Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4111/20 (M.Š.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Djelotvoran pravni lijek
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Likvidacija
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o bankama
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o bankama
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o bankama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o stečaju i likvidaciji
- Zakon o bankama
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o bankama (Federacija Bosne i Hercegovine)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00 i 41/02)
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4111/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4111/20, rješavajući apelaciju M. Š., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija M. Š.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900402 20 Rev od 28. srpnja 2020. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu M. Š. u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija M. Š. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900402 20 Rev od 28. srpnja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Anela Musa, odvjetnica iz Mostara, podnio je 13. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 900402 20 Rev od 28. srpnja 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Addiko banke d.d. Sarajevo kao pravnog sljednika tužene Hypo Alpe Adria banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: pravni sljednik) zatraženo je u razdoblju od 20. do 27. listopada 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i zastupnik pravnog sljednika su dostavili odgovore na apelaciju 25. i 28. listopada 2021. godine, dok Kantonalni sud i Općinski sud nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja 11. siječnja 2022. godine.
5. Apelantov zastupnik je 17. siječnja 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 31. svibnja 2004. godine podnio tužbu protiv tužene Hypo Alpe Adria banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate po štednoj knjižici.
8. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 900402 04 P od 8. listopada 2009. godine obvezana je tužena isplatiti apelantu po osnovi ugovora o deviznom štednom ulogu, bliže označenom u izreci presude, iznos od 16.495,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 P 900402 10 Gž 2 od 16. veljače 2011. godine uvažena je žalba tužene, prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
10. Podneskom od 4. rujna 2013. godine apelant je precizirao tužbeni zahtjev na način da je potraživao iznos od 12.811,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
11. U ponovnom postupku Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 900402 11 P2 od 7. listopada 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obveže da mu po osnovi ugovora o deviznom štednom ulogu isplati iznos od 12.811,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu parničnih troškova.
12. Općinski sud je obrazložio da je apelant u tužbi naveo da je on vlasnik devizne štedne knjižice kod „Glumina banke“ d.d. Mostar, poslovnica Tomislavgrad, s rokom oročenja na godinu dana uz kamatu od 9,60 % godišnje. Dalje, da je na navedenom računu prema posljednjem stanju bio upisan iznos od 10.010,00 DEM, te da su navedena novčana sredstva ostala na štednji kod „Glumina banke“ d.d. Mostar nad kojom je u međuvremenu pokrenut postupak likvidacije, a da su sve obveze banke prema rješenju Agencije za bankarstvo prešle na tuženu. Nadalje, da je rješenjem zaključen postupak likvidacije i odlučeno da će se ostatak likvidacijske mase prebaciti na tuženu u svrhu realizacije članka 141. Zakona o stečaju i likvidaciji i članka 63. stavak 1. točka 9. Zakona o bankama. Potom je navedeno da je tužena u odgovoru na tužbu istaknula prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer ona nije pravni sljednik „Glumina banke“ d.d. Mostar. Također je navedeno da je ugovorom o ustupu radi ispunjenja od 31. kolovoza 2002. godine između „Glumina banke“ d.d. Mostar u likvidaciji, kao ustupitelja, i tužene, kao primatelja, ugovoreno da je ustupitelj ustupio primatelju dijelove aktive-kredita i sličnih tražbina. Potom je navedeno da specifikacija dijelova aktive čine sastavni dio ovog ugovora kao privitak I, kao i privitak II uz predugovor o ustupu vlasničkih udjela, stvarnih prava i tražbina radi ispunjenja, te aneks I na privitak II.
13. Općinski sud je ukazao na sadržaj članka 52. Zakona o bankama i članka 141. Zakona o stečaju i likvidaciji, te da iz rješenja Agencije za bankarstvo (koje je objavljeno u „Službenim novinama FBiH“ broj 24/03 od 10. lipnja 2003. godine) proizlazi da je zaključen postupak likvidacije nad „Glumina bankom“ 12. svibnja 2003. godine, da je razriješen likvidacijski upravitelj, da će se izvršiti postupak brisanja banke u javnim registrima upisa, te da će se ostatak likvidacijske mase prebaciti na tuženu u svrhu realizacije članka 141. Zakona o stečaju i likvidaciji i članka 63. stavak 1. točka 9. Zakona o bankama. Dalje je navedeno da je odredbom članka 63. stavak 1. Zakona o bankama propisano da će se u postupku likvidacije ili stečaja banke isplata obveza vršiti po redoslijedu prioriteta, koji je naveden od toč. 1. do 9., a u st. 2. i 3. navedena su ograničenja za određene osobe. Potom je naveo da je apelant odmah po saznanju za zaključenje postupka likvidacije mogao zatražiti i dobiti podatke o vrijednosti sredstava koja su prebačena na tuženu, te u smislu članka 141. stavak 2. Zakona o stečaju i likvidaciji prijaviti svoje potraživanje, što nije dokazano da je učinio. Također je navedeno da je prema Zakonu o pristupu informacijama apelant sve ove podatke mogao tražiti i dobiti od Agencije za privatizaciju. Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao kolika je vrijednost sredstava nakon zaključenja likvidacijskog postupka iza „Glumina banke“ prebačena tuženoj, je li se apelant prijavio tuženoj za namirenje iz te preostale mase, kao i kojem isplatnom redu bi pripadao apelant, sve u smislu članka 63. Zakona o bankama, te je li bilo ostatka likvidacijske mase poslije glavne diobe iz koje bi se apelant eventualno mogao namiriti. Stoga je Općinski sud naveo da je odbio apelanta s tužbenim zahtjevom primjenom pravila o teretu dokazivanja.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 900402 13 GŽ 2 od 11. prosinca 2014. godine odbijena je apelantova žalba kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda. Istodobno je presudom odbačena dopuna žalbe od 27. prosinca 2013. godine.
15. Kantonalni sud je ukazao na članak 141. stavak 1. Zakona o stečaju i likvidaciji, te naveo da apelant nije pružio dokaze da je svoje potraživanje prijavio u likvidacijskom postupku, niti da je tužena ugovorom preuzela obvezu ispunjenja duga. Dalje je naveo da u situaciji kad apelant nije dokazao kolika je vrijednost sredstava nakon zaključenja likvidacijskog postupka iza „Glumina banke“ prebačena tuženoj i je li se apelant prijavio tuženoj za namirenje iz te preostale mase, prvostupanjski sud je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno odlučio kada je tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 900402 20 Rev od 28. srpnja 2020. godine odbijena je apelantova revizija koju je izjavio protiv drugostupanjske presude. Istodobno su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova revizijskog postupka.
17. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da apelant nije dokazao da je ugovorom o ustupu radi ispunjenja tužena preuzela obvezu ispunjenja apelantovih potraživanja. Naime, iz odredbi navedenog ugovora proizlazi da je „Glumina banka“ ustupila svoja potraživanja aktive-kredita i slične tražbine (članak 4. ugovora) tuženoj umjesto naplate njezinih dospjelih potraživanja (članak 3. ugovora), i da preuzimanjem tih potraživanja od strane tužene prestaju obveze ustupitelja „Glumina banke“, a ovo ustupanje umjesto ispunjenja ima osnove u odredbi čl. 308. i 444. ZOO, na koje odredbe se ugovarači i pozivaju. Dalje je naveo da je vještak u nalazu naveo da ga je tužena obavijestila da se predmetno potraživanje ne nalazi na popisu predmeta za ustup, te da apelant nalazu nije prigovorio. Dakle, nema zaključaka vještaka da je sporno potraživanje preuzela tužena radi ispunjenja, kako to pravilno zaključuje i drugostupanjski sud. Dalje je navedeno da kako je nesporno da je tužena obvezu trebala ispuniti iz imovine „Glumina banke“ i kako nema pristanka apelanta kao vjerovnika na ugovor o ustupu i kada bi se prihvatilo da je tužena na temelju navedenog ugovora preuzela obvezu ispunjenja duga „Glumina banke“ kao dužnika prema apelantu, tužena ne bi odgovarala osobno apelantu već samo „Glumina banci“ kako to izričito regulira odredba članka 453. stavak 3. u svezi sa člankom 446. stavak 5. ZOO. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, na temelju samog ugovora o ustupu radi ispunjenja tužena ne bi bila u obligacijskom odnosu prema apelantu. Također, navedeno je da nema osnove ni za primjenu odredbe članka 141. Zakona o stečaju i likvidaciji koji se primjenjuje u skladu sa člankom 52. Zakona o bankama, te je naveo da da bi tužena bila odgovorna za apelantova potraživanje trebaju biti ispunjene pretpostavke iz naprijed navedene zakonske odredbe, odnosno da je kao neraspoređena imovina ostalo apelantovo potraživanje i da je u korist tužene uplaćen ostatak imovine likvidacijske mase, a to u postupku nije dokazano. Vrhovni sud je ukazao da se apelant poziva na rješenje Agencije za bankarstvo o zaključenju postupka likvidacije „Glumina banke“ kojim je određeno, nakon što je likvidacijski postupak okončan, da će se ostatak likvidacijske mase prebacit na tuženu. Međutim, tijekom postupka nije utvrđeno je li u korist tužene prebačen ostatak imovine likvidacijske mase poslije glavne diobe, odnosno je li uopće bilo ostatka likvidacijske mase iz koje bi se apelant eventualno mogao namiriti. Nadalje, ni ugovorom o ustupu radi ispunjenja koji je zaključen tijekom likvidacijskog postupka apelant nije dokazao da je tim ugovorom prebačena likvidacijska masa na tuženu, pa time ni kolika je vrijednost ostatka likvidacijske mase. Stoga je naveo da kako je taj sud vezan za činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova (članak 240. stavak
2. ZPP), nema valjane pravne osnove za nastanak obveze na strani tužene za isplatu utuženog potraživanja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka
14. Europske konvencije.
19. Apelant, u biti, smatra da je u predmetnom postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U svezi s tim, apelant je ponovio kronološki tijek postupka i zaključke redovnih sudova, te između ostalog ukazao da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o bankama i Zakon o stečaju i likvidaciji kao lex specialis u odnosu na ZOO. Potom je ukazao da je rješenjem Agencije za bankarstvo FBiH utvrđeno, između ostalog, da će se ostatak likvidacijske mase prebaciti na tuženu u svrhu realizacije članka 141. Zakona o stečaju i likvidaciji i članka 63. stavak 1. točka 9. Zakona o bankama. Apelant je naveo da je u podnesenoj žalbi i reviziji ukazivao da prvostupanjski sud nije cijenio sve apelantove dokaze u skladu sa člankom 8. ZPP, odnosno ugovor o ustupu radi ispunjenja koji je od ključnog utjecaja na rješenje predmetnog spora, te da takvim postupanjem nije odlučeno o svim revizijskim i žalbenim navodima na koje je ukazivao tijekom postupka. U odnosu na duljinu trajanja postupka, apelant je naveo da predmetni postupak traje dulje od 16 godina, odnosno neopravdano dugo, te da redovni sudovi ničim nisu opravdali svoju neaktivnost.
b) Odgovori na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i razlozima na koje se pozvao u presudi. Smatra da je navedena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, te usvojenim stajalištima ovog suda i da primjena materijalnog prava nije bila proizvoljna i da nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
21. Pravni sljednik tužene je naveo da su nižestupanjski sudovi izveli pravilan zaključak da tužena u ovoj pravnoj stvari nije odgovorna apelantu, te da apelant i tužena nisu ni u kakvom materijalno-pravnom odnosu. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
22. Apelantov zastupnik je u izjašnjenju, između ostalog, naveo da u svemu ostaje pri navodima i prijedlozima iz apelacije, te upućuje na nju radi izbjegavanja ponavljanja navoda iz te apelacije, kao i pri navodima iz ovog izjašnjenja.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o bankama („Službene novine Federacije BiH“ br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03, 28/03 i 66/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
VI - POSTUPAK STEČAJA I LIKVIDACIJE BANAKA
Članak 52.
Postupak stečaja i likvidacije banaka sprovode se sukladno Zakonu o stečajnom postupku i Zakonu o likvidacijskom postupku, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
24. Zakon o stečaju i likvidaciji („Službene novine Federacije BiH“ broj 23/98) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 141.
Potraživanja povjeritelja koja nisu prijavljena do dana rasprave o glavnoj diobi likvidacijske mase izmirit će, po okončanju postupka likvidacije, osoba u čiju je korist uplaćen ostatak imovine likvidacijske mase poslije glavne diobe, i to samo do visine vrijednosti preuzete imovine.
Tužbu radi ostvarivanja prava iz stavka 1. ovog članka, povjeritelji mogu podnijeti u roku od jedne godine od dana objavljivanja oglasa o zaključenju postupka likvidacije.
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Ugovor o preuzimanju duga Član 446. stav (5) (5) Ugovor o preuzimanju duga ima dejstva ugovora o preuzimanju ispunjenja za vreme dok poverilac ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, kao i ako on odbije da da pristanak.
Član 453. st. (1) i (3) (1) Preuzimanje ispunjenja se vrši ugovorom između dužnika i nekog trećeg kojim se ovaj obavezuje prema dužniku da ispuni njegovu obavezu prema njegovom poveriocu.
(3) Ali, on ne preuzima dug, niti pristupa dugu i poverilac nema nikakvo pravo prema njemu.
26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 123.
(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 900402 20 Rev od 28. srpnja 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 6. listopada 2020. godine, a apelacija je podnesena 13. studenog 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom predmetu odnosio na zahtjev za isplatu po štednoj knjižici, dakle radi se o predmetu građansko-pravne naravi, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
a)U odnosu na osporenu odluku
35. Ustavni sud zapaža da se suština apelacijskih navoda glede povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
36. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
37. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obveže da mu po osnovi ugovora o deviznom štednom ulogu isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu parničnih troškova. Naime, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, između ostalog, slijedi da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da apelant nije dokazao da je ugovorom o ustupu radi ispunjenja tužena preuzela obvezu ispunjenja apelantovih potraživanja. Također, Ustavni sud zapaža da, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da da bi tužena bila odgovorna za apelantova potraživanje trebaju biti ispunjene pretpostavke iz članka 141. Zakona o stečaju i likvidaciji, odnosno da je kao neraspoređena imovina ostalo apelantovo potraživanje i da je u korist tužene uplaćen ostatak imovine likvidacijske mase, a to u postupku nije dokazano. Ustavni sud podsjeća da je navedenom odredbom propisano da potraživanja povjeritelja koja nisu prijavljena do dana rasprave o glavnoj diobi likvidacijske mase izmirit će po okončanju postupka likvidacije osoba u čiju je korist uplaćen ostatak imovine likvidacijske mase poslije glavne diobe, i to samo do visine vrijednosti preuzete imovine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude naveo da se apelant poziva na rješenje Agencije za bankarstvo o zaključenju postupka likvidacije „Glumina banke“ kojim je određeno, nakon što je likvidacijski postupak okončan, da će se ostatak likvidacijske mase prebaciti na tuženu. Međutim, tijekom postupka nije utvrđeno je li u korist tužene prebačen ostatak imovine likvidacijske mase poslije glavne diobe, odnosno je li uopće bilo ostatka likvidacijske mase iz koje bi se apelant eventualno mogao namiriti. Osim toga, ni ugovorom o ustupu radi ispunjenja koji je zaključen tijekom likvidacijskog postupka apelant nije dokazao da je tim ugovorom prebačena likvidacijska masa na tuženu, pa time ni kolika je vrijednost ostatka likvidacijske mase. Dakle, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, suprotno apelantovim tvrdnjama, pozvao na relevantne odredbe zakona, te da je dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
38. U odnosu na apelantove navode da nije odlučeno o svim revizijskim i žalbenim navodima na koje je ukazivao tijekom postupka, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obvezni iznijeti sve detalje i odgovoriti na sve iznesene apelantove navode, nego su bili dužni odgovoriti na relevantne navode, te svoju odluku obrazložiti tako što će navesti jasne i razumljive razloge, što su u konkretnom slučaju i učinili.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u svezi s kršenjem članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporenu odluku neutemeljena.
b)U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela
40. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
Razdoblje koje se uzima u obzir
41. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati razdoblje od 31. svibnja 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 28. srpnja 2020. godine, kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje je 16 godina i oko dva mjeseca.
Analiza duljine trajanja postupka
42. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je apelant podnio tužbu protiv tuženog radi isplate po štednoj knjižici. Analizirajući dokumente dostavljene Ustavnom sudu i radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu.
43. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant nakon podnošenja tužbe precizirao tužbeni zahtjev, što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produljuje postupak u kojem se ono konzumira.
44. Glede ponašanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostupanjskim sudom trajao pet godina i pet mjeseci (računajući od dana podnošenja tužbe). S druge strane, Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud nakon jedne godinu i oko četiri mjeseca (računajući od dana donošenja prvostupanjskog presude) donio rješenje kojim je uvažio žalbu tuženog i predmet vratio na ponovni postupak. Nadalje, prvostupanjski sud je u ponovnom postupku donio presudu nakon dvije godine i oko osam mjeseci (računajući od dana donošenja rješenja Kantonalnog suda). Potom, žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao je jednu godinu i oko dva mjeseca, dok je Vrhovnom sudu bilo potrebno pet godina i oko sedam mjeseci da donese presudu o apelantovoj reviziji. Sumirajući navedeno, Ustavni sud zapaža pasivnost u radu prvostupanjskog suda kojem je u prvoj fazi bilo potrebno pet godina i oko pet mjeseci da odluči o tužbi, odnosno dvije godine i oko osam mjeseci u ponovnom postupku (drugoj fazi), te posebno pasivnost Vrhovnog suda kojem je bilo potrebno pet godina i oko sedam mjeseci da donese odluku o apelantovoj reviziji. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog suda, treba biti kraća u odnosu na prvostupanjski postupak s obzirom na samu narav postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
45. Ocjenjujući navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud smatra da duljina trajanja konkretnog postupka u razdoblju od oko 16 godina i dva mjeseca ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud smatra da se odgovornost za to u odlučujućoj mjeri može pripisati Vrhovnom sudu, kojem je bilo potrebno pet godina i oko sedam mjeseci da donese odluku o apelantovoj reviziji, a potom i Općinskom sudu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakvo obrazloženje kojim bi eventualno opravdao duljinu postupka pred tim sudom.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
47. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
48. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
49. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
50. Apelant, također, navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacijski navodi o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljnoj primjeni prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim točkama ove odluke, te zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Pravo na učinkovit pravni lijek
51. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacijskih navoda može zaključiti da kršenje tog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostupanjske presude i reviziju protiv drugostupanjske presude, a te pravne lijekove su Vrhovni sud i Kantonalni sud, suprotno apelacijskim navodima, razmotrili i zaključili da su neutemeljeni, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na učinkovit lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ti navodi neutemeljeni.
Zabrana diskriminacije
52. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do kršenja članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelant nije izričito izjasnio u svezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije može se zaključiti da apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. U svezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim pozivanja na kršenje navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je, u smislu standarda tog prava, drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u istoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje neutemeljeni.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je predmetni parnični postupak trajao oko 16 godina i dva mjeseca, pri čemu odgovornost za duljinu trajanja postupka u odlučujućoj mjeri snosi Vrhovni sud koji je odluku o reviziji donio nakon pet godina i oko sedam mjeseci, a u odgovoru na apelaciju se nije izjasnio glede navoda o duljini trajanja postupka.
54. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa.
55. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje su Vrhovni sud i Kantonalni sud razmotrili i zaključili da su neutemeljeni, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju tog prava.
56. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o svojoj navodnoj diskriminaciji.
57. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić