Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-738/20 (D. P.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Disciplinski postupak
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine · čl. 144
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-738/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 738/20, rješavajući apelaciju Dejana Pudara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Dejana Pudara.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Suda BiH broj S1 3 P 022488 19 Rev 2 od 13. decembra 2019. godine.
Predmet se vraća Sudu BiH koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu BiH da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dejan Pudar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnio je 21. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 022488 19 Rev 2 od 13. decembra 2019. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 022488 19 Gž 4 od 12. aprila 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Agencije za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. i 9. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i tužena su odgovore na apelaciju dostavili 14. i 16. jula 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlučujući u ponovnom postupku, Sud BiH je nakon glavne rasprave održane 10. oktobra 2017. godine (ispravno 2018. godine) donio Presudu broj S1 3 P 022488 16 P 2 od 9. novembra 2018. godine kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je stavom I izreke poništena kao nezakonita odluka tužene od 18. aprila 2016. godine kojom je utvrđeno da je apelant počinio teže povrede službene dužnosti. Stavom II izreke poništeno je kao nezakonito rješenje tužene od 30. maja 2016. godine kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena na odluku od 18. aprila 2016. godine. Stavom III izreke poništeno je rješenje tužene o prestanku radnog odnosa apelantu od 31. maja 2016. godine kao nezakonito. Stavom IV izreke naloženo je tuženoj da apelanta „vrati na radno mjesto glavni blagajnik, opisano pod rednim brojem 82 Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta [tužene] ili na drugo odgovarajuće radno mjesto“. Stavom V izreke obavezana je tužena da apelantu isplati razliku plaća za period od 1. februara 2016. do 1. juna 2016. godine u iznosu od 1.764,00 sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom VI izreke naloženo je tuženoj da apelantu obračuna i uplati obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na razliku neisplaćene plaće za period od 1. februara 2016. do 1. juna 2016. godine, kao i obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na neisplaćene plaće za period od 1. juna 2016. godine pa sve do vraćanja na posao. Stavom VII izreke obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.468,00 KM.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant 14. jula 2016. godine podnio tužbu protiv tužene s prijedlogom da sud donese presudu kao u izreci, te da je prvostepeno vijeće Suda BiH presudom od 15. augusta 2017. godine, koja je potvrđena presudom drugostepenog vijeća Suda BiH od 3. novembra 2017. godine, odbilo kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Odlukom revizionog vijeća Suda BiH od 5. aprila 2018. godine ukinuta je drugostepena presuda i predmet je vraćen drugostepenom vijeću na ponovni postupak u kojem je doneseno rješenje od 8. maja 2018. godine, te je ukinuta prvostepena presuda od 15. augusta 2017. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju odluke revizionog vijeća Suda BiH je navedeno da su disciplinske komisije tužene prilikom donošenja svojih odluka povrijedile esencijalna načela zakonitosti odluke, te je istaknuto da odluke u disciplinskim postupcima (koje su provedene od strane poslodavca protiv zaposlenika) zbog teže povrede službene dužnosti moraju u izreci sadržavati navode o načinu, mjestu, vremenu izvršenja povrede radne dužnosti, uz navođenje propisa kojima je radnja izvršenja povrede sankcionirana, iskaz odgovornosti i disciplinsku mjeru/sankciju, te podatke o pričinjenoj šteti (ukoliko je pričinjena). Dalje, sud je u ponovnom postupku, nakon provedenih dokaza, utvrdio da je apelant bio zaposlenik tužene na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu glavni blagajnik, te da je protiv apelanta 15. januara 2016. godine pokrenut disciplinski postupak zbog teže povrede službene dužnosti. Nakon provedenog postupka, Prvostepena disciplinska komisija tužene je 18. aprila 2016. godine donijela odluku kojom je apelanta proglasila odgovornim za težu povredu službene dužnosti (učinio povrede Pravilnika o blagajničkom poslovanju i Odluke o visini blagajničkog maksimuma) uz prijedlog disciplinske kazne – prestanak radnog odnosa. Rješenjem Drugostepene disciplinske komisije tužene (od 30. maja 2016. godine) odbijena je apelantova žalba i potvrđena je odluka Prvostepene komisije, te je tužena na osnovu donesenih odluka 31. maja 2016. godine, donijela rješenje o prestanku radnog odnosa, kojim je apelantu prestao radni odnos sa danom donošenja navedenog rješenja.
7. Sud BiH je, cijeneći zakonitost osporenih odluka tužene, te imajući u vidu odluke revizionog i drugostepenog vijeća, ukazao na odredbe člana 60. st. 3, 4, 5. i 6. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOR) i odredbe čl. 8, 12, 17, 18. i 33. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tužene Agencije (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te je naveo da odluka disciplinske komisije (a samim tim i izreka) mora biti u skladu s općeprihvaćenim načelima i standardima pravne države. To podrazumijeva mogućnost da zaposlenik shvati razloge i posljedice koji proizlaze iz izreke, te da istovremeno bude u stanju da djelotvorno iskoristi pravni lijek pred drugostepenom komisijom pod uvjetom da je izreka jasna, precizna, razumljiva i potpuna. Sud BiH je naveo da osporena rješenja tužene (disciplinskih komisija) ne sadrže naprijed navedene formalno-procesne pretpostavke, odnosno da tužena u provedenom disciplinskom postupku nije osigurala navedena načela i standarde, što je za posljedicu imalo povredu apelantovog prava na pravično suđenje, te je zaključio da su osporena rješenja nezakonita. Shodno navedenom, Sud BiH je, imajući u vidu odredbu člana 83. stav 3. ZOR-a, odlučio kao u izreci presude, pri čemu je imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji je sud u cijelosti prihvatio kao objektivan, stručan i u skladu s pravilima struke, na koji nalaz stranke nisu prigovarale. Iz navedenog nalaza vještaka utvrđena je visina tužbenog zahtjeva u ovom dijelu (stav VI izreke), odnosno razlika neisplaćenog dijela plaće i obaveznih doprinosa za vrijeme suspenzije (februar – mart 2016. godine), dok je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu odredbe člana 323. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Na apelantov prijedlog Sud BiH je Dopunskom presudom broj S1 3 P 022488 16 P 2 od 11. januara 2019. godine usvojio tužbeni zahtjev i u preostalom dijelu koji se odnosi na obavezivanje tužene da apelantu isplati naknadu plaće u mjesečnom neto iznosu od 1.470,00 KM počev od 1. juna 2016. godine, pa sve do vraćanja na posao, sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude je navedeno da je visina ovog dijela tužbenog zahtjeva utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva (naknade plaća, doprinosa i poreza za određene periode). Naime, iz navedenog nalaza i mišljenja vještaka utvrđena je visina ovog dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na visinu neto plaća (u mjesečnom neto iznosu od 1.474,46 KM za period juni-oktobar 2016. godine, odnosno 1.481,35 KM za period od oktobra 2016. godine do februara 2017. godine) i pripadajućih doprinosa. S obzirom na to da je sud usvojio tužbeni zahtjev presudom od 9. novembra 2018. godine kojom je poništio osporena rješenja tužene, a posljedično i tužbeni zahtjev na ime isplate razlike plaća i doprinosa, tako i naknade plaća za period od 1. juna 2016. godine do vraćanja apelanta na posao, Sud BiH je odlučio kao u izreci presude.
9. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 022488 19 Gž 4 od 12. aprila 2019. godine djelimično je usvojena žalba tužene i preinačena je prvostepena presuda u stavu VI na način da se tuženoj nalaže da za apelanta obračuna i plati obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na razliku neisplaćene plaće za period od 1. februara 2016. pa do 1. juna 2016. godine, kao i obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na neisplaćene plaće za period od 1. juna 2016. pa do 15. marta 2017. godine kao dana izrade nalaza i mišljenja vještaka, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Također, usvojena je žalba tužene od 29. januara 2019. godine i preinačena je dopunska presuda (od 11. januara 2019. godine) na način da je tuženoj naloženo da apelantu isplati naknadu plaće u mjesečnom iznosu od 1.470,00 KM počev od 1. juna 2016. do 15. marta 2017. godine kao dana izrade nalaza i mišljenja vještaka, sa zakonskom zateznom kamatom. Osim toga, apelantov tužbeni zahtjev opredijeljen na isplatu mjesečnih iznosa plaće, kao i isplate obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na neisplaćene plaće nakon nalaza vještaka od 15. marta 2017. godine pa do povratka na posao je odbijen, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka.
10. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je ukazalo na sadržaj žalbe tužene u kojoj se, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud apelantu neosnovano dosudio navedeni iznos na ime naknade plaće do povrata na posao, uz pozivanje na nalaz i mišljenje vještaka koji je po apelantovom nalogu u svom nalazu obračunao visinu plaće za period od 1. juna 2016. do 15. marta 2017. godine kao dana sačinjavanja nalaza. Također, Sud BiH je ukazao i na sadržaj apelantovog odgovora na žalbu u kojem je, između ostalog, istaknuto da je pravilna prvostepena odluka u dijelu kojim je tužena obavezana na isplatu plaća u iznosu od 1.470,00 KM nezavisno od momenta u kojem je izvršeno vještačenje. Ovo zbog toga što je apelantovo radno mjesto činjenica koja ni za tuženu nije sporna, pa samim tim ne može biti sporna ni visina plaće koju bi apelant na svom radnom mjestu ostvarivao. Dalje, drugostepeno vijeće Suda BiH je ponovilo utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog vijeća, te je istaklo da je pravilna prvostepena odluka u st. I, II, III, IV, V i VII. Dalje je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi tužene u pogledu zaključka da su njene odluke nezakonite (odluke disciplinske komisije i odluka o prestanku radnog odnosa apelantu), odnosno da je prvostepeni sud u tom dijelu pravilno zaključio da odluke disciplinske komisije ne sadrže obavezne elemente izreke, kao ni činjenično obrazloženje utvrđenih povreda (izreke rješenja u suprotnosti s imperativnim pravnim propisima), kao i da ne sadrže disciplinsku kaznu. Drugostepeno vijeće je istaklo da je pravilna prvostepena presuda i u dijelu kojim je izvršena restitucija prava iz radnog odnosa, na način da je njom izvršeno uspostavljanje stanja prije donošenja nezakonitih odluka, shodno odredbi iz člana 83. stav (3) ZOR-a, odnosno prvostepeni sud je pravilno obavezao tuženu da apelanta vrati na njegovo radno mjesto ili na drugo odgovarajuće radno mjesto, kao i da mu isplati razliku plaće za utuženi period koja je opredijeljen prema nalazu vještaka. Posljedično je pravilna prvostepena odluka i u dijelu kojim je naloženo tuženoj da za apelanta obračuna i uplati obavezne doprinose na razliku neisplaćene plaće za opredijeljeni period, kao i obavezne doprinose na neisplaćene plaće za period od 1. juna 2016. do 13. maja 2017. godine (ispravno 15. marta 2017. godine), kada je izrađen nalaz i mišljenje vještaka.
11. S druge strane, drugostepeno vijeće je navelo da tužena osnovano žalbom ukazuje na nepravilnost dopunske presude (od 11. januara 2019. godine) u dijelu kojim je tužena obavezana na isplatu neisplaćenih plaća počev od 1. juna 2016. godine pa do vraćanja apelanta na posao. Ovo zato što je nemogućnost ovakvog obavezivanja determinirana odredbom člana 144. stav 1. ZPP kojim je propisano da sud može naložiti tuženom određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave, na šta se žalbom tužene osnovano ukazuje (ukazano da je vještak obračunao visinu apelantove plaće od 1. juna 2016. do 15. marta 2017. godine kao dana sačinjavanja nalaza). U vezi s tim, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da prvostepeni sud nije mogao da obaveže tuženu na isplatu neisplaćenih plaća za period koji nije bio predmet vještačenja i za koje sud nije imao egzaktne podatke (koliko će iznositi apelantove plaće do njegovog vraćanja na posao, za svaki mjesec pojedinačno). U prilog navedenom govori i činjenica da apelant u svom odgovoru na žalbu potvrđuje nemogućnost postupanja suda po prijedlozima stranaka kojim su obuhvaćena buduća nedospjela potraživanja, odnosno ističe da nije bilo moguće dati vještaku nalog za vještačenje budućih potraživanja budući da se vještak ne može koristiti predikcijama. Drugostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da sud može obavezati tuženu na isplatu neisplaćenih plaća ili njihovu razliku, međutim, smatra da je neprihvatljivo obavezivanje poslodavca na isplatu iznosa koji nije utvrđen pred sudom i koji zavisi od raznih parametara. U prilog svom stavu drugostepeno vijeće Suda BiH je ukazalo na odredbu člana 211. stav 1. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZIP) kojom je propisano da tužilac, odnosno izvršni povjerilac, u okviru izvršnog postupka može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je dužnik dužan isplatiti na ime plaće mjesečne iznose dospjele od pravomoćnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa. Imajući u vidu navedeno, postupajući po službenoj dužnosti u odnosu na primjenu materijalnog prava, drugostepeno vijeće Suda BiH je preinačilo stav VI prvostepene presude. S obzirom na to da sporedna potraživanja prate sudbinu glavne stvari (plaća kao glavna stvar i doprinosi kao sporedno potraživanje), te imajući u vidu da tužena nije obavezana na isplatu neisplaćenih plaća za cijeli period od kojeg je vršeno vještačenje pa do povrata apelanta na posao, preinačena prvostepena presuda u odnosu na sporedna potraživanja za isti period, dok je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka.
12. Presudom revizionog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 022488 19 Rev 2 od 13. decembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija, te je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova sastavljanja revizije.
13. U obrazloženju odluke reviziono vijeće Suda BiH je ukratko navelo sadržaj apelantove revizije u kojoj, između ostalog, navodi da je dokazao visinu svog tužbenog zahtjeva naknade plaća do dana sačinjavanja nalaza vještaka, kao i da je učinio odredivim svoje potraživanje za naredni period (do vraćanja na posao ili do zaključenja glavne rasprave). Dalje, reviziono vijeće Suda BiH je istaklo da je drugostepeno vijeće odluku o neosnovanosti dijela apelantovog tužbenog zahtjeva opredijeljenog na isplatu plaća i pripadajućih doprinosa za period od 15. marta 2017. godine (kao dana vještačenja) pa do vraćanja apelanta na rad zasnovalo na pravilnoj primjeni odredbe člana 144. ZPP, kojom je propisano da sud može naložiti tuženom da obavi određenu činidbu samo ukoliko je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Dakle, potraživanja koja nisu dospjela do zaključenja glavne rasprave, odnosno o kojima sud nema neposredna saznanja, ne mogu biti predmet obavezivanja jedne od stranaka. Reviziono vijeće Suda BiH je navelo da je drugostepeno vijeće pravilno zaključilo da sud nije mogao tuženu obavezati na isplatu neisplaćenih plaća za period koji nije bio predmet vještačenja s obzirom na to da se radi o iznosima koji tek trebaju nastupiti u budućnosti, te je istaknuto da su irelevantni revizioni navodi kojima se ukazuje da je apelant učinio odredivom visinu potraživanja za naredni period do vraćanja na posao. Ovo iz razloga što je odlučna činjenica u ovoj pravnoj stvari da ta potraživanja, koja nisu dospjela do zaključenja glavne rasprave, ne mogu biti predmet obavezivanja jedne od stranaka. U vezi s pozivanjem drugostepenog vijeća na odredbu člana 211. ZIP-a (kojim je data uputa apelantu da u okviru izvršnog postupka može predložiti da sud donese rješenje za isplatu iznosa koji su dospjeli od pravomoćnosti odluke do vraćanja na posao), reviziono vijeće Suda BiH je navelo da se navedenim zakonom (ZIP) ne tretiraju plaće za period od izvršenog vještačenja do pravomoćnosti presude. U vezi s tim, reviziono vijeće Suda BiH je navelo da u situaciji kada se utvrdi da je otkaz nezakonit, pravo na naknadu izgubljenih plaća i pripadajućih doprinosa za period od dana vještačenja pa do pravomoćnosti presude zaposleni može ostvariti samo podnošenjem nove tužbe. Ovo iz razloga jer se radi o potraživanjima koja predstavljaju buduću štetu, a ne o iznosima utvrđenim i dospjelim prije zaključenja glavne rasprave, pa ukoliko poslodavac koji je obavezan zaposlenog vratiti na rad, navedene naknade ne isplati dobrovoljno, zaposleni je ovlašten u posebnoj parnici ostvarivati svoje pravo. Također, reviziono vijeće Suda BiH je navelo i da, suprotno revizionim navodima, u konkretnom slučaju nije pogrešno primijenjeno pravilo o teretu dokazivanja (čl. 90. i 93. ZPP), kao i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu zbog neuspostavljanja razumnog odnosa proporcionalnosti između suprotstavljenih interesa pojedinca i javne vlasti. Imajući u vidu navedeno, reviziono vijeće Suda BiH je primjenom odredbe člana 215. ZPP odbilo kao neosnovanu apelantovu reviziju, dok je zahtjev tužene za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju odbijen u skladu sa članom 212. stav 2. ZPP.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su osporenom odlukom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu apelant je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka navodeći da je Sud BiH svojom pravomoćnom odlukom utvrdio da mu pripada pravo na naknadu plaća od dana nezakonitog otkaza do dana provedenog vještačenja. U vezi s tim apelant je citirao odredbu člana 144. stav 1. ZPP i istakao da smatra pogrešnim stav Suda BiH da je svoj tužbeni zahtjev mogao opredijeliti „samo za potraživanje dospjelo do zaključenja glavne rasprave“, te je naveo da zaključenje glavne rasprave, u pravilu, ne koincidira sa danom pravomoćnosti sudske odluke, odnosno sa danom vraćanja na rad. Imajući u vidu da drugostepeni postupci (ukazujući pri tome na trajanje postupka pred Kantonalnim sudom u Sarajevu) traju „četiri do šest godina nakon zaključenja glavne rasprave“, kao i rok zastare potraživanja iz radnog odnosa (tri godine), apelant je naveo da se primjenom citirane odredbe ZPP (člana 144. stav 1) zaposlenik/stranka izlaže pokretanju dodatnih postupaka, dodatnim troškovima, što nije u cilju ekonomičnosti postupka. Pored toga, apelant smatra da postoji određeni „sukob“ između odredbe člana 144. stav 1. ZPP i prava pojedinca u vezi sa zaštitom njegove imovine, odnosno imovine koja uključuje i buduću imovinu koja nije dospjela (u konkretnom slučaju naknada plaće do vraćanja na posao), odnosno da se navedeni član pred Sudom BiH ne može primjenjivati na način na koji to tumači Sud BiH osporenom odlukom. Također, apelant je ukazao na nedosljednost u primjeni navedenog člana ZPP s obzirom na to da je u osporenoj odluci Sud BiH usvojio njegov tužbeni zahtjev za naknadu plaće počev od nezakonitog otkaza pa do provedenog vještačenja, a ne do zaključene glavne rasprave, pri čemu je naveo da je vještačenje kao dokaz provedeno 15. marta 2017. godine, dok je glavna rasprava zaključena 10. oktobra 2018. godine.
II.Odgovori na apelaciju
15. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci koja je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, kao i da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.
16. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela sadržaj predmetne apelacije i istakla da Sud BiH u konkretnom slučaju nije povrijedio apelantova prava navedena u apelaciji, niti je primjena zakona bila diskriminaciona ili proizvoljna. Navela je da apelant, u suštini, pobija utvrđeno činjenično stanje, te traži preispitivanje normativnog akta – odredbe člana 144. stav 1. ZPP koji je za apelanta sporan. Dalje, tužena je ukazala na sadržaj navedene odredbe ZPP (član 144. stav 1) i stav sudske prakse u pogledu primjene te odredbe, te je istakla da je Sud BiH u konkretnom slučaju pravilno primijenio citiranu odredbu kada je donio osporenu odluku kojom je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev opredijeljen na isplatu plaća i doprinosa za period od 15. marta 2017 godine do vraćanja apelanta na posao.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – Z.O., 60/10, 32/13 i 93/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 83. (st. 1, 2. i 3.)
1. Zaposlenik, koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.
2. Poslodavac je obavezan riješiti zahtjev pismeno, u roku od 30 dana od dana kada je zahtjev podnesen.
3. Podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne sprečava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred Sudom Bosne i Hercegovine.
18. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13, 94/16 i 34/21) u relevantnom dijelu glasi:
Član 144. stav (1) (1)Sud može naložiti tuženom da obavi određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave.
19. Zakon o izvršnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 18/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 211. stav 1.
Povjerilac koji je podnio prijedlog da bude vraćen na posao, odnosno u službu može predložiti da Sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je dužnik dužan isplatiti na ime plaće mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovno ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 022488 19 Rev 2 od 13. decembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 21. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak vođen radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je u konkretnom slučaju odlučivano o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je Sud BiH prilikom donošenja osporene odluke proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka, koji je okončan osporenom presudom revizionog vijeća Suda BiH, došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
30. Ustavni sud prvenstveno zapaža, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, da postoji različita praksa redovnih sudova kada je u pitanju potraživanje budućih nedospjelih iznosa plaća, odnosno da su redovni sudovi u određenim predmetima, pozivanjem na odredbu člana 177. ZPP (koji je sadržajno isti kao član 144. ZPP koji je primijenjen u konkretnom slučaju), odbili zahtjev da se poslodavac obaveže da tužiocu isplati naknade plaća do povratka na posao (vidi odluke od dopustivosti – prima facie broj AP 1409/10 od 10. aprila 2013. godine, tač. 2, 3. i 5. i broj AP 1645/07 od 14. oktobra 2009. godine, tačka 5, dostupne na www.ustavnisud.ba). S druge strane, Ustavni sud zapaža da u praksi redovnih sudova postoje i odluke kojima je takav zahtjev usvojen i poslodavac/apelant je konačnom odlukom obavezan da isplati plaće sve do povratka na posao ili isteka ugovora o radu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1878/12 od 16. septembra 2015. godine, tačka 13. i Odluka o dopustivosti – prima facie broj AP 492/19 od 22. maja 2019. godine, tač. 1. i 4, dostupne na www.ustavnisud.ba). U vezi s prednjom praksom Ustavni sud ukazuje da u navedenim odlukama, s obzirom na sadržaj apelacionih navoda, nije ispitivao primjenu materijalnog prava u vezi s pitanjima koja se pokreću ovom apelacijom.
31. Ustavni sud zapaža da je u okolnostima konkretnog slučaja prvostepeni sud zaključio (u dopunskoj presudi) da je, između ostalog, osnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati plaće u iznosu od 1.470,00 KM počev od 1. juna 2016. godine pa sve do vraćanja na posao. Dalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH preinačilo prvostepenu presudu u navedenom dijelu tako što je tuženoj naloženo da apelantu isplati naknadu plaće u mjesečnom iznosu od 1.470,00 KM počev od 1. juna 2016. do 15. marta 2017. godine kao dana izrade nalaza i mišljenja vještaka, te je odbijen apelantov zahtjev za isplatu plaća i pripadajućih doprinosa nakon nalaza vještaka do povratka na posao, dok je odlukom revizionog vijeća Suda BiH odbijena kao neosnovana apelantova revizija. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su drugostepeno i reviziono vijeće Suda BiH, na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdilo prvostepeno vijeće, izveli zaključak da se u konkretnom slučaju ne može obavezati tužena na isplatu apelantovih potraživanja koja nisu dospjela do zaključenja glavne rasprave (član 144. stav 1. ZPP), dok potraživanja dospjela od pravomoćnosti presude pa nadalje može potraživati u izvršnom postupku (član 211. ZIP-a). Pored toga, Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće Suda BiH istaklo da apelant svoja potraživanja od dana vještačenja pa do pravomoćnosti presude može ostvarivati samo podnošenjem nove tužbe zato što se radi o potraživanjima koja predstavljaju buduću štetu, odnosno radi se o potraživanjima koja nisu utvrđena i dospjela prije zaključenja glavne rasprave. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, iako se pozvao na odredbu člana 144. stav (1) ZPP, Sud BiH nije obrazložio posebno period na koji apelant ukazuje u svojoj apelaciji (od 15. marta 2017. godine kada je proveden dokaz vještačenjem do 10. oktobra 2018. godine kada je zaključena glavna rasprava), već je općenito konstatirao da potraživanja od dana vještačenja pa do pravomoćnosti presude apelant može ostvariti u novoj tužbi, bez osvrtanja na period od jedne godine i nepunih sedam mjeseci koji su prošli od izvedenog dokaza vještačenjem do zaključenja glavne rasprave u predmetnom postupku.
32. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 144. stav 1. ZPP, na kojoj je dakle Sud BiH zasnovao svoje odlučenje propisano: „(1) Sud može naložiti tuženom da obavi određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave.“ Osim toga, Ustavni sud primjećuje da vještačenje predstavlja jedan od načina za utvrđivanje činjenica, dok odredba člana 144. stav (1) ZPP na koju se pozvao Sud BiH u osporenim odlukama ne propisuje da sud može naložiti određenu činidbu ako je ona dospjela do momenta utvrđivanja činjenica (u konkretnom slučaju vještačenja) već do zaključivanja glavne rasprave. Dalje, jezičkim tumačenjem navedene odredbe ZPP (koja predstavlja opću odredbu) proizlazi da apelantu u konkretnom predmetu pripadaju potraživanja koja su „dospjela do zaključenja glavne rasprave“, kako je to propisano citiranom odredbom ZPP, odnosno da je u konkretnom slučaju nebitan protek vremena od provođenja bilo kojeg dokaza u postupku. Ovo posebno imajući u vidu da je apelant u reviziji ukazao na odredivost njegovog potraživanja do glavne rasprave, odnosno do vraćanja na posao, kao i činjenicu da tužena kao poslodavac nesporno ima podatke o primanjima koja ostvaruju njeni zaposlenici. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje na sadržaj tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na poništenje rješenja tužene. Naime iz izreke prvostepene presude proizlazi da je tuženoj naloženo da apelanta „vrati na radno mjesto glavni blagajnik, opisano pod rednim brojem 82 Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta [tužene] ili na drugo odgovarajuće radno mjesto“, a sama ta činjenica ukazuje (s obzirom na korelaciju između tužbenog zahtjeva za vraćanje na posao i obavezivanje tužene da apelantu isplati naknadu plaće počev od dana donošenja nezakonitih odluka do povratka na posao) da iz normativnih akata tužene nesumnjivo proizlazi da je visina plaće koju bi apelant ostvario zapravo poznata odnosno odrediva. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se vještačenje kao jedna od radnji dokazivanja, u smislu samog čina vještačenja, odnosno sačinjavanja nalaza i mišljenja vještaka, u pravilu ne poklapa sa danom zaključenja glavne rasprave (odredba čl. 49. i 117. ZPP) jer je relevantnom odredbom ZPP propisano da rješenje kojim sud određuje vještačenje između ostalog sadrži: „4) rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja“. Međutim, nesporno je da se na glavnoj raspravi (u smislu relevantnih odredbi ZPP) „izvode ostali dokazi uključujući i vještačenje“ (član 66) pri čemu je regulirano: „Vještak se uvijek poziva na ročište za glavnu raspravu“ (član 118), te: „Vještaci su dužni odazvati se pozivu Suda i iznijeti svoj nalaz i mišljenje“ (član 119). Dakle, shodno navedenom, proizlazi da su drugostepeno i reviziono vijeće Suda BiH, suprotno sadržaju odredbe člana 144. stav 1. ZPP, na koju su se pozvali u obrazloženju presude u vezi s ovim dijelom apelantovog tužbenog zahtjeva, arbitrarno zaključili da apelantu ne pripada pravo na isplatu plaća i pripadajućih doprinosa do zaključenja glavne rasprave. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da bi takvim tumačenjem navedene odredbe zapravo proizlazilo da je na apelanta, iako je nesporno utvrđeno da su osporeni akti tužene (odluka i rješenja) nezakoniti, „prebačen“ teret posljedica nezakonitosti akata tužene zaključkom da bi apelant trebalo da vodi nove postupke za utvrđivanje naknade plaće koja mu pripada.
33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom zbog proizvoljne primjene materijalnog prava (144. stav 1. ZPP) Sud BiH povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Suda BiH i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje.
Pravo na imovinu
34. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
35. Ustavni Sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH, pri donošenju svoje odluke kojom je potvrdio drugostepenu odluku u pogledu dijela apelantovog tužbenog zahtjeva (za naknadu plaća od 1. juna 2016. godine pa sve do vraćanja na posao), proizvoljno primijenio odredbu člana 144. stav (1) ZPP kada je tuženu obavezao da apelantu naknadi plaće i pripadajuće doprinose do dana vještačenja, iako je citiranom odredbom propisano da se dosuđuju potraživanja koja su dospjela do zaključenja glavne rasprave.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić