Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1980/20 (M. B.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1980/20

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1980/20, rješavajući apelacije Muharema Begića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3), te člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvajaju apelacije Muharema Begića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u Sarajevu po žalbi protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 437872 17 Rs 2 od 23. marta 2018. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Muharemu Begiću, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Muharemu Begiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Muharema Begića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 437872 21 Rev 2 od 19. oktobra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 437872 18 Rsž od 23. decembra 2020.

godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 437872 17 Rs 2 od 23. marta 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava iz člana II/3.b), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 10. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava o osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava o osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava o osnovnih sloboda.

Odbacuje se apelacija Muharema Begića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 010450 17 Uvp od 23. novembra 2020. godine zbog toga što se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muharem Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 4. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem 65 0 Rs 437872 17 Rs. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1980/20.

2. Apelant je 17. decembra 2020. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 437872 17 Rs 2 od 23. marta 2018. godine i zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Kantonalnim sudom pod brojem 65 0 Rs 437872 17 Rs. Apelacija je zavedena pod brojem AP 4562/20. Apelant je dopunio apelaciju 12. januara 2021, 17. februara 2021, 29. juna 2021, 6. septembra 2021, 22. oktobra 2021, 2. novembra 2021, 12. novembra 2021, 24. decembra 2021, 25. januara 2022. i 4. februara 2022. godine.

3. Apelant je 15. januara 2021. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 010450 17 Uvp od 23. novembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 437872 18 Rsž od 23. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 437872 17 Rs 2 od 23. marta 2018. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 163/21. Apelant je dopunio apelaciju 2. marta 2021, 5. marta 2021, 29. juna 2021, 12. avgusta 2021, 6. septembra 2021, 22. oktobra 2021, 2. novembra 2021, 12. novembra 2021, 24. decembra 2021. godine, 25. januara 2022. i 4. februara 2022. godine.

4. Apelant je 29. decembra 2021. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 437872 21 Rev 2 od 19. oktobra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 437872 18 Rsž od 23. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 437872 17 Rs 2 od 23. marta 2018. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 4536/21. Apelant je dopunio apelaciju 25. januara 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava i da se predmetnim apelacijama (izuzev Presude Vrhovnog suda broj 01 0 U 010450 17 Uvp od 23. novembra 2020. godine) osporavaju odluke donesene u istom parničnom postupku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija (četiri ) u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1980/20. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti donijeti odluku o apelacijama na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po apelantova ustavna prava.

6. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2979/17 od 11. septembra 2018. godine odbijena je apelacija koju je apelant podnio zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Općinskim sudom pod brojem 65 0 Rs 437872 17 Rs 2, te je odbačena apelacija koju je apelant podnio protiv Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 437872 17 Rs 2 od 23. marta 2018. godine zbog toga što je bila preuranjena.

7. Odlukom o dopustivosti broj AP 5217/18 od 27. februara 2019. godine, između ostalog, odbačena je apelacija broj AP 5322/18 koju je apelant podnio Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke redovnog suda u razumnom roku u predmetu koji se vodio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu pod brojem 65 0 Rs 437872 17 Rs zbog toga što se radilo o istom pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji nije proizlazilo da ima osnova za ponovno odlučivanje.

8. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Sudske policije Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. decembra 2020, 7. decembra 2021. i 26. januara 2022. godine da dostave odgovore na apelacije.

9. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelacije u periodu od 30. decembra 2020. do 9. februara 2022. godine.

10. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 3. februara 2022. godine.

11. Apelant je 10. februara 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

12. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Upravni postupak

13. Federalno ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata je Rješenjem broj UP-II-07/1-41-49/15 od 10. juna 2015. godine odbilo apelantovu žalbu protiv rješenja od 7. aprila 2015. godine.

14. Kantonalni sud u Bihaću je Rješenjem broj 01 0 U 010450 15 U od 18. maja 2016. godine odbacio apelantovu tužbu od 4. septembra 2015. godine zbog šutnje administracije, odnosno zbog nepostupanja po Presudi Kantonalnog suda broj 01 0 U 010148 15 U od 5. avgusta 2015. godine (prema kojoj je tuženi trebao donijeti rješenje u roku od 30 dana od dana prijema presude, a po žalbi apelanta protiv rješenja Grupe za pitanja evidencije iz oblasti vojne obaveze od 7. aprila 2015. godine), jer je tuženi postupio po presudi suda i donio rješenje, kao i zbog toga što se apelant nije obratio nadležnoj upravnoj inspekciji.

15. Kantonalni sud u Bihaću je Rješenjem broj 01 0 U 010450 16 Uvi od 5. septembra 2016. godine odbacio apelantovu tužbu za ponavljanje postupka okončanog rješenjem od 18. maja 2016. godine, jer nije podnio nikakve nove dokaze, niti učinio vjerovatnim da bi rješenje bilo povoljnije za njega da su ti dokazi bili upotrijebljeni.

16. Apelant je protiv rješenja od 5. septembra 2016. godine podnio tužbu za ponavljanje postupka.

17. Kantonalni sud u Bihaću je Rješenjem broj 01 0 U 010450 16 Uvi od 22. februara 2017. godine odbacio apelantovu tužbu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka.

18. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 U 010450 17 Uvp od 23. novembra 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću od 22. februara 2017. godine.

19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant protiv rješenja od 5. septembra 2016. godine podnio tužbu za ponavljanje, te istovremeno i u tom podnesku istakao i da podnosi novi „zahtjev“ za ponavljanje postupka okončanog rješenjem od 18. maja 2016. godine. S obzirom na to da je apelant ponovo podnio tužbu za ponavljanje postupka okončanog rješenjem od 18. maja 2016. godine, to predmetna tužba nije dopuštena, jer je već jednom odlučeno o istoj upravnoj stvari. Saznanje za nove činjenice i sticanje mogućnosti upotrebe novih dokaza mogu biti razlog za ponavljanje postupka samo onda ako je sud sam utvrđivao činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja riješio upravni spor (član 47. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima). Ako sud nije sam utvrđivao činjenično stanje, nego je upravni spor riješio na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, u tom slučaju nove činjenice i novi dokazi mogu se eventualno koristiti samo kao razlog za obnovu upravnog postupka (uz ispunjenje zakonom propisanih uslova) kod organa čijim je upravnim aktom okončan upravni postupak. Budući da Kantonalni sud nije utvrđivao činjenično stanje u upravnom sporu, to apelant nije učinio vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka iz člana 47. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilna odluka prvostepenog suda o odbačaju tužbe, pa je odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

20. Odlukom o dopustivosti broj AP 4741/20 od 21. januara 2021. godine odbacio je kao ratione materiae inkompatibilnu sa Ustavom Bosne i Hercegovine apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Vrhovnog suda broj 01 0 U 010450 17 Uvp od 23. novembra 2020. godine, jer se u konkretnom slučaju radilo o postupku po prijedlogu za obnovu pravosnažno okončanog postupka u kom se nije odlučivalo o apelantovim „građanskim pravima i obavezama“, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

Parnični postupak

21. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 437872 17 Rs 2 od 23. marta 2018. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev u pogledu potraživanja naknade regresa i tuženi je obavezan da apelantu isplati razliku regresa za 2013. godinu u iznosu od 1.594,78 KM, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi rješenja tuženog od 4. marta 2014. i 9. aprila 2014. godine i apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže tuženog da vrati apelanta na radno mjesto zapovjednika OSP za USK u činu samostalnog inspektora i da mu isplati plate u iznosu od 109.887,94 KM sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose precizno navedene u izreci presude, kao i zahtjev da tuženi u apelantovu korist nadležnom Federalnom zavodu PIO uplati doprinose za PIO i da u apelantovu korist uplati porez na dohodak, te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu regresa za 2014. godinu i za naknadu regresa za 2013. godinu preko dosuđenog iznosa.

22. U obrazloženju presude Općinski sud je utvrdio da je apelant radni odnos kod tuženog zasnovao na osnovu rješenja predsjednika Vrhovnog suda od 15. februara 2002. godine, te da je rješenjem tuženog od 4. marta 2014. godine apelantu, kao službeniku raspoređenom na radno mjesto zapovjednika Odjeljenja sudske policije sudova u USK Bihać, sa činom samostalni inspektor sudske policije, prestao radni odnos u Sudskoj policiji Federacije BiH 31. maja 2014. godine zbog navršenih 40 godina penzijskog staža. Naveo je da je u obrazloženju tog rješenja navedeno da izvršenim obračunom staža 31. januara 2014. godine apelant ima 42 godine i 14 dana penzijskog staža i da su time ispunjeni uslovi za prestanak radnog odnosa po sili zakona, te da je navedeno rješenje potvrđeno drugostepenim rješenjem tuženog od 9. aprila 2014. godine. Općinski sud je, takođe, utvrdio da iz uvjerenja Federalnog zavoda PIO od 1. novembra 2017. godine proizlazi da je Federalni zavod PIO apelantu priznao pravo na starosnu penziju počev od 1. juna 2014. godine, da je rješenjem od 21. marta 2016. godine odbijen apelantov zahtjev za brisanje iz matične evidencije staža osiguranja u periodu od 28. decembra 1993. do 15. aprila 1999. godine i brisanje posebnog staža u periodu od 18. septembra 1991. do 23. decembra 1995. godine, te da je protiv tih upravnih akata apelant vodio više upravnih sporova koji nisu pravosnažno okončani. Općinski sud je istakao da je u predmetnom postupku bilo sporno da li su od uticaja na zakonitost rješenja tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa okolnosti što je to rješenje nesporno donio i potpisao glavni zapovjednik sudske policije, da se po žalbi shodno Pravilniku o radnim odnosima službenika sudske policije u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik) ima odlučiti u roku od 20 dana, da li je tuženi sačinio ispravan obrazac u pogledu obračuna apelantovog staža i da li je apelant sa danom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa imao 40 godina penzijskog staža. Zatim je kao sporno pitanje bio obračun efektivnog radnog staža kod dva prijašnja apelantova poslodavca, obračun staža sa uvećanim trajanjem za vrijeme dok je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog, te je sporan bio i posebni staž koji je upisan u apelantovu radnu knjižicu, a koji se odnosio na period učešća u odbrani Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH). S tim u vezi, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 2, 4. i 12. Zakona o sudskoj policiji (vidi, infra, tačka 29), te da je odredbama Pravilnika propisano da službeniku sudske policije prestaje radni odnos i kad navrši 65 godina života i zakonom propisani penzioni staž ili 40 godina penzijskog staža (član 32), da o pravima i dužnostima službenika sudske policije koja su propisana Zakonom, Pravilnikom i drugim podzakonskim aktom odlučuje glavni zapovjednik, da se protiv rješenje iz stava 2. može izjaviti žalba predsjedniku Vrhovnog suda u roku od osam dana od dana prijema rješenja, te da se žalba ima riješiti u roku od 20 dana od dana prijema žalbe (član 34). Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da su rješenja o prestanku radnog odnosa donesena i potpisana od ovlaštenog lica, te da su, stoga, neosnovani apelantovi prigovori kojima je osporavao formalnu zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa. Pri tome je istakao da na zakonitost osporenih rješenja nije od uticaja ni okolnost što je Pravilnikom određeno da se žalba na rješenje glavnog zapovjednika ima riješiti u roku od 20 dana, jer radni odnos kakav je u konkretnom prestaje silom zakona ukoliko se ispune zakonom propisani uslovi za odlazak u penziju. Općinski sud je, s tim u vezi, ukazao da je odredbom člana 29. Zakona o sudskoj policiji propisano da se odredbe federalnog zakona o radnim odnosima službenika u federalnim organima uprave shodno primjenjuju i na radne odnose sudske policije, ako tim zakonom nije drugačije određeno, te da je odredbom člana 122. stav 3. Zakona o policijskim službenicima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) propisano da policijskom službeniku prestaje radni odnos, te da automatski gubi status policijskog službenika kada navrši 65 godina života i zakonom propisani penzioni staž ili 40 godina penzionog staža. Općinski sud je nadalje naveo da iz podataka upisanih u apelantovoj radnoj knjižici proizlazi da je apelant bio zaposlen u privrednom društvu „Unatrans“ u periodu od 15. maja 1979. do 30. juna 1991. godine, te da je apelant kod prvog poslodavca ostvario radni staž u trajanju od više od 12 godina. Takođe je naveo da je apelant bio u radnom odnosu kod MUP-a SRBiH - SJB Bihać u periodu od 18. juna 1991. do 18. februara 2002. godine i da je u tom periodu apelant ostvario staž osiguranja u efektivnom trajanju od 10 godina i osam mjeseci. Naveo je da je u apelantovoj radnoj knjižici poništen upis za period od 28. decembra 1993. do 14. aprila 1999. godina zbog donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, ali je istakao da je pravosnažnom sudskom odlukom utvrđeno da je apelantu nezakonito prestao radni odnos i da se ima vratiti na posao. Stoga je Općinski sud zaključio da apelantov radni odnos u organu policije nije ni prestajao sve do 18. februara 2002. godine, kada mu je prema podatku iz radne knjižice radni odnos prestao u ovom organu zbog zasnivanja radnog odnosa kod tuženog, te da je apelant prije zaposlenja kod tuženog ostvario radni staž u trajanju dužem od 22 godine. Općinski sud je nadalje naveo da se apelant zaposlio kod tuženog 19. februara 2002. godine i da mu je radni odnos trajao do 31. maja 2014. godine, te je zaključio da je apelant kod tuženog ostvario radni staž (bez beneficiranog) u trajanju od 12 godina, odnosno da je apelant kod tri poslodavca ostvario više od 34 godine radnog staža. Općinski sud je naveo da je rješenjem Federalnog ministarstva pravde od 1. januara 2004. godine, shodno Odluci o utvrđivanju poslova na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stepenu uvećanja staža osiguranja u federalnim ustanovama, apelantu kao zapovjedniku odjeljenja određen staž osiguranja tako što se 12 mjeseci efektivnog staža računa staž kao 16 mjeseci staža osiguranja uz poseban dodatak na platu u visini od 30% polazne osnove. Naveo je da se to rješenje primjenjivalo do donošenja novog rješenja od 29. septembra 2011. godine, koje je na identičan način definisalo pitanje apelantovog staža u uvećanom trajanju. Takođe je ukazao da je odredbom člana 25. Pravilnika propisano da službenici imaju pravo na beneficirani penzijski staž po kojem se svakih 12 mjeseci provedenih na dužnosti računa kao 16 mjeseci službe. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je tuženi pravilno obračunao apelantov beneficirani radni staž u trajanju od tri godine, pet mjeseci i 12 dana (ukupnog staža kod tuženog 15 godina, tri mjeseca i 29 dana), te da apelant nije dokazao da mu je tuženi pogrešno obračunao beneficirani radni staž jer apelant nije pružio dokaze da je u periodu od 2008. do 2014. godine u svakoj toj godini bio na bolovanjima preko mjesec dana i da je dostavljao tuženom doznake o bolovanjima. U odnosu na apelantov poseban staž, Općinski sud je utvrdio da iz akta Kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova od 18. maja 2005. godine proizlazi da je apelant bio upućen Upravi za odbranu Bihaća i da je bio u radnom odnosu u ovom organu u periodu od 1. jula 1991. do 18. februara 2002. godine, uz napomenu da je period od 28. decembra 1993. do 14. aprila 1999. godine regulisan po sudskoj presudi, te da je taj period priznat u radni odnos, a ne u ratni raspored. Takođe je naveo da je rješenjem Federalnog zavoda PIO od 21. marta 2016. godine odbijen apelantov zahtjev za brisanje staža osiguranja u periodu od 28. decembra 1993. do 15. aprila 1999. godine, kao i za brisanje posebnog staža navršenog u oružanim snagama u periodu od 18. septembra 1991. do 23. decembra 1995. godine. Iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je apelant takav zahtjev podnosio ovom organu 2014. godine i da je taj zahtjev odbijen rješenjem od 13. oktobra 2014. godine, te da je na to rješenje apelant izjavio žalbu koja je odbijena i protiv kojeg akta je apelant pokrenuo upravni spor u kojem je poništeno rješenje drugostepenog organa i predmet vraćen na ponovni postupak. Općinski sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 82. i 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (vidi, infra, tačka 33), te je ocijenio irelevantnom okolnost da li je apelant u odbrani Bosne i Hercegovine učestvovao u svojstvu pripadnika MUP-u ili u svojstvu vojnika Armije BiH, kao i okolnost da li su apelantu za to vrijeme uplaćeni doprinosi s obzirom na to da za taj period nije postojala obaveza uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. S tim u vezi je istakao da je apelant, kao lice koje je bilo u radnom odnosu u tom periodu, istovremeno uzeo učešća u odbrani BiH, pa se taj period računa u penzijski staž isto kao i staž osiguranja za koji su uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. Sumirajući sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je tuženi pravilno sačinio obrazac obračuna apelantovog staža, odnosno da je u predmetnom postupku dokazano da je apelant u vrijeme kada je tuženi donio rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa imao više od 40 godina penzijskog staža, te da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje osporenih rješenja tuženog, vraćanje na posao i isplatu plata. Općinski sud je nadalje naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da tuženi nije isplatio apelantu regres za 2014. godinu, ali da je istakao da apelant nije ni koristio godišnji odmor za 2014. godinu, pa mu ta naknada ne pripada, jer se naknada regresa, shodno sudskoj praksi, isplaćuje za slučaj korištenja godišnjeg odmora. U konačnici Općinski sud je dosudio apelantu potraživanje na ime razlike regresa za 2013. godinu, shodno odredbi člana 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH.

23. Rješenjem Općinskog suda o ispravci presude od 17. maja 2018. godine prvostepena presuda je ispravljena na način da je u obrazloženju presude na 18. stranici u prvom dijelu posljednjeg pasusa umjesto datuma 23. decembar 2015. godine trebalo da stoji datum 23. decembar 1995. godine, te je određeno da je u preostalom dijelu presuda ostala nepromijenjena.

24. Predmetni sudski spis je 21. juna 2018. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi odlučivanja po žalbi koju je apelant podnio protiv prvostepene presude.

25. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 437872 18 Rsž od 23. decembra 2020. godine odbijene su apelantova i žalba tuženog i prvostepena presuda je potvrđena, te je odbijena i apelantova žalba izjavljena protiv rješenja o ispravci presude.

26. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud nakon pravilne ocjene izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Ocijenio je neosnovanim apelantove žalbene navode da uvjerenje Federalnog zavoda PIO od 1. novembra 2017. godine sadrži neistinite i netačne podatke s obzirom na to da se radi o uvjerenju koje je izdato od Federalnog zavoda PIO KAS Bihać na osnovu podataka registrovanih u matičnoj evidenciji, dakle, tačnih i istinitih podataka kojim raspolaže navedena služba. Takođe je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da mu je u penzijski staž uračunat ratni staž za isti period kad mu je uračunat i radni staž, te je istakao da je tuženi u obrascu obračuna staža od 31. maja 2014. godine kod pregleda efektivnog radnog staža u potpunosti isključio period od 18. septembra 1991. do 23. decembra 1995. godine, jer je taj period apelantu priznat kao poseban staž. S tim u vezi je istakao da iz uvjerenja Federalnog ministarstva za pitanje boraca od 4. decembra 2017. godine proizlazi da je apelant sudjelovao u odbrani kao pripadnik oružanih snaga u vremenskom periodu od 18. septembra 1991. do 28. juna 1995. godine u sklopu MUP-a CSB Bihać, a u periodu od 29. juna 1995. do 23. decembra 1995. godine pri VJ Bihać. Pri tome je ocijenio irelevantnom okolnost da li je apelant u odbrani BiH učestvovao u svojstvu pripadnika MUP-a ili u svojstvu vojnika Armije BiH, zbog čega se vrijeme koje je proveo učestvujući u odbrani BiH ima računati u njegov penzijski staž, te se s tim u vezi pozvao na odredbe čl. 82. i 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Kantonalni sud je nadalje podržao stanovište prvostepenog suda da je tuženi pravilno sačinio obrazac obračuna apelantovog staža i da je apelant ostvario više od 40 godina penzijskog staža, kao i stanovište da na zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa nije od značaja okolnost što je rješenje donio i potpisao glavni zapovjednik, te je ponovio razloge koje je s tim u vezi istakao prvostepeni sud. U konačnici Kantonalni sud je podržao i stanovište i razloge prvostepenog suda o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu regresa za 2014. godinu.

27. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 437872 21 Rev 2 od 19. oktobra 2021. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude i apelantov zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka, dok su apelantove dopune revizije odbačene kao neblagovremene.

28. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je zaključio da je odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva kao neosnovanog donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava – člana 42. stav 2. Zakona o sudskoj policiji u vezi sa članom 32. stav 1. tačka d. Pravilnika i članom 122. tačka 3. Zakona o policijskim službenicima. S tim u vezi je istakao da su za pravni zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u pobijanom dijelu nižestepeni sudovi dali jasne, detaljne i potpune razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud bez potrebe za njihovim ponavljanjem. Nadalje je naveo da su bez osnova apelantovi navodi koji se odnose na dužinu trajanja bolovanja u kojem se ne računa staž sa uvećanim trajanjem (beneficirani), jer je finansijskim vještačenjem utvrđeno da apelant nije imao odsustvo u kontinuitetu dužem od 30 radnih dana, pa time ni prekid staža sa uvećanim trajanjem. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantov prigovor da mu radni odnos nije mogao prestati iz razloga što je bio na bolovanju, te je s tim u vezi istakao da je spornim rješenjem samo deklaratorno utvrđen prestanak radnog odnosa po sili zakona trenutkom ispunjenja zakonskih uslova, nezavisno od volje službenika i poslodavca. Stoga je zaključio da se na predmetnu situaciju ne može primijeniti stav iz Presude Vrhovnog suda broj 49 0 Rs 026007 15 Rev od 24. decembra 2015. godine, jer se u tom predmetu radilo o otkazu ugovora o radu, a ne o prestanku radnog odnosa po sili zakona. Nadalje je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da nije ostvario posebni staž u trajanju od osam godina, šest mjeseci i 10 dana i da je uvjerenje Odjela za odbranu Bihać od 3. marta 2006. godine stavljeno van snage uvjerenjem od 4. decembra 2017. godine. S tim u vezi je istakao da oba uvjerenja potvrđuju isto - da je apelant sudjelovao u odbrani BiH kao pripadnik oružanih snaga i potvrđuju isti vremenski period (u uvjerenju iz 2017. godine upisan je poseban staž od 18. septembra 1991. do 23. decembra 1995. godine u MUP-u i vojsci, dok je u uvjerenju iz 2006. godine za isti period upisan poseban staž samo u MUP-u). Vrhovni sud je ukazao da za javne isprave važi presumpcija da dokazuju istinitost onoga što se u njima potvrđuje ili određuje, što znači da je samo odluka o poništenju upisa u upravnom postupku/sporu mjerodavan dokaz o protivnom. Ocijenio je pravilnim pravni stav drugostepenog suda da se ovoj kategoriji zaposlenika poseban staž osiguranja računa u penzijski staž po sili zakona, nezavisno od volje i eventualno podnesenog zahtjeva zaposlenika, te se pozvao na odluke Ustavnog sud br. AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine i AP 1283/17 od 12. marta 2019. godine. Vrhovni sud je podržao stav nižestepenih sudova da se u staž osiguranja ne računa samo vrijeme koje je zaposlenik proveo na radu i za koje je uplaćen doprinos, već staž osiguranja obuhvata cjelokupan vremenski period proveden u radnom odnosu kod poslodavca. S tim u vezi je istakao da apelant, pobijajući odluku o prestanku radnog odnosa kao nezakonitu, ustvari, pobija tačnost obračuna penzijskog staža s aspekta ostvarivanja prava na starosnu penziju po odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a za tačnost takvih podataka tuženi kao poslodavac ne garantuje, niti odgovara s obzirom na to da za to nije ovlašten. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacija

29. Apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.b), e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 6, 10. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

30. U opširnim apelacijama apelant je, između ostalog, naveo da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da o njegovoj žalbi protiv rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa od 4. marta 2014. godine nije odlučivao nezavisan i nepristrasan organ u smislu člana 6. Evropske konvencije, jer apelantova žalba nije razmatrana od Policijskog odbora za žalbe u smislu člana 75. stav 5. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH u vezi sa članom 29. Zakona o sudskoj policiji i Zakonom o policijskim službenicima, te da mu je usljed toga povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek i da je uslijed toga diskriminisan. Apelant navodi da je rješenje o prestanku njegovog radnog odnosa, shodno članu 10. Pravilnika, mogao donijeti samo predsjednik Vrhovnog suda, koji ga je i postavio, a ne glavni zapovjednik, te da je o žalbi protiv te odluke morao odlučivati ministar pravde. Nadalje, navodi da je Vrhovni sud zasnovao osporenu presudu na pogrešnim podacima navedenim u uvjerenju od 4. decembra 2017. godine (u kojem je navedeno da apelant ima poseban staž u trajanju od osam godina, šest mjeseci i 12 dana) iako je apelant dostavio Vrhovnom sudu kao novi dokaz Rješenje Grupe Bihać od 26. oktobra 2021. godine u kom je navedeno da je apelant ostvario poseban staž u trajanju od četiri godine, četiri mjeseca i 26 dana iz čega proizlazi da nisu ispunjeni uslovi za prestanak apelantovog radnog odnosa po sili zakona. Navodi da ga je Vrhovni sud dopisom od 9. novembra 2021. godine obavijestio da navedeno rješenje od 26. oktobra 2021. godine nije razmatrano prilikom donošenja osporene presude, jer je apelant dostavio to rješenje 2. novembra 2021. godine, kada je osporena presuda već bila donesena. Apelant je naveo da je Ustavni sud u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 zauzeo stanovište da pravo na poseban staž imaju samo lica koja su stvarno učestvovala u odbrani BiH u određenom periodu u toku ratnih sukoba. Apelant je nadalje naveo da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti stav iz presude tog suda od 24. decembra 2015. godine, prema kojem radni odnos ne može prestati dok je osoba na bolovanju, a što je propisano i članom

19. Pravilnika. Apelant, takođe, smatra proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da tuženi kao poslodavac ne odgovara za tačnost obračuna penzijskog staža radnika, jer je u suprotnosti sa odredbama čl. 21. i 24. Zakona o matičnoj evidenciji o osiguranicima, obveznicima uplate doprinosa i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koje propisuju da za tačnost podataka unesenih u matičnu evidenciju odgovara isključivo poslodavac, koji i popunjava prijave. Apelant navodi da redovni sudovi nisu odlučili o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se obaveže tuženi da mu isplati naknadu za neiskorištenih 15 dana godišnjeg odmora za 2013. godinu i 30 dana za 2014. godinu u iznosu od 5.220,00 KM, koji je postavio na ročištu od 4. jula 2016. godine, a na šta je ukazivao u reviziji. Takođe, navodi da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da apelant nije dokazao da je bio na bolovanju u kontinuitetu u periodu dužem od 30 dana s obzirom na to da suprotan zaključak proizlazi iz odgovora tuženog od 14. jula 2014. godine, uvjerenja ZZO USK od 5. januara 2015. godine, apelantove platne liste za maj 2014. godine i refundacije bolovanja više od 42 dana za apelanta.

31. Apelant je u apelacijama br. AP 1980/20 i AP 4562/20 osporavao dužinu postupka pred Kantonalnim sudom po njegovoj žalbi podnesenoj protiv osporene presude Općinskog suda od 23. marta 2018. godine. S tim u vezi je naveo da Kantonalni sud ne želi da odluči o njegovoj žalbi iako se radi o radnom sporu koji traje već sedam godina i uprkos preporuci Ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine i velikom broju urgencija koje je dostavio tom sudu.

32. U dopunama apelacije broj AP 4536/21 apelant je dostavio Ustavnom sudu Rješenje Federalnog zavoda PIO KAS Bihaću od 31. januara 2022. godine (kojim je utvrđeno da apelantu prestaje pravo na starosnu penziju sa 1. junom 2014. godine jer apelant, usljed brisanja dijela posebnog staža, ima ukupan penzioni staž u trajanju od 39 godina, četiri mjeseca i dva dana). II.Odgovor na apelaciju

33. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede apelantovih prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

34. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

35. Općinski sud je naveo da su odluka Vrhovnog suda i obrazloženje koje je dao zakoniti i razložni, te da su apelacioni navodi neosnovani.

36. Tuženi je naveo da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i da su za svoju odluku dali jasne razloge.

37. Izjašnjavajući se na navode iz odgovora na apelaciju, apelant je, u suštini, ponovio navode da nije ispunjavao uslove za prestanak radnog odnosa u vrijeme donošenja spornih rješenja tuženog, te je naveo da je Ustavnom sudu dostavio rješenje Federalnog zavoda PIO od 31. januara 2022. godine koje to potvrđuje.

V.Relevantni propisi

38. Zakon o sudskoj policiji ("Službene novine Federacije BiH" br. 19/96, 37/04 i 45/10 - Z.O.)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o sudskoj policiji ("Službene novine Federacije BiH" br. 19/96 i 37/04), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima i koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Sudska policija poslove iz svoje nadležnosti utvrđene ovim zakonom vrši na način propisan ovim zakonom, zakonima o pravilima postupka i pravilima koja donosi predsjednik Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: predsjednik Vrhovnog suda).

Član 4.

Predsjednik Vrhovnog suda odgovoran je za upravljanje sudskom policijom.

Predsjednik Vrhovnog suda može poslove upravljanja sudskom policijom povjeriti zapovjedniku odjeljenja sudske policije.

III - ORGANIZACIJA I SREDSTVA ZA RAD SUDSKE POLICIJE

Član 12.

Sudska policija, ovlaštenja utvrđena Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i ovim zakonom, vrši u odjeljenju sudske policije sudova Federacije i odjeljenjima sudske policije sudova u kantonima - županijama (u daljem tekstu: odjeljenje sudske policije).

Unutrašnja organizacija odjeljenja sudske policije iz stava 1. ovog člana, uređuje se pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji sudske policije.

Pravilnik iz stava 2. ovog člana donosi predsjednik Vrhovnog suda, uz saglasnost Vlade Federacije.

Član 42.

Sudski policajci u pravima iz radnog odnosa, zdravstvenog, penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i drugim pravima po osnovu rada, izjednačavaju se sa pravima koja ima policija Federalnog ministra unutrašnjih poslova.

U pogledu ostvarivanja prava sudskog policajca iz stava 1. ovog člana, predsjednik Vrhovnog suda ima sva ovlaštenja koja ima federalni ministar unutrašnjih poslova prema policajcima Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova.

39. Zakon o policijskim službenicima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/05, 70/08, 45/10 – Z.O., 4/11 i 13/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o policijskim službenicima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/05 i 70/08), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

POGLAVLJE XIII - PRESTANAK RADNOG ODNOSA

Član 122. tačka 3) Osnove prestanka radnog odnosa Policijskom službeniku prestaje radni odnos te automatski gubi status policijskog službenika u sljedećim slučajevima:

3. kada navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža ili 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života;

40. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

IV - PENZIJSKI STAŽ

Član 82.

(1) Penzijski staž, u smislu ovog zakona, na osnovu koga se stiču i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, obuhvaća:

1. vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu ovog zakona koje se računa u staž osiguranja po odredbama čl. 83. do 93. i poseban staž iz člana 94. ovog zakona;

[…]

3. Poseban staž Član 94. stav (1) (1)Licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine, odnosno koja su uzela učešće u odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine.

41. Zakon o matičnoj evidenciji o osiguranicima, obveznicima uplate doprinosa i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službene novine Federacije BiH" broj 52/11)

VII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 21.

U matičnoj evidenciji vode se podaci na osnovu podataka sadržanih u prijavama, propisanim Zakonom o jedinstvenom sistemu i drugim podacima koji se u skladu sa Zakonom i drugim propisima unose u matičnu evidenciju.

Izuzetno, za osiguranike, obveznike uplate doprinosa i korisnike prava za koje su podaci uneseni u matičnu evidenciju prije početka primjene Zakona podaci matične evidencije vode se u skladu sa propisima koji su se primjenjivali do početka primjene Zakona.

Član 24.

Prijavu podataka o utvrđenoj plaći, naknadama plaće, stažu osiguranja i uplaćenim doprinosima (prijava M-4) i prijava podataka o promjeni podataka o plaći, naknadama plaće, stažu osiguranja i uplaćenim doprinosima (prijava M-8) za godine prije početka primjene Zakona o jedinstvenom sistemu, obveznik podnošenja prijave dostavlja nosiocu osiguranja na obrascima prijave koje su se primjenjivale do početka primjene Zakona.

VI.Dopustivost

42. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

43. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 01 0 U 010450 17 Uvp od 23.

novembra 2020. godine

44. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;

45. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnim apelacijama, između ostalog, osporava i Presudu Vrhovnog suda broj 01 0 U 010450 17 Uvp od 23. novembra 2020. godine, protiv koje je već podnosio apelaciju Ustavnom sudu i povodom koje je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti broj AP 4741/20 od 21. januara 2021. godine kojom je apelacija odbačena zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine jer se radilo o postupku po prijedlogu za obnovu pravosnažno okončanog postupka u kom se nije odlučivalo o apelantovim „građanskim pravima i obavezama“. Dakle, predmetna apelacija se odnosi na istu presudu koja je već bila predmet ocjene Ustavnog suda u prethodno podnesenoj apelaciji broj AP 4741/20 o kojoj je Ustavni sud već donio odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena povodom pitanja o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje.

Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 437872 21 Rev 2 od 19. oktobra 2021. godine

46. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 437872 21 Rev 2 od 19. oktobra 2021. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. decembra 2021. godine a apelacija broj AP 4536/21 je podnesena 29. decembra 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

47. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

48. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

49. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

50. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

51. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu, dakle, o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) U odnosu na osporene odluke

52. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u segmentu prava na suđenje u razumnom roku, prava na obrazloženu sudsku odluku i prava na „jednakost oružja“ u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

53. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu pitanja koja se postavljaju, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da li su povrijedili apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na „jednakost oružja“ u postupku.

54. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku zauzeli uniforman stav o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je tražio da sud poništi rješenja tuženog od 4. marta 2014. i 9. aprila 2014. godine i posljedično tome obaveže tuženog da vrati apelanta na radno mjesto zapovjednika OSP za USK i da mu isplati plate, doprinose za PIO i porez na dohodak. Redovni sudovi su, takođe, ocijenili neosnovanim i tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelant tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati naknadu regresa za 2014. godinu i naknadu regresa za 2013. godinu preko dosuđenog iznosa. Naime, redovni sudovi su zaključili da je tuženi pravilno sačinio obrazac obračuna apelantovog staža, odnosno da je u predmetnom postupku dokazano da je apelant u vrijeme donošenja osporenog rješenja imao više od 40 godina penzijskog staža i da mu je stoga radni odnos prestao ex officio, u smislu odredaba člana 42. stav 2. Zakona o sudskoj policiji, člana 122. stav 3. Zakona o policijskim službenicima i člana

32. Pravilnika. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su s tim u vezi dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova u predmetnom parničnom postupku kako prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, tako ni prilikom primjene materijalnog i procesnog prava.

55. U pogledu apelantovih navoda da redovni sudovi nisu odlučili o dijelu tužbenog zahtjeva (kojim je apelant tražio da se obaveže tuženi da mu isplati naknadu za neiskorištenih 15 dana godišnjeg odmora za 2013. godinu i 30 dana za 2014. godinu u iznosu od 5.220,00 KM), koji je apelant postavio na ročištu od 4. jula 2016. godine, Ustavni sud ne nalazi da navedeno proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, niti iz dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, u nedostatku dokaza za suprotan zaključak, Ustavni sud te apelantove navode smatra neosnovanim. Takođe, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da mu je u predmetnom parničnom postupku onemogućeno pravo na „jednakost oružja“, Ustavni sud ukazuje da taj princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo B.V.protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, str. 19). Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku imao priliku suprotstaviti se svojim navodima i argumentima drugoj strani pod uslovima koji nisu podređeni u odnosu na suprotnu stranu, te stoga te apelantove navode smatra neosnovanim.

56. Ustavni sud nadalje primjećuje da je apelant u postupku pred redovnim sudovima, kao i u predmetnoj apelaciji, in primo, osporavao formalni aspekt zakonitosti osporenih rješenja tuženog tvrdeći da je prvostepeno rješenje donio nenadležni organ, glavni zapovjednik, a ne predsjednik Vrhovnog suda, suprotno odredbama člana 10. Pravilnika, te da je o žalbi protiv rješenja o prestanku apelantovog radnog odnosa trebalo da odlučuje federalni ministar pravde. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali na relevantne odredbe Zakona o sudskoj policiji (čl. 2, 4. i 12) i Pravilnika (član 34) iz kojih proizlazi da je glavni zapovjednik imao ovlaštenje da donese rješenja koja je apelant osporavao u predmetnom parničnom postupku, te stoga smatra neosnovanim apelantove navode kojim osporava takav zaključak redovnih sudova. Takođe, u vezi sa apelantovim navodima da je o apelantovoj žalbi protiv rješenja o prestanku apelantovog radnog odnosa trebalo da odlučuje Policijski odbor za žalbe i da je apelant onemogućen da o svojoj žalbi raspravlja nezavisan i nepristrasan organ, Ustavni sud ukazuje da su osporena rješenja o prestanku apelantovog radnog odnosa bila predmet preispitivanja redovnih sudova, kao nezavisnih i nepristrasnih organa, te stoga te apelantove navode Ustavni sud smatra neosnovanim.

57. Ustavni sud nadalje zapaža da apelant osporava i materijalnu zakonitost osporenih rješenja, osporavajući zaključak o ispravnosti obračuna apelantovog penzijskog staža na osnovu kojeg je utvrđeno da apelant, shodno relevantnim odredbama Zakona o policijskim službenicima i Pravilnika, ispunjava zakonski uslov od 40 godina penzijskog staža za prestanak radnog odnosa, ex officio, koji je bio osnov za donošenje osporenih rješenja. Naime, apelant u apelaciji, kao i u postupku pred redovnim sudovima, osporava istinitost podataka upisanih u matičnu evidenciju, odnosno osporava tačnost podataka iskazanih u uvjerenju od 4. decembra 2017. godine u dijelu koji se odnosi na poseban staž po osnovu učestvovanja u odbrani BiH i staž osiguranja sa uvećanim trajanjem (tzv. beneficirani radni staž).

58. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, u pogledu apelantovog posebnog staža, ukazao da uvjerenja (od 3. marta 2006. i 4. decembra 2017. godine), kao javne isprave čija se istinitost pretpostavlja i koje su provedene kao dokaz u predmetnom parničnom postupku, potvrđuju da je apelant učestvovao u odbrani BiH u periodu od 18. septembra 1991. do 23. decembra 1995. godine, da se poseban staž u tom periodu ex lege računa u dvostrukom trajanju, te da je samo odluka o poništenju upisa u upravnom postupku/sporu mjerodavan dokaz o protivnom. S obzirom na to da iz apelacionih navoda proizlazi da je apelant Vrhovnom sudu dostavio uvjerenje od 9. novembra 2021. godine (u kom je navedeno da je apelant učestvovao u odbrani BiH u periodu od 4. aprila 1992. do 27. decembra 1993. godine i od 29. juna 1995. do 23. decembra 1995. godine) nakon što je Vrhovni sud donio osporenu odluku, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke bio dužan uzeti u obzir uvjerenje od 9. novembra 2021. godine. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se odluka redovnih sudova u parničnom postupku zasniva na činjeničnom supstratu koji sud utvrđuje na osnovu dokaza koje su pružile parnične stranke (raspravno načelo sadržano u odredbi člana 7. ZPP) u toku trajanja postupka (u skladu sa pravilima ZPP o fazi postupka u kojoj se dokazi predlažu), a ne u skladu sa načelom materijalne istine, što su redovni sudovi, kao i tuženi kao poslodavac u predmetnom postupku i uradili, te donijeli odluku u skladu sa podacima upisanim u javnu ispravu. Iz navedenog razloga Ustavni sud ne može razmatrati ni rješenje Federalnog zavoda PIO KAS Bihaću od 31. januara 2022. godine koje je apelant dostavio u dopuni apelacije s obzirom na to da taj akt nije proveden kao dokaz u predmetnom parničnom postupku. Naime, Ustavni sud podsjeća da zadatak Ustavnog suda nije da u apelacionom postupku utvrđuje činjenično stanje drugačije od onog koje je utvrđeno u postupku koji je predmet osporavanja, nego da se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Pri tome Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je poslodavac odgovoran za tačnost podataka upisanih u matičnu evidenciju s obzirom na to da to ne proizlazi iz sadržaja odredaba čl. 21. i 24. Zakona o matičnoj evidenciji o osiguranicima, obveznicima uplate doprinosa i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja na koje odredbe se apelant pozvao u vezi s tom tvrdnjom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni suda ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da uvjerenje Federalnog zavoda PIO od 1. novembra 2017. godine sadrži neistinite i netačne podatke s obzirom na to da se radi o uvjerenju koje je izdato od Federalnog zavoda PIO KAS Bihać na osnovu podataka registrovanih u matičnoj evidenciji, dakle, tačnih i istinitih podataka kojim raspolaže navedena služba. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Vrhovni sud, u vezi sa obračunom apelantovog staža sa uvećanim trajanjem ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da apelant (u periodu od 2008. do 2014. godine) u svakoj godini nije imao odsustvo u kontinuitetu dužem od 30 radnih dana, pa time ni prekid staža sa uvećanim trajanjem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim navode kojim apelant osporava zaključak redovnih sudova da je u vrijeme donošenja osporenih rješenja tuženog ispunjavao uslov od 40 godina penzijskog staža za prestanak radnog odnosa ex officio.

59. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, koje Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

60. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

61. Takođe, i Evropski i Ustavni sud u kontinuitetu ističu da je u određenim postupcima u kojima je po domaćem zakonu propisano da su hitne prirode potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti. Takav je slučaj npr. s predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva ili npr. u radnim sporovima (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18, i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51. i Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2310/06 od 27. februara 2008. godine, AP 1233/06 od 15. januara 2009. godine i dr.).

Period koji se uzima u obzir

62. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant (u apelacijama br. AP 1980/20 i AP 4562/20) osporava isključivo dužinu trajanja postupka pred Kantonalnim sudom po njegovoj žalbi izjavljenoj protiv osporene presude Općinskog suda od 23. marta 2018. godine. Stoga će Ustavni sud u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 21. juna 2018. godine, kao dana kada je apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude dostavljena na odlučivanje Kantonalnom sudu, do 23. decembra 2020. godine, kao dana donošenja osporene odluke Kantonalnog suda, dakle, period od dvije i po godine.

Analiza dužine trajanja predmetnog postupka

63. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu koji je po zakonu hitne prirode (član 420. ZPP). S obzirom na to da se predmetni parnični postupak odnosio na apelantov radnopravni status i potraživanja iz radnog odnosa, Ustavni sud smatra da se radi o postupku koji je od značaja za apelanta (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4369/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 47, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

64. Ustavni sud smatra da je dužina postupka pred Kantonalnim sudom, s obzirom na to da se radi o sporu koji je po zakonu hitne prirode i koji je od značaja za apelanta, u trajanju od dvije i po godine a priori suprotna standardu suđenja u „razumnom“ roku i da bi se mogla opravdati postojanjem izuzetnih okolnosti. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud, koji se u odgovoru na apelaciju nije izjasnio o apelantovim navodima o dužini trajanja predmetnog postupka, nije ukazao na postojanje okolnosti koje bi opravdale osporenu dužinu trajanja postupka pred tim sudom, niti takve okolnosti proizlaze iz činjenica konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da dužina trajanja postupka po apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude od dvije i po godine ne zadovoljava standard prava na pravično suđenje.

65. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u „razumnom“ roku, kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

66. U odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

67. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku, apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

68. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo s obzirom na sjedište Kantonalnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

69. Apelant smatra da mu je, zbog proizvoljne primjene prava, prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove tvrdnje, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

70. Vezano za apelantove tvrdnje o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) i k), odnosno članom 6. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve argumente i dokaze iz kojih bi proizlazilo da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, takođe, neosnovani.

71. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije explicite naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu, a protiv drugostepene presude reviziju, te da su Kantonalni i Vrhovni sud razmatrali te pravne lijekove i donijeli osporene presude. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u predmetnom postupku, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti korištenih pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.

72. Apelanat se pozvao i na povredu prava da ne bude podvrgnut mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Imajući u vidu da se u predmetnom parničnom postupku odlučivalo o pravima iz radnog odnosa, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi ukazivalo da se predmetni postupak može dovesti u vezu sa garancijama ovih prava. Stoga, proizlazi da apelant ne može tvrditi da je u konkretnom postupku «žrtva» kršenja ovih prava, pa Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

73. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u “razumnom“ roku s obzirom da je dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom od dvije i po godine u konkretnom slučaju a priori suprotna standardu prava na pravično suđenje, a Kantonalni sud nije ukazao na postojanje okolnosti koje bi opravdale osporenu dužinu trajanja postupka pred tim sudom, niti takve okolnosti proizlaze iz činjenica konkretnog predmeta.

74. Ustavni sud, sa druge strane, zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant u vrijeme donošenja spornih rješenja tuženog ispunjavao uslove za prestanak radnog odnosa ex officio, koje Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

75. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni apelantovih prava iz člana II/3.b) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 10. Evropske konvencije kada ne postoji ništa što bi ukazivalo da je u konkretnom slučaju moguća povreda prava koja su garantovana navedenim odredbama.

76. Ustavni sud smatra da nije došlo ni do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije s obzirom na to da je apelant u predmetnom parničnom postupku imao na raspolaganju i koristio zakonom propisane pravne lijekove, koje su redovni sudovi meritorno razmotrili.

77. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant ničim nije dokazao da je prema njemu postupano drugačije nego u odnosu na lica u istoj situaciji i kada takvo nešto ne proizlazi iz stanja konkretnog spisa.

78. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka e) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

79. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1980/20 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio