Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4410/20 (H. T.)

Odluka donesena 07. 09. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Pasivna legitimacija
  • Likvidacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4410/20

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4410/20, rješavajući apelaciju Hasana Trnovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hasana Trnovca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 331936 14 Gž od 10. jula 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hasan Trnovac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo Đonko d.o.o. Mostar, podnio je 7. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 331936 20 Rev od 22. oktobra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 331936 14 Gž od 10. jula 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o dopustivosti broj AP 3546/19 odbačena je kao preuranjena apelantova apelacija podnesena protiv presude Kantonalnog suda iz izreke ove odluke (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3546/19 od 17. decembra 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog Zaštitnog fonda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 6. do 20. januara 2022. godine. Tuženi u ostavljenom roku (iako mu je dva puta pokušana dostava na adresi iz presude Vilsonovo šetalište 10, ali i na adresi Jošanička 55) nije dostavio odgovor na apelaciju.

5. Odgovori učesnika u postupku su 9. juna 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi izjašnjenja. Traženo izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je tužbom od 19. februara 2013. godine pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak radi isplate materijalne štete.

8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 331936 13 P od 1. jula 2014. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime materijalne štete na vozilu pobliže preciziranom u izreci presude isplati novčani iznos od 7.695,44 KM, te iznos od 64,00 KM na ime prevoza havarisanog vozila, zajedno s kamatama i troškovima postupka.

9. Apelant je u tužbi naveo da je 3. maja 2012. godine doživio saobraćajnu nesreću koju je skrivio vozač automobila, koje je bilo osigurano kod Lido osiguranja d.d. Sarajevo, nad kojim je pokrenut postupak likvidacije, na čemu apelant zasniva pasivnu legitimaciju tuženog za isplatu. Ocjenom provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju sporna odgovornost tuženog po postavljenom tužbenom zahtjevu. U vezi s tim, Općinski sud je podsjetio da je vozač vozila, koje je u vrijeme nesreće bilo osigurano kod Lido osiguranja d.d. Sarajevo, odgovoran (65%) za nastalu štetu. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 16. Zakona o odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjem od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon) prema kojoj je tuženi pozvan da izvrši isplatu štete kada je protiv osiguravajućeg društva pokrenut postupak likvidacije ili mu je oduzeta dozvola za rad. Izvedenim dokazima je utvrđeno da je nad osiguravajućim društvom Lido pokrenut postupak likvidacije, zbog čega je apelant označio tuženog kao odgovorno lice u smislu člana 16. Zakona. Međutim, prema mišljenju Općinskog suda, citirana odredba se ne može posmatrati izolirano od člana 2. Zakona o likvidaciji, na čiju primjenu upućuje član 70. Zakona, niti od čl. 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o društvima za osiguranje). Citirane odredbe, prema ocjeni Općinskog suda, upućuju na zaključak da je namirenje od tuženog krajnja zaštita povjerilaca koji svoja potraživanja nisu uspjeli namiriti od društva koje je primarno odgovorno za isplatu štete. Prema shvaćanju Općinskog suda, da bi apelant s uspjehom mogao potraživati naknadu štete od tuženog, prethodno je bio u obavezi da svoje potraživanje prijavi odgovornom osiguravajućem društvu Lido u likvidaciji. Budući da apelant prije podnošenja tužbe svoje potraživanje nije prijavio, tuženi u konkretnom slučaju nije pasivno legitimiran u konkretnom slučaju.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 331936 14 Gž od 10. jula 2019. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, uz odbijanje apelantovog zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka. Ispitujući žalbene prigovore koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Kantonalni sud je zaključio da su oni neosnovani.

11. Kantonalni sud je istakao da prema članu 16. Zakona tuženi preuzima sva prava oštećenog koja proizlaze iz nezgode prema licu koje je odgovorno za štetu ili njenom osiguravaču, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Zatim se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 70. Zakona o društvima za osiguranje prema kojoj tuženi ima privilegiju korisnika naknade predviđene citiranim članom, dok su odredbom člana 69. istog zakona propisani slučajevi pokretanja i vođenja postupka likvidacije društva za osiguranje, između ostalog, u slučaju kada Agencija za nadzor oduzme odobrenje za rad društvu. Odredbom člana 70. stav 1. Zakona o društvima za osiguranje propisani su način, uvjeti, rokovi i postupak pozivanja ugovarača osiguranja i podnosilaca zahtjeva za isplatu osiguranja „da svoje zahtjeve prijave“, u kojem slučaju će likvidacioni sudija odlučiti o osnovanosti svakog potraživanja. Likvidacioni upravnik daje svoje mišljenje likvidacionom sudiji, koji konačno odlučuje o prihvaćanju ili neprihvaćanju nekog zahtjeva.

12. Prema mišljenju Kantonalnog suda, navedene odredbe upućuju na zaključak da je odgovornost tuženog supsidijarna i postoji samo u slučajevima kada oštećeno lice nije moglo u cijelosti namiriti svoje potraživanje u likvidacionom postupku. Kako je apelant propustio da svoje potraživanje prijavi u postupku likvidacije i da ishodi odluku o utvrđivanju potraživanja ili da, eventualno, bude upućen na parnicu radi utvrđivanja osnovanosti potraživanja, prema mišljenju Kantonalnog suda, sud u konkretnom slučaju nije ovlašten da kao prethodno pitanje utvrđuje da li je potraživanje osnovano. Prema ocjeni Kantonalnog suda, bez prijavljivanja potraživanja u likvidacionom postupku tuženi ne može preuzeti nikakva prava oštećenog u smislu člana 70. Zakona o društvima za osiguranje jer mu ta prava nisu priznata u postupku likvidacije.

13. Shodno iznesenom, Kantonalni sud je zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran za isplatu tražene naknade štete po osnovu obaveznog osiguranja motornih vozila, u smislu člana 29. stav 4. Zakona o društvima za osiguranje i člana 16. stav 1. alineja 3. Zakona.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 331936 20 Rev od 22. oktobra 2020. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda zbog neispunjavanja uvjeta iz člana 237. st. (2) i (3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se, prije svega, osvrnuo na odluku Vrhovnog suda kojom je njegova revizija odbačena, iako je, kako tvrdi, isti sud u istim predmetima odlučivao kada je tuženi izjavljivao reviziju na odluke koje mu nisu išle u korist (npr. Odluka Vrhovnog suda broj 58 0 Mal 030723 11 Rev od 19. decembra 2013. godine, koju apelant nije dostavio na uvid). Zbog toga je, prema apelantovoj ocjeni, primjena prava različita, a Vrhovni sud ne želi da zauzme jasan stav. Prema apelantovom mišljenju, zbog toga se stvara pravna nesigurnost za apelanta i druge tužioce u istoj/sličnoj situaciji. Apelant zatim ukazuje na proizvoljnu primjenu prava. Prema apelantovom mišljenju, iz odredbi Zakona o društvima za osiguranje ne proizlazi uvjetovanost prijave potraživanja u postupku likvidacije i potraživanje naknade štete od tuženog. Apelant smatra da se odredbe čl. 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju jer taj zakon nije lex specialis i norme tog zakona nemaju zadatak da spriječe oštećenog da naknadi štetu od tuženog, kada je štetnik prestao da postoji zbog otvaranja postupka likvidacije. Član 16. Zakona jasno propisuje iz kojih razloga je osnovan tuženi, a primjena tog člana ničim nije uvjetovana. Shodno tumačenju zakonskih normi na koje su se redovni sudovi pozvali, postavlja se logično pitanje kada tuženi odgovara za štetu? Prema tumačenju redovnih sudova, apelant je morao voditi postupak utvrđenja prema Lido osiguranju – u likvidaciji, ali šta nakon toga? Nakon toga, prema apelantovom mišljenju, apelant bi bio vraćen u likvidacioni postupak, gdje bi čekao naplatu koju niti jedan povjerilac još nije dočekao (bar ne u cijelosti, jer postupak likvidacije nad Lido osiguranjem traje sedam godina i još nije okončan). Apelant također navodi da je njegov punomoćnik pokretao i takve postupke i da je nakon toga pokušao naplatu od tuženog s utvrđenim i priznatim potraživanjem u okviru likvidacionog postupka, ali ni takvi prijedlozi nisu bili usvajani (apelant tvrdi da navedeno nije potkrijepio relevantnim dokumentima). Apelant smatra da tumačenje zakonskih normi na način kako to čine redovni sudovi stvara pravnu nesigurnost. Apelant se pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 3993/14 od 12. januara 2016. godine u kojoj je Ustavni sud odlučivao o apelaciji tuženog u ovom postupku, koja je pokretala isto činjenično i pravno pitanje, citirajući relevantne dijelove. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na koja se pozvao, osporena odluka Kantonalnog suda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje u skladu sa zakonom.

b) Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u rješenju jer je ono zasnovano na pravilnoj primjeni procesnog prava. Revizija po članu 237. stav 3. ZPP nije bila dopuštena jer je sud cijenio da odlučivanje o reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Revizioni sud je istakao da je u dosadašnjoj praksi postupao u sličnim činjeničnim i pravnim situacijama s izraženim istim shvaćanjem u odnosu na pasivnu legitimaciju tuženog za naknadu materijalne štete u okolnostima otvaranja likvidacionog postupka nad društvom kod kojeg je bilo osigurano vozilo, koje je učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi, precizirajući odluke suda, ali i Ustavnog suda kojima to potvrđuje (AP 2676/09 i AP 2939/10).

17. Kantonalni sud je sve prigovore ocijenio neosnovanim navodeći da taj sud u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, koja je dostavljena u prilogu odgovora.

18. Općinski sud je naveo da pred tim sudom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu jer je sud donio zakonitu odluku pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava, obrazloživši razloge za donošenje odluke.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:

2. ZAŠTITNI FOND

Član 15.

Institucija Zaštitnog fonda Ovim Zakonom obrazuje se u Federaciji pravno lice pod nazivom Zaštitni fond Federacije BiH sa sjedištem u Sarajevu, pod nadzorom i kontrolom Agencije za nadzor.

Cilj Zaštitnog fonda je plaćanje odšteta osiguranja od građanske odgovornosti koje proizilaze iz saobraćajnih nezgoda koje se dese nakon početka njegovog rada u slučajevima predviđenim u članu 16. ovog Zakona.

Zaštitni fond ima sljedeće organe:

1. skupštinu, 2. upravni odbor i 3. direktora.

Član 16.

Obaveze Zaštitnog fonda Zaštitni fond obavezan je da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH kada:

olice odgovorno za nezgodu ostane nepoznato, u tom slučaju Zaštitni fond obavezan je dati naknadu samo kod šteta zbog smrti ili fizičkih povreda.

Zaštitni fond obavezan je dati naknadu u svim slučajevima gdje se nezgoda desila na teritoriji Federacije;

oje nezgodu prouzrokovalo vozilo u pogledu kojeg nije ispunjena obaveza iz člana 3. ovog Zakona, a vozilo posjeduje lice sa prebivalištem u Federaciji;

oje protiv društva registriranog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza prema Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ili prema ovom Zakonu.

Naknada ne može prelaziti minimalne limite osiguranih suma za svaku nezgodu, kako je predviđeno u tački a) stav 2. član 9. ovog Zakona. Ako postoji više oštećenih strana primjenjuju se stav 3. člana 9. ovog Zakona.

U slučajevima predviđenim u stavu 1. ovog člana oštećena strana može potraživati naknadu od Zaštitnog fonda, ali ne i od pojedinačnih članova Zaštitnog fonda.

Po isplati odštete Zaštitni fond preuzima sva prava oštećenog koja proizilaze iz nezgode, prema licu koje je odgovorno za štetu ili njenom osiguravaču, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Zaštitni fond ima privilegiju korisnika naknade predviđene u članu 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju.

Zaštitni fond neće biti odgovoran za refundiranje bilo kojem socijalnom ili privatnom osiguravaču za bilo koje iznose koje je taj osiguravač obavezan platiti oštećenoj strani. Zaštitni fond preuzet će prava oštećene strane prema socijalnom ili privatnom osiguravaču do iznosa koji je Zaštitni fond platio oštećenoj strani.

20. Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 24/05 i 36/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 29.

Oduzimanje odobrenja Agencija za nadzor oduzet će odobrenje za rad društvu u sljedećim slučajevima:

•u slučaju ozbiljnog kršenja odredbi čl. od 56. do 60. ovog Zakona o tehničkim rezervama i sredstvima ulaganja;

•ako je donesena pravomoćna presuda koja predstavlja smetnju za obavljanje poslova;

•ako je društvo prestalo da ispunjava uvjete za obavljanje djelatnosti osiguranja ili uvjeti pod kojima je dozvola za rad data više ne postoje ili su se izmijenili do tog obima da Agencija za nadzor ne bi izdala odobrenje u svjetlu novih okolnosti;

•ako u skladu sa propisanim rokom društvo nije u mogućnosti da preduzme mjere predviđene u planu obnove ili finansijskom planu iz člana 55. ovog Zakona;

•ako je društvo ozbiljno prekršilo odredbe u vezi sa izračunavanjem i vođenjem tehničkih rezervi i margine solventnosti, što za posljedicu ima ugrožavanje interesa osiguranika;

•ako društvo nije započelo poslovanje u roku od 12 mjeseci od dana izdavanja odobrenja za rad, ili je potpuno ili djelimično prekinulo poslovanje u roku od šest mjeseci tokom tekuće godine u cijelosti ili dijelom na rok duži od šest mjeseci;

•ako je društvo propustilo da ispuni obavezu prema Birou zelene karte u BiH ili Zaštitnom fondu;

•ako društvo ne primjenjuje tarife i uvjete za sve vrste osiguranja.

(...)

Nakon potpunog i konačnog oduzimanja odobrenja za rad sve zahtjeve za naknadu, po osnovu obaveznog osiguranja motornih vozila, isplatit će Zaštitni fond, a sve rezerve društva bit će prenijete na Zaštitni fond u skladu sa članom

15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti.

(...)

3.8.2. LIKVIDACIJA

Član 69.

Posebna likvidacija za društva Postupak likvidacije društva bit će pokrenut i vođen u slučajevima ako:

1. Agencija za nadzor oduzme odobrenje za rad društvu;

2. pravomoćnom sudskom odlukom registracija društva bude proglašena ništavnom; ili 3. skupština društva odluči o prestanku društva.

Odredbe Zakona o stečajnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br.

29/03 i 32/04), Zakona o likvidacionom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/03) i Zakona o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH", br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 i 29/03) primjenjivat će se na postupke stečaja ili likvidacije društva, osim u slučajevima kada je to drugačije regulirano ovim Zakonom.

U slučaju oduzimanja odobrenja za rad društva zbog kršenja zakona i u slučaju prestanka društva kome je zabranjeno slobodno raspolaganje imovinom, društvo će biti predmet posebne likvidacije.

Sve do okončanja postupka posebne likvidacije nad društvom se ne može otvoriti stečaj.

Posebna likvidacija bit će proglašena i okončana obrazloženom odlukom Agencije za nadzor koja će biti dostavljena društvu i objavljenja u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku RS" u slučaju ako je društvo obavljalo poslove u RS putem podružnice.

(...)

Pokretanjem posebne likvidacije društva svi tekući sudski postupci su hitni a korisnici naknade, privremeni upravnik i likvidacioni upravnik imaju pravo da to zahtjevaju od suda.

(...)

Član 70.

Stečaj i likvidacija: Zajedničke odredbe U slučaju posebne likvidacije ili stečaja društva privremeni upravnik, likvidacioni upravnik ili stečajni upravnik iz člana 69. ovog Zakona u roku od 10 dana od dana imenovanja pisanim putem pozvat će sve poznate ugovarače osiguranja i podnosioce zahtjeva za naknadu po osnovu osiguranja u cijeloj BiH, na njihovo uobičajeno mjesto prebivališta ili sjedište, da prijave svoje zahtjeve, informirajući ih o efektima posebne likvidacije ili stečaja u skladu sa odredbama čl. od 68. do 71. i člana 29. ovog Zakona. Svaki podnosilac zahtjeva po osiguranju mora biti obaviješten oglasom koji se objavljuje jednom sedmično u tri uzastopne sedmice u dvoje dnevnih novina velikog tiraža od kojih se barem jedne izdaju u mjestu sjedišta društva, a druge su finansijske novine, da prijave svoje zahtjeve sa svom odgovarajućom dokumentacijom u roku od 90 dana od datuma posljednjeg objavljivanja.

Ispitivanje potraživanja bit će vođeno od lica iz stava 1. ovog člana i počet će najkasnije u roku od tri dana od isteka datuma iz stava 1. ovog člana i bit će završeno u najkraće moguće vrijeme. Na ročištu za ispitivanje potraživanja stečajni, odnosno likvidacioni sudija odlučit će o osnovanosti svakog potraživanja. Privremeni upravnik i stečajni ili likvidacioni upravnik trebaju jasno iskazati svoje mišljenje o svakom pojedinom potraživanju i podnijeti svoje mišljenje stečajnom, odnosno likvidacionom sudiji o osnovanosti potraživanja.

Sudija će prihvatiti one zahtjeve koji su prihvaćeni od privremenog upravnika i stečajnog ili likvidacionog upravnika kao i one čije je postojanje utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom.

(...)

Sačinit će se posebna lista osporenih potraživanja u kojoj će se navesti iznosi procijenjeni od likvidacionog, odnosno stečajnog upravnika kao i prijavljeni iznosi. Ova lista će odmah biti upisana u Registru društva i bit će objavljena u bar dvije dnevne novine velikog tiraža od kojih se barem jedna izdaje u glavnom mjestu poslovanja društva jednom sedmično u tri uzastopne sedmice. Povjerioci svih osporenih potraživanja imaju pravo da tužbom redovnom sudu utvrđuju postojanje osporenih potraživanja. Predmeti po ovim tužbama smatrat će se hitnim.

(...)

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. Ustavni sud je odlukom od 17. decembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3546/19 koju je apelant podnio Ustavnom sudu 10. septembra 2019. godine jer je u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 331936 20 Rev od 22. oktobra 2020. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 331936 14 Gž od 10. jula 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud u ovakvim slučajevima kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum podnošenja apelacije koja je odbačena kao preuranjena, pa je, s obzirom na to da je apelant osporenu presudu, prema navodima apelacije, primio 13. augusta 2019. godine, apelacija protiv te presude podnesena je u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 18/20 od 20. oktobra 2021. godine, tačka 23, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

29. Budući da apelant pokreće pitanje proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24–27). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, citirana Anđelković protiv Srbije, tačka 24).

31. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu odredbi Zakona, te Zakona o društvima za osiguranje zaključili da odgovornost tuženog za isplatu postoji tek nakon što oštećeno lice u likvidacionom postupku ne uspije u cijelosti namiriti svoje potraživanje, odnosno da tuženi ne može preuzeti odgovornost za isplatu naknade štete bez prethodne prijave potraživanja osiguravajućem društvu u likvidacionom postupku. Ovakvo obrazloženje redovnih sudova, koje je zasnovano na primjeni relevantnih odredbi Zakona i Zakona o društvima za osiguranje, Ustavni sud je podržao u svojoj praksi (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3445/14 od 15. juna 2017. godine i AP 3887/13 od 7. jula 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ilustracije radi, u Odluci broj AP 3445/14 Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda (koji je usvojio reviziju tuženog – Zaštitni fond FBiH) koji je utvrdio da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je tuženi pasivno legitimiran za isplatu naknade štete. Vrhovni sud je u citiranom predmetu obrazložio da se odredbe člana 16. stav 1. tačka 3. i stav 4. Zakona, na kojim su nižestepeni sudovi zasnovali svoje odluke, ne mogu posmatrati odvojeno od odredbi čl. 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje, kojim je propisan postupak posebne likvidacije, zaključujući da je tužilac u tom postupku svoja prava trebao ostvariti u likvidacionom postupku, a ukoliko bi bio nezadovoljan priznatim potraživanjima, tek tada podnijeti tužbu parničnom sudu za osporena potraživanja, ali isključivo protiv likvidacionog dužnika („Hercegovina-osiguranja“), jer u smislu člana 16. stav 4. Zakona tuženi može preuzeti samo prava oštećenog do onog iznosa koji je povjeriocu priznat u likvidacionom postupku, s obzirom na to da je njegova odgovornost supsidijarna (op. cit. AP 3445/14, tač. 27. i 28).

32. Imajući u vidu navedenu praksu u svjetlu obrazloženja redovnih sudova iz osporenih odluka koja su zasnovana na primjeni i tumačenju istih odredbi Zakona i Zakona o društvima za osiguranje kao u citiranim predmetima, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne zapaža posebnu okolnost zbog koje bi Ustavni sud odstupio od prakse, te se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje dato u citiranim odlukama.

33. U vezi s apelacionim prigovorom o postojanju različite sudske prakse u predmetima koji pokreću isto/slično činjenično pravno pitanje uz naglasak da Vrhovni sud izbjegava da donese jasan stav o ovom pitanju i na taj način ujednači sudsku praksu kako bi se izbjegla pravna nesigurnost, Ustavni sud se poziva na odgovor Vrhovnog suda (vidi tačku 17. ove odluke) iz kojeg proizlazi upravo suprotno, odnosno da revizioni sud upravo podržava stav koji su zauzeli redovni sudovi u konkretnom predmetu. U tom pravcu Vrhovni sud se pozvao na svoju praksu, ali i praksu Ustavnog suda koja takav stav potvrđuje (AP 2676/09 i AP 2939/10). Citirana odluka broj AP 3445/14, prema mišljenju Ustavnog suda, dodatno ukazuje da su ovi apelantovi prigovori neosnovani.

34. Apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3993/14 od 12. januara 2014. godine (kao dokaz koji apelant nudi za navode o različitoj sudskoj praksi) Ustavni sud smatra neosnovanim. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, u citiranom predmetu ne radi o identičnim činjeničnim okolnostima kao u konkretnom slučaju. U citiranoj odluci Ustavni sud je odbio apelaciju tuženog (Zaštitni fond BiH) koji je u parničnom postupku obavezan na isplatu naknade štete, podržavši obrazloženje redovnih sudova da je tuženi Zaštitni fond FBiH pasivno legitimiran u konkretnom slučaju u svjetlu činjenice da je tužiteljica u tom predmetu upućena na parnični postupak jer je u posebnom likvidacionom postupku u potpunosti osporeno njeno potraživanje i po osnovu i po visini, nakon čega se tužiteljica obratila sudu s tužbenim zahtjevom protiv Zaštitnog fonda FBiH. U konkretnom slučaju, međutim, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da apelant u likvidacionom postupku nije prijavio svoje potraživanje (apelacione tvrdnje u vezi s tim apelant nije potkrijepio relevantnim dokumentima), odnosno da je u likvidacionom postupku upućen na parnicu. Stoga, njegovo pozivanje na Odluku broj AP 3993/14 nije relevantno u konkretnom slučaju, niti dokazuje postojanje različite sudske prakse o istom pitanju.

35. Imajući u vidu sve izneseno, slijedeći praksu zauzetu u predmetima br. AP 3445/14 i AP 3877/13, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo zaključujući da tuženi u okolnostima konkretnog slučaja nije pasivno legitimiran za naknadu štetu, shodno odredbama Zakona i Zakona o društvima za osiguranje, zato što tuženi ne može preuzeti odgovornost za isplatu naknade štete bez prethodne prijave potraživanja osiguravajućem društvu u likvidacionom postupku, što je apelant propustio učiniti.

38. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić