Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6791/18 (E. E.)

Odluka donesena 15. 07. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6791/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 07. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6791/18, rješavajući apelaciju Emira Efendića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Emira Efendića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 039698 18 Rev od 4. septembra 2018. godine (u odnosu na dio tužbenog zahtjeva), te Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 039693 19 Rsž 4 od 11. juna 2019. godine (u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva).

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Emiru Efendiću isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Emira Efendića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 039698 18 Rev od 4. septembra 2018.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Emir Efendić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 23. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 039698 18 Rev od 4. septembra 2018. godine (u odnosu na dio tužbenog zahtjeva). Apelant je također podnio apelaciju i zbog dužine trajanja predmetnog postupka, koji je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 039698 18 Rev od 4. septembra 2018. godine, a u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva okončan je nakon podnošenja apelacije Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 039693 19 Rsž 4 od 11. juna 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i JU Federalna novinska agencija (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 30. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u periodu od 8. do 28. maja 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 15. januara 2003. godine podnio tužbu protiv tužene radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i isplate potraživanja. Apelant je također u toku predmetnog parničnog postupka više puta uređivao i precizirao tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev (31. maja 2004. godine, 27. decembra 2005. godine, 10. decembra 2007. godine, 13. maja 2008. godine, 7. marta 2012. godine, 11. jula 2012. godine, 24. aprila 2014. godine, 3. novembra 2015. godine i 8. maja 2018. godine).

6. Presudom Općinskog suda broj PR-60/03-A od 27. januara 2006. godine poništena su rješenja tužene od 18. novembra i 13. decembra 2002. godine kao nezakonita, te je tužena obavezana da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Istovremeno, predmetnom presudom tužba je odbačena u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se tužena obaveže da mu isplati određeni iznos plaće, toplog obroka, regresa za godišnji odmor i kartu za prevoz s posla i na posao, počevši od 1. novembra 2002. godine pa do stupanja apelanta u radni odnos sa zakonskim zateznim kamatama na neisplaćena dospjela potraživanja počevši od dospijeća svakog pojedinačnog potraživanja do isplate, i to u skladu sa statusom v. d. generalnog direktora koji je apelant imao prilikom otpuštanja s posla. Predmetnom presudom tužena je također obavezana da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati određeni novčani iznos.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000892 od 11. aprila 2007. godine žalbe apelanta i tužene su uvažene, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 039698 03 od 20. augusta 2009. godine poništena su rješenja tužene od 18. novembra i 13. decembra 2002. godine kao nezakonita, te je tužena obavezana da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Predmetnom presudom tužena je također obavezana da apelantu isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama počev od 15. januara 2013. godine pa do isplate i naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci presude. Istovremeno, predmetnom presudom s preostalim dijelom koji se odnosi na zakonske zatezne kamate tužbeni zahtjev je odbijen.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 039698 10 Rsz od 6. oktobra 2011. godine žalba tužene je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

10. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 039698 12 P 2 od 14. maja 2013. godine u cijelosti je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja tužene od 18. novembra i 13. decembra 2002. godine o prestanku radnog odnosa apelanta (stav I), te je naloženo tuženoj da u roku od 15 dana vrati apelanta na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi (stav II). Predmetnom presudom također je obavezana tužena da apelantu na ime naknade umjesto plaća, na ime kamata za neisplaćene plaće, na ime naknade za neisplaćeni topli obrok, na ime kamata za neisplaćeni topli obrok, na ime naknade za regres na godišnjem nivou, te na ime kamata za neisplaćeni regres, za određene vremenske periode, isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, sve pobliže precizirano u izreci presude (stav III). Isto tako, predmetnom presudom obavezana je tužena da u apelantovu korist izvrši uplatu doprinosa za PIO Federalnom zavodu za PIO za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu i naknadi mu troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sve opisano u izreci presude (stav IV).

11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 039698 13 Rsž 2 od 11. februara 2014. godine žalba tužene je odbijena u odnosu na st. I i II prvostepene presude i u tom dijelu prvostepena presuda je potvrđena, dok je u preostalom dijelu žalba tužene uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 039698 14 Rev od 13. novembra 2014. godine revizija tužene izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 039698 13 Rsž 2 od 11. februara 2014. godine je odbijena.

13. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 039698 16 Rs od 22. maja 2017. godine apelantov tužbeni zahtjev je djelimično usvojen, pa je tužena obavezana da apelantu na ime naknade plaća, na ime jubilarne nagrade, isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, počev od donošenja presude, kao i da u apelantovu korist izvrši uplatu doprinosa za PIO Federalnom zavodu za PIO za određene vremenske periode, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Istovremeno, predmetnom presudom odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknade plaća preko dosuđenog iznosa, naknade neisplaćenog toplog obroka, naknade neisplaćenog regresa za godišnji odmor i razlike plaća po osnovu porasta troškova života više od 5%, za određene vremenske periode u određenim novčanim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama, te zakonske zatezne kamate na dosuđene doprinose za PIO.

14. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo, pored ostalog, da ono što je sporno u konkretnoj pravnoj stvari jeste da li apelantu pripadaju naknade plaće za radno mjesto izvršnog direktora, te doprinosi za PIO na tako određene plaće, razlike plaće po osnovu usklađivanja bruto satnice zbog porasta životnih troškova više od 5%, te da li apelant ima pravo na topli obrok, naknadu za korištenje godišnjeg odmora i jubilarnu nagradu. Nadalje, ukazano je da je nesporna činjenica da je apelant bio zaposlen u JP BiH PRESS (u daljnjem tekstu: drugi poslodavac) na radnom mjestu direktora zajedničkih poslova – zaključio ugovor 2000. godine, te da je odlukom tužene od 21. septembra 2001. godine obavljao poslove v. d. direktora tužene počev od 21. septembra 2001. godine do njegove neopozive ostavke, koju je podnio 14. marta 2002. godine. Također je istaknuto da je nesporno i da je odlukom Upravnog odbora tužene od 14. marta 2002. godine prihvaćena neopoziva ostavka apelanta kao v. d. direktora tužene, te da je tom odlukom odlučeno da će apelanta na novo radno mjesto rasporediti direktor prema Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta i njegovoj stručnoj spremi. U vezi s tim, ukazano je da je na obavezu raspoređivanja apelanta upućivala odredba člana 147. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH. Isto tako, navedeno je da je nesporno da apelant u periodu do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa od 18. novembra 2002. godine nije bio raspoređen na novo radno mjesto i pored pismenog obraćanja apelanta direktoru tužene da se izvrši odluka Upravnog odbora tužene od 14. marta 2002. godine.

15. Općinski sud je dalje istakao da činjenica da je apelant podnio neopozivu ostavku na mjesto v. d. direktora tužene ne ukazuje na to da mu pripadaju naknade plaće za radno mjesto izvršnog direktora, odnosno po osnovu radnog mjesta koje je obavljao kod drugog poslodavca, a to je radno mjesto direktora zajedničkih poslova drugog poslodavca, koje je apelant nastojao da uporedi s radnim mjestom izvršnog direktora tužene. Općinski sud je također naveo da ovo tim prije što za radno mjesto direktora zajedničkih poslova apelant nije zaključio ugovor o radu s tuženom, nego s drugim poslodavcem, koji nije ni pravni prednik ni sljednik tužene, a što je u ranijem postupku utvrđeno, te potvrđeno presudom Kantonalnog suda od 11. februara 2014. godine. Isto tako, ukazano je da apelant nema pravo na naknade plaća za radno mjesto izvršnog direktora jer, pored činjenice da nije obavljao poslove tog radnog mjesta u vrijeme prestanka radnog odnosa, apelant nije obavljao ni poslove direktora zajedničkih poslova drugog poslodavca u vrijeme prestanka radnog odnosa, jer je apelant kod tužene samo obavljao dužnost v. d. direktora tužene odlukom tužene od 21. septembra 2001. godine. Također je istaknuto da nakon prihvaćanja apelantove neopozive ostavke na mjesto v. d. direktora od strane tužene, apelant nije bio raspoređen iako je postojala obaveza tužene da ga rasporedi na odgovarajuće radno mjesto, a što tužena nije učinila. U vezi s tim, ukazano je da se ne može smatrati da je apelant nakon odluke Upravnog odbora tužene (kojom je prihvaćena njegova neopoziva ostavka na mjesto v. d. direktora tužene) obavljao poslove izvršnog direktora ili da je apelant raspoređen na to radno mjesto jer tužena takvu odluku o apelantovom raspoređivanju nije donijela. Dakle, kako je odlukom Upravnog odbora tužene prihvaćena apelantova neopoziva ostavka na radno mjesto v. d. direktora, Općinski sud je naveo da apelantu pripadaju naknade plaće diplomiranog pravnika za utuženi period koje mu je dosudio prema radnom mjestu koje je predviđeno Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji tužene od 29. oktobra 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), a što je u konkretnom predmetu radno mjesto stručnog saradnika za pravne poslove, a na kojem mjestu se apelant nalazi prema rješenju o raspoređivanju kod tužene – rješenje o rasporedu na radno mjesto stručni saradnik za pravne poslove od 24. aprila 2014. godine.

16. Općinski sud je također naveo da je našao osnovanim apelantovo potraživanje usmjereno na pripadajuće doprinose za PIO za dosuđene naknade plaća, i to u skladu sa članom 101. stav 2. Zakona o PIO, cijeneći pri tome da je plaćanje PIO doprinosa zakonska obaveza tužene te da redovnom uplatom tih doprinosa apelant ostvaruje pravo iz PIO. S druge strane, Općinski sud je istakao da je našao neosnovanim potraživanje zateznih kamata na dosuđene doprinose za PIO jer se radi o javnim prihodima, pa apelant nije ni aktivno legitimiran zahtijevati isplatu zakonskih zateznih kamata na doprinose za PIO. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanje jubilarne nagrade za 20 godina neprekidnog rada kod tužene ocijenio osnovanim. Naime, istaknuto je da se ima smatrati da je apelant u kontinuitetu bio u radnom odnosu kod tužene u smislu ispunjenosti uvjeta za jubilarnu nagradu, odnosno da se ne smatra da je bilo prekida radnog odnosa u periodu između otkaza ugovora o radu i dana povratka na radno mjesto na osnovu oduke suda, što je u konkretnom predmetu slučaj, te mu je dosudio određeni novčani iznos.

17. Isto tako, Općinski sud je istakao da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanje naknade toplog obroka za određeni vremenski period našao neosnovanim s obzirom na to da su navedene naknade vezane za neposredno obavljanje rada kod poslodavca, te se isplaćuju za vrijeme rada, a što u konkretnom predmetu nije bio slučaj, pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio kao neosnovan. Također je navedeno da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanje naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa za utužene godine neosnovan s obzirom na to da iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je apelant koristio godišnje odmore u utuženom periodu, pa je kod te činjenice utvrđeno da nije bilo osnova da se apelantu dodijele naknade za korištenje godišnjeg odmora. Općinski sud je dalje ukazao da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na razlike plaća po osnovu usklađivanja bruto satnice zbog porasta životnih troškova više od 5% ocijenio neosnovanim. Naime, navedeno je da apelantu ne pripada pravo na razlike plaća zbog neusklađivanja bruto satnice s povećanjem troškova života s obzirom na to da sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom jer usklađivanje najniže bruto satnice isključivo vrši Vlada Federacije BiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku, shodno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine.

18. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da je djelimično usvojio apelantov postavljeni tužbeni zahtjev kako u pogledu glavnog duga tako i u pogledu sporednih potraživanja, odnosno zakonskih zateznih kamata koje je sud dosudio od donošenja presude u odnosu na naknade plaće s obzirom na to da je preciziranim tužbenim zahtjevom apelant tražio zatezne kamate na naknade plaća počev od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa plaće, a da pri tome nije naveo te datume dospijeća, što tužbeni zahtjev u tom dijelu čini neodređenim i neprovedivim, pa je sud odredio zatezne kamate počev od donošenja presude, a kod činjenice da su sva potraživanja dospjela donošenjem presude. Općinski sud je također naveo da je zatezne kamate u pogledu jubilarne nagrade odredio od donošenja presude, a kako je to i traženo preciziranim tužbenim zahtjevom, sve prema članu 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Najzad, Općinski sud je ukazao da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno odredio je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

19. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 039698 17 Rsž od 9. marta 2018. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je odlučeno o isplati zakonske zatezne kamate na određeni novčani iznos (naknada plaće za određeni vremenski period) i u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

20. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da prvostepeni sud nije počinio povrede relevantnih odredbi ZPP, te nije pogrešno primijenio relevantne odredbe Zakona o radu. Međutim, Kantonalni sud je naveo da se prvostepena presuda osnovano pobija u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama na dosuđena novčana potraživanja. Također je navedeno da za odluku kakva je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva donesena ne postoji uporište ni u odredbi člana

277. ZOO. Kako je počinjena povreda odredbe člana 336. stav 1. ZPP, koja je imala utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostepene presude, Kantonalni sud je naveo da je u ovom dijelu prvostepenu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak. Pošto je presuda prvostepenog suda djelimično ukinuta, Kantonalni sud je istakao da je primjenom odredbi člana 396. i člana 397. st. 3. i 4. ZPP o troškovima postupka donio odluku kao u izreci presude.

21. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 039698 18 Rev od 4. septembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 039698 17 Rsž od 9. marta 2018. godine.

22. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je pravomoćnom presudom apelantu dosuđena naknada plaća u visini plaće koja je određena za radno mjesto stručnog saradnika nalazeći da je to jedino radno mjesto koje odgovara apelantovoj stručnoj spremi po Pravilniku, a koje odgovara radnom mjestu direktora zajedničkih poslova koje je apelant obavljao po ugovoru o radu s drugim poslodavcem. U vezi s tim, ukazano je da se sporno pravno pitanje odnosi na pitanje koje radno mjesto odgovora poziciji radnog mjesta direktora zajedničkih službi, kod činjenice da to radno mjesto nije predviđeno Pravilnikom.

23. Nadalje, kako je apelant imao zaključen ugovor o radu za radno mjesto direktora zajedničkih službi s drugim poslodavcem, koji je kao javna ustanova prestao da radi, a nakon toga je Uredbom o osnivanju Federalne novinske agencije 2001. godine osnovana nova javna ustanova (tužena), koja je preuzela sve zaposlenike ranije ukinute ustanove, istaknuto je da je prema odluci Upravnog odbora tužene od 21. septembra 2001. godine apelant bio postavljen na mjesto v. d. direktora tužene i radio na tim poslovima do davanja otkaza 14. marta 2002. godine, koji je Upravni odbor tužene prihvatio. Međutim, ukazano je da nakon toga nova uprava tužene, koja je imala nalog od Upravnog odbora da rasporedi apelanta na novo radno mjesto, to nije učinila jer radno mjesto direktora zajedničkih službi koje je apelant ranije obavljao u ukinutoj ustanovi nije bilo predviđeno Pravilnikom, pa je apelant povremeno dolazio na posao, bio na bolovanju, a zatim je tužena donijela rješenja o otkazu zbog nedolaska na posao više od pet dana, koje je poništeno u sudskom postupku. Isto tako, Vrhovni sud je istakao da je pravomoćnom presudom, koja nije predmet razmatranja po ovoj reviziji, naloženo njegovo vraćanje na poslove radnog mjesta koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. U predmetnom postupku je utvrđeno da je apelant diplomirani pravnik i da toj stručnoj spremi, prema Pravilniku, odgovara samo radno mjesto stručnog saradnika za pravna pitanja, te je utvrđeno kolika bi mu plaća bila za to radno mjesto, sa obračunatim doprinosima, koji iznos je i dosuđen.

24. Vrhovni sud je također ukazao da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je naknada plaće dosuđena prema radnom mjestu koje je odgovarajuće prema stručnoj spremi, a u skladu s Pravilnikom i Pravilnikom o plaćama i drugim naknadama koje nemaju karakter plaća u tuženoj, koji poslove stručnog saradnika svrstava u poslove službenika, što odgovara apelantovoj stručnoj spremi. Osim toga, navedeno je da su poslovi izvršnog direktora, koji su određeni na mjestu sekretara samostalne federalne ustanove, menadžerski poslovi, za koje je po Pravilniku propisano, osim stručne spreme, i pet godina rukovodnog iskustva, što apelant u postupku nije ni dokazao. Dakle, istaknuto je da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iako se nižestepeni sudovi pozivaju samo na Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH jer se na federalne javne ustanove primjenjuje Zakon o upravi u Federaciji BiH, a u oblasti plaća i naknada na zaposlenike tužene primjenjuje se Pravilnik o plaćama i drugim naknadama koje nemaju karakter plaća u tuženoj, ali taj nedostatak ne utječe na pravilnost odluke suda jer tužena nije izjavila reviziju.

25. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 039698 16 Rs 2 od 27. novembra 2018. godine naloženo je tuženoj da apelantu isplati zakonske zatezne kamate na određeni novčani iznos, i to na način pobliže preciziran u izreci presude, dok je u preostalom dijelu zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata, do visine potraživanih, a u iznosu preko dosuđenog, tužbeni zahtjev odbijen. Također, predmetnom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

26. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 039698 19 Rsž 4 od 11. juna 2019. godine žalba tužene je odbijena kao neosnovana, dok je apelantova žalba u dijelu odluke o isplati zakonskih zateznih kamata uvažena i prvostepena presuda preinačena na način pobliže preciziran u izreci drugostepene presude, a u dijelu odluke o troškovima postupka apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

27. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

28. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, pri čemu su „ismijali i obesmislili“ odredbu člana 96. Zakona o radu, nisu adekvatno obrazložili odluke, te da je zbog proizvoljne primjene propisa, kao i obrazloženja osporenih odluka povrijeđeno i njegovo pravo na pristup sudu. U vezi s tim, apelant ukazuje da su presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda po izjavljenim pravnim lijekovima vrlo šture i, u suštini, bez obrazloženja spornih pravnih pitanja, te da se zbog toga može tvrditi da nižestepeni sudovi nisu suštinski proveli žalbeni i revizioni postupak. Naime, istaknuto je da su se presude navedenih sudova, pored uvodnih odredbi koje se tiču toka postupka, svele isključivo na ponavljanje konstatacija presude niže instance, umjesto zauzimanja i obrazlaganja vlastitog stava u odnosu na sporna pitanja. Shodno tome, navedeno je da je pristup žalbenom odnosno revizionom sudu apelantu omogućen samo formalno, ali ne i suštinski, jer se navedene instance nisu suštinski upustile u žalbene odnosno revizione navode. Apelant je naveo da je uslijed navedenih povreda postupka vraćen na radno mjesto koje apsolutno ne odgovara radnom mjestu sa kojeg je otpušten, te su mu dosuđene naknade na ime neisplaćenih plaća i druge pripadajuće naknade prema apsolutno neodgovarajućem radnom mjestu, dok neke naknade nisu ni dosuđene. Naime, apelant je naveo da je nezakonito otpušten sa radnog mjesta direktora zajedničkih poslova tužene, te da je tužena nakon nezakonitog otkaza izmijenila sistematizaciju radnih mjesta, pa radno mjesto direktora zajedničkih poslova više ne postoji u sistematizaciji radnih mjesta. U vezi s tim, apelant je ukazao da je ranije radno mjesto direktora zajedničkih poslova tužene novom sistematizacijom samo preimenovano u radno mjesto izvršnog direktora, a suštinski, radi se o identičnom radnom mjestu. Apelant, također, smatra da sudovi koji su vodili ovaj postupak apsolutno nisu vršili ocjenu činjenica i dokaza, kao i da je prvostepeni sud u toku ovog postupka grubo povrijedio i odredbu člana 150. ZPP koja utvrđuje da je sud taj koji određuje predmet i obim vještačenja jer je u konkretnom slučaju tužena, a ne sud, odredila predmet i obim vještačenja.

29. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku s obzirom na to da je postupak pokrenuo još 2003. godine, a iako su radni sporovi po svojoj prirodi hitni, nižestepeni sudovi su nemarnim vođenjem spora uzrokovali da se vodi već više od 16 godina (i još se vodi u dijelu tužbenog zahtjeva vezanom za naknade, o kojem prvostepeni sud tek treba donijeti odluku).

b)Odgovori na apelaciju

30. Vrhovni sud je naveo da apelacioni navodi o povredi navedenih prava nisu osnovani jer je presuda tog suda donesena u skladu s materijalnim pravom.

31. Kantonalni sud je istakao da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji i predložio je da se apelacija odbije.

32. Općinski sud je naveo da je u odluci tog suda obrazloženo iz kojih razloga je apelantova tužba bila djelimično osnovana, te su u tom smislu apelantu dosuđena potraživanja pobliže navedena u izreci presude. Općinski sud je također istakao da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije.

33. Tužena je detaljno opisala hronološki tok postupka i istakla da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji pozvao, kao i da je apelant doprinio dužini trajanja postupka svojim postupanjem, zbog čega je apelacija prima facie neosnovana. Tužena je također navela da apelant u toku postupka po apelaciji nije obavijestio Ustavni sud o svim okolnostima i činjenicama koje su u međuvremenu nastale. Naime, ukazano je da su nakon podnošenja apelacije donesene presude redovnih sudova, i to Presuda Općinskog suda broj 65 0 Rs 039698 16 Rs 2 od 27. novembra 2018. godine i Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 039698 19 Rsž 4 od 11. juna 2019. godine, kojom je parnični postupak okončan u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva.

V.Relevantni propisi

34. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 150.

Izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži:

1) ime i prezime i zanimanje vještaka, 2) predmet spora, 3) obim i predmet vještačenja, 4) rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

35. Zakon o upravi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 28/97 i 26/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 56.

Osnove radnih odnosa službenika i namještenika u organima uprave uređuju se posebnim federalnim zakonom.

Član 128.

Federalni ministar, zamjenik federalnog ministra, direktor i zamjenik direktora samostalne federalne uprave i federalne ustanove, kao i direktor federalne uprave i ustanove u sastavu federalnog ministarstva, ostvaruju svoja prava i obaveze iz radnog odnosa shodno propisima koji se primjenjuju na službenike federalnih organa uprave, ako federalnim zakonom nije drukčije određeno.

36. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/98) relevantna odredba glasi: Član 147. stav 1.

Rukovoditelju federalnog organa uprave i federalne ustanove i njihovom zamjeniku koji budu smijenjeni s funkcije ne prestaje radni odnos, već se bez konkursa raspoređuju na odgovarajuće radno mjesto u isti ili drugi federalni organ uprave ili federalnu ustanovu za koje ispunjava uslove stručne spreme.

37. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 96. stav (2) Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:

1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu [...] VI.Dopustivost

38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na suđenje u razumnom roku

40. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

41. Ustavni sud primjećuje da je apelant 23. novembra 2018. godine podnio apelaciju zbog dužine trajanja parničnog postupka, koji je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 039698 18 Rev od 4. septembra 2018. godine, a u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva okončan je nakon podnošenja apelacije Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 039693 19 Rsž 4 od 11. juna 2019. godine. Proizlazi da u vrijeme podnošenja apelacije predmetni postupak nije bio u cijelosti okončan, te u vezi s tim Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Dopustivost u odnosu na osporenu odluku

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je i Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 039698 18 Rev od 4. septembra 2018. godine, kojom je odbijena apelantova revizija u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 23. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

44. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

47. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

48. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelant podnio tužbu radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i isplate potraživanja iz radnog odnosa. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su pravomoćnom presudom Kantonalnog suda od 11. februara 2014. godine poništena kao nezakonita rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelantu, te je tuženoj naloženo da ga vrati na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, dok je u preostalom dijelu, koji se odnosio na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je u daljnjem toku postupka tužena obavezana da apelantu isplati naknadu plaće i jubilarnu nagradu u određenom novčanom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude, kao i da izvrši uplatu doprinosa za PIO, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknade plaća preko dosuđenog iznosa, naknade neisplaćenog toplog obroka, naknade neisplaćenog regresa za godišnji odmor i razlike plaća po osnovu porasta troškova života više od 5%, te zakonske zatezne kamate na dosuđene doprinose za PIO, a koji dio apelant i osporava (u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva postupak je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 4. septembra 2018. godine). Ustavni sud, također, zapaža da je o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate na određeni novčani iznos – naknada plaće za određeni vremenski period, kao i o troškovima parničnog postupka, odlučeno pravomoćnom presudom Kantonalnog suda od 11. juna 2019. godine, donesenom nakon podnošenja apelacije, a koji dio apelant ne osporava.

a)U odnosu na osporenu odluku (dio tužbenog zahtjeva)

49. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama donesenim u predmetnom parničnom postupku. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, te da nisu adekvatno obrazložili svoje odluke, kao i da su povrijedili apelantovo pravo na pristup sudu.

50. U vezi s navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud najprije zapaža da apelant ove navode ustvari dovodi u vezu s primjenom pozitivno-pravnih propisa u konkretnom slučaju, kao i načinom na koji su redovni sudovi obrazložili osporene odluke. Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

51. Nadalje, u vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

52. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud jasno obrazložio, između ostalog, da činjenica da je apelant podnio neopozivu ostavku na mjesto v. d. direktora tužene ne ukazuje na to da mu pripadaju naknade plaće za radno mjesto izvršnog direktora. Općinski sud je također jasno obrazložio da apelantu pripadaju naknade plaće diplomiranog pravnika za utuženi period, koje mu je dosudio prema radnom mjestu koje je predviđeno Pravilnikom, a što je u konkretnom predmetu radno mjesto stručnog saradnika za pravne poslove, a na kojem se apelant nalazi prema rješenju o raspoređivanju kod tužene – rješenje o rasporedu na radno mjesto stručni saradnik za pravne poslove od 24. aprila 2014. godine. Isto tako, Općinski sud je jasno obrazložio da je neosnovano potraživanje zateznih kamata na dosuđene doprinose za PIO jer se radi o javnim prihodima, pa apelant nije ni aktivno legitimiran zahtijevati isplatu zakonskih zateznih kamata na doprinose za PIO. Ustavni sud, također, nalazi da je Općinski sud jasno obrazložio stav u pogledu neosnovanosti potraživanja koja se odnose na naknade toplog obroka, naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa za utužene godine, te razlike plaća zbog neusklađivanja bruto satnice s povećanjem troškova života. Ustavni sud nalazi da su navedene zaključke prvostepenog suda u cijelosti potvrdili i drugostepeni sud i Vrhovni sud ocijenivši da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Dovodeći relevantne odredbe ZPP i materijalnog prava, na koje su se redovni sudovi pozvali u predmetnim odlukama, u vezu s odlučenjem redovnih suda, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova.

53. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32). U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu bili obavezni iznijeti sve detalje i dati odgovore na sve iznesene žalbene/revizione argumente, nego su bili dužni odgovoriti na relevantne navode i obrazložiti razloge za svoje odluke, što su i učinili.

54. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

55. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

56. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji osporava dužinu trajanja parničnog postupka, koji je nakon podnošenja apelacije u cijelosti okončan presudom Kantonalnog suda od 11. juna 2019. godine. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud će razmatrati razumnost dužine trajanja postupka od 15. januara 2003. godine, kada je apelant pokrenuo parnični postupak podnošenjem tužbe, pa do 11. juna 2019. godine, kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je u cijelosti okončan predmetni parnični postupak. Prema tome, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jeste 16 godina i četiri mjeseca. Analiza dužine trajanja postupka

57. Analizirajući složenost postupka u konkretnom slučaju, a imajući u vidu apelaciju i odgovore na apelaciju, te radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak vodio po tužbi radi zaštite prava iz radnog odnosa, a taj postupak je u skladu s relevantnim zakonskim propisima hitne prirode.

58. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud nalazi da je apelant više puta uređivao i precizirao tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev (što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira).

59. Analizirajući postupanje redovnih sudova u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u navedenom periodu donio pet prvostepenih odluka, te da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbama stranaka, u četiri navrata ukinuo prvostepenu odluku u cijelosti, odnosno u jednom dijelu, i predmet vratio na ponovni postupak, kao i da je Vrhovni sud dva puta odbijao izjavljene revizije. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne zapaža da su redovni sudovi bili pasivni prilikom donošenja odluka, međutim Ustavni sud u ovom predmetu uočava problem u činjenici da je predmet više puta vraćan na ponovni postupak, što je zapravo ključno utjecalo na ukupnu dužinu postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4843/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 40, dostupna na internetskoj stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi u odgovorima na apelaciju nisu uopće osvrnuli na navode o dužini trajanja predmetnog postupka.

60. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

61. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stava (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

62. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

63. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

64. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

65. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek jer su presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda po izjavljenim pravnim lijekovima vrlo šture i bez obrazloženja spornih pravnih pitanja, te da se zbog toga može tvrditi da nižestepeni sudovi nisu suštinski proveli žalbeni i revizioni postupak. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje tog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a te pravne lijekove su Vrhovni sud i Kantonalni sud, suprotno apelacionim navodima, razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ti navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

66. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni parnični postupak (koji je hitne prirode) trajao oko 16 godina i četiri mjeseca, a na dužinu trajanja postupka ključno je utjecalo vraćanje predmeta više puta na ponovni postupak.

67. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju predmetnih odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge.

68. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje su Vrhovni sud i Kantonalni sud razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju tog prava.

69. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6791/18 (E. E.) | Sudska praksa | Aktio