Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-823/20 (Općina Kakanj)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 291
- Zakon o rudarstvu Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 291
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 291
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-823/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 823/20, rješavajući apelaciju Općine Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Kakanj podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 042062 19 Gž od 11. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 042062 17 P od 29. maja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Općina Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Kakanj, kao zakonski zastupnik, podnijela je 3. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 042062 19 Gž od 11. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 042062 17 P od 29. maja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i punomoćnika tužitelja Midheta Kovača i Muamere Dragović (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 16. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelji su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. do 26. jula 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužitelji su 28. septembra 2017. godine pokrenuli parnični postupak protiv JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo - ZD RMU „Kakanj“ d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelantice (zajedno u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete nastale na stambenom i pomoćnom objektu tužitelja uslijed klizišta.
6. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je donio Presudu broj 36 0 P 042062 17 P od 29. maja 2019. godine kojom je tuženim naloženo da tužiteljima na ime naknade materijalne štete na stambenom objektu u Kaknju isplate iznos od 6.350,00 KM, odnosno iznos od po 3.175,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana nastanka štete (4. januara 2015. godine), dok je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu kojim su tužitelji na ime iste naknade potraživali iznos od 15.000,00 KM, odnosno iznos od po 7.500,00 KM, uz obavezivanje parničnih stranaka na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Općinski sud je tokom postupka proveo veliki broj dokaza, uključujući i dokaz vještačenjima, te je ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da se u konkretnom slučaju radi o sporu iz osnova odgovornosti za štetu po odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem tužitelji tvrde da je prvotuženi na prostoru lokaliteta Bare, u čijoj se neposrednoj blizini nalazio objekt tužitelja, vršio radove odlaganja jalove mase, te je bio u obavezi da nakon prestanka izvođenja tih radova izvrši sanaciju i rekonstrukciju rudarskih radova na okoliš, što je prvotuženi propustio da uradi, pa je zbog takvog ponašanja, tužiteljima na njihovim nekretninama nastala šteta. Općinski sud je, također, zaključio da, shodno navedenom, tužitelji imaju pravo na sudsku zaštitu i pored činjenice što su bili učesnici upravnog postupka, u smislu Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti), koji uređuje pitanje prava i obaveza općine u slučaju da dođe do prirodne nepogode. Tužitelji imaju pravo da osnovanost tužbenog zahtjeva dokazuju u sudskom postupku, pa je, shodno tome, prigovor apsolutne i stvarne nenadležnosti suda neosnovan.
8. Prigovor zastare potraživanja je, prema ocjeni Općinskog suda, također neosnovan, budući da potraživanje naknade štete, u smislu člana 371. stav 1, zastarijeva za tri godine, a u konkretnom slučaju štetni događaj se desio 4. januara 2015. godine, a tužba je podnesena 28. septembra 2017. godine, dakle, nije protekao trogodišnji rok zastare potraživanja.
9. Odgovornost prvotuženog, po ocjeni Općinskog suda, postoji po osnovu objektivne odgovornosti, a na tužiteljima je bilo da dokažu da je uzrok oštećenja, odnosno nastanka štete, djelatnost kojom se bavi prvotuženi, a vještačenjem je dokazano da je djelatnost prvotuženog jedini uzročnik oštećenja na objektu tužitelja (eksploatacija uglja predstavlja opasnu djelatnost), a ne viša sila. Vještačenjem je utvrđeno da tržišna vrijednost stambenog objekta tužitelja iznosi 21.300,00 KM (iznos koji su tužitelji potraživali u predmetnoj parnici na ime štete koja je nastala na stambenom objektu).
10. Dakle, Općinski sud je procijenio da je prvotuženi odgovoran za nastalu štetu na stambenom objektu. Prvotuženi je svojom dozvoljenom djelatnošću prouzrokovao štetu, ali je zahtjev za naknadu štete na stambenom objektu samo djelimično osnovan, jer su tužitelji djelomično obeštećeni od apelantice iznosom od 15.000,00 KM, koji je tužiteljima isplaćen prije podnošenja tužbe. Navedeni iznos tužiteljima je isplaćen na osnovu odredbe člana 184. stav 1. tačka 6. Zakona o zaštiti, kojom je propisano da općina finansira saniranje dijela štete nastale prirodnom i drugom nesrećom, shodno svojim mogućnostima. Neosnovanim je ocijenjen prigovor tužitelja da su tuženi ove činjenice trebali dokazivati ekonomskim vještačenjem, jer su na navedene okolnosti provedeni dokazi (uplatnice na ime tužitelja, zaključci općinskog načelnika, izjave tužitelja u kojima se jasno navodi svrha uplata).
11. Ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka Općinski sud je utvrdio da ne postoji bilo kakav doprinos tužitelja nastanku štete, jer je osnovni uzrok štete propust prvotuženog da izvrši rekultivaciju i sanaciju odlagališta jalovine. Bespravna izgradnja pomoćnih objekata tužitelja predstavljala je samo dodatni faktor za nastanak štete bez kojeg bi se šteta, prema mišljenju vještaka, dogodila u svakom slučaju.
12. Odgovornost apelantice, po ocjeni Općinskog suda, temelji se na odredbi člana 172. stav 1. ZOO u vezi sa propustom apelantice koja je izdala građevinsku i upotrebnu dozvolu za stambeni objekt tužitelja, a da pri tome nije vodila računa o opasnostima koje prijete od vještački formirane deponije odlagališta. Vještačenjem je utvrđeno da su službe apelantice, koje su vodile proces urbanizacije tog dijela terena, napravile previd da postoji mogućnost odronjavanja dijela deponije, pa je uslijed toga, prilikom izdavanja urbanističke i građevinske dozvole, zanemarena činjenica da se u neposrednoj blizini ovih objekata nalazi odlagalište jalovine, koje nije rekultivirano i koje je predstavljalo potencijalnu opasnost za objekte i živote tužitelja u smislu odronjavanja tla. Shodno navedenom, Općinski sud je ocijenio da postoji odgovornost apelantice za nastalu štetu na stambenom objektu tužitelja. Prema ocjeni Općinskog suda, izdavanje odobrenja za građenje garantira sigurnost građenja na odobrenoj lokaciji, pa propust nadležnog organa uprave da u postupku izdavanja odobrenja zanemari činjenicu da se odobrenje za izgradnju odobrava u neposrednoj blizini odlagališta jalovine, na kojem nije izvršena rekultivacija i sanacija zbog čega je došlo do odrona tla koje je uzrokovalo štetu na objektu tužitelja, predstavlja nezakonit i nepravilan rad u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO (deponirani materijal je nastao uslijed eksploatacije uglja koja je na tom području vršena od 1920. do 1965. godine, a odlagani materijal je deponiran od ranih 50-ih do 1963. godine, urbanistička saglasnost je izdata 1985. godine, dok su odobrenje za gradnju i upotrebna dozvola izdate 1986. godine).
13. Općinski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu štete na pomoćnim objektima iz razloga što su navedeni objekti izgrađeni bez dozvola, tj. bespravno. Potom se Općinski sud pozvao na odredbu člana 206. stav 1. ZOO, prema kojoj za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno svi učesnici odgovaraju solidarno, bez obzira na stepen krivice i udio u prouzrokovanju štete. Na dosuđeni iznos naknade štete dosuđena je zatezna kamata od dana njenog nastanka u skladu sa praksom Ustavnog suda zauzetom, između ostalog, u Odluci broj AP 1367/08 od 13. septembra 2007. godine.
14. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredaba ZPP, i to člana 386. stav 2, člana 387, člana 393. stav 2. i člana 395. ZPP, a visina troškova odmjerena je razmjerno uspjehu tužitelja u pojedinim fazama postupka u odnosu na opredijeljeni tužbeni zahtjev (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. 32-34 obrazloženja).
15. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Kantonalni sud je žalbe tuženih odbio, dok je žalba tužitelja djelomično uvažena, i to u dijelu troškova postupka, a u ostalom dijelu žalba je odbijena (sve preciznije navedeno u izreci presude). Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelantica žalbu izjavila zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se žalba usvoji, osporena presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na apelanticu uz obavezivanje tužitelja na naknadu troškova postupka u cijelosti.
16. Suprotno žalbenim prigovorima, Kantonalni sud je ocijenio da se za osporenu odluku ne bi moglo reći da je u suprotnosti sa činjeničnim stanjem u spisu, da je pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje rezultat povrede pravila o ocjeni dokaza iz člana 8. ZPP, a da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo rezultat zanemarivanja pozitivnih propisa na osnovu kojih bi se imalo odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu. Na osnovu tačnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno primijenio materijalno pravo, i to odredbe ZOO (čl. 154, 155, 172, 173, 174, 177, 185, 186, 189, 190, 206, 277. i 376), kao i odredbe člana 184. stav 1. tačka 6. Zakona o zaštiti, te djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Tvrdnje apelantice da je tužiteljima šteta na stambenom objektu nastala kao posljedica propusta prvotuženog zbog neadekvatne izvedbe odlagališta, prvotuženi nije izvršio sanaciju zemljišta i otklonio posljedice pri izvođenju rudarskih radova, a da je urbanistička saglasnost izdata nakon uređenog geomehaničkog elaborata nemaju uporište u stanju spisa. Naime, prvostepeni sud je pravilno utvrdio odgovornost apelantice koja se temelji na članu 172. stav 1. ZOO, što je jasno utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka geološke struke, koji se o tome i usmeno izjasnio na ročištu održanom 25. februara 2019. godine, odgovarajući na primjedbe parničnih stranaka.
17. Kantonalni sud je ocijenio irelevantnim prigovore apelantice da je ona tužiteljima isplatila iznos od 15.000,00 KM s obzirom na pravilo o solidarnim obavezama u smislu odredaba člana 414. ZOO, pa je stoga nebitno koliko je apelantica platila od tog iznosa, jer ona u svakom slučaju odgovara za isplatu cijelog iznosa kao i prvotuženi. Eventualni odnosi između tuženih u vezi sa ispunjenjem solidarne obaveze su pitanja koja mogu biti predmet drugog postupka, a ne predmetnog.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelantica se poziva na kršenje ustavnih prava, i to člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. U iscrpnim navodima apelantica osporava svoju odgovornost za nastalu štetu, te u tom pravcu iznosi podatke na temelju kojih tvrdi da ona ne snosi nikakvu odgovornost za nastalu štetu. Zatim, apelantica ističe da je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporila osnovanost i, opreza radi, visinu tužbenog zahtjeva, te je istakla i prigovor stvarne nenadležnosti suda, prigovor nedostatka pasivne legitimacije na njenoj strani i zastarjelosti potraživanja, jer je postupak za naknadu štete izazvane prirodnom nesrećom, u smislu Zakona o zaštiti, u nadležnosti organa uprave, a ne suda, jer se šteta nadoknađuje na osnovu Zakona o zaštiti, te Uredbe o jedinstvenoj metodologiji za procjenu šteta od prirodnih i drugih nesreća. Apelantica ističe da je po navedenim aktima tužiteljima isplatila štetu u iznosu od 15.000,00 KM po osnovu štete na stambenom objektu i kućnom inventaru (odnosno po 7.500,00 KM) i da u predmetnom postupku nije mogla biti pasivno legitimirana. U vezi s tim, ističe da tužitelji i sami navode da je aktiviranjem rudničke deponije došlo do klizišta, a deponija je, shodno članu 9. Zakona o rudarstvu, rudarski objekt. Istim zakonom je propisano (član 61) da privredno društvo pokriva sve troškove za otklanjanje šteta nastalih kao posljedica rudarskih radova. Apelantica je, u smislu Zakona o rudarstvu, ukazala koju je proceduru prvotuženi trebalo da preduzme u slučaju potpune ili trajne obustave izvođenja rudarskih radova na eksploataciji mineralnih sirovina, i to prema nadležnom Ministarstvu za rudarstvo, odnosno inspekciji za okoliš za šta apelantica nije nadležna, niti je u tom pravcu bila ovlaštena da provodi inspekcijski nadzor, niti da izdaje rješenja za otvaranje ili zatvaranje rudarskih objekata. Nepostojanje odgovornosti na strani apelantice vidljivo je iz zapisnika o inspekcijskim nadzorima iz kojih je proizašlo da prvotuženi nema urađen rudarski projekt sanacije i rekultivacije ograničenog lokaliteta Bare na kojem je trajno obustavio radove, niti je izvršio potrebnu sanaciju deponije, pa iz svega proizlazi da odgovornost za štetu leži isključivo na prvotuženom. Apelantica problematizira izreku prvostepene presude koja je nejasna, nerazumljiva i kontradiktorna i suprotna odredbama ZOO (čl. 412. i 414,). Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelantice, očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo, zaključivši da je prvostepeni sud obavezao tužene da tužiteljima naknade štetu i da su irelevantni navodi apelantice da je ona već isplatila 15.000,00 KM s obzirom na pravila o solidarnim obavezama u smislu člana 414. ZOO. Donošenjem ovakve odluke sud je proizvoljno primijenio materijalno pravo. Dakle, u postupku je utvrđeno da je samo apelantica uplatila iznos od 15.000,00 KM, koji je umanjen i u odnosu na prvotuženog, što je proizvoljno. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelanticinih ustavnih prava, da se osporena presuda Kantonalnog suda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud i Općinski sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. Navedeni sudovi su istakli da u cijelosti ostaju kod razloga datih u obrazloženju osporenih presuda.
20. Tužitelji su u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenili neosnovanim jer u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava apelantice na koje se u apelaciji neosnovano pozvala, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 291. stav (1) (1) Stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list R BiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima a koji u relevantnom dijelu glasi:
PROUZROKOVANJE ŠTETE
OPŠTA NAČELA
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
ODGOVORNOST VIŠE LICA ZA ISTU ŠTETU
Solidarna odgovornost Član 206. stav (1) (1) Za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno, svi učesnici odgovaraju solidarno.
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.
OBAVEZE SA VIŠE DUŽNIKA I POVERILACA
DELJIVE OBAVEZE
Deljenje obaveze i potraživanja Član 412.
(1) Obaveza je deljiva ako se ono što se duguje može podeliti i ispuniti u delovima koji imaju ista svojstva kao i celi predmet, i ako ono tom podelom ne gubi ništa od svoje vrednosti, inače obaveza je nedeljiva.
(2) Kad u nekoj deljivoj obavezi ima više dužnika, obaveza se deli među njima na jednake delove, ako nije određena drukčija podela, i svaki od njih odgovara za svoj deo obaveze.
(3) Kad u nekoj deljivoj obavezi ima više poverilaca, potraživanje se deli među njima na jednake delove, ako nije što drugo određeno, i svaki poverilac može zahtevati samo svoj deo potraživanja.
SOLIDARNE OBAVEZE I - SOLIDARNOST DUŽNIKA
Sadržina solidarnosti dužnika Član 414.
(1) Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara poveriocu za celu obavezu i poverilac može zahtevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju. (2) Od više solidarnih dužnika, svaki može dugovati sa drugim rokom ispunjenja, pod drugim uslovima i uopšte sa različitim odstupanjima.
23. Zakon o rudarstvu („Službene novine Federacije BiH“ broj 26/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 58.
Potpuna i trajna obustava rudarskih radova U slučaju da privredno društvo iz bilo kojeg razloga odluči potpuno i trajno obustaviti izvođenje rudarskih radova na eksploataciji mineralnih sirovina na svim objektima ili na samo jednom objektu na kojem se izvode rudarski radovi, mora pri tome poštovati odredbe ovog zakona.
Potpunu ili trajnu obustavu izvođenja rudarskih radova eksploatacije mineralnih sirovina privredno društvo mora prijaviti Federalnom ministarstvu, odnosno kantonalnom ministarstvu nadležnom za rudarstvo i nadležnoj rudarskoj inspekciji u roku od 15 dana prije početka obustave radova.
Federalno ministarstvo, odnosno kantonalno ministarstvo nadležno za rudarstvo može imenovati komisiju koja će na licu mjesta provjeriti razloge obustave radova. Privredno društvo mora komisiji predočiti dokumentaciju na osnovu koje je izvodilo radove na eksploataciji mineralnih sirovina i donijelo odluku o potpunoj i trajnoj obustavi izvođenja radova, kao i rudarski projekt zatvaranja rudarskog objekta na kojem prestaje eksploatacija.
U sastav komisije iz stava 3. ovog člana pored predstavnika Federalnog ministarstva, odnosno kantonalnog ministarstva nadležnog za rudarstvo imenuju se i predstavnici Federalnog ministarstva prostornog uređenja, Federalnog ministarstva okoliša i turizma, odnosno kantonalnih ministarstava nadležnih za prostorno uređenje i okoliš.
Poslije izvršenog pregleda komisija sačinjava zapisnik sa prijedlozima daljnjih mjera i dostavlja ga Federalnom ministarstvu, odnosno kantonalnom ministarstvu nadležnom za rudarstvo. Zapisnik predstavlja stručnu podlogu za izdavanje dozvole za obustavu eksploatacije iz člana 42. ovog zakona.
Član 59.
Sanacija i rekultivacija posljedica rudarskih radova na okoliš Poslije dobijanja dozvole za obustavu eksploatacije mineralne sirovine iz člana 37. tačka 2. ovog zakona, privredno društvo mora izvršiti konačnu sanaciju zemljišta i rekultivaciju okoliša i otkloniti posljedice nastale pri izvođenju rudarskih radova, a na osnovu projekta sanacije i rekultivacije.
Privredno društvo dužno je, prema projektu izvođenja rudarskih radova, u kontinuitetu vršiti sanaciju zemljišta i tehničku rekultivaciju devastiranih površina nastalih usljed rudarskih radova.
Prije obavljanja konačne sanacije privredno društvo dužno je provesti mjere osiguranja kako bi se trajno isključile opasnosti po život i zdravlje ljudi i imovine i mogući uzročnici zagađenja okoliša, odnosno štete na objektima i okolišu.
O izvršenim radnjama iz st. 1., 2. i 3. ovog člana privredno društvo dužno je obavijestiti Federalno ministarstvo, odnosno kantonalno ministarstvo nadležno za rudarstvo, nadležnu rudarsku inspekciju i federalnu, odnosno kantonalnu inspekciju za okoliš.
Federalno ministarstvo, odnosno kantonalno ministarstvo nadležno za rudarstvo na osnovu obavještenja iz stava 4. ovog člana izvršit će tehnički pregled kojim će se utvrditi da li je sanacija i rekultivacija okoliša izvedena u saglasnosti sa rudarskim projektom i da li su provedene mjere iz stava 3. ovog člana dovoljne, o čemu će izdati potvrdu privrednom društvu. Ako provedene mjere nisu dovoljne naredit će se privrednom društvu da u određenom roku otkloni utvrđene nedostatke.
Ako privredno društvo ne postupi po nalogu iz stava 5. ovog člana, Federalno ministarstvo, odnosno kantonalno ministarstvo nadležno za rudarstvo provest će potrebne mjere sigurnosti na trošak privrednog društva.
U obavljanju tehničkog pregleda iz stava 5. ovog člana učestvuju i predstavnici Federalnog ministarstva, odnosno kantonalnih ministarstava nadležnih za rudarstvo, nadležnih ministarstava za prostorno uređenje, okoliš i turizam i poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo.
Troškove tehničkog pregleda snosi privredno društvo.
Član 61.
Otklanjanje posljedica rudarskih radova Privredno društvo pokriva sve troškove za otklanjanje šteta nastalih kao posljedica rudarskih radova.
24. Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine Federacije BiH" br. 39/03, 22/06 i 43/10) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
I - OSNOVNE ODREDBE
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se sistem zaštite i spašavanja ljudi, biljnog i životinjskog svijeta, materijalnih, kulturnih, historijskih i drugih dobara i okoliša (u daljem tekstu: ljudi i materijalna dobra) od prirodnih nepogoda, tehničko-tehnoloških, ekoloških i drugih nesreća ili ratnih opasnosti (u daljem tekstu: prirodne i druge nesreće), prava i dužnosti građana i organa Federacije, kantona i općina, privrednih društava i drugih pravnih lica, te druga pitanja od značaja za oblast zaštite i spašavanja od prirodnih i drugih nesreća u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), a u skladu sa Okvirnim zakonom o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih ili drugih nesreća u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 50/08 - u daljnjem tekstu: Okvirni zakon o zaštiti i spašavanju).
Član 2.
Zaštita i spašavanje od prirodnih i drugih nesreća obuhvata: programiranje, planiranje, organiziranje, obučavanje i osposobljavanje, provođenje, nadzor i finansiranje mjera i aktivnosti za zaštitu i spašavanje od prirodnih i drugih nesreća s ciljem sprečavanja opasnosti, smanjenja broja nesreća i žrtava, te otklanjanja i ublažavanja štetnih djelovanja i posljedica prirodnih i drugih nesreća.
Poslovi zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća su od općeg interesa za Federaciju.
Član 184. stav (1) tačka 6) Općina finansira:
6) saniranje dijela šteta nastalih prirodnom i drugom nesrećom u skladu sa svojim materijalnim mogućnostima;
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 36 0 P 042062 19 Gž od 11. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 8. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Ustavni sud zapaža da apelantica iznosi prigovor nedostatka pasivne legitimacije na svojoj strani, tvrdeći da pasivna legitimacija za naknadu štete, shodno Zakonu o rudarstvu, u konkretnom slučaju leži isključivo na prvotuženom. Apelantica ukazuje i na kontradiktornost izreke prvostepene presude na šta je bezuspješno ukazala u žalbi. Navodi, također, da je ona svoju obavezu prema tužiteljima izmirila na temelju Zakona o zaštiti, te da shodno tome nije postojao niti jedan razlog da se apelantica i u sudskom postupku obaveže na naknadu, pogotovo ne na način kako je to učinjeno izrekom prvostepene presude. Zbog svega navedenog, smatra da su redovni sudovi osporene odluke utemeljili na proizvoljnoj primjeni prava.
33. U vezi sa prigovorom o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
35. Ustavni sud podsjeća da stvarna legitimacija (legitimatio ad causam) predstavlja pitanje materijalnog prava, koje označava materijalnopravnu vezu koja postoji između tužitelja, odnosno tuženog u odnosu na predmet. Tuženi je pasivno legitimiran ukoliko prema njemu, a ne prema nekom drugom, treba da bude usmjeren tužbeni zahtjev. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da za nastalu štetu na stambenim objektima tužitelja odgovaraju solidarno prvotuženi (zbog propusta da izvrši rekultivaciju i sanaciju odlagališta jalovine) i apelantica (član 206. stav 1. ZOO), pri čemu nije utvrđen bilo kakav doprinos tužitelja nastanku štete. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi pasivnu legitimaciju apelantice utemeljili na objektivnoj odgovornosti (član 172. stav 1. ZOO) u vezi sa propustom apelantice (koja je izdala sve potrebne dozvole za izgradnju i upotrebu stambenih objekata tužitelja) o opasnostima koje su prijetile stambenim objektima od vještački formirane deponije odlagališta jalovine, jer je vještačenjem utvrđeno da je apelantica vodila postupak urbanizacije tog dijela terena, previdjevši da postoji mogućost odronjavanja dijela deponije. Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova o pasivnoj legitimaciji apelantice ne uočava proizvoljnost.
36. U vezi sa prigovorima apelantice kojim osporava izreku prvostepene presude tvrdeći da je nejasna, kontradiktorna i suprotna odredbama ZOO, Ustavni sud zapaža da je apelantica u žalbi iznijela iste prigovore koje je Kantonalni sud odbio kao neosnovane, uz obrazloženje da je riječ o solidarnoj obavezi, u smislu člana 414. ZOO, kod koje svaki dužnik povjeriocu odgovara za cijelu obavezu, te da je stoga nebitno koliko je apelantica platila tužiteljima od potraživanog iznosa, jer dužnici kod solidarne obaveze odgovaraju za isplatu cijelog iznosa, a da se međusobni odnosi dužnika, po osnovu ispunjenja solidarne obaveze, mogu riješiti izvan predmetnog postupka. Uostalom, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu ni obavezali apelanticu da ponovo tužiteljima plati iznos koji je već isplatila (u tom dijelu odbijeni su zahtjevi tužitelja da im tuženi isplate iznose od po 7.500,00 KM koje je apelantica već isplatila), već su tuženi obavezani da tužiteljima isplate iznos od po 3.175,00 KM sa pripadajućim kamatama, pri čemu apelantici, kao što su i redovni sudovi obrazložili, ostaje mogućnost da se u drugom postupku regresira od prvotuženog za iznos koji je već isplatila, odnosno iznos koji bude uplatila tužiteljima kao solidarni dužnik.
37. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu i razmotrili, te odbili prigovore apelantice o nenadležnosti suda i zastari potraživanja, što su dovoljno jasno obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti (vidi tač. 7. i 8. ove odluke). U vezi sa pozivanjem apelantice na odredbe Zakona o rudarstvu, prema kojima odgovornost za nastalu štetu leži isključivo na prvotuženom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nesporno utvrdili odgovornost prvotuženog za nastalu štetu, ali su na temelju provedenih dokaza utvrdili da tuženi odgovaraju solidarno, što su redovni sudovi i obrazložili. Imajući u vidu apelacione prigovore u svjetlu obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su izneseni prigovori u vezi sa proizvoljnom primjenom prava opravdani.
38. Konačno, apelantica ne tvrdi da joj je tokom postupka bilo uskraćeno procesno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno sa ostalim parničnim strankama (da predlaže dokaze, koristi pravne lijekove, ističe prigovore i sl.), osim što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, što je Ustavni sud već ocijenio neutemeljenim, pa Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno ustavno pravo apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
39. U vezi sa pozivanjem apelantice na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava u suštini veže za pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već ocijenio neosnovanim prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi (saglasno) utvrdili da apelantica i prvotuženi solidarno odgovaraju za nastalu štetu na stambenom objektu tužitelja, što su sudovi u svojim odlukama dovoljno jasno obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, na šta je apelantica neosnovano ukazala.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić