Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4178/20 (L. Č.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4178/20

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4178/20, rješavajući apelaciju Lale Ćeklić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Lale Ćeklić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 Rs 033269 20 Rev od 20. avgusta 2020. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Lala Ćeklić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Pala, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 18. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 Rs 033269 20 Rev od 20. avgusta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i tužene JZU „Bolnica Istočno Sarajevo” (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 10. i 12. januara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju 15. i 18. januara 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 21. marta 2022. godine apelantkinjinom punomoćniku.

5. Apelantkinjin punomoćnik je 25. marta 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 Rs 033269 15 Rs od 4. aprila 2018. godine obavezana je tužena da na ime i u korist apelantkinje uplati na račun Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja, Filijala Istočno Sarajevo – Pale (u daljnjem tekstu: Fond PIO), doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, i to: iznos od 8.701,36 KM za period od 1. januara do 31. decembra 2011. godine; iznos od 8.672,27 KM za period od 1. januara do 31. decembra 2012. godine; iznos od 9.436,67 KM za period od 1. januara do 31. decembra 2013. godine i iznos od 6.638,20 KM za period od 1. januara do 31. decembra 2014. godine, kao i da apelantkinji nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantkinja 12. avgusta 2015. godine podnijela tužbu protiv tužene zbog neuplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za određeni vremenski period. Osnovni sud je naveo da je u odgovoru na tužbu tužena ukazala da je tužba, u smislu odredbi Zakona o radu, neblagovremena. Nadalje, da je apelantkinja kod tužene bila zaposlena od 1. decembra 2006. godine, a da joj je radni odnos prestao 31. decembra 2014. godine (Sporazum o prestanku radnog odnosa). Osnovni sud je naveo da je uvidom u nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke utvrđeno za koje vremenske periode (datumi bliže navedeni u obrazloženju presude) za apelantkinju nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. Zatim je ukazao da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o radu. Osnovni sud je ukazao da iz postavljenog tužbenog zahtjeva jasno i nedvosmisleno proizlazi da se radi o tužbenom zahtjevu kojim se obavezuje tužena da u korist apelantkinje u Fond PIO uplati sve neuplaćene doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Osnovni sud je naveo da se stoga u predmetnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), a da posebno cijeni da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju u posebnom postupku gdje se primjenjuju pravila iz Zakona o opštem upravnom postupku. Nadalje, da je uplata doprinosa zakonska obaveza koja dospijeva mjesečno uz isplatu ličnog dohotka, pa neizvršavanje ove zakonske obaveze predstavlja i težu povredu obaveza poslodavca. Zatim je naveo da je stanovišta da Zakon o PIO nije propisao nikakve rokove u pogledu podnošenja tužbe za naplatu dužnog potraživanja. Takođe je naveo da je (na okolnosti da potraživanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti) primijenio odredbe člana 72 stav 5 Zakona o poreskom postupku kojim je propisano da izuzetno od rokova zastarjelosti propisanih tim zakonom pravo Poreske uprave na utvrđenje i naplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje ne zastarijeva. Nadalje, da iz konkretne zakonske odredbe proizlazi da nadležni poreski organ po mjestu sjedišta poslodavca može da pokrene postupak prinudne naplate za neuplaćene doprinose, pa je stoga sud mišljenja da ovakva prava pojedinca ne mogu zastarjeti. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, Osnovni sud je ukazao da stoga nije primijenio odredbe člana 118 Zakona o radu koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelantkinja podnijela tužbu. Zatim, da je imao u vidu i da je apelantkinji radni odnos kod tužene prestao sporazumno radi prelaska i zasnivanja radnog odnosa u drugoj ustanovi. Takođe, da bi neuplaćivanjem ovih doprinosa apelantkinja u svakom slučaju bila oštećena za ostvarivanje drugih prava kod novog poslodavca (npr. pravo na uvećani godišnji odmor, pravo na ostvarivanje staža osiguranja i druga prava koja su usko vezana s pravom iz radnog odnosa). Osnovni sud je naveo da bi prihvatanje stava da se radi o zastarjelosti potraživanja dovelo do pravne nesigurnosti, čime bi zaposlenici bili dovedeni u nepovoljan položaj za ostvarivanje svojih prava u pogledu prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Dalje je naveo da je članom 156 Zakona o PIO predviđeno da je uplatilac doprinosa obavezan da uplati doprinos za sve obveznike doprinosa, te da poslodavac koji nije uplatio doprinos u skladu sa stavom 1 ovog člana može da uplati doprinos za radnika za određeni period unazad ako radnik s tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uslova za ostvarivanje prava na penziju. Osnovni sud je naveo da je „ova odredba samo izuzetak u odnosu na ostvarivanje svih prava koja bi trebali da ostvare zaposlenici prilikom odlaska u drugu ustanovu za obavljanje svojih radnih zadataka“.

9. Osim toga, Osnovni sud je naveo da se tužena pozvala na reprogram duga za odgođeno plaćanje poreskog duga tuženoj (rješenjem Ministarstva finansija od 16. septembra 2015. godine dozvoljeno je odgođeno plaćanje poreskog duga na ime neuplaćenog doprinosa do 1. marta 2016. godine, a rješenjem od 10. novembra 2015. godine tuženoj je ponovo odobreno odgođeno plaćanje neizmirenih javnih prihoda zaključno sa 10. oktobrom 2021. godine, a u slučaju neizvršenja ove obaveze pristupiće se prinudnoj naplati izmirenja poreskog duga). U vezi s tim, da je u pitanju odnos između tužene i Vlade Republike Srpske, Ministarstva finansija kojim je dato odgođeno plaćanje, te se stoga ni u ovom slučaju ne mogu primijeniti bilo kakvi rokovi zastare s obzirom na to da to ne predviđaju odredbe Zakona o opštem upravnom postupku.

10. Presudom Okružnog suda broj 89 1 Rs 033269 19 Rsž 2 od 18. juna 2019. godine djelimično je uvažena žalba tužene, ukinuta prvostepena presuda u dijelu u kojem je tužena obavezana da na ime i u korist apelantkinje na račun Fonda PIO uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. februara 2011. do 31. jula 2014. godine tako što je u tom dijelu apelantkinjina tužba odbačena kao neblagovremena, dok je u preostalom dijelu žalba tužene odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Drugostepenom presudom obavezana je apelantkinja da na ime troškova postupka isplati tuženoj novčani iznos bliže naveden u izreci presude.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelantkinja tužbu podnijela 12. avgusta 2015. godine. Dalje je naveo da je tužena u odgovoru na tužbu i tokom prvostepenog postupka, a što čini i u žalbi, prije svega, isticala prigovor neblagovremenosti tužbe u konkretnom slučaju. Zatim je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o parnici iz radnog odnosa, te da su odredbe Zakona o radu mjerodavno materijalno pravo za rješenje spornog odnosa, a ne odredbe Zakona o PIO, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud. Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 1 Zakona o radu propisano da se ovim zakonom uređuju, između ostalog, plate i naknade po osnovu rada i druga prava i obaveze koji nastaju po osnovu radnog odnosa. Takođe, da je odredbama člana 118 Zakona o radu propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Okružni sud je naveo da je podnošenje tužbe u zakonskom roku procesna pretpostavka za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, da je apelantkinja u konkretnom slučaju tužbu podnijela radi ostvarivanja prava koja proističu iz radnog odnosa, što je svakako i pravo na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Shodno odredbama člana 118 Zakona o radu, Okružni sud je ukazao da je tužba (podnesena 12. avgusta 2015. godine) za uplatu spornih doprinosa za period od 1. februara 2011. do 31. jula 2014. godine podnesena protekom zakonom propisanog roka, odnosno tužba je neblagovremena, imajući u vidu činjenicu da radnik prima platu svakog mjeseca za ostvareni rad u prethodnom mjesecu, a da se uz platu uplaćuje topli obrok, doprinosi fondovima zdravstvenog i penzijsko-invalidskog osiguranja i druge naknade po osnovu radnog odnosa (član 91 stav 3 Zakona o radu). Okružni sud je naveo da je sa svakim izostankom uplate spornih doprinosa uz platu apelantkinja imala saznanje da su joj povrijeđena prava iz radnog odnosa. Stoga, da je apelantkinjina tužba odbačena u dijelu kojim je zahtijevala uplatu doprinosa Fondu PIO za period od 1. februara 2011. do 31. jula 2014. godine, jer je za taj period tužba neblagovremena.

12. Okružni sud je ukazao da se prvostepeni sud nepotrebno bavio pitanjem zastare predmetnog potraživanja, ističući da prema Zakonu o PIO pravo na uplatu doprinosa ne može zastarjeti. Dalje je naveo da se očigledno miješa procesno-pravni prigovor blagovremenosti tužbe koji je isticala tužena, na koji sud pazi po službenoj dužnosti, s materijalno-pravnim prigovorom zastare potraživanja, koji u ovoj parnici nije istican, a na koji sud ne pazi po službenoj dužnosti, pa se prvostepeni sud njim nije ni trebao baviti. Zatim, da je apelantkinjina tužba za uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje Fondu PIO za period avgust–novembar 2014. godine blagovremeno podnijeta i da je osnovana. Okružni sud je naveo da na drugačije rješenje ove pravne stvari nema uticaja činjenica da je Ministarstvo finansija tuženoj, kao poslodavcu, odgodilo plaćanje poreskog duga, jer se radi o sporazumu u čijem zaključivanju apelantkinja nije učestvovala.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 89 1 Rs 033269 20 Rev od 20. avgusta 2020. godine odbijena je apelantkinjina revizija.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno našao da je tužena isticala prigovor neblagovremenosti tužbe pozivanjem na odredbe Zakona o radu, ali ne i prigovor zastarjelosti potraživanja, te da se prvostepeni sud tim prigovorom, po službenoj dužnosti, nije ni mogao baviti (član 360 stav 3 ZOO). Zatim je ukazao da naprijed navedeno jasno proizlazi iz činjeničnih navoda datih u odgovoru na tužbu i navoda iznesenih na raspravama, gdje je tužena prigovarala blagovremenosti tužbe u smislu odredbi člana 118 Zakona o radu, koji rok je prekluzivne prirode i na koji sud pazi po službenoj dužnosti. Vrhovni sud je ukazao da prijava radnika na osiguranje i uplata doprinosa jeste zakonska obaveza poslodavca iz oblasti javnog prava (član 156 stav 1 Zakona o PIO) koju poslodavac ni pod kojim uslovima ne može izbjeći ukoliko se radnik nalazi u radnom odnosu, te da imperativnost ove obaveze proizlazi i iz prekršajnih odredbi člana 170 stav 1 tačka v) Zakona o PIO. Takođe, da ukoliko je radnik u radnom odnosu, postoji zakonska obaveza poslodavca da ga prijavi Fondu PIO i da prilikom obračuna i isplate plate obračuna i na račun Fonda PIO u ime i za račun radnika uplati doprinose (čl. 10 i 11 Zakona o doprinosima). Nadalje, da doprinosi koje poslodavac plaća na isplaćenu platu radniku predstavljaju javni prihod, pa kontrola pravilnosti obračuna i naplate doprinosa (redovna ili prinudna) data je u nadležnost poreske uprave, što je propisano odredbama Zakona o poreskom postupku. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da se ne radi o pravu iz radnog odnosa i da blagovremenost tužbe nije uslov za zaštitu tog prava u postupku pred redovnim sudom, u smislu odredbe člana 118 stav 2 Zakona o radu. Vrhovni sud je citirao sadržaj odredbi člana 118 stav 2 Zakona o radu, te ukazao da je u konkretnoj situaciji primjenjiv jednogodišnji subjektivni rok, kod nesporne činjenice da je apelantkinja bila u radnom odnosu kod tužene sve vrijeme utuženog perioda. Zatim je ukazao da je apelantkinja kod isplate svake mjesečne plate iz utuženog perioda imala saznanje da nisu uplaćeni doprinosi, te da je time došlo do povrede njenih prava kao radnika, jer od uplate doprinosa penzijsko-invalidskog osiguranja direktno zavisi obim prava koja će ostvariti po tom osnovu (član 3 Zakona o PIO). Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja zaštitu povrijeđenog prava u sudskom postupku morala ostvariti unutar roka iz člana 118 stav 2 Zakona o radu. Takođe, da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je u pogledu ostvarivanja prava u sudskom postupku za naplatu utuženih potraživanja za period od 1. januara 2011. do 31. jula 2014. godine nastupila prekluzija. Vrhovni sud je naveo da su prekluzijom obuhvaćena sva prava radnika, tj. ne samo pravo da zahtijeva isplatu plate, regresa, zimnice ili drugog priznatog novčanog potraživanja, tako i pravo da zahtijeva uplatu doprinosa na platu, već i pravo zaštite od nezakonitog otkaza ugovora o radu. Vrhovni sud je naveo da prekluzija, za razliku od zastarjelosti potraživanja vodi gubitku samog prava na sudsku zaštitu. Vrhovni sud je naveo da apelantkinjino pozivanje na odredbu člana 4 stav 2 Zakona o PIO, prema kojoj prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja (član 40 Zakona o PIO) ne zastarijevaju, ne dovodi u sumnju pravilnost pobijane odluke, jer se ta prava ostvaruju u upravnom, a ne u sudskom postupku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantkinja je navela da joj je povrijeđeno pravno na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Apelantkinja je ukazala da je drugostepeni sud, kao razlog odbacivanja njene tužbe, naveo primjenu člana 118 ranijeg Zakona o radu kojim je propisan jednogodišnji subjektivni rok za podizanje tužbe za zaštitu prava po osnovu radnog odnosa. Dalje je navela da je Vrhovni sud stao na stanovište prema kojem je o njenom zahtjevu trebalo odlučivati primjenom rokova za zaštitu prava iz radnog odnosa, propisanih Zakonom o radu. Apelantkinja je ukazala da su takva stanovišta potpuno pogrešna s obzirom na to da se radi o samostalnom zahtjevu kojim je traženo da sud naloži poslodavcu da radniku uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Nadalje, imajući u vidu da obaveza poslodavca na plaćanje te vrste doprinosa istovremeno predstavlja i pravo radnika iz penzijskog i invalidskog osiguranja (a ne iz radnog odnosa), a koje pravo prema odredbama člana 4 stav 2 Zakona o PIO ne zastarijeva, to se stoga tužba kojom se traži zaštita tog prava ne može podvoditi pod rokove koji su propisani Zakonom o radu. Apelantkinja je navela da penzije zavise od uplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, a da je tužena oslobođena te obaveze, te smatra da su redovni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava povrijedili njeno pravo na imovinu

b) Odgovori na apelaciju i apelantkinjino izjašnjenje na odgovore

17. Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani. Dalje je ukazao da osporena odluka sadrži jasne i pravno utemeljene razloge koji su zasnovani na pravilnoj primjeni prava, čime je isključena proizvoljnost prilikom njenog donošenja. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije.

18. Okružni sud je ukazao da obrazloženje drugostepene presude faktički sadrži odgovor na apelacione navode, tj. da se u konkretnom slučaju radi o parnici iz radnog odnosa, te da su odredbe Zakona o radu mjerodavno materijalno pravo za rješenje spornog odnosa. Okružni sud je naveo da nisu učinjene povrede Ustava Bosne i Hercegovine i zakona, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

19. Tužena je navela da Okružni i Vrhovni sud svojim radnjama i postupanjem nisu povrijedili prava na koja se apelantkinja pozvala, te da shodno tome apelacioni navodi nisu osnovani.

20. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelantkinja je, u suštini, ukazala šta je navela u apelaciji, te je istakla da se u odgovorima na apelaciju ponavljaju tvrdnje o pravilnosti donesenih presuda.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 134/11, 82/13, 96/13 – odluka USRS, 103/15 i 111/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 134/11, 82/13, 96/13 – odluka USRS i 103/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav (2) (2) Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne zastarijevaju.

Član 156. stav (1) (1) Uplatilac doprinosa je obavezan da uplati doprinos za sve obveznike doprinosa, u skladu sa posebnim zakonom.

Član 170. stav 1. tačka v) (1) Novčanom kaznom od 2.000 KM do 10.000 KM kazniće se za prekršaj poslodavac ako:

v) postupi suprotno članu 156. stav 1. ovog zakona.

22. Zakon o poreskom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 102/11, 108/11 – ispravka, 67/13, 31/14, 44/16 i 38/19 – odluka USRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o poreskom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 102/11, 108/11 – ispravka, 67/13 i 31/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 72. stav (5) (5) Izuzetno od rokova zastarjelosti propisanih ovim zakonom, pravo Poreske uprave na utvrđivanje i naplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje ne zastarijeva.

23. Zakon o doprinosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 116/12 i 103/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 12. stav (2) (2)Nadzor nad obračunavanjem i plaćanjem doprinosa vrši Poreska uprava Republike Srpske u skladu sa odredbama ovog zakona i propisa kojim se uređuje porezni postupak.

24. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) koji je važio u relevantnom periodu glasi:

Član 1. stav (1) Ovim zakonom uređuje se način i postupak zaključivanja ugovora o radu između radnika i poslodavaca, radno vrijeme radnika, odmori i odsustva, plate i naknade po osnovu rada, zaštita prava iz radnog odnosa, reprezentativnost sindikata i poslodavaca, zaključivanje i primjena kolektivnih ugovora, rješavanje sporova između radnika i poslodavca, učešće radnika i sindikata u zaštiti prava radnika, prestanak ugovora o radu, nadzor nad primjenom zakona i druga prava i obaveze koji nastaju po osnovu radnog odnosa na teritoriji Republike Srpske (u daljem tekstu:

Republika).

Član 118.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 1 Rs 033269 20 Rev od 20. avgusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 21. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud konstatuje da se predmetni postupak odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

33. Apelantkinja smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). U tom kontekstu Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. Uvezi s tim, Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od strane domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od strane domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

35. Takođe, Ustavni sud naglašava da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju da obuhvate sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku – mjerilo relevantnosti (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83 s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. odluka o dopustivosti i meritumu br. AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama i AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).

36. Ustavni sud primjećuje da je prvostepenom presudom usvojen tužbeni zahtjev i obavezana tužena da na ime i u korist apelantkinje uplati na račun Fonda PIO doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za utuženi period, pri čemu se prvostepeni sud u obrazloženju pozvao na odredbe Zakona o PIO, Zakona o poreskom postupku i Zakona o opštem upravnom postupku, ukazujući da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 118 Zakona o radu, na koje se pozivala tužena. Nasuprot tome, Okružni sud, a zatim i Vrhovni sud, zaključili su da se tužbenim zahtjevom traži ostvarenje prava iz radnog odnosa, te je shodno tome apelantkinjina tužba za utuženi period od 1. januara 2011. do 31. jula 2014. godine odbačena kao neblagovremena. Osnov za odlučenje sudovi su našli u odredbama člana 118 stav 2 Zakona o radu koji je bio na snazi za utuženi period, kojim su propisani subjektivni i objektivni rok za podnošenje tužbe za zaštitu prava radnika iz radnog odnosa (radnik tužbu može podnijeti u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava – subjektivni rok, a najdalje tri godine od dana učinjene povrede – objektivni rok). U vezi s tim, iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi zaključak, koji je prihvatio Vrhovni sud, da je sa svakim izostankom uplate doprinosa uz platu apelantkinja imala saznanje da su joj povrijeđena prava iz radnog odnosa, pa je zaštitu svog prava morala ostvariti u roku propisanom odredbama Zakona o radu, što ona nije učinila. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao i da je, shodno odredbama Zakona o PIO, uplata doprinosa zakonska obaveza poslodavca i da tu obavezu poslodavac ni pod kojim uslovima ne može izbjeći (za prekršaj je propisana novčana kazna). Takođe je ukazao da u skladu s odredbama Zakona o doprinosima poslodavac ima zakonsku obavezu da prilikom isplate plate obračuna i na račun fonda, u ime i za račun radnika, uplati doprinose koji predstavljaju javni prihod, a da je shodno odredbama Zakona o poreskom postupku kontrola pravilnosti obračuna i naplate doprinosa u nadležnosti Poreske uprave.

37. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao pitanje koje se odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i primjenu rokova iz Zakona o radu Republike Srpske (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 1356/09 od 23. februara 2012. godine, AP 186/09 od 12. oktobra 2011. godine, AP 139/08 od 28. aprila 2010. godine, te Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2557/15 od 25. oktobra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojim predmetima Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su primjenom odredbi Zakona o radu odbili, odnosno odbacili zahtjeve za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

38. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, te Sud Bosne i Hercegovine u predmetima u kojima su odlučivali o zahtjevima za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje donosili drugačije odluke (za razliku od Vrhovnog suda). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Presudi broj 070-0-Rev-08-000424 od 9. juna 2009. godine i Presudi broj 53 0 P 005646 08 Rev od 7. jula 2009. godine ukazao: „Uplata doprinosa za PIO preduslov je za ostvarivanje prava na penziju, pa se na ove obaveze ne može primjenjivati zastarni rok iz člana 106 Zakona o radu jer se ne radi o takvoj vrsti potraživanja koje podliježe zastarjelosti (član 3 stav 2 u vezi sa članom 82 stav 5 Zakona o PIO).“ Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Presudi broj 65 0 P 051526 14 Rev od 7. oktobra 2014. godine nastavio s istom praksom u vezi s uplatom doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je Sud Bosne i Hercegovine u Presudi broj S1 3 P 031214 19 Gž od 15. jula 2019. godine istakao: „Odbijajući prigovor zastare potraživanja prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbe člana 101 stav 2 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12), prema kojim obaveza poslodavca na uplatu obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje ne zastarijeva, a time i pravo zaposlenika da iste potražuje. Kako obaveza poslodavca na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za zaposlenog ne zastarijeva, to ni podnošenje tužbe za ostvarivanje navedenog prava nije uslovljeno rokovima za sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa u smislu odredbi člana 83 st. 4 i 5 Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, niti se na navedeno potraživanje primjenjuju rokovi zastare potraživanja iz odredbe člana 86 navedenog zakona. Prvostepeni sud je, cijeneći nespornu činjenicu da je tužena pravosnažno obavezana na isplatu razlike plate, pravilno primijenio materijalno pravo, obavezujući tuženu da uplati doprinose za PIO na iznose i za periode za koje je tužiocu dosuđena i isplaćena razlika plate. Zakon o doprinosima isključuje primjenu odredbi o zastari potraživanja iz Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, pa samim tim ne može nastupiti ni prekluzija za podnošenje tužbe za ostvarivanje navedenog prava.“

39. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi u Bosni i Hercegovini, prilikom odlučivanja o zahtjevima za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, u suštini, različito tumače sadržajno identične odredbe materijalnog prava, što u konačnici rezultira donošenjem suprotnih odluka, s jedne strane Vrhovnog suda, te s druge strane Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Suda Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da odredbe entitetskih zakona o radu, te odredbe Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine pružaju zaštitu prava iz radnog odnosa i propisuju određene rokove za njihovu zaštitu. Takođe, Ustavni sud zapaža da relevantne odredbe entitetskih zakona o PIO propisuju da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne zastarijevaju, odnosno ne mogu zastarjeti. Dakle, postoji različita praksa redovnih sudova povodom spornog pravnog pitanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka ponovio da nema nadležnost da usklađuje praksu između različitih nivoa redovnih sudova koji u okviru svojih nadležnosti donose odluke u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno ukazati na različitu praksu redovnih sudova na prostoru Bosne i Hercegovine po pitanju zahtjeva za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantkinjin tužbeni zahtjev djelimično (za period od 1. februara 2011. do 31. jula 2014. godine) odbačen kao neblagovremen. Međutim, čak i da je za blagovremenost tužbe (koja je apelantkinjino pravo, a obaveza Fonda PIO i Poreske uprave) bio relevantan Zakon o radu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene i konačne osporene odluke proizlazi stav žalbenog i revizionog suda da je apelantkinja kod isplate svake mjesečne plate iz utuženog perioda imala saznanje da joj nisu uplaćeni doprinosi, pa je zaštitu povrijeđenog prava u sudskom postupku morala ostvariti unutar roka iz člana 118 stav 2 Zakona o radu, odnosno u roku od godinu dana od saznanja za povredu. Dakle, Okružni i Vrhovni sud, u suštini, zaključuju da je apelantkinja prijemom svake plate saznavala da joj nisu uplaćeni doprinosi i da su rok zastarjelosti u suštini računali od dana prijema plate. U vezi s tim, a nasuprot rezonovanju redovnih sudova, Ustavni sud smatra da činjenica da je zaposleniku isplaćena plata sama po sebi ne znači da zaposlenik u tom trenutku ima saznanja da uz platu nije izvršena i uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Ovo zbog činjenice da se doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao javni prihod, ne uplaćuju zaposleniku, već na ime zaposlenika na račun nadležnog fonda PIO (opštepoznata činjenica je da pismeni obračun plate – platna lista, koja se dostavlja zaposleniku, ne sadrži potvrdu/dokaz da su doprinosi uplaćeni). Ustavni sud zapaža da ni drugostepeni sud, ni Vrhovni sud, osim pretpostavke da je apelantkinja znala da joj uz platu nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, nisu obrazložili na osnovu čega su utvrdili tu odlučnu činjenicu (trenutak saznanja da doprinosi nisu uplaćeni, odnosno trenutak od kada su računali rok za neblagovremenost tužbe u konkretnom slučaju). Naime, prijem plate, koja se isplaćuje lično zaposlenicima se ne može poistovjetiti s uplatom doprinosa koji se isplaćuju nadležnom fondu PIO.

41. Zatim, Ustavni sud ukazuje da iz relevantnih odredbi materijalnog prava (Zakon o PIO, vidi Relevantne propise) proizlazi obaveza poslodavca (uplatilac doprinosa) da za zaposlenika izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Takođe, Ustavni sud naglašava da se neuplaćivanje doprinosa tretira kao prekršaj poslodavca (za koji je predviđena novčana kazna), što ukazuje na značaj uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Shodno tome, Ustavni sud ukazuje da je uplata doprinosa obaveza poslodavca za koju se podrazumijeva da će biti ispunjena prilikom isplate plate zaposleniku, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama. S druge strane, ukoliko se ne bi podrazumijevalo da će navedenu obavezu poslodavac ispuniti, to bi značilo da bi svaki zaposlenik (u konkretnom slučaju apelantkinja) morao sam vršiti provjeru da li su doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje zaista i uplaćeni nadležnom fondu PIO. Pri tome, Ustavni sud naglašava da iz odredbi materijalnog prava, na koje su se u konkretnom slučaju pozvali redovni sudovi, za zaposlenika ne proizlazi takva obaveza. Ustavni sud smatra da nije sporno da veliki interes za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje ima upravo zaposlenik, koji će po tom osnovu ubuduće ostvariti određena prava. Međutim, ništa manji interes ne bi smio biti ni na strani Fonda PIO i Poreske uprave jer se po principu generacijske solidarnosti iz uplaćenih doprinosa vrše isplate penzija sadašnjim korisnicima. Stoga, iz svega navedenog proizlazi da uplata doprinosa na ime zaposlenika nije samo pravo zaposlenika, nego i obaveza poslodavca, odnosno da se ne radi samo o odnosu između poslodavca i zaposlenika, već i da Fond PIO i Poreska uprava, kao javna vlast u postupku uplate (naplate) doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje imaju izričite nadležnosti, s obzirom na to da uplata doprinosa predstavlja javni prihod, kako je to konstatovao i Vrhovni sud. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da samo pozivanje na primjenu člana 118 Zakona o radu (jer drugostepeni i Vrhovni sud smatraju da se radi o povredi prava iz radnog odnosa), bez uzimanja u obzir činjenice da je uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje specifično pravo ali i obaveza u odnosu između poslodavca i zaposlenika (kao i javne vlasti), ostavlja utisak proizvoljnosti u konkretnom slučaju.

42. Ustavni sud takođe smatra da je potrebno podsjetiti da je u Odluci broj AP 311/04 razmatrano pitanje aktivne legitimacije zaposlenika za podnošenje tužbe sudu protiv poslodavca u vezi s uplatom doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i da je u tom predmetu apelacija usvojena (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) . U toj odluci Ustavni sud je ukazao da bi u slučaju kada nadležni organi ne vrše adekvatnu reviziju uplata doprinosa i ne pokreću upravne postupke radi naplate doprinosa, zaposlenici bili lišeni svake mogućnosti da ostvare ova specifična prava iz radnog odnosa, tj. da bi potpuno bili zavisni od volje i inicijative nadležnog fonda da pokrene odgovarajući upravni postupak naplate doprinosa. Ustavni sud smatra da se navedena konstatacija može dovesti u vezu i sa spornim pravnim pitanjem. Naime, u skladu s odredbom člana 72 stav 5 Zakona o poreskom postupku pravo Poreske uprave na utvrđivanje i naplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje ne zastarijeva, odnosno navedena odredba daje Poreskoj upravi više prava nego što apelantkinji (zaposleniku) daje odredba člana 118 Zakona o radu. Stoga, ukoliko zaposlenici ne bi u roku iz člana 118 Zakona o radu podnijeli tužbu, tj. ukoliko ne bi najdalje u roku od tri godine saznali da im nisu uplaćeni doprinosi, potpuno bi bili zavisni od volje i inicijative Poreske uprave da pokrene odgovarajući postupak naplate doprinosa. To bi u konačnici zapravo, iako je članom 4 stav (2) Zakona o PIO propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne zastarijevaju (u koja prava je nesporno uključeno i pravo radnika na uplatu doprinosa), značilo da je javna vlast propisivanjem da pravo na naplatu njenog potraživanja (doprinosa) od strane Poreske uprave (član 72 stav 5) ne zastarijeva i tumačenjem (od strane suda u osporenim odlukama) da se rok iz člana 118 ZOR-a odnosi i na takva potraživanja radnika, u konkretnom slučaju apelantkinje, svoj interes stavila ispred interesa radnika čiji rad je osnov za ostvarivanje prava na doprinos, a takvo logiciranje i zaključivanje, posmatrajući u korelaciji i njihovoj sveukupnosti odredbe ZOR-a, Zakona o PIO i Zakona o Poreskoj upravi, u datim okolnostima nema razumno i logično opravdanje.

43. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, te stoga Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

44. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno razmatrati apelantkinjine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da su redovni sudovi zanemarili izričite obaveze poslodavca iz Zakona o PIO i Zakona o doprinosima, a pozivanjem na Zakon o radu stavili na apelantkinju obavezu da blagovremeno podnese tužbu zbog neuplaćenih doprinosa za PIO iako je to samo njeno pravo a ne i obaveza, računajući blagovremenost na način da je apelantkinja prijemom svake plate imala i saznanje da na njeno ime nije uplaćen doprinos za PIO, pa da od tog trenutka teče rok za blagovremenost tužbe, i kada prilikom pozivanja na odredbe člana 118 Zakona o radu nisu uzeli u obzir činjenicu da je uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje specifično pravo, ali i obaveza u odnosu između poslodavca i zaposlenika (kao i javne vlasti).

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4178/20 (L. Č.) | Sudska praksa | Aktio