Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-764/20 (F. J.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-764/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 764/20, rješavajući apelaciju Faruka Jašarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Faruka Jašarevića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 026574 19 Rev od 19. decembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Faruk Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 026574 19 Rev od 19. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 1824/19 od 10. septembra 2019. godine, kojom je obuhvaćen i apelantov predmet broj AP 2726/19 (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant 3. jula 2019. godine podnio protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 026574 19 Gž od 11. juna 2019. godine zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o apelaciji nije bio okončan postupak pred revizijskim vijećem Suda BiH povodom izjavljene revizije protiv te presude.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Vanjskotrgovinske komore Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 23. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 1. i 2. jula 2021. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 026574 17 P od 23. januara 2019. godine naloženo je tuženoj da apelantu isplati plće koje bi ostvario na poziciji generalnog sekretara tužene za razdoblje od 1. novembra do 14. decembra 2016. godine u iznosu od 7.405,57 KM sa zakonskim zateznim kamatama, porezima i doprinosima (stav I izreke presude). Stavom II, tač. 1, 2. i 3. izreke presude, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Odluka tužene od 14. decembra 2016. godine kojom je utvrđeno da je prestala važiti Odluka o imenovanju generalnog sekretara tužene od 26. januara 2011. godine zbog isteka mandata apelantu, tako da se Odluka o imenovanju generalnog sekretara tužene od 26. januara 2011. godine i Ugovor o radu od 3. februara 2011. godine održavaju na snazi, da se poništi Odluka tužene o proširenju sistematizacije radnih mjesta u Upravi stručnih poslova tužene od 14. decembra 2016. godine, kao i da se poništi ponuda izmijenjenog ugovora o radu od 14. decembra 2016. godine. Stavom II, tač. 4, 5, 6. i 7. izreke presude, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženoj da mu isplati sve plaće i naknade uz plaću a koje bi ostvario na poziciji generalnog sekretara tužene u razdoblju od 15. decembra 2016. godine do 31. jula 2018. godine u iznosu od 91.232,63 KM sa porezima i doprinosima na taj iznos, regresom i zimnicom za 2017. godinu. Istom presudom, stavom III izreke, obavezan je apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.181,82 KM (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelant Odlukom Upravnog odbora tužene od 26. januara 2011. godine imenovan na poziciju generalnog sekretara tužene, te da je zaključio Ugovor o radu od 3. februara 2011. godine kojim je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu generalni sekretar tužene. Prvostepeni sud je utvrdio da je protiv apelanta vođen disciplinski postupak koji je okončan odlukom Upravnog odbora tužene o razrješenju apelanta sa navedene pozicije. Nadalje, prvostepeni sud je utvrdio da je apelant pokrenuo parnični postupak sa ciljem poništenja svih relevantnih odluka tužene. Utvrđeno je da je presudom prvostepenog suda od 24. maja 2016. godine (koja je djelimično izmijenjena drugostepenom presudom od 19. septembra 2016. godine i konačno potvrđena presudom revizijskog vijeća Suda BiH od 24. novembra 2016. godine) odlučeno da se sve odluke kojima je odlučeno o apelantovom radnopravnom statusu (razrješenje, pokretanje disciplinskog postupka, odluka o prestanku radnog odnosa) poništavaju, pa je naloženo tuženoj da apelanta vrati na poziciju generalnog sekretara uz obavezu da mu isplati plaće i naknade uz plaće za dosuđeni period. Nadalje je utvrđeno da među strankama nije sporno da su drugostepenu presudu od 19. septembra 2016. godine primili 28. septembra 2016. godine uslijed čega je rok za dobrovoljno ispunjenje istekao 13. oktobra 2016. godine. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelant 29. septembra 2016. godine podnio prijedlog tuženoj za dobrovoljno ispunjenje činidbe i novčanih obaveza po pravosnažnoj presudi Suda BiH od 24. maja 2016. godine. Nakon toga je Upravni odbor tužene donio Odluku od 11. oktobra 2016. godine kojom se izvršavaju navedene presude Suda BiH na način da je Službi za finansije i računovodstvo tužene naloženo da izvrši uplatu svih novčanih potraživanja apelanta, dok je članom 3. iste odluke navedeno da Upravni odbor tužene smatra neprovodivim dio presude kojom se nalaže vraćanje apelanta na poziciju generalnog sekretara tužene. Prvostepeni sud je kao nesporno utvrdio da je tužena u okviru roka za dobrovoljno ispunjenje (paricionog roka) ispunila sve dospjele novčane obaveze, ali da do isteka navedenog roka nije vratila apelanta na radno mjesto generalnog sekretara tužene. Također, kao nesporno je utvrđeno da je apelant 14. oktobra 2016. godine podnio prijedlog za određivanje naknadnog primjerenog roka za ispunjenje činidbe po pravosnažnoj i izvršnoj presudi Suda BiH od 24. maja 2016. godine i da je tražio izricanje sudskih penala radi ispunjenja nenovčane obaveze vraćanja zaposlenika na rad. Utvrđeno je da apelant u zakonskom roku od 30 dana nije podnio prijedlog za povrat na posao.

8. Nadalje, prvostepeni sud je utvrdio da je Upravni odbor tužene donio Odluku od 14. decembra 2016. godine (osporavana odluka) kojom je utvrđeno u članu 1. da je prestala važiti Odluka o imenovanju generalnog sekretara tužene od 26. januara 2011. godine zbog isteka mandata sa 30. junom 2014. godine generalnom sekretaru – apelantu. Članom 2. iste odluke je utvrđeno da, radi reguliranja radnopravnog statusa apelanta, UO proširuje sistematizaciju radnih mjesta Uprave stručnih poslova tužene za jedno radno mjesto u Sektoru za makroekonomski sistem: stručni saradnik za makroekonomski sistem radi njegovog raspoređivanja na radno mjesto, u skladu sa školskom spremom, dok je članom 3. utvrđeno da se zadužuje generalni sekretar da apelantu ponudi izmijenjeni ugovor o radu na radno mjesto iz prethodnog člana, a u skladu sa Zakonom o radu u institucijama BiH i Pravilnikom o radu Uprave stručnih poslova tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Prvostepeni sud je utvrdio da je istoga dana, dakle 14. decembra 2016. godine, Upravni odbor tužene donio Odluku o proširenju sistematizacije radnih mjesta u Upravi stručnih poslova tužene, i to radi izvršenja navedene presude suda, na način da je u Sektoru za makroekonomski sistem na radnom mjestu stručni saradnik za makroekonomski sistem broj izvršilaca povećan sa tri na četiri. Nakon ovakve odluke Upravnog odbora tužene, generalni sekretar tužene je dostavio apelantu ponudu izmijenjenog ugovora o radu od 14. decembra 2016. godine i ugovor o radu od 15. decembra 2016. godine koji se odnosi na radno mjesto stručni saradnik za makroekonomski sistem tužene, koji apelant nije potpisao.

9. Na temelju tako utvrđenog činjenično stanja prvostepeni sud je primjenom odredaba čl. 25. i

36. Statuta tužene, člana 12. Zakona o vanjskotrgovinskoj komori BiH, te člana 16. stav 4. Pravilnika zaključio da je apelant izgubio pravo da se vrati na radno mjesto generalnog sekretara sa 12. novembrom 2016. godine zbog čega ne može tražiti da se Odluka o imenovanju generalnog sekretara tužene od 26. januara 2011. godine i Ugovor o radu od 3. februara 2011. godine održe na snazi. Kako je u konkretnom slučaju predmet spora poništenje Odluke tužene od 14. decembra 2016. godine, kojom se utvrđuje da je prestala važiti Odluka o imenovanju generalnog sekretara tužene od 26. januara 2011. godine, zbog isteka mandata apelantu sa 30. junom 2014. godine, prvostepeni sud je zaključio da je pobijana odluka pravilna i zakonita, jer je tužena u svemu postupila u skladu sa odredbama Statuta i Pravilnika. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio poništenje Odluke tužene o proširenju sistematizacije radnih mjesta u Upravi stručnih poslova tužene od 14. decembra 2016. godine, prvostepeni sud je ukazao na odredbe člana 42. Statuta, te člana 16. stav 8. Pravilnika koje je citirao, naglasivši da Upravni odbor odlučuje o usvajanju i donošenju odluke u vezi sa sistematizacijom radnih mjesta u Upravi stručnih poslova tužene, tako da su neosnovani apelantovi prigovori da je poslodavac, odnosno u konačnici generalni sekretar onaj koji odlučuje o proširenju sistematizacije. Slijedom navedenog, prvostepeni sud je zaključio da je pobijana dluka pravilna i zakonita, jer je donesena u skladu sa odredbama Statuta i Pravilnika. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se poništi ponuda izmijenjenog ugovora o radu od 14. decembra 2016. godine, prvostepeni sud je ukazao na odredbe člana 81. Zakona o radu u institucijama BiH i člana 16. Pravilnika koje je citirao, naglasivši da je apelantu odbijanjem ponude za zaključenje izmijenjenog ugovora o radu prestao radni odnos po sili zakona (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na stranama od 32 do 35 obrazloženja).

10. Kako je osporavana Odluka tužene od 14. decembra 2016. godine, kojom je odlučeno o prestanku važenja Odluke o imenovanju generalnog sekretara tužene od 26. januara 2011. godine, zbog isteka mandata apelantu na poziciji generalnog sekretara i kojom je odlučeno da se proširi sistematizacija radnih mjesta tužene, te ponudi izmijenjen ugovor o radu apelantu pravilna i zakonita, prvostepeni sud je zaključio da je osnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaće i naknada uz plaću koje bi apelant ostvario na poziciji generalnog sekretara tužene za razdoblje od 1. novembra do 14. decembra 2016. godine u iznosu od 7.405,57 KM sa zakonskim zateznim kamatama, porezima i doprinosima (stav I izreke presude). Visinu tužbenog zahtjeva prvostepeni sud je utvrdio na osnovu dopunskog nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, koji je prihvatio kao stručan, objektivan i sačinjen u skladu sa pravilima struke, pa mu je u cijelosti poklonio vjeru.

11. S obzirom na to da su predmetna osporavana akta tužene zakonita, prvostepeni sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev da se ponište Odluka tužene od 14. decembra 2016. godine, Odluka tužene o proširenju sistematizacije radnih mjesta u Upravi stručnih poslova tužene od 14. decembra 2016. godine i ponuda izmijenjenog ugovora o radu od 14. decembra 2016. godine (stav II tač. 1, 2. i 3. izreke presude). Također, a imajući u vidu da su navedene odluke donesene 14. decembra 2016. godine, prvostepeni sud je odbio kao neosnovan i apelantov zahtjev za isplatu plaće i naknade uz plaće za period od 15. decembra 2016. godine do 31. jula 2018. godine koje bi ostvario apelant na poziciji generalnog sekretara tužene u iznosu od 91.232,63 KM sa zakonskom zateznom kamatom, zahtjev za isplatu poreza i doprinosa uz plaću i na nju za isti period, kao i regres za korištenje godišnjeg odmora i zimnicu za 2017. godinu (stav II tač. 4, 5, 6. i 7. izreke presude).

12. Odluku o troškovima postupka prvostepeni sud je donio primjenom čl. 323. stav 2, 324. i

333. ZPP o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 36 obrazloženja.

13. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 3 P 026574 19 Gž od 11. juna 2019. godine kojom je žalba tužene usvojena na način da je prvostepena presuda preinačena u st. I i III tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati plaće koje bi ostvario na poziciji generalnog sekretara za period od 1. novembra do 14. decembra 2016. godine u iznosu od 7.405,57 KM sa zakonskim zateznim kamatama, porezima i doprinosima (stav I izreke). Istom presudom je obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka (stav II izreke). Presudom je odbijena apelantova žalba kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u pobijanom stavu II izreke (stav III izreke).

14. Drugostepeno vijeće Suda BiH je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdilo da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud, u odbijajućem dijelu odluke, pravilno primijenio materijalno pravo, dok je u njenom usvajajućem dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

15. S tim u vezi, drugostepeno vijeće Suda BiH je, između ostalog, navelo da je na pravilnom utvrđenju da je pravilna i zakonita Odluka tužene od 14. decembra 2016. godine kojom je odlučeno o prestanku važenja Odluke o imenovanju generalnog sekretara tužene od 26. januara 2011. godine, zbog isteka mandata apelanta na poziciji generalnog sekretara, te kojom je odlučeno da se proširi sistematizacija radnih mjesta tužene i ponudi izmijenjen ugovor o radu apelantu, prvostepeni sud nepravilno dosudio apelantu iznose na ime isplate plaća za period od 1. novembra do 14. decembra 2016. godine sa doprinosima uz obrazloženje osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva usljed činjenice da je datum donošenja pobijane odluke tužene kojom je reguliran radnopravni status apelanta kod tužene datum do kojeg apelant polaže pravo na isplatu pripadajućeg iznosa plaće i doprinosa. U tom smislu, drugostepeno vijeće je navelo da je, nezavisno od pravilnosti zaključka prvostepenog suda da tužena ima zakonsko ovlaštenje da donosi podzakonske akte i njima pobliže uređuje interne odnose, prvostepeni sud nepravilno dosudio naknadu plaće u periodu od 1. novembra do 14. decembra 2016. godine (kao dana donošenja pobijane odluke), posebno kod utvrđenja o proteku kako dobrovoljnog roka izvršenja pravosnažne odluke, tako i zakonskog roka od 30 dana za podnošenje prijedloga za prinudno izvršenje odluke tog suda, koji ima karakter prekluzivnog.

16. Drugostepeno vijeće Suda BiH je tumačenjem odredbe člana 210. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZIP) došlo do nespornog zaključka o obaveznosti podnošenja prijedloga za prinudno izvršenje presude u dijelu kojim je odlučeno o povratu apelanta na posao, uslijed čega svi eventualni zahtjevi koje bi apelant mogao da ističe u parničnom postupku ostaju bez pravnog osnova. Naime, među parničnim strankama je nesporno da apelant ovakav prijedlog u ostavljenom roku nije podnio, čime njegovo materijalno pravo na bilo kakvo potraživanje koje je posljedica neprovođenja presude ovog suda od 24. maja 2016. godine nema osnova. Dakle, kako apelant nije podnio navedeni prijedlog, te kako je to nesporna činjenica među parničnim strankama, a pritom se ne radi o periodu koji je obuhvaćen paricionim rokom, niti samim trajanjem parnice do pravosnažnosti odluke, drugostepeno vijeće je zaključilo da apelantu ne pripada pravo na isplatu dosuđenog iznosa plaće, pa ni do donošenja pobijane odluke tužene koja je donesena mjesec dana nakon isteka svih rokova po pravosnažnoj odluci suda. Slijedom navedenog, a kod pravilnog utvrđenja o pravilnosti pobijane odluke tužene, prvostepeni sud je djelimičnu osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu plaća nepravilno vezao za dan donošenja osporene odluke, a ne za činjenicu proteka roka za dobrovoljno ispunjenje, kao ni za činjenicu da apelant nije iskoristio pravo da prinudno izvrši pravosnažnu odluku ovog suda u njenom nenovčanom dijelu, a koje propuštanje je kao neminovnu posljedicu imalo gubitak samog prava. S tim u vezi, kako je, prema ocjeni drugostepenog vijeća, nepodnošenjem prijedloga za prinudno ostvarenje nenovčanog potraživanja (in concreto povrata na posao), apelant izgubio pravo na povrat na posao, samim tim je izgubio i pravo na potraživanje bilo koje naknade kojoj je osnov u postojanju radnog odnosa, odnosno u postojanju prava na radni odnos. Shodno navedenom, drugostepeno vijeće je zaključilo da su svi istaknuti žalbeni navodi tužene u ovom smislu osnovani, a pobijana odluka u usvajajućem dijelu nepravilna.

17. Drugostepeno vijeće Suda BiH je neosnovanost apelantove žalbe o nepravilnosti prvostepene presude u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen detaljno pojasnio na str. od 8 do 10 obrazloženja presude.

18. Drugostepeno vijeće Suda BiH je primjenom člana 323. stav 1. ZPP odlučio o troškovima postupka, pojasnivši da je preinačenjem prvostepene presude bilo nužno preinačiti i odluku o troškovima postupka s obzirom na to da je apelant odlukom drugostepenog vijeća u cijelosti izgubio spor, usljed čega tuženoj pripadaju cjelokupni troškovi postupka.

19. Odlučujući o apelantovoj reviziji Sud BiH je u revizijskom vijeću donio Presudu broj S1 3 P 026574 19 Rev od 19. decembra 2019. godine kojom je reviziju djelomično uvažio i drugostepenu presudu ukinuo u stavu II kojim je odlučeno o troškovima postupka i djelimično u stavu III, i to u dijelu kojim je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u stavu II tač. 1, 2. i 3. izreke [kojim je odlučeno o zakonitosti pobijanih odluka] i predmet vratio drugostepenom vijeću na ponovno odlučivanje, dok je u odnosu na preostali dio revizija odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena.

20. Revizijsko vijeće Suda BiH je osnovanost revizijskih prigovora u dijelu kojim je odlučeno o zakonitosti pobijanih odluka [Odluka tužene od 14. decembra 2016. godine kojom je odlučeno o prestanku važenja Odluke o imenovanju generalnog sekretara tužene od 26. januara 2011. godine, te kojom je odlučeno da se proširi sistematizacija radnih mjesta tužene i apelantu ponudi izmijenjen ugovor o radu] detaljno pojasnio na str. od 6 do 8 obrazloženja presude, naglasivši da se pravilnost navedenih odluka ne može ispitati zbog toga što je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo na činjenice koje nisu u potpunosti utvrđene. Odluka o zakonitosti pobijanih odluka se nije mogla donijeti, a da prethodno nije bilo jasno razgraničeno u kom radnopravnom statusu je bio apelant u momentu donošenja pobijanih odluka.

21. S druge strane, prema ocjeni revizijskog vijeća Suda BiH, odluka kojom je odbijen zahtjev za isplatu plaća u iznosu od 91.232,63 KM, poreza i doprinosa na navedeni iznos, te regresa za 2017. godinu (stav II tač. 4, 5, 6. i 7. izreke prvostepene presude) zasnovana je na pravilnoj primjeni materijalnog prava, što apelantovu reviziju u ovom dijelu čini neosnovanom. S tim u vezi, revizijsko vijeće Suda BiH je navelo da je presudom tog suda od 24. maja 2016. godine tužena bila obavezana na vraćanje apelanta na poziciju generalnog sekretara i isplatu pripadajućih plaća, doprinosa, poreza od 26. januara 2012. do 31. januara 2016. godine, te regresa za godine 2013, 2014. i 2015. godinu. Nakon što je 28. septembra 2016. godine primio drugostepenu presudu od 19. septembra 2016. godine, apelant je od tužene tražio dobrovoljno ispunjenje nenovčane činidbe i novčanih obaveza. Tužena je u dobrovoljnom roku izvršila isplatu novčanih potraživanja utvrđenih navedenom pravosnažnom presudom, ali nije vratila apelanta na poziciju generalnog sekretara čiji je rok za dobrovoljno izvršenje istekao 13. oktobra 2016. godine. S obzirom na to da se, shodno odredbi člana 211. ZIP, za prijedlog za vraćanje na rad vezuje mogućnost naplate plaća dospjelih od pravosnažnosti presude pa nadalje, a ocjenjujući da u roku iz člana 210. ZIP-a apelant nije podnio prijedlog za vraćanje na rad, prema ocjeni revizijskog vijeća Suda BiH, apelantu ne pripada pravo na naknadu potraživanih plaća, poreza i doprinosa za period od 1. novembra 2016. godine do 31. jula 2018. godine, kao ni pravo na naknadu za regres za 2017. godinu, jer se radi o periodu koji je nastupio nakon stjecanja pravosnažnosti presude Suda BiH od 24. maja 2016. godine. Dakle, apelant je imao na raspolaganju redovna pravna sredstva putem kojih je mogao ostvariti pravo na potraživane naknade, a koju radnju je propustio preduzeti, slijedom čega je revizijsko vijeće Suda BiH tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbilo kao neosnovan.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. U suštini, apelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant ističe da apelaciju podnosi protiv dijela osporene odluke kojom je meritorno odbijen njegov tužbeni zahtjev za naknadu plaća, poreza i doprinosa za period od 1. novembra 2016. godine do 31. jula 2018. godine, kao i prava na naknadu za regres i zimnicu (prema signaturi iz prvostepene presude: st. I i II tač. 4, 5, 6. i 7. izreke prvostepene presude). Smatra da mu je povrijeđeno i pravo na obrazloženu odluku, zato što je revizijsko vijeće Suda BiH u dijelu osporene odluke dalo pravno nedovoljno, zakonski neutemeljeno i u odnosu na apelanta diskriminirajuće obrazloženje, čime je Sud BiH doveo u pitanje suštinu samog radnog odnosa kao pravnog odnosa između poslodavca i zaposlenika uređenog zakonom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

24. Nadalje, apelant smatra da je sud u okviru svoje obaveze da pravično sudi morao krenuti od premise da je tužena apelantu 14. decembra 2016. godine priznala status svog zaposlenika i, shodno tome, presuditi i posljedične zahtjeve apelanta za novčana potraživanja, a koji proizlaze iz njegovog radnopravnog statusa. I formalna i pravna logika u konkretnom slučaju je vrlo jednostavna: ukoliko poslodavac priznaje zaposleniku radnopravni status, onda je dužan isplatiti sve naknade koje mu iz osnova radnog odnosa pripadaju. Smatra da je odluka revizijskog vijeća da potvrdi odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu plaća, naknadu uz plaće i poreze i doprinose na poziciji generalnog sekretara tužene za naznačeno razdoblje u direktnoj kontradikciji sa razlozima te odluke kojom je odlučeno o zakonitosti pobijanih odluka tužene [Odluka tužene od 14. decembra 2016. godine kojom je odlučeno o prestanku važenja Odluke o imenovanju generalnog sekretara tužene od 26. januara 2011. godine, te kojom je odlučeno da se proširi sistematizacija radnih mjesta tužene i apelantu ponudi izmijenjen ugovor o radu]. Konačno, ističe da je osporena odluka o potvrđivanju odbijanja tužbenog zahtjeva za naknadu plaća, naknadu uz plaće, poreza i doprinosa u naznačenom razdoblju direktno suprotna rezultatima dokaznog postupka, kontradiktorna, i kao takva rezultat kršenja apelantovog prava na pravično suđenje očigledno proizvoljnom primjenom ZPP, ZIP-a i Zakona o radu u institucijama BiH.

II.Odgovor na apelaciju

25. Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje kod navoda iz obrazloženja pobijane odluke od 19. decembra 2019. godine. U odnosu na navedene povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Sud BiH je istaknuo da razlozi navedeni u apelaciji nisu osnovani, te da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

26. Tužena je navela da navodi iz apelacije ničim ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost presuda navedenih u apelaciji, a Sud BiH je u provedenom postupku postupio u svemu prema pravilima parničnog postupka, i to odredbama čl. 12, 13. i 90. ZPP, pri tome izvodeći pravilne zaključke iz utvrđenog činjeničnog stanja i dajući valjane razloge za svoju odluku. V.Relevantni propisi

27. Zakon o izvršnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 18/03) u relevantnom dijelu glasi:

Rok za podnošenje prijedloga za izvršenje Član 210.

Prijedlog za izvršenje iz člana 209. ovog zakona može se podnijeti u roku od trideset dana od dana kada je povjerilac stekao pravo da taj prijedlog podnese.

Naknada plaće u slučaju vraćanja zaposlenika na rad Član 211.

Povjerilac koji je podnio prijedlog da bude vraćen na posao, odnosno u službu može predložiti da Sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je dužnik dužan isplatiti na ime plaće mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovno ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa.

Prijedlog za naknadu može se spojiti s prijedlogom za izvršenje radi vraćanja na rad ili može biti podnesen naknadno do završetka izvršnog postupka.

Rješenje kojim se prijedlog za naknadu prihvata ima djejstvo rješenja kojim se utvrđuje postojanje obaveze dužnika i djejstvo rješenja o izvršenju i može biti provedeno prije njegove pravosnažnosti.

Dužnik može predložiti da se rješenje iz stava 3. ovog člana stavi van snage, ako su se nakon njegovog donošenja izmijenile okolnosti na osnovu kojih je doneseno. Mjesečna naknada plaće određuje se u iznosu koji bi povjerilac ostvario da je bio na radu, a obuhvata i plaćanje poreza te drugih davanja po osnovu plaće.

28. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 026574 19 Rev od 19. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 30. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 24. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant pobija osporenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 49/18 od 15. januara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

37. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. U suštini, smatra da je osporena odluka o potvrđivanju odbijanja tužbenog zahtjeva za naknadu plaća, naknadu uz plaće, poreza i doprinosa u naznačenom razdoblju direktno suprotna rezultatima dokaznog postupka, da je kontradiktorna i da je kao takva rezultat kršenja apelantovog prava na pravično suđenje očigledno proizvoljnom primjenom ZPP, ZIP-a i Zakona o radu u institucijama BiH. Također, apelant smatra da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde obuhvaćene pravom na pravično suđenje.

38. U vezi sa apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

40. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom revizionog vijeća Suda BiH, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu da mu isplati naknadu plaća, poreza i doprinosa za period od 1. novembra 2016. godine do 31. jula 2018. godine, kao i prava na naknadu za regres i zimnicu, dok je apelantova revizija usvojena u dijelu kojim je tražio poništenje Odluke tužene od 14. decembra 2016. godine [kojom je odlučeno o prestanku važenja Odluke o imenovanju generalnog sekretara tužene od 26. januara 2011. godine, te kojom je odlučeno da se proširi sistematizacija radnih mjesta tužene i apelantu ponudi izmijenjen ugovor o radu]. Apelant pobija osporenu presudu u dijelu kojim je meritorno odbijen njegov tužbeni zahtjev za naknadu plaća, poreza i doprinosa za period od 1. novembra 2016. godine do 31. jula 2018. godine, kao i prava na naknadu za regres i zimnicu (prema signaturi iz prvostepene presude: st. I i II tač. 4, 5, 6. i 7. izreke prvostepene presude). Pri tome Ustavni sud zapaža da je revizijsko vijeće Suda BiH u obrazloženju osporene odluke navelo da je presudom Suda BiH od 24. maja 2016. godine tužena obavezana na vraćanje apelanta na poziciju generalnog sekretara i isplatu pripadajućih plaća, doprinosa, poreza od 26. januara 2012. do 31. januara 2016. godine, te regresa za godine 2013, 2014. i 2015. godinu (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4947/16 od 6. decembra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude dalje proizlazi da je apelant, nakon što je 28. septembra 2016. godine primio drugostepenu presudu od 19. septembra 2016. godine, od tužene tražio dobrovoljno ispunjenje nenovčane činidbe i novčanih obaveza, te da je tužena u dobrovoljnom roku izvršila isplatu novčanih potraživanja utvrđenih navedenom pravosnažnom presudom, ali da ga nije vratila na poziciju generalnog sekretara čiji je rok za dobrovoljno izvršenje istekao 13. oktobra 2016. godine. Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće Suda BiH u tom pravcu pojasnilo da se, shodno odredbi člana 211. ZIP-a, za prijedlog za vraćanje na rad vezuje mogućnost naplate plaća dospjelih od pravosnažnosti presude pa nadalje, a ocjenjujući da u roku iz člana 210. ZIP-a apelant nije podnio prijedlog za vraćanje na rad (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1625/17 od 10. aprila 2019. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba), reviziono vijeće je zaključilo da apelantu ne pripada pravo na naknadu potraživanih plaća, poreza i doprinosa za sporni period, kao ni pravo na naknadu za regres, jer se radi o periodu koji je nastupio nakon stjecanja pravosnažnosti presude Suda BiH od 24. maja 2016. godine. Imajući u vidu da je apelant imao na raspolaganju redovna pravna sredstva putem kojih je mogao ostvariti pravo na potraživane naknade, a koju radnju je propustio preduzeti, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku revizionog vijeća Suda BiH kojim je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan u osporenom dijelu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće Suda BiH, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporene odluka eksplicitno obrazložilo zašto nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plaća, poreza, doprinosa, regresa i zimnice za sporni period. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, suprotno apelantovim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava na njegovu štetu. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude sa odredbama propisa na koje se taj sud pozvao u osporenoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemente koji ukazuju na to da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a koje okolnosti bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

41. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

42. Apelant se u apelaciji pozvao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantova argumentacija u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava). S obzirom na to Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na imovinu, u suštini, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje pozivanje na povredu prava na imovinu, također, smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je revizijsko vijeće Suda BiH, koje je u konkretnom slučaju donijelo konačnu odluku, odbilo apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu plaća, poreza, doprinosa, regresa i zimnice za sporni period, pri čemu je detaljno i jasno obrazložilo svoju odluku uz pozivanje na relevantne propise materijalnog prava ZIP-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

44. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-764/20 (F. J.) | Sudska praksa | Aktio