnovano pozvao u apelaciji.

26. Tuženi su apelantove prigovore ocijenili neosnovanim. Prema ocjeni tuženih, apelant očito neosnovanim pozivanjem na povrede ustavnih prava pokušava ishoditi upuštanje Ustavnog suda u pravna pitanja za kakva je taj sud u svojoj praksi zauzeo stav da ona nisu u njegovoj nadležnosti. Domaća sudska praksa iz ovog stečajnog postupka u potpunosti podržava stavove redovnih sudova u ovom predmetu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost Član 103. stav (1) (1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Kad se smatra da je nalogoprimac kupio stvar Član 556.

(1)Ako nalogoprimac ne proda stvar i ne preda određenu cijenu nalogodavcu do određenog roka niti je vrati u tom roku, smatra se da je on stvar kupio.

(2)Ali, njegovi povjerioci ne mogu zaplijeniti stvar dok on ne isplati cijenu nalogodavcu.

ZAJAM

Odjeljak 1.

OPŠTE ODREDBE

Pojam Član 557.

(1) Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.

(2) Na primljenim stvarima zajmoprimac stiče pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine.

KAMATA

Član 558.

(1)Zajmoprimac se može obavezati da uz glavnicu duguje i kamatu.

U ugovorima u privredi zajmoprimac duguje kamatu i ako ona nije ugovorena

UGOVOR O KREDITU

Pojam Član 1065.

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

28. Zakon o bankama („Službene novine Federacije BiH“ br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03, 28/03 i 66/13). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o bankama („Službene novine Federacije BiH“ br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03 i 28/03) sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:

Član 2. stav (1) Niko ne može u svoje ime i za svoj račun primati ili omogućiti primanje depozita u novcu niti davati kredite na području Federacije, ako nema dozvolu Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija) u skladu sa ovim zakonom.

29. Zakon o lizingu („Službene novine Federacije BiH“ br. 85/08, 39/09, 65/13 i 104/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (4) Djelatnost leasing društva (4) Leasing društvo ne smije primati depozite, odobravati kredite i zajmove.

Član 96. stav (4) Usklađivanje sa odredbama ovog Zakona (4) Ugovori o leasingu, kao i svi drugi ugovori koji imaju značaj finansiranja drugih lica sklopljeni do dana stupanja na snagu ovog Zakona ostaju na snazi do isteka obaveza iz tih ugovora.

30. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) koji je važio u relevantnom periodu u bitnom dijelu glasi:

Stjecanje prava vlasništva pravnim poslom

1. Osnovi stjecanja prava vlasništva Član 23.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

9. Stjecanje prava vlasništva pravnim poslom Član 38. stav (1) Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.

31. Zakon o notarima („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/02, 30/16 – odluka US i 29/18

– rješenje USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o notarima („Službene novine Federacije BiH“ broj 45/02) sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:

Član 73. stav (1) tačka 4.

Pravni poslovi za koje je obavezna notarska obrada isprava Pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava odnose se na:

4. pravne poslove, čiji je predmet prenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama

32. Zakon o stečajnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 32/04, 42/06 i 52/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stečajnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 32/04) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 37.

Izlučivanje i naknada za izlučna prava (1) Lice koje ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripadaju stečajnom dužniku (izlučni povjerilac) nije stečajni povjerilac. Njegovo pravo na izlučenje tog predmeta regulira se posebnim zakonom.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 098036 17 Rev od 8. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 23. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

40. U konkretnom slučaju apelant je istakao više tužbenih zahtjeva, između ostalog, tražio je utvrđenje prava vlasništva na spornom poslovnom prostora i upis tog prava u javnim evidencijama, iz čega slijedi zaključak da se postupak ticao apelantovog imovinskog prava na spornom poslovnom prostoru, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. U vezi s apelantovim prigovorima kojim ukazuje da je do kršenja njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

43. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelant apelacionim prigovorima ne ukazuje niti na jedan procesni prigovor koji ga je onemogućio da u postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom, odnosno da predlaže dokaze, da iznosi prigovore, koristi pravne lijekove i sl. Cijeneći postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku imao sva procesna prava koja mu ZPP omogućava.

44. U vezi s ključnim prigovorom kojim apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je apelant identičan prigovor iznosio u žalbenom, odnosno revizionom postupku i da su se sudovi u tim postupcima detaljno bavili tim prigovorom, pri čemu nisu utvrdili da je u okviru prvostepenog suda bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant postavio više tužbenih zahtjeva, uključujući i eventualni zahtjev, da je prvostepeni sud nakon provođenja dokaza i njihovom ocjenom, u smislu člana 8. ZPP, utvrdio da su svi zahtjevi neosnovani pri čemu su dati detaljni razlozi za takav stav. Ustavni sud zapaža da se prvostepeni sud posebno detaljno bavio ugovorima koji su međusobno zaključili tuženi, a na osnovu kojih je zasnovana hipoteka u javnim evidencijama na spornom poslovnom prostoru. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, između ostalog, imao u vidu vrijeme kada su ugovori zaključeni (period od juna 2006. godine do juna 2008. godine), važeći zakonski okvir i činjenicu da su ugovori zaključeni prije nego je apelant zaključio predugovor o kupovini spornog poslovnog prostora (19. maja 2009. godine) kada je predmet kupoprodaje već bio opterećen hipotekom, a što je shodno principu javnosti i povjerenja u zemljišne knjige apelantu moralo biti poznato prije zaključenja predugovora (vidi tačku 16. ove odluke). Ustavni sud zapaža da od Općinskog suda nije izostalo detaljno obrazloženje i u dijelu utvrđenja da je predugovor ništav, u smislu člana 103. ZOO (vidi tačku 13. ove odluke), zatim zašto apelant nije stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru shodno odredbama ZVPO (vidi tačku 14. ove odluke), te zašto apelant nema svojstvo izlučnog povjerioca u smislu člana 37. stav 1. Zakona o stečajnom postupku (vidi tačku 15. ove odluke), odnosno zašto je neosnovan eventualni tužbeni zahtjev (vidi tačku 17. ove odluke). Ustavni sud zapaža da je Općinski sud imao u vidu i činjenicu da je apelant isplatio pretežni dio kupoprodajne cijene po osnovu zaključenog predugovora o kupovini spornog poslovnog prostora, cijeneći da je apelant, shodno odredbama ZOO kojima se reguliraju posljedice ništavosti ugovora, stekao pravo da zahtijeva povrat novčanih sredstava, ali ne i druga prava koja tužbenim zahtjevima traži.

45. Imajući u vidu dato obrazloženje Općinskog suda u svjetlu činjenice da je apelant identične prigovore iznio pred neposredne više sudove koji su prigovore ispitali utvrđujući da su neosnovani, Ustavnom sudu u takvim okolnostima, s obzirom na ranije iznesene stavove i nadležnost Ustavnog suda, ne ostaje prostor za suprotan zaključak.

46. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

47. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na kršenje principa sadržanih u okviru prava na pravično suđenje, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora vezanih za navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi na sve tri instance saglasno utvrdili da su apelantov tužbeni zahtjev, kao i njegov eventualni tužbeni zahtjev neosnovani, za što su redovni sudovi dali dovoljno jasna i razumljiva obrazloženja koja se u segmentu primjene materijalnog prava ne doimaju proizvoljnim.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević