Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-806/21 (Javno komunalno poduzeće Ljubuški d.o.o. Ljubuški)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stečaj
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 14
- Zakon o stečajnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o stečajnom postupku
- Zakon o vodama · čl. 62
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku
- Zakon o stečajnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-806/21
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-806/21, rješavajući apelaciju Javnog komunalnog poduzeća Ljubuški d.o.o. Ljubuški – u stečaju, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica
Mirsad Ćeman, sudac Helen Keller, sutkinja Marin Vukoja, sudacna sjednici održanoj 29. svibnja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Javnog komunalnog poduzeća Ljubuški d.o.o. Ljubuški – u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 037331 20 Rev od 1. prosinca 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Javno komunalno poduzeće Ljubuški d.o.o. Ljubuški – u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupaju odvjetnik Ivan Herceg iz Ljubuškog i ZOU Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnijelo je 9. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 037331 20 Rev od 1. prosinca 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 037331 19 Pž 2 od 9. listopada 2019. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ps 037331 18 Ps 2 od 14. veljače 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP Parkovi d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. lipnja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su odgovore dostavili u razdoblju od 4. do 12. srpnja 2022. godine.
3. Odgovori sudionika u postupku su 16. rujna 2022. godine dostavljeni apelantovim punomoćnicima radi eventualnog izjašnjenja. Apelantovi punomoćnici su 22. rujna 2022. godine dostavili izjašnjenja. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 11. svibnja 2015. godine podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđenja prava vlasništva na razvodnoj mreži gradskog vodovoda i vodomjerima, te vraćanja u posjed i isplate materijalne koristi zbog uporabe tuđe stvari. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 64 0 Ps 037331 18 Ps 2 od 14. veljače 2019. godine kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, uz obvezivanje apelanta na naknadu troškova parničnog postupka.
6. Općinski sud je naveo da je 1967. godine Općina Ljubuški na apelantovog pravnog prednika prenijela pravo upravljanja javnim vodovodom i pratećim objektima. Potom je navedeno da je Općinsko vijeće Ljubuški (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće) to pravo stavilo izvan snage u lipnju 2013. godine, kada je donijelo odluku o osnivanju tuženog. Obrazloženo je da je Općinsko vijeće odlukom od 23. lipnja 2014. godine javni vodovod povjerilo na upravljanje i održavanje tuženom, što je uključivalo i opskrbu pitkom vodom, odvodnju i pročišćavanje otpadnih voda, održavanje i upravljanje objektima komunalne infrastrukture, koji su u vlasništvu Općine Ljubuški. Navedeno je da se tuženi nalazi u posjedu vodovodne infrastrukture koja je predmet tužbenog zahtjeva. Pozivajući se na Zakon o stvarnim pravima FBiH (u daljnjem tekstu: ZSP), Općinski sud je podsjetio da predmet prava vlasništva mogu biti individualno određene stvari, osim onih koje za to nisu podobne ili zakonom nije drugačije određeno. U tom pravcu Općinski sud se pozvao na odredbe Zakona o vodama FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vodama) koje propisuju pojam javne vodoopskrbe, definiraju pojam vodnih objekata, kao i pravo vlasništva nad tim objektima. Prema Zakonu o vodama vodni objekti su u vlasništvu općine ili grada, koji pravo upravljanja i korištenja mogu prenijeti na pravne osobe. Općinski sud je naveo da se apelant neutemeljeno pozvao na odredbe članka 17. stavak
3. Zakona o vodama tvrdeći da je za svoje potrebe izgradio i financirao izgradnju vodnih objekata koji su predmet tužbenog zahtjeva. Tijekom postupka je na te okolnosti provedeno vještačenje. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, a apelant nalazu nije prigovorio. Obrazloženo je da je apelant javno poduzeće koji poslove obavlja na temelju ovlaštenja koja su mu dale jedinice lokalne samouprave. Osim toga, navedeno je da su tuženom objekti koji su predmet tužbenog zahtjeva odlukom dati na upravljanje, pa shodno tome tuženi nije pasivno legitimiran. Obrazloženo je da tuženi poslove obavlja po odluci Općinskog vijeća i u njegovim radnjama nema protupravnosti, pa je shodno tome neutemeljen zahtjev u dijelu kojim apelant traži isplatu.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 64 0 Ps 037331 19 Pž 2 od 9. listopada 2019. godine kojom je žalbu odbio. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni žalbeni navodi da su vodni objekti apelantovo vlasništvo jer ti objekti služe za opskrbu građana vodom i u vlasništvu su Općine koja s njima raspolaže. Istaknuto je da apelant nije dokazao da je financirao svu vodovodnu infrastrukturu koja mu je bila potrebna za obavljanje povjerenih ovlaštenja jer je dio infrastrukture financirala Općina, kako je to utvrđeno vještačenjem.
8. Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbio Presudom broj 64 0 Ps 037331 20 Rev od 1. prosinca 2020. godine. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant nije dokazao da ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na vodovodnoj infrastrukturi, pa stoga nema osnove za primjenu članka 17. stavak 3. Zakona o vodama. U svezi s tim je navedeno da je tijekom postupka utvrđeno da su dio vodovodne infrastrukture financirali građani, a da je Općina „zadužila“ dio kredita, pa u takvim okolnostima apelant nije dokazao da je izgradio objekte koji su predmet tužbenog zahtjeva. Obrazloženo je da se ne radi o apelantovoj imovini, te stoga nema ni umanjenja imovine da bi se moglo govoriti o kršenju odredbi Zakona o stečajnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o stečajnom postupku) na koje se apelant pozvao.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da se dio tužbenog zahtjeva odnosio na utvrđivanje prava vlasništva na imovini koja se u apelantovim poslovnim knjigama vodi kao njegova osnovna sredstva. U pitanju je imovina koja je bila u apelantovom posjedu za obavljanje gospodarske djelatnosti, i to sve, kako apelant navodi, s pozicije Zakona o stečajnom postupku. Apelant navodi da imovina koja je predmet tužbenog zahtjeva čini stečajnu masu stečajnog dužnika, a zakon je dao ovlaštenje stečajnom upravitelju da bez odlaganja uđe u posjed imovine koja spada u stečajnu masu. Odredbe čl. 25. i 88. Zakona o stečajnom postupku su norme imperativnog karaktera koje sudovi nisu poštovali, zbog čega apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu prava. Prema apelantovom mišljenju, sudovi predmetni postupak nisu cijenili s aspekta Zakona o stečajnom postupku koji je u konkretnom slučaju lex specialis. U svezi s tim, apelant je ukazao na praksu Ustavnog suda pozivajući se na odluke br. AP-2283/16 i AP-1886/11. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju radi o protuzakonitoj okupaciji apelantove imovine. Istodobno apelant ukazuje da je prijenos ovlaštenja na tuženog nezakonit ukazujući na propuste Općinskog vijeća koje zapravo nije ni donijelo odluku o prestanku prava apelantu za obavljanje djelatnosti. Apelant također ukazuje i na odredbe Zakona o stvarnim pravima, Zakona o vodama i kantonalni propis o vodama, koje redovni sudovi nisu uzeli u obzir. Također ističe da redovni sudovi nisu cijenili sve njegove prigovore, nisu cijenili dokaze, niti su dali jasno obrazloženje za neutemeljenost tužbenog zahtjeva.
b) Odgovori na apelaciju
10. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su sve prigovore ocijenili neutemeljenim jer u postupku nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se neutemeljeno pozvao. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
11. Tuženi je naveo da su apelacijski navodi neutemeljeni jer su redovni sudovi dali dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje za neutemeljenost tužbenog zahtjeva. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
12. Apelantovi punomoćnici su u izjašnjenjima naveli da osporavaju navode iz odgovora na apelaciju kao neutemeljene i paušalne, te su u bitnom ponovili navode iz apelacije.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o stečajnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 32/04, 42/06, 4/17 – odluka USFBiH i 52/18) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 25.
Prava i obveze stečajnog upravitelja (1) Stečajni upravitelj je ovlašten i obvezan bez odlaganja ući u posjed imovine koja spada u stečajnu masu, upravljati njome, po mogućnosti nastaviti poslovanje do izvještajnog ročišta, ako to ne šteti stečajne vjerovnike, i unovčiti je sukladno odluci skupštine vjerovnika. Ukoliko je tipično za poslovanje i potrebno za njegov nastavak, on je ovlašten i prije odluke skupštine vjerovnika u tekućem poslovanju unovčiti pojedine predmete, osobito robu. Stečajni upravitelj može na temelju ovršnog rješenja o otvaranju stečajnog postupka zahtijevati izručenje stvari koje se nalaze u posjedu stečajnog dužnika, kao i poslovnu dokumentaciju, čak i kad se ona nalazi u posjedu trećih. (2) Stečajni upravitelj je obvezan odmah obaviti detaljan popis stečajne mase i taj popis predati stečajnom sucu najkasnije u roku od 45 dana od dana imenovanja. Uz svaki predmet potrebno je navesti očekivani iznos iz unovčavanja, kao i knjigovodstvenu vrijednost. Stečajni upravitelj je dužan sastaviti popis svih vjerovnika stečajnog dužnika za koje je saznao i do kojih je došao iz knjiga i poslovne dokumentacije stečajnog dužnika. (3) Stečajni upravitelj je dužan voditi poslovne knjige, osobito sačiniti početnu bilancu na temelju inventariranja prema stanju na dan otvaranja postupka, kao i podnijeti potrebna izvješća nadležnim tijelima. (4) Nagrada za rad stečajnog upravitelja određuje se prema odredbama članka 237. ovoga zakona.
2. STEČAJNA MASA I RASPOREĐIVANJE VJEROVNIKA
Članak 30.
Pojam stečajne mase
Stečajni postupak obuhvaća cjelokupnu imovinu koja pripada stečajnom dužniku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, kao i imovinu koju stečajni dužnik stekne za vrijeme stečajnog postupka (stečajna masa), ukoliko drugim pravnim propisima nije predviđeno drugačije. Stečajna masa služi namirenju troškova stečajnog postupka vjerovnika koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju osnovan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku (stečajni vjerovnici), kao i vjerovnika koji tijekom otvorenog stečajnog postupka steknu pravo tražbine prema masi (vjerovnici mase).
5. UPRAVLJANJE I UNOVČAVANJE STEČAJNE MASE
a. Osiguranje stečajne mase
Članak 88.
Preuzimanje stečajne mase (1) Nakon otvaranja stečajnog postupka, stečajni upravitelj je dužan ući u posjed cjelokupne imovine koja ulazi u stečajnu masu i njome upravljati. (2) Stečajni upravitelj može na temelju ovršnog rješenja o otvaranju stečajnog postupka zahtijevati od suda da naredi stečajnom dužniku predaju stvari i odredi ovrhu radnje kojima će se ta naredba prisilno ostvariti. Uz nalog za predaju sud može po službenoj dužnosti odrediti i mjere prisile protiv zastupnika, koji po zakonu zastupa dužnika-pravnu osobu ili dužnika-pojedinca iz članka 62. ovoga zakona.
14. Zakon o vodama („Službene novine Federacije BiH“ broj 70/06) u relevantnom dijelu glasi:
I. TEMELJNE ODREDBE
Članak 1.
Predmet Zakona (1) Ovim se zakonom uređuje način upravljanja vodama unutar teritorija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija). (2) Upravljanje vodama obuhvata zaštitu voda, korišćenje voda, zaštitu od štetna djelovanja voda i uređenje vodotoka i drugih voda. (3) Ovim se zakonom uređuje vodno dobro i javno vodno dobro, vodni objekti, pravne osobe i druge institucije mjerodavne za pojedina pitanja upravljanja vodama i druga problematika glede voda u Federaciji.
II. TEMELJNA NAČELA I DEFINICIJE
Članak 3. stavak (1)
Opća načela (1) Vode su opće dobro i kao takve su pod posebnom zaštitom Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona, grada i općina.
Članak 13.
Vodni objekti
Vodni objekti su objekti ili skupovi objekata koji, zajedno s pripadajućim uređajima, čine tehničku odnosno tehnološku cjelinu i služe za: zaštitu od štetna djelovanja voda, zahvatanje voda radi njihova namjenskoga korišćenja i zaštitu voda od zagađivanja.
Članak 14.
Vrste objekata s obzirom na namjenu (1) Vodni objekti s obzirom na njihovu namjenu su: 1. zaštitni objekti - nasipi, obaloutvrde, uređena korita vodotoka, odvodni kanali, obodni (lateralni) kanali za zaštitu od vanjskih voda, odvodni tuneli, brane s akumulacijama, ustave, retenzije, crpne postaje za obranu od poplava i drugi pripadajući objekti, kao i objekti za zaštitu od erozija i bujica;
2. objekti za odvodnjavanje - osnovna i detaljna odvodna kanalska mreža, crpne postaje za odvodnjavanje i drugi pripadajući objekti;
3. objekti za iskorišćavanje voda za:
- vodoopskrbu (izuzev za opću uporabu voda) - brane i akumulacije, vodozahvati, bunari, kaptaže s odgovarajućom opremom, postrojenja za prečišćavanje vode za piće, rezervoari i cjevovodi i drugi pripadajući objekti,
- opskrbljivanje vodom gospodarskih subjekata - brane i akumulacije, vodozahvati, bunari, kaptaže s odgovarajućom opremom i cjevovodi i drugi pripadajući objekti,
- navodnjavanje - brane i akumulacije, dovodni kanali i tuneli, vodozahvatne građevine, crpne postaje, ustave, dovodna i razvodna mreža i drugi pripadajući objekti,
- korišćenje vodnih snaga - brane i akumulacije, vodozahvati, dovodni i odvodni objekti i drugi pripadajući objekti i oprema,
- plovidbu - plovni putovi, prevodnice i ustave i drugi pripadajući objekti i oprema,
- ostale namjene - objekti za uzgoj riba, rekreacijski bazeni, jezera i dr.;
4. objekti za zaštitu voda od zagađivanja (u daljnjem tekstu: vodni objekti za zaštitu voda) - kolektori za prijem i transport otpadnih voda, postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, ispusti u prijamnik i drugi pripadajući objekti i oprema. (2) Vodni objekti iz stavka 1. ovoga članka mogu imati istovremeno i više namjena - višenamjenski vodni objekti.
Članak 15.
Vlasništvo nad objektima (1) Zaštitni vodni objekti iz članka 14. stavak 1. točka 1. ovoga zakona na vodotocima koji pripadaju površinskim vodama I. kategorije u vlasništvu su Federacije, izuzev uređenih korita u urbanim područjima. (2) Pravo upravljanja i korišćenja vodnih objekata iz stavka 1. ovoga članka Federacija prenosi na mjerodavne agencije za vode iz članka 152. ovoga zakona, u obimu i na način propisan ovim zakonom ili drugim aktima Federacije. (3) Zaštitni vodni objekti iz članka 14. stavak 1. točka 1. ovoga zakona na vodotocima koji pripadaju površinskim vodama II. kategorije i uređena korita u urbanim područjima na površinskim vodama I. kategorije u vlasništvu su grada i općine, ukoliko kantonalnim propisom nije drukčije određeno. (4) Vlasnici vodnih objekata iz stavka 3. ovoga članka pravo upravljanja i korišćenja mogu prenijeti u mjerodavnost tijela vlasti, pravne osobe ili druge institucije, u opsegu i na način propisan ovim zakonom ili drugim aktima grada i općine.
Članak 16. (1) Vodni objekti iz članka 14. stavak 1. točka 2. i točka 3. alineja 2, 3. i 6. ovoga zakona što su izgrađeni državnim sredstvima u vlasništvu su kantona na čijem se području nalaze. (2) Vlasnici vodnih objekata iz stavka 1. ovoga članka pravo upravljanja i korišćenja mogu prenijeti na pravne osobe. (3) Vodni objekti iz članka 14. stavak 1. točka 2. i točka 3. alineja 2, 3. i 6. ovoga zakona što su ih za svoje potrebe izgradile pravne ili fizičke osobe u njihovom su vlasništvu i one brinu o upravljanju tim objektima.
Članak 17. stavak (3) (3) Vodni objekti iz članka 14. stavak 1. točka 3. alineja 1. i točka 4. ovoga zakona što su ih za svoje potrebe izgradile pravne ili fizičke osobe u njihovom su vlasništvu i one brinu o upravljanju tim objektima.
15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2. stavak (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.
Članak 7. stavak (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
1. Opće odredbe
Članak 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
18. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno poduzeće i, kao takav, nositelj određenih javnopravnih ovlaštenja. S obzirom na takav apelantov status, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, toč. 14. i 15., i AP-3444/19 od 7. travnja 2021. godine, točka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
Pravo na pravično suđenje
19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
20. U svezi s apelantovim prigovorima o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđeno činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23., s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama).
21. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Europskog suda, da bi se ispunili zahtjevi pravičnog suđenja, domaći sudovi u presudama moraju na odgovarajući način navesti razloge na kojima temelje presude. Obveza obrazlaganja ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki prigovor podnositelja zahtjeva, već konkretan i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod određenog postupka (vidi Europski sud, Farzaliyev protiv Azerbajdžana, presuda od 28. svibnja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, točka 36.).
22. Apelant navodi da je spor trebalo riješiti primjenom Zakona o stečajnom postupku kao lex specialis, te da su sudovi propustili primijeniti odredbe tog Zakona. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na odredbu članka 2. stavak (3) Zakona o parničnom postupku FBiH koja propisuju da sudovi primjenjuju materijalno pravo prema vlastitoj ocjeni i nisu vezani za navode stranke. Redovni sudovi su u konkretnom slučaju primijenili odredbe Zakona o vodama, kojim su regulirana sporna pitanja koja su tužbom pokrenuta. To je, prije svega, pitanje vlasništva nad vodnim objektima koji služe za zadovoljavanje općih interesa opskrbe građanstva vodom. U primjeni odredbi Zakona o vodama Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne zapaža proizvoljnost budući da su sudovi o tome dali dovoljne i relevantne razloge.
23. U svezi s prigovorom da redovni sudovi tužbeni zahtjev nisu sagledali s aspekta Zakona o stečajnom postupku jer predmet tužbenog zahtjeva čine osnovna sredstva koja su zavedena u apelantovim poslovnim knjigama, Ustavni sud primjećuje da se radi o prigovoru činjenične naravi. Ustavni sud zapaža da su se tijekom postupka provodili dokazi na te okolnosti. Sudovi su na sve tri instance zaključili da apelant nije dokazao da je vlasnik vodnih objekata koje je naveo u tužbi. Redovni sudovi su obrazložili način na koji su financirani vodni objekti i infrastruktura. Na te okolnosti je tijekom postupka provedeno vještačenje, a apelant nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Apelant ne prigovara da mu je u postupku bilo uskraćeno procesno pravo koje ga je spriječilo da u postupku sudjeluje ravnopravno sa suprotnom stranom. Ustavni sud ponovo podsjeća da nije nadležan ispitivati činjenično stanje, osim ako odluka suda ne ukazuje na proizvoljnost u postupanju. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne uočava takvu proizvoljnost redovnih sudova u procesu utvrđivanja relevantnih činjenica, niti to proizlazi iz apelantovih prigovora. Tvrdnje da su vodni objekti koji su predmet tužbenog zahtjeva zavedeni u apelantove poslovne knjige per se ne podrazumijeva da se radi o apelantovoj imovini. Upravo zbog toga je i vođen postupak u kojem je apelant, shodno procesnim pravilima, bio u obvezi dokazati tvrdnje o vlasništvu na vodnim objektima koji su bili predmet tužbenog zahtjeva. Stoga, Ustavni sud ove navode o kršenju prava na pravično suđenje odbija kao neutemeljene.
24. Imajući u vidu sadržaj članka 30. Zakona o stečajnom postupku, da stečajni postupak obuhvaća cjelokupnu imovinu koja pripada stečajnom dužniku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni obrazloženje Vrhovnog suda da odredbe Zakona o stečajnom postupku nisu relevantne u ovom slučaju jer apelant nije dokazao vlasništvo nad predmetom tužbenog zahtjeva. Naime, iz prethodne točke obrazloženja ove odluke nesporno proizlazi da apelant nije dokazao da je vlasnik imovine koju je označio kao predmet tužbenog zahtjeva. Apelantovo pozivanje na praksu Ustavnog suda iz predmeta br. AP-2283/16 i AP-1886/11 nije opravdano. Navedeno stoga što su se ti predmeti odnosili na postupke u kojima je Zakon o stečajnom postupku lex specialis (u postupcima su se osporavale odluka o otvaranju stečajnog postupka, odnosno odluka o otkazu ugovora o radu nakon otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem). U konkretnom slučaju apelant je javno poduzeće nad kojim se provodi stečajni postupak, a u postupku je utvrđeno da se predmet tužbenog zahtjeva ne tiče stečajne mase da bi odredbe Zakona o stečajnom postupku, na koje se apelant pozvao, bile relevantne. Prigovori o nezakonitosti prijenosa ovlaštenja na tuženog i tvrdnje o nedonošenju valjanog akta o prestanku apelantovih ovlaštenja nisu mogli biti predmet ispitivanja u parničnom postupku, pa su takvi prigovori neutemeljeni. Suprotno apelantovim prigovorima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi rasvijetlili sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, ispitali bitne apelantove prigovore i dovoljno jasno obrazložili neutemeljenost tužbenog zahtjeva. Pri tome, prigovor o nedostatku obrazloženja apelant dovodi u vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem, a Ustavni sud je ovaj prigovor već ispitao i utvrdio da je neutemeljen, pa je i ovaj prigovor neutemeljen. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenim odlukama per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, a u okolnostima konkretnog slučaja se čini da su apelacijski prigovori upravo motivirani nezadovoljstvom ishodom predmetnog postupka.
25. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
26. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u biti, temelji na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, apelant ne navodi, niti iz osporenih presuda proizlazi da je došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu na način koji bi mogao voditi kršenju tog prava. VII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi primjenom relevantnih odredbi Zakona o vodama zaključili da apelant nije dokazao da je predmet tužbenog zahtjeva apelantova imovina koja je odlukom nadležnog organa prenesena na upravljanje tuženom, što su sudovi dovoljno jasno obrazložili, a iz obrazloženja ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelantove prigovore koje je isticao tijekom postupka, koje su redovni sudovi ispitali i odbili uz odgovarajuća obrazloženja.
28. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić