Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4199/20 (D. M.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4199/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4199/20, rješavajući apelaciju Dragana Marinovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Dragana Marinovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 116480 20 Rev od 17. rujna 2020. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantu Draganu Marinoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Dragana Marinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 116480 20 Rev od 17. rujna 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Marinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac iz Mostara, podnio je 20. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 116480 20 Rev od 17. rujna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 116480 14 Gž od 4. ožujka 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 116480 12 P od 30. listopada 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Lj. M. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. siječnja 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u razdoblju od 11. do 19. siječnja 2022. godine dostavili odgovor na apelaciju, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Odgovori na apelaciju su 7. veljače 2022. godine dostavljeni apelantovim zastupnicama na izjašnjenje.
5. Apelantove zastupnice nisu dostavile izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 20. kolovoza 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi utvrđenja.
8. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 116480 12 P od 30. listopada 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik sa 50 % temeljnog kapitala i 50 % vlasničkog udjela u društvu „Mikula Commerce“ d.o.o. za trgovinu i usluge Mostar (u daljnjem tekstu: predmetno društvo), „sa svom pokretnom i nepokretnom imovinom društva“, te da se apelant bez znanja i odobrenja tuženog upiše u sudskom registru tog suda kao vlasnik udjela temeljnog kapitala sa 50 % i udjela u društvu sa 50 %. Istodobno, obvezan je apelant da tuženom nadoknadi parnične troškove u određenom iznosu.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je predmetno društvo osnovano kao privatno poduzeće „Mikula Commerce“ p.o. Grude u 1992. godini i da je kao njegov osnivač u sudskom registru upisan tuženi. Nadalje, utvrđeno je da su rješenjima Kantonalnog suda u Širokom Brijegu u razdoblju od 2003. do 2011. godine vršena usklađivanja predmetnog društva sa zakonom, potom povećanje temeljnog kapitala i promjena osobe ovlaštene za zastupanje. Također je utvrđeno da apelant u sudskom registru nije upisan kao osnivač ili vlasnik udjela u predmetnom društvu, niti je to pravo ugovorom preneseno na apelanta sa tuženog. Nadalje, ukazano je da je apelant u postupku dokazivao svoju tvrdnju da je poslovao zajedno s tuženim kao partner, dijelio dobit na jednake dijelove, kao i da su zajedno kupili poslovni prostor za predmetno društvo (što je detaljno obrazloženo na str. 4. i 5. presude). Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je citirao relevantne odredbe Zakona o gospodarskim društvima i ukazao da je nesporno da apelant nije upisan kao osnivač i član predmetnog društva, te da na njega ugovorom nije izvršen prijenos udjela, ali je sporno da li apelant faktički ima pravo udjela. Naime, navedeno je da Općinski sud vjeruje navodima apelanta i svjedoka jer su suglasni u tome da su apelant i tuženi zajedno radili za predmetno društvo, ponašali se kao partneri jedan prema drugom i prema trećim osobama, ali to ipak nije dovoljno da bi se utvrdilo apelantovo pravo kako je postavljeno u tužbenom zahtjevu. Općinski sud je istaknuo da nema dokaza kojim bi se utvrdilo koja je vrijednost sredstava koja je apelant uložio u predmetno društvo, pa se nikako ne može pretpostaviti da se radi o njegovom ulogu od 50 %, zbog čega je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 116480 14 Gž od 4. ožujka 2020. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i prvostupanjska presuda je potvrđena. Istodobno, odbijen je kao neutemeljen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe po punomoćniku u određenom iznosu.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud u predmetnoj pravnoj stvari pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i materijalno pravo kada je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen primjenom pravila o teretu dokazivanja, zbog čega se svi žalbeni razlozi nalaze neutemeljenim. Nadalje, ukazano je da apelant u žalbi neutemeljeno ponavlja i iznosi svoje tvrdnje i navode iz tužbe i prvostupanjskog postupka koje provedenim dokazima apelant nije dokazao iako je na njemu bio teret dokazivanja. Naime, navedeno je da iz činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda jasno proizlazi da apelant nikada počev od 5. studenog 1992. godine, kada je u sudski registar rješenjem Višeg suda u Mostaru bilo upisano osnivanje privatnog poduzeća „Mikula Commerce“ p.o. Grude, pa sve do 18. studenog 2011. godine, kada je ta pravna osoba uskladila svoju djelatnost s klasifikacijom djelatnosti u BiH, te izmijenila direktora društva, nije bio upisan s bilo kakvim pravima u odnosu na tu pravnu osobu bilo kao njezin osnivač – član ili osoba ovlaštena za zastupanje. Najzad, istaknuto je da je provedenim dokazima apelant uspio dokazati, kako je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, da je s tuženim bio u određenim poslovnim odnosima glede predmetnog društva, ali da provedenim dokazima apelant nije uspio dokazati utemeljenost postavljenog tužbenog zahtjeva, tj. da je apelant vlasnik sa 50 % temeljnog kapitala i vlasničkog udjela u predmetnom društvu sa svom pokretnom i nepokretnom imovinom tog društva, što bi se kao takvo imalo upisati u sudskom registru.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 116480 20 Rev od 17. rujna 2020. godine apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude je odbijena. Također je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka u određenom iznosu.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev da sud presudom utvrdi i da se u sudski registar upiše da je apelant vlasnik 50 % temeljnog kapitala i 50 % vlasničkog udjela u predmetnom društvu. Nadalje, istaknuto je da revizijski prigovor koji se odnosi na sastav Kantonalnog suda nije utemeljen. Naime, ukazano je da je točno da je vijeće suda koji je donio pobijanu presudu bilo sastavljeno od sudaca imenovanih na dužnost u Kantonalni sud u Bihaću. Međutim, istaknuto je da su ti suci odlukom Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) od 1. travnja 2019. godine, u smislu odredbe članka 17. stavak 12. Zakona o VSTV-u, zbog velikog broja neriješenih predmeta u Kantonalnom sudu, privremeno upućeni u taj sud (kao i suci iz Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, Kantonalnog suda u Livnu i Kantonalnog suda u Novom Travniku) na razdoblje od jedne godine da rade po najstarijim predmetima. Kako je pobijana odluka donesena 4. ožujka 2020. godine u sjednici vijeća sastavljenog od sudaca privremeno upućenih u Kantonalni sud, koji je nadležan za postupanje po podnesenoj žalbi, s ciljem ranijeg rješavanja predmetnog spora, Vrhovni sud je naveo da u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena povreda postupka na koju se u reviziji ukazuje.
14. Nadalje, istaknuto je da nije utemeljen ni revizijski prigovor koji se odnosi na povredu članka 8. u svezi sa člankom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) budući da je drugostupanjski sud pravilno ocijenio apelantove žalbene navode o povredi članka 8. ZPP kao neutemeljene. Naime, istaknuto je da je drugostupanjski sud opravdao svoje uvjerenje o dokazanosti odlučnih činjenica, navodeći da iz pravilno obrazložene ocjene dokaza koju je dao prvostupanjski sud proizlazi da je utvrđeno činjenično stanje rezultat savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. S obzirom na to da je odredbom članka 8. ZPP propisano da o dokazanosti činjenica odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza i da je revizijski sud vezan činjeničnim stanjem koje su utvrdili nižestupanjski sudovi (članak 240. stavak 2. ZPP), ukazano je da je Vrhovni sud, prihvaćajući ocjenu drugostupanjskog suda kao pravilnu, utvrdio da u postupku pred tim sudom nisu učinjene povrede parničnog postupka na koje se ukazuje u reviziji.
15. Vrhovni sud je također naveo da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, navedeno je da stjecanje članstva u društvu sa ograničenom odgovornošću regulirano odredbama Zakona o gospodarskim društvima, prema kojima se članstvo može steći na dva temeljna načina. Dalje, istaknuto je da je prvi način izvorno stjecanje, učešćem u osnivanju društva (članak 311. Zakona o gospodarskim društvima) ili u povećanju temeljnog kapitala društva ulozima (članak 355. Zakona o gospodarskim društvima), a drugi način je izvedeno stjecanje, koje se ostvaruje prijenosom udjela pismenim ugovorom ili nasljeđivanjem (članak 328. Zakona o gospodarskim društvima). Dakle, navedeno je da se za oba načina stjecanja članstva podrazumijeva postojanje slobodne volje sticaoca i prenositelja, izražene u pismenoj formi (odluka ili ugovor o osnivanju, ugovor o prijenosu udjela), na zakonom propisani način. Shodno tome, ukazano je da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tuženi bio jedini osnivač predmetnog društva, kao i da su tuženi i apelant dulje vrijeme faktički poslovali kao partneri, ali da tuženi nikada nije pravno valjanim ugovorom prenio dio svog članskog udjela od 50 % na apelanta, niti je apelant sudjelovao u povećanju temeljnog kapitala društva vlastitim ulozima u tom omjeru, te da je poslovni prostor u Mostaru kupilo predmetno društvo, a ne apelant. Imajući u vidu navedeno, istaknuto je da je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da apelant u ovom predmetu nije dokazao postojanje osnove za stjecanje vlasničkog udjela u predmetnom društvu, jer to ne proizlazi iz stanja u spisu i izvedenih dokaza.
16. Najzad, Vrhovni sud je istaknuo da, suprotno apelantovim navodima, ni okolnost da je apelant poslovao zajedno s tuženim kao osnivačem i ovlaštenom osobom predmetnog društva i da je tuženi s njim dijelio ostvarenu dobit ne može utjecati na drugačiju odluku suda. Naime, istaknuto je da utvrđeno faktičko stanje u svezi s poslovanjem apelanta i tuženog kao partnera, u slučaju kada tuženi kao jedini vlasnik udjela u predmetnom društvu nije na zakonom propisani način, tj. sačinjavanjem notarski obrađenog ugovora o prijenosu članskog udjela izrazio volju da dio svog udjela prenese na apelanta, ne može proizvesti pravne posljedice u smislu zakonskih odredbi kojima je regulirano stjecanje članstva u društvu sa ograničenom odgovornošću. Kako u konkretnom slučaju nema uvjeta za primjenu odredbe članka 127. ZPP jer, prema pravilnoj ocjeni drugostupanjskog suda, apelant nije dokazao utemeljenost tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je istaknuo da apelantove revizijske navode koji se odnose na tu odredbu parničnog postupka nije posebno cijenio.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
18. Apelant, u biti, navodi da su u konkretnom slučaju potpuno proizvoljno primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava. Naime, apelant ukazuje da je u konkretnom slučaju drugostupanjsku presudu, za koju je navedeno da je donosi Kantonalni sud i koja je ovjerena pečatom tog suda, donijelo vijeće od troje sudaca imenovanih na dužnost u Kantonalnom sudu u Bihaću. U svezi s tim, apelant citira relevantne odredbe Zakona o sudovima i ZPP, te tvrdi da suci Kantonalnog suda u Bihaću donose presudu pod okriljem Kantonalnog suda, predstavljajući se kao vijeće Kantonalnog suda i koristeći ovjeru Kantonalnog suda mimo zakonom predviđenog postupka i bilo kakvog obavještavanja stranke, čime se čine povrede navedenih propisa. Nadalje, apelant ukazuje da obrazloženi pravni lijek (naročito prednjači drugostupanjski sud) odbiti kao neutemeljen u dva tri paušalna retka pozivanjem na razloge nižestupanjske odluke nije odlučivanje o žalbi na temelju članka 221. ZPP i o reviziji na temelju članka 241. ZPP, odnosno odlučivanje o žalbi i reviziji kao o učinkovitom pravnom lijeku. Shodno tome, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek. Isto tako, apelant tvrdi da su sudovi u odlukama o pravnim lijekovima povrijedili pravo na nepristrano suđenje – suđenje bez obezvrjeđivanja procesnih prava stranaka i naklonosti. Naime, apelant ukazuje da se pristranost u suđenju ogleda kod pozivanja sudova na navode da se „tužitelj opet poziva na navode iz tužbe“, da se „tužitelj opet poziva na dokaze iz prvostupanjskog postupka“. Nadalje, apelant tvrdi da izostanak primjene članka 127. ZPP predstavlja proizvoljnost u postupanju jer navedeni članak predviđa slobodnu sudsku ocjenu o visini pripadajućeg prava, pa ako je sud mišljenja da apelantu pripada pravo na vlasnički udio u predmetnom društvu, ali nema dokaza o visini, tada je o tome morao donijeti zaključak po svojoj slobodnoj ocjeni. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te u svezi s tim apelant navodi da je od podnošenja tužbe 20. kolovoza 2012. godine pa do okončanja postupka prošlo osam godina, s tim da najveći dio odgovornosti snosi Kantonalni sud koji je o žalbi odlučivao više od pet godina.
II.Odgovori na apelaciju
19. Vrhovni sud je istaknuo da u revizijskom postupku nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.
20. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju osporene odluke i da u žalbenom postupku nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.
21. Općinski sud je istaknuo da je u obrazloženju osporene presude dao potpune i jasne razloge za donošenje te presude pri kojoj u cijelosti ostaje, kao i da u donošenju sporne odluke nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 17. točka 12) Nadležnost Vijeće ima sljedeće ovlasti:
(12) odlučuje o privremenom upućivanju sudaca i tužitelja u drugi sud ili tužiteljstvo;
23. Zakon o gospodarskim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 – ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 – ispravka, 7/09 – ispravka, 63/10 i 75/13) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 328. stavak 2.
Prenos udjela vrši se pismenim ugovorom i nasljeđivanjem.
Članak 355. stavak (1) Temeljni kapital povećava se na temelju odluke skupštine društva s ograničenom odgovornošću, uplatom ili unošenjem novih uloga.
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 127.
Ako se ustvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se točna visina svote odnosno količina stvari ne može ustvrditi ili bi se mogla ustvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 116480 20 Rev od 17. rujna 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantove punomoćnice su primile 9. listopada 2020. godine, a apelacija je podnesena 20. studenog 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi utvrđenja vlasništva temeljnog kapitala i vlasničkog udjela u predmetnom društvu. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv. U odnosu na osporene odluke
33. U svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se temelje isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35.) zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. U svezi s apelantovim navodima koji se odnose na sastav vijeća Kantonalnog suda i u svezi s tim „povredu propisa“, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da su suci imenovani na dužnost u Kantonalni sud u Bihaću odlukom VSTV-a od 1. travnja 2019. godine u smislu odredbe članka 17. stavak 12. Zakona o VSTV-u (kojom je propisana nadležnost VSTV-a da odlučuje o privremenom upućivanju sudaca u drugi sud) zbog velikog broja neriješenih predmeta u Kantonalnom sudu privremeno upućeni u taj sud na razdoblje od jedne godine, a kako je pobijana odluka donesena 4. ožujka 2020. godine, u sjednici vijeća sastavljenog od sudaca privremeno upućenih u Kantonalni sud, to nije učinjena povreda postupka na koju apelant ukazuje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tuženi bio jedini osnivač predmetnog društva, a da tuženi nikada nije pravno valjanim ugovorom prenio dio svog članskog udjela od 50 % na apelanta shodno odredbi članka 328. Zakona o gospodarskim društvima, niti je apelant sudjelovao u povećanju temeljnog kapitala predmetnog društva vlastitim ulozima u tom omjeru shodno odredbi članka 355. Zakona o gospodarskim društvima, iz čega proizlazi da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao postojanje osnove za stjecanje vlasničkog udjela u predmetnom društvu. Nadalje, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao utemeljenost tužbenog zahtjeva, pa zbog toga nema uvjeta za primjenu odredbe članka 127. ZPP.
35. Dovodeći navedena obrazloženja u vezu s apelacijskim navodima, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da su ti sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje na temelju čega su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen.
36. Ustavni sud, također, podsjeća da apelant ukazuje na pristranost redovnih sudova, odnosno da se pristranost u suđenju ogleda kod pozivanja sudova na navode da se „tužitelj opet poziva na navode iz tužbe“. Dakle apelant nije bliže precizirao svoje navode, niti je dostavio dokaze za svoje navode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ovi apelacijski navodi, sami po sebi, ne ukazuju na pristranost, odnosno iz spisa predmeta ne proizlazi bilo kakva činjenica koja nesporno ukazuje na pristranost. Stoga, imajući u vidu sve dokaze predočene uz apelaciju, kao i obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi tijekom predmetnog postupka bili pristrani, zbog čega i ove navode ocjenjuje neutemeljenim.
37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir
39. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati razdoblje od 20. kolovoza 2012. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 17. rujna 2020. godine, kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje je osam godina i oko jedan mjesec.
Analiza duljine trajanja postupka
40. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi utvrđenja. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.
41. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju, ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio duljini trajanja predmetnog postupka. Potom, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine i oko dva mjeseca. U okolnostima konkretnog slučaja navedeno razdoblje se može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostupanjskog postupka s obzirom na to da se pred prvostupanjskim sudom provodi dokazni postupak, na temelju kojeg se utvrđuje činjenično stanje koje služi kao osnova za donošenje sudske odluke. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude od 30. listopada 2014. godine donio tek nakon pet godina i oko četiri mjeseca, računajući od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu činjenicu da je žalbeni postupak trajao višestruko dulje u odnosu na prvostupanjski postupak (pred kojim se, dakle, provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak s obzirom na samu narav postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnog suda u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije ni ponudio odgovor glede navoda o duljini trajanja predmetnoga postupka pred tim sudom. Najzad, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud donio presudu u roku od oko šest mjeseci (računajući od dana donošenja drugostupanjske presude).
42. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku koji je trajao osam godina i oko jedan mjesec, duljini trajanja postupka doprinijela pasivnost Kantonalnog suda pred kojim je postupak trajao pet godina i oko četiri mjeseca, a koji nije dao nikakve razloge za duljinu trajanja postupka.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
44. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. lipnja 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. veljače 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. ožujka 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
46. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
47. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (u odnosu na osporene odluke), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Pravo na učinkovit pravni lijek
48. Apelant smatra da je povrijeđeno i njegovo pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije budući da su drugostupanjski sud i revizijski sud obrazložen pravni lijek odbili kao neutemeljen u dva tri paušalna retka pozivanjem na razloge nižestupanjske odluke. Ustavni sud zapaža da se iz apelacijskih navoda može zaključiti da povredu ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđene pravne lijekove, žalbu protiv prvostupanjske presude, odnosno reviziju protiv drugostupanjske presude, koje pravne lijekove su Kantonalni sud i Vrhovni sud, suprotno apelacijskim navodima, razmotrili i dali jasna obrazloženja, pri čemu činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi povredi prava na učinkovit pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na učinkovit pravni lijek iz članka
13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, te da su ovi apelacijski navodi neutemeljeni.
VIII.Zaključak
49. Postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekta prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak koji je trajao osam godina i oko jedan mjesec, pri čemu je duljini trajanja postupka doprinijela pasivnost Kantonalnog suda pred kojim je postupak trajao pet godina i oko četiri mjeseca, a koji za to nije dao nikakve razloge.
50. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporenu presudu, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada nema proizvoljnosti u načinu na koji su Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud primijenili pravo, odnosno kada ne postoji ništa što bi ukazivalo na nepravičnost predmetnog postupka.
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je apelant imao mogućnost da ga koristi, koju mogućnost je i koristio podnošenjem zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje su Kantonalni sud i Vrhovni sud razmotrili i dali jasna obrazloženja, pri čemu činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka kakve je apelant očekivao sama po sebi ne vodi povredi ovog prava.
52. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić