Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3986/21 (R. K.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Uporedive situacije
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Mobing
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3986/21

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3986/21, rješavajući apelaciju Ribane Kadribašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ribane Kadribašić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 181396 21 Rev od 22. jula 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ribana Kadribašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zlatan Terzić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 181396 21 Rev od 22. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 181396 20 Rsž 3 od 30. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 181396 19 Rs 2 od 15. jula 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, B. M. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Medicinskog fakulteta Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 26. decembra 2022. godine. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 14. augusta 2023. godine apelanticinom punomoćniku, ali on nije dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelantica je 10. novembra 2011. godine podnijela tužbu protiv prvotuženog i drugotuženog (zajedno: tuženi) radi utvrđivanja diskriminacije i kršenja prava na jednako postupanje u radnom odnosu i obavezi obrazovanja.

6. Presudom Općinskog suda od 10. jula 2014. godine utvrđeno je da su tuženi diskriminirali apelanticu i naloženo im je da joj nadoknade nematerijalnu štetu u iznosu od 5.000,00 KM. Odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da sud naloži tuženima da prestanu s diskriminacijom i da joj omoguće da se koristi pravom na jednako postupanje na radu i u vezi s obrazovanjem, kao i zahtjev za naknadu štete preko dosuđenog iznosa.

7. Rješenjem Kantonalnog suda od 20. aprila 2016. godine uvažene su žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

Osporene odluke

8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 181396 19 Rs 2 od 15. jula 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da sud utvrdi da su je tuženi diskriminirali jer su nefizičkim uznemiravanjem na radnom mjestu ugrozili njeno psihičko stanje i doveli do degradacije radnih i profesionalnih uvjeta i što su je nejednakim postupanjem prilikom razmatranja zahtjeva za specijalizaciju, koja je zakonski uvjet za bavljenje poslom koji je apelantica obavljala, onemogućili u napredovanju i bavljenju osnovnim poslom. Također je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da sud naloži tuženima da prestanu s diskriminacijom, da joj omoguće da se koristi pravom na jednako postupanje na radu i u vezi s obrazovanjem i da joj nadoknade nematerijalnu štetu u iznosu od 50.000,00 KM. Sud je u obrazloženju kao nesporne činjenice utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod drugotuženog prvo kao doktor medicine – pripravnik, zatim u dva navrata kao asistent na Institutu

– Katedri za higijenu i zaštitu životne sredine na nastavnom predmetu Higijena, te da joj je ugovor o radu prestao istekom vremena na koji je zaključen. Sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije i člana 5. stav 1. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), te je zaključio da apelantica diskriminaciju nije učinila vjerovatnom. U vezi s tim, sud je istakao da specijalizacija nije bila uvjet da apelantica zaključi novi ugovor o radu jer to nije uvjet za stjecanje višeg akademskog zvanja, već stjecanje zvanja magistra, shodno odredbi člana

90. Zakona o visokom obrazovanju. Osim toga, sud je ukazao da apelantica nije ispunjavala uvjete za odobravanje specijalizacije iz člana 113. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. U vezi s tim je naveo da apelantica nije radila u zdravstvenoj ustanovi nego kao asistent na fakultetu, tako da nije imala ostvarenu godinu radnog iskustva u zdravstvenoj ustanovi nakon položenog stručnog ispita. Općinski sud je ukazao da je apelantica stručni ispit položila 27. februara 2007. godine, a konkurs za dodjelu specijalizacije je bio objavljen 29. oktobra 2007. godine. Konačno, ukazao je da apelantica nije bila mlađa od 35 godina. Pri tome je Općinski sud istakao da su to potvrdili i svjedoci A. B., S. B. i B. V.

9. Sud je dalje ocijenio neosnovanim apelanticine tvrdnje da je bila izložena mobingu, uz obrazloženje da, osim svoje izjave, nije ponudila valjane dokaze u prilog takvoj tvrdnji. Osim toga, sud je naveo da iz provedenih dokaza nije mogao zaključiti da je prvotuženi ugrožavao apelanticin fizički i psihički integritet, da je apelantica bila izložena prijetnjama, niti da je diskriminirana po osnovu nacionalne pripadnosti. Pri tome je istakao da bi se moglo govoriti „o obrnutoj situaciji“ s obzirom na to da je apelantica podnosila veći broj zahtjeva, prigovora, žalbi, krivičnih prijava, zahtjeva za inspekcijski nadzor i prigovora na rad inspekcije, zahtjeva za učestvovanje u nastavno-naučnom vijeću, iako nije član tog tijela, te zahtjeva da prvotuženi ne bude više ispitivač na predmetu Bioetika. Sud je dalje ocijenio neosnovanim apelanticinu tvrdnju da je bila dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlene drugotuženog koji su Bošnjaci. U vezi s tim je istakao da su kandidati kojima je odobrena specijalizacija ispunjavali uvjete iz člana 113. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, što se prije svega odnosi na to da su se bavili drugim naučnim oblastima, a ni drugi kandidat na predmetu Higijena nije ispunjavao uvjete za specijalizaciju. Osim toga, sud je naveo da nacionalna pripadnost kandidata nije bila, niti je mogla biti uvjet za specijalizaciju. Sud je dalje istakao da nije cijenio navode tužbe vezane za mobing S. Ć. jer on nije bio stranka u postupku. Obrazloženo je da je sud cijenio sve provedene dokaze, ali ih nije posebno obrazlagao s obzirom na „iscrpnost građe“ i jer „gro dokaznih prijedloga nije relevantan za odlučivanje“, ali su ti dokazni prijedlozi usvojeni pred drugim sudijom te ih je sud morao provesti kao dokaz. Pri tome je istakao da pojedinačna ocjena svih dokaza nije utjecala na drugačiju odluku suda.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 181396 20 Rsž 3 od 30. marta 2021. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, cijenio sve provedene dokaze, kako posebno tako i sve zajedno, u smislu odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku. Dalje je naveo da je apelanticinim ugovorom o radu bilo propisano da zaposleniku prestaje radni odnos ukoliko ne bude imenovan u više zvanje. Sud je ukazao da je Zakonom o visokom obrazovanju propisano da se asistent bira na period od četiri godine, bez mogućnosti ponovnog izbora (član 95. st. 1. i 3. tačka a), te da je minimalni uvjet za izbor u naučno-nastavno zvanje viši asistent magisterij (član 96. tačka b). S obzirom na to da apelantica nije magistrirala, sud je zaključio da je tuženi svojim radnjama nisu onemogućili u napredovanju i bavljenju osnovnim poslom. Pri tome je sud istakao da se iz provedenih dokaza ne može steći uvjerenje da su tuženi apelantici onemogućili korištenje materijala za magistarski rad, da su joj onemogućili istraživanje, te da drugotuženi nije stvorio uvjete za održavanje nastave. Kantonalni sud je podržao stav prvostepenog suda da nije bilo nejednakog postupanja u vezi sa specijalizacijom te je ukazao da je odredbom člana 113. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisano da se iznimno može odobriti specijalizacija i radniku koji je stariji od 35 godina, pod uvjetima koje propiše ministar zdravstva. Slijedom navedenog je zaključio da činjenica da je drugotuženi odobrio specijalizaciju drugim licima koji su stariji od 50 godina ne dokazuje da je apelantica različito tretirana s obzirom na to da je zakonom propisana takva mogućnost kada određene oblasti predstavljaju prioritet za medicinski fakultet.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 181396 21 Rev od 22. jula 2021. godine odbijena je apelanticina revizija. Sud je u obrazloženju ukazao da kod dokazivanja postojanja diskriminacije postoji princip podjele tereta dokazivanja, te da je apelantica bila dužna dokazati da postoje određene činjenice na kojima se može zasnovati presumpcija o postojanju direktne ili indirektne diskriminacije. Nakon toga bi se, u smislu člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije, teret dokazivanja prebacio na tužene. U vezi s tim je podržao zaključak nižestepenih sudova da apelantica nije učinila vjerovatnim da su tuženi izvršili radnje navedene u tužbenom zahtjevu zbog njene dobi i pripadnosti hrvatskom narodu. Osim toga, sud je istakao da je prvotuženi dokazao da nije bilo različitog ili nepovoljnog tretmana, zbog čega apelantici ne pripada pravo na zaštitu u smislu odredbe člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u segmentu prava na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, apelantica navodi da je u prilogu tužbe dostavila preko stotinu dokumenata kojima je ukazala na diskriminatorno ponašanje tuženih te da sudovi nisu obrazložili zašto te dokaze nisu prihvatili. Navodi da je sud bio dužan da obrazloži zašto nije prihvatio neke dokaze te da nije mogao izbjeći tu obavezu pozivajući se na „iscrpnost građe“. Ističe da se radi o „dobnoj“ diskriminaciji, te smatra proizvoljnim obrazloženje redovnih sudova da ona diskriminaciju nije učinila vjerovatnom, tim prije što je prvostepenom presudom od 10. jula 2014. godine usvojen tužbeni zahtjev. Apelantica navodi da je među tim dokazima bio i dopis koji joj je uputio drugotuženi, a potpisao prvotuženi, u kojem je navedeno da joj nije odobrena specijalizacija jer je prešla „zakonski starosni limit od 35 godina, a Medicinski fakultet u Sarajevu je zainteresiran za podmlađivanje kadrova“. Dalje navodi da su sudovi primijenili Zakon o radu s izmjenama iz 2016. i 2018. godine, iako je tužba podnesena 2011. godine. Apelantica navodi da sudovi nisu obrazložili zašto nisu primijenili odredbe čl. 12, 15. i 24. Zakona o zabrani diskriminacije, već su spor razmatrali kao radni. Konačno, apelantica smatra da je stav sudova o pitanju prijenosa tereta dokazivanja suprotan zakonu i Odluci Ustavnog suda broj AP-1093/07 od 25. septembra 2009. godine.b)Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju osporene presude dao jasne i potpune razloge, te da su apelanticini navodi neosnovani. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju jer je presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije BiH.

14. Kantonalni sud je naveo da je obrazložio razloge za svoju odluku i cijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

15. Općinski sud je naveo hronologiju postupanja u ovom postupku.

16. Prvotuženi je naveo da apelacija nije osnovana jer je dokazao da njegovo ponašanje u odnosu na apelanticu nije bilo diskriminirajuće i ponižavajuće, što su sudovi jasno obrazložili. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

17. Drugotuženi je naveo da apelantica ponavlja navode koje je iznosila u postupku pred redovnim sudovima, a koje su redovni sudovi razmotrili i dali jasne, logične i na zakonu zasnovane razloge zbog kojih ih smatraju neosnovanim. Predložio je da Ustavni sud odbaci apelaciju.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. (Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života. (2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.

POGLAVLJE II. OBLICI DISKRIMINACIJE

Član 3. (Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama. (2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u odnosu na osnove definirane u članu 2. stav (1) ovog zakona u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica. Član 12. (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:

a) utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);

b) zabranu preduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije);

c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za naknadu štete);

d) da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima. […]

Član 15. (Teret dokazivanja) (1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije , teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani. […]

19. Zakon o visokom obrazovanju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 09/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 90.

Uvjeti za izbor saradnika su:

– za asistenta: visoka stručna sprema,

– za višeg asistenta: naučni stepen magistra, a za umjetničke predmete na akademijama visoka stručna stvaralaštva. Asistent i viši asistent biraju se za užu naučnu, odnosno umjetničku oblast ili za nastavni predmet. Drugi uvjeti za izbor asistenta, višeg asistenta i uvjeti za izbor drugih saradnika utvrđuju se pravilima visokoškolske ustanove.

Član 95.

Izbor u nastavnička zvanja vrši visokoškolska ustanova uz prethodnu saglasnost univerziteta. Saradnike bira visokoškolska ustanova. Izbor se vrši na osnovu konkursa koji na prijedlog nastavnonaučnog, odnosno nastavnoumjetničkog vijeća objavljuje visokoškolska ustanova u skladu sa svojim pravilima. Konkursi iz prethodnih stavova objavljuju se u dnevnoj štampi. Član 96.

Za pripremanje prijedloga za izbor nastavnonaučno, odnosno nastavnoumjetničko vijeće imenuje komisiju iz reda nastavnika u istom ili višem zvanju od zvanja u koje se kandidat bira. Većina članova komisije mora biti iz uže, a ostali mogu biti iz srodne naučne, odnosno umjetničke oblasti za koju se kandidat bira.

20. Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/97) u relevantnom dijelu glasi:

Član 113. Specijalizacija se može odobriti zdravstvenom radniku s položenim stručnim ispitom, najmanje jednom godinom radnog iskustva u struci, koji je u radnom odnosu u zdravstvenoj ustanovi ili ima privatnu praksu ili radi kod zdravstvenog radnika visoke stručne spreme privatne prakse, a mlađi je od 35 godina.

Iznimno, zdravstvenom radniku koji ima vise od navršenih 35 godina života može se odobriti specijalizacija pod uvjetima koje propise ministar zdravstva.

Odobrenje za specijalizaciju i subspecijalizaciju izdaje nadležni ministar zdravstva na temelju utvrđenog plana potrebnih kadrova kojeg donosi nadležno ministarstvo na prijedlog nadležne komore.

Specijalizacije i subspecijalizacije mogu se obavljati samo u ovlašćenim zdravstvenim ustanovama za provođenje specijalizantskog staža.

Ministar zdravstva utvrđuje kriterije za obavljanje specijalizantskog staža i staža subspecijalizacije, način polaganja specijalističkog ispita, odnosno ispita iz subspecijalizacije, određuje ovlašćene zdravstvene ustanove i zdravstvene radnike koji obavljaju privatnu praksu za provođenje specijalizantskog staža.

21. Zakon o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 5 stav (1)

Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa.

VI.Dopustivost i meritum

22. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu sadržaj apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da oni pokreću pitanje povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

25. U vezi s navodima kojima apelantica problematizira način na koji su sudovi primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

26. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

27. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelantica diskriminaciju nije učinila vjerovatnom, u smislu relevantnih odredaba Zakona o zabrani diskriminacije. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi istakli da tuženi nisu onemogućili apelanticu u napredovanju i bavljenju osnovnim poslom s obzirom na to da apelantica nije stekla zvanje magistra, a što je bio uvjet za stjecanje naučno-nastavnog zvanja višeg asistenta i produžavanje njenog ugovora o radu. U vezi s apelanticinim navodima da je dostavila dokaze koji ukazuju na diskriminatorno ponašanje tuženih koje sud nije cijenio, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud istakao da je sve provedene dokaze cijenio, ali ih nije posebno obrazlagao jer ih nije smatrao relevantnim. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav da se neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Centro Europa 7 S.R.L. i Di Stefano protiv Italije, presuda od 7. juna 2012. godine, predstavka broj 38433/09, tačka 198). U vezi s apelanticinom tvrdnjom da su sudovi primijenili Zakon o radu s izmjenama iz 2016. i 2018. godine iako je tužba podnesena 2011. godine, Ustavni sud primjećuje da su sudovi primijenili Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03; vidi tač. 8. i 21. ove odluke). Stoga, Ustavni sud te apelanticine navode smatra neosnovanim. U pogledu apelanticinog pozivanja na Odluku broj AP-1093/07, Ustavni sud ukazuje da je tom odlukom afirmiran stav da apelantica koja navodi diskriminaciju mora sudu prezentirati činjenice na osnovu kojih se može pretpostaviti da postoji diskriminacija, a od tog momenta se teret dokazivanja prebacuje na tuženu stranu. Međutim, Ustavni sud ukazuje da su osporene odluke donesene upravo u skladu s tim pravnim shvatanjem, uz detaljno obrazloženje zaključka da apelantica u datim okolnostima diskriminaciju nije učinila vjerovatnom. Konačno, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

29. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

30. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

31. Iz činjenica predmeta i apelanticinih navoda proizlazi da apelantica smatra da je prilikom razmatranja zahtjeva za specijalizaciju diskriminirana po osnovu dobi i pripadnosti hrvatskom narodu.

32. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). On nema samostalno značenje budući da ima efekt samo u odnosu na „uživanje prava i sloboda“ zaštićenih tim odredbama. Iako primjena člana 14. Evropske konvencije ne pretpostavlja povredu tih odredbi, i u toj je mjeri on samostalan, ne može biti mjesta njegovoj primjeni, osim ako navedene činjenice potpadaju pod domašaj jedne ili više njih (vidi Evropski sud, Fábián protiv Mađarske [VV], presuda od 5. septembra 2017. godine, predstavka broj 78117/13, tačka 112. s daljnjim referencama). Ustavni sud zapaža da apelantica nije obrazložila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz njenih navoda proizlazi da smatra da je diskriminirana u vezi s pravom na pravično suđenje.

33. Ustavni sud naglašava da za pokretanje pitanja diskriminacije mora postojati razlika u postupanju prema licima u analognim ili relevantno sličnim situacijama (vidi Evropski sud, Ēcis protiv Latvije, presuda od 10. januara 2019. godine, predstavka broj 12879/09, tačka 78) na osnovu ličnog obilježja (ili „statusa”) prema kojem se lica ili grupe lica razlikuju jedni od drugih (vidi Evropski sud, Carvalho Pinto de Sousa Morais protiv Portugala, presuda od 25. jula 2017. godine, predstavka broj 17484/15, tačka 45). Evropski sud u svojim odlukama dosljedno ukazuje da će se različito postupanje prema licima u analognim ili relevantno sličnim situacijama smatrati diskriminirajućim samo ako nema objektivno i razumno opravdanje, drugim riječima, ako ne slijedi legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnost između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-97/21 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba; vidi Evropski sud, Guberina protiv Hrvatske, presuda od 22. marta 2016. godine, predstavka broj 23682/13, tačka 69).

34. Država ugovornica uživa slobodu procjene pri ocjenjivanju da li razlike u inače sličnim situacijama opravdavaju različito postupanje i u kojoj mjeri. Obim te procjene će se razlikovati zavisno od okolnosti, predmeta i pozadine slučaja (vidi, između ostalog, Evropski sud, Negovanović i drugi protiv Srbije, predstavke br. 29907/16, 30022/16 i 30322/16, presuda od 25. januara 2022. godine, tačka 78). Evropski sud također kontinuirano ističe da zahtjev za dokazivanje analognog položaja ne zahtijeva da grupe komparatora budu identične, već aplikant mora dokazati da je, imajući u vidu posebnu prirodu njegove žalbe, bio u relevantno sličnoj situaciji kao i drugi tretirani drugačije (vidi Evropski sud, Clift protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7205/07, presuda od 13. jula 2010. godine, tačka 66).

35. Primjenjujući navedene standarde na konkretni slučaj, Ustavni sud primjećuje da apelantica smatra da je diskriminirana na osnovu dobi i pripadnosti hrvatskom narodu u odnosu na zaposlene bošnjačke nacionalnosti kojima je tuženi odobrio specijalizaciju iako su stariji od 35 godina kao i ona . U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da su kandidati kojima je odobrena specijalizacija, za razliku od apelantice, ispunjavali uvjete iz člana 113. Zakona o zdravstvenoj zaštiti . Naime, sudovi su jasno ukazali da su kandidati kojima je odobrena specijalizacija radili u zdravstvenoj ustanovi i imali ostvarenu godinu radnog iskustva u takvoj ustanovi, dok je apelantica radila kao asistent na fakultetu. Osim toga, sudovi su naglasili da su se kandidati kojima je odobrena specijalizacija bavili drugim naučnim oblastima, dok ni drugom kandidatu na predmetu Higijena, na kojem je predavač bila i apelantica, nije odobrena specijalizacija. Naime, sudovi su naglasili da se iznimno može odobriti specijalizacija i radniku koji je stariji od 35 godina kada određena naučna oblast predstavlja prioritet za medicinski fakultet. Imajući u vidu da apelantica nije ispunjavala zakonom propisane uvjete i da je bila predavač na drugoj naučnoj oblasti u odnosu na zaposlene kojima je tuženi odobrio specijalizaciju, Ustavni sud smatra da se apelantica nije nalazila u analognoj ili relevantno sličnoj situaciji kao ti zaposleni (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-663/21 od 27. marta 2025. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba).

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. VII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelantica diskriminaciju nije učinila vjerovatnom, u smislu relevantnih odredaba Zakona o zabrani diskriminacije, a taj zaključak, suprotno apelanticinim navodima, u cijelosti korespondira praksi Ustavnog suda.

38. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer apelantica nije dokazala da se nalazi u analognoj ili relevantno sličnoj situaciji u vezi s odobravanjem specijalizacije kao zaposleni kojima je tuženi odobrio specijalizaciju s obzirom na to da su kandidati kojima je odobrena specijalizacija, za razliku od apelantice, ispunjavali zakonom propisane uvjete i bavili su se drugom naučnom oblasti.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman