Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3153/21 („MinasCo“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Protek roka
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 183
- Zakon o prostornom uređenju Kantona Sarajevo · čl. 58
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o prostornom uređenju Kantona Sarajevo
- Zakon o prostornom uređenju Kantona Sarajevo
- Zakon o prostornom uređenju · čl. 182
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3153/21
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3153/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli „MinasCo“ d.o.o. Sarajevo i Dževad Muhić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio „MinasCo“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda broj 09 0 U 024076 19 Uvp od 29. aprila 2021. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dževad Muhić protiv Presude Vrhovnog suda broj 09 0 U 024076 19 Uvp od 29. aprila 2021. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „MinasCo“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvoapelant), koji zastupa Edis Mustafić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 024076 19 Uvp od 29. aprila 2021. godine. Na traženje Ustavnog suda, prvoapelant je dopunio apelaciju 21. septembra 2021. godine.
2. Prvoapelant je 4. augusta 2025. godine dopunio apelaciju tako što je ponovo osporio presudu Vrhovnog suda iz prethodne tačke ove odluke. Također, tom dopunom apelacije Dževad Muhić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirza Ališah, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. augusta 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv iste, već navedene presude Vrhovnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Općine Novi Grad Sarajevo – Služba za urbanizam i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 1. decembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od „Energopetrola“ d.d. Sarajevo kao podnosioca zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti u postupku u kojem je donesena osporena odluka (u daljnjem tekstu: „Energopetrol“) zatraženo je 26. jula 2023. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
4. Služba i „Energopetrol“ nisu dostavili odgovore na apelaciju. Ostali pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. decembra 2022. godine do 24. januara 2023. godine. Navedeni odgovori su 15. septembra 2023. godine dostavljeni prvoapelantovom punomoćniku na eventualno izjašnjenje. Prvoapelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
5. Na traženje Ustavnog suda, Kantonalni sud je 24. jula 2023. godine dostavio fotokopiju određene dokumentacije iz spisa predmeta koja je bila potrebna za vođenje postupka pred Ustavnim sudom.
III.Činjenično stanje
6. Rješenjem Službe broj 06-23-0945/07 od 25. aprila 2008. godine izdata je urbanistička saglasnost „Energopetrolu“ za rekonstrukciju i dogradnju poslovnog objekta (benzinska pumpa s nadstrešnicom u naselju Nedžarići) na zemljištu označenom kao tri katastarske čestice, precizirane u izreci rješenja, prema idejnom projektu „Energopetrola“ od marta 2008. godine, sve na način i pod uvjetima opisanim u izreci rješenja. Služba se u obrazloženju rješenja pozvala, između ostalog, na odredbe čl. od 79. do 81. Zakona o prostornom uređenju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 7/05).
7. Rješenjem Službe broj 06-23-5062/10 U.S.K. od 3. augusta 2010. godine izmijenjeno je pravosnažno rješenje iz prethodne tačke ove odluke u dijelu koji se odnosi na katastarske čestice s novom lokacijom objekta i na urbanističko-tehničke uvjete utvrđene idejnim projektom. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da je protiv tog rješenja dozvoljena žalba u roku od 15 dana od prijema.
8. Prvoapelant je 2. juna 2011. godine izjavio žalbu protiv rješenja iz prethodne tačke ove odluke.
9. Ministarstvo je u izvršenju Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 013395 11 U od 30. oktobra 2014. godine (kojom je naloženo Ministarstvu da u roku od 15 dana od prijema te presude odluči o žalbi) Rješenjem broj 05-23-879/15 od 23. aprila 2015. godine prvoapelantovu žalbu odbacilo kao neblagovremenu. Ministarstvo je u obrazloženju ukazalo da je Služba dostavila spis predmeta, ali da prethodno nije ispitivala da li je žalba dopuštena i blagovremena i da li ju je izjavila ovlaštena osoba, u smislu odredbi čl. od 231. do 235. Zakona o upravnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZUP). Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je, pozivajući se na odredbe člana 236. stav (1) ZUP-a, odlučilo kao u dispozitivu. U vezi s tim je istaklo da iz spisa predmeta proizlazi da osporeno rješenje ima klauzulu pravosnažnosti od 1. oktobra 2010. godine, a da je prvoapelant žalbu podnio 2. juna 2011. godine. Shodno tome, Ministarstvo je zaključilo da je žalba neblagovremena, odnosno da je podnesena nakon proteka zakonom propisanog roka od 15 dana.
10. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 024076 15 U od 13. decembra 2018. godine odbio prvoapelantovu tužbu podnesenu protiv rješenja Ministarstva. Sud je u obrazloženju prihvatio da su pravilni razlozi koje je Ministarstvo navelo u obrazloženju rješenja.
11. Prvoapelant i drugoapelant su podnijeli Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda iz prethodne tačke ove odluke. Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 U 024076 19 Uvp od 29. aprila 2021. godine odbio navedeni zahtjev.
12. Sud se u obrazloženju pozvao na odredbe člana 221. stav (1) i člana 227. st. (1) i (2) ZUP-a. U vezi s tim, sud je istakao da je nesporno da rješenje Službe ima klauzulu pravosnažnosti od 1. oktobra 2010. godine. Vrhovni sud je istakao da to znači da je navedeno rješenje dostavljeno strankama koje su učestvovale u postupku donošenja tog rješenja i da je protekao rok za izjavljivanje žalbe. Zbog toga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, rješenje steklo svojstvo pravosnažnosti, u smislu odredbe člana
13. ZUP-a. Dalje, sud je ukazao da iz spisa predmeta proizlazi da prvoapelant nije učestvovao u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja i da mu to rješenje nije dostavljeno. Međutim, kako je to Vrhovni sud obrazložio, u takvoj situaciji on je mogao izjaviti žalbu samo u roku koji je važio za stranku koja je učestvovala u postupku koji je prethodio donošenju rješenja. Također, ukazao je da je prvoapelant nakon proteka roka za izjavljivanje žalbe i uz ispunjenje zakonskih uvjeta imao mogućnost da podnese prijedlog za obnovu postupka. Imajući u vidu navedeno, sud je ocijenio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita.
13. Pri tome, sud je istakao da navodima iz zahtjeva nije uopće osporena presuda Kantonalnog suda, niti je osporeno rješenje Ministarstva u pogledu procesnih odredbi na osnovu kojih su te odluke donesene. Naprotiv, kako je to obrazložio Vrhovni sud, osporeno je samo prvostepeno rješenje Službe, uz pozivanje na odredbe materijalnog prava, od kojih su neke primijenjene prilikom donošenja tog rješenja. Međutim, Vrhovni sud je istakao da to ne može biti predmet razmatranja u postupku ocjene pravilnosti i zakonitosti presude kojom je odlučeno o zakonitosti procesnog rješenja Ministarstva. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ocijenio da je zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda neosnovan.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
14. Prvoapelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, prvoapelant navodi da mu je u postupku nezakonito oduzeto „stranačko pravo“, te da su na taj način prekršene odredbe čl. 8. i 48. ZUP-a. Dalje, prvoapelant ističe da mu je nezakonito ukinuto njegovo „pravo zainteresirane osobe i pravo susjeda, odnosno komšije da učestvuje u upravnom postupku“ u kojem je „Energopetrolu“ izdata urbanistička saglasnost. Dalje navodi da su njegova tužba i zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, imajući u vidu sve navedeno, nezakonito odbijeni i da je na taj način omogućena i protivpravna gradnja. Konačno, prvoapelant ističe da mu time što nije bio obaviješten kao zainteresirana osoba i kao susjed da se vodi upravni postupak izdavanja urbanističke saglasnosti nije omogućena pravična i javna rasprava pred organima uprave.
15. Drugoapelant navodi da se pridružuje prvoapelantovoj apelaciji. Smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i sloboda kretanja roba, usluga, kapitala i lica iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Drugoapelant navodi da se radi o predmetima visoke korupcije i organiziranom kriminalu i da za to dostavlja dokaze. U prilogu apelacije, osim osporene presude, dostavlja, između ostalog, zemljišnoknjižne izvatke, izvode iz matičnih knjiga rođenih, umrlih i vjenčanih, te podneske iz ostavinskih postupaka kojima, kako navodi, dokazuje „vanknjižno suvlasništvo sa stvarnim pravima“ na spornim katastarskim česticama.b)Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni i Kantonalni sud su naveli da u postupku pred tim sudovima nisu povrijeđena prvoapelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
17. Ministarstvo je navelo da su prvoapelantovi navodi neosnovani i predložilo je da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o prostornom uređenju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 7/05), koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:
Urbanistička saglasnost
Član 79.
Urbanistička saglasnost je upravni akt i donosi se kada se utvrdi da je građenje u skladu sa planom prostornog uređenja, drugim uvjetima utvrđenim za taj prostor, ovim zakonom, posebnim zakonima i propisima donesenim na osnovu tih zakona.
Član 80. st. (1) i (2) Rješenje o urbanističkoj saglasnosti (u daljem tekstu: urbanistička saglasnost) donosi se na osnovu regulacionog plana ili urbanističkog projekta (član 6. tačka 1).
Ako donošenje plana iz prethodnog stava nije obavezno, urbanistička saglasnost se donosi na osnovu urbanističkog plana, plana parcelacije i uvjeta utvrđenih u odluci o provođenju plana (član 6. tačka 2.).
Član 81. stav (1)
Ako plan prostornog uređenja propisan kao osnova za donošenje urbanističke saglasnosti nije donesen, urbanistička saglasnost se donosi na osnovu pozitivnog stručnog mišljenja nosioca izrade plana.
Odobrenje za građenje
Član 102. st. (1) i (2)
Prije izdavanja odobrenja za građenje nadležni organ na zahtjev zainteresovanih stranaka u postupku dužan je omogućiti uvid u glavni projekat ili izvedbeni projekat.
Pod strankama u postupku iz stava 1. ovog člana smatraju se pravno i/ili fizičko lice na čiji zahtjev se vodi postupak izdavanja odobrenja za građenje, vlasnik nekretnine i nosilac drugih stvarnih prava na nekretnini za koju se izdaje dozvola, kao i vlasnik i nosilac drugih stvarnih prava na nekretnini koja neposredno graniči sa nekretninom za koju se izdaje dozvola.
19. Zakon o prostornom uređenju Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 24/17, 1/18) u relevantnom dijelu glasi:
POGLAVLJE III - URBANISTIČKA SAGLASNOST
Član 58. st. (1) do (5) (Stranke u postupku) (1) Stranka u postupku je podnosilac zahtjeva: investitor ili vlasnik nekretnine za koju se donosi urbanistička saglasnost. (2) Zainteresovane strane u postupku su: nosilac drugih stvarnih prava na toj nekretnini, vlasnik i nosilac drugih stvarnih prava na nekretnini koja neposredno graniči sa nekretninom za koju se donosi urbanistička saglasnost. (3) Prije donošenja urbanističke saglasnosti, nadležni organ dužan je omogućiti zainteresovanim stranama uvid u idejno rješenje. (4) Nadležni organ pisanim pozivom poziva zainteresovane strane da u roku od osam dana, od dana dostavljanja poziva, izvrše uvid u idejno rješenje. (5) Ako zainteresovana strana u postupku ne pristupi uvidu u idejno rješenje u roku iz stava (4) ovog člana, smatra se da joj je pružena mogućnost uvida u idejno rješenje.
Član 182 (Prestanak važenja zakona)
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o prostornom uređenju („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 7/05).
Član 183 (Stupanje na snagu)
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Kantona Sarajevo“.
20. Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98, 48/99 i 61/22)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
8. Načelo saslušanja stranke
Član 8. (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. (2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno.
13. Pravomoćnost rješenja
Član 13.
Rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćno rješenje), a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su stranci određene neke obaveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni.
1. Stranka
Član 48.
Stranka je osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku.
3. Rok za žalbu
Član 227. (1) Žalba protiv rješenja se podnosi u roku od 15 dana, ako zakonom nije drugačije određeno. (2) Rok za žalbu za svaku osobu i za svaki organ kojima se rješenje dostavlja računa se od dana dostavljanja rješenja.
XV – OBNOVA POSTUPKA
1. Pokretanje obnove postupka
Član 246. stav (1) tačka 9)
Postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) obnovit će se:
9) ako osobi koja je trebala da sudjeluje u svojstvu stranke nije bila data mogućnost da sudjeluje u postupku;
Član 249. stav (1) tačka 5) i stav (3) (1) Stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana, i to:
5) u slučaju iz člana 246. tač. 9., 10. i 11. - od dana kad je rješenje dostavljeno stranci. (3) Nakon proteka roka od pet godina od dostavljanja konačnog rješenja stranci obnova se ne može tražiti niti se može pokrenuti po službenoj dužnosti.
VI.Dopustivost
a) U odnosu na drugoapelanta
21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na drugoapelanta Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
22. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. Član 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
24. Ustavni sud zapaža da je drugoapelant u obrascu apelacije naveo da je osporenu presudu Vrhovnog suda primio 5. jula 2021. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je drugoapelant podnio apelaciju 4. augusta 2025. godine. Proizlazi da je apelacija podnesena nakon proteka roka za podnošenje apelacije iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
25. Budući da je Ustavni sud utvrdio da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu podnesena neblagovremeno.
b) U odnosu na prvoapelanta
26. U odnosu na dopunu apelacije, Ustavni sud podsjeća da je članom 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda jasno propisano da se apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) tih pravila. Kako je apelant nesporno dopunio apelaciju nakon proteka roka od 60 dana iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud neće razmatrati navode iz dopune.
27. Međutim, u odnosu na podnesenu apelaciju, Ustavni sud utvrđuje da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
VII.Meritum
28. Prvoapelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje
29. Prvoapelant, u suštini, smatra da mu nije omogućeno da učestvuje u upravnom postupku u kojem je „Energopetrolu“ izdata urbanistička saglasnost. U vezi s tim, prvoapelant ističe da je njegov podnesak, kojim je osporio rješenje Službe od 3. augusta 2010. godine, odbačen kao neblagovremen, iako mu to rješenje nije ni dostavljeno, a moralo je biti jer je on u tom postupku kao susjed imao status zainteresirane osobe. Osim toga, smatra da su sudovi nezakonito odbili njegovu tužbu, odnosno zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke jer nisu imali u vidu te njegove navode. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelacija pokreće pitanje prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se pravo na pravično suđenje mora tumačiti u svjetlu vladavine prava koja zahtijeva da sve stranke u postupku imaju djelotvoran pravni lijek koji im omogućava da ostvare svoja građanska prava. Svako ima pravo da bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze podnese sudu ili tribunalu. Na taj način, član 6. stav 1. utjelovljuje „pravo na sud“, čije je pravo na pristup, odnosno pravo na pokretanje postupka pred sudovima u građanskim stvarima jedan poseban aspekt (vidi Evropski sud, Naït-Liman protiv Švicarske [VV], presuda od 15. marta 2018. godine, predstavka broj 51357/07, tačka 113). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na pristup sudu ne obuhvata samo pravo na pokretanje postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi, između ostalih, Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. s referiranjem na drugu relevantnu praksu).
33. Ustavni sud naglašava da pravo na pristup sudu nije apsolutno i da ono može biti podložno ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ograničenja dopuštena jer pravo na pristup po samoj svojoj prirodi zahtijeva uređenje od države, koja uživa određenu slobodu procjene u tom pogledu (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske [VV], presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 78). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud, Oktay Alkan protiv Turske, presuda od 20. juna 2023. godine, predstavka broj 24492/21, tačka 66).
34. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 8. stav (1) ZUP-a propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Također, odredbama člana 48. ZUP-a propisano je da je stranka, između ostalog, osoba koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku. Ustavni sud zapaža da su, međutim, u ovom predmetu organi uprave primjenjivali odredbe Zakona o prostornom uređenju koji je u relevantnom periodu bio na snazi (vidi tač. 5. i 15. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbama čl. od 79. do 97. navedenog zakona bio uređen postupak izdavanja urbanističke saglasnosti, a da je odredbama čl. od 98. do 107. navedenog zakona bio uređen postupak izdavanja odobrenja za građenje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 102. Zakona o prostornom uređenju bilo propisano, između ostalog, da je nadležni organ na zahtjev zainteresiranih stranaka u postupku dužan omogućiti uvid u glavni projekat ili izvedbeni projekat, te da se, u smislu te odredbe, strankom u postupku smatra, između ostalog, vlasnik i nosilac drugih stvarnih prava na nekretnini koja neposredno graniči s nekretninom za koju se izdaje dozvola. Međutim, Ustavni sud ističe da iz navedenih odredaba proizlazi da je ta obaveza nadležnog organa bila vezana za fazu postupka u kojoj se izdavalo odobrenje za građenje, a ne za fazu postupka u kojoj se izdavala urbanistička saglasnost koja joj je prethodila i o kojoj je riječ u ovom predmetu. Prema tome, cijeneći navedene zakonske odredbe koje su bile na snazi u relevantnom periodu, Ustavni sud smatra da, iako iz odredaba Zakona o prostornom uređenju proizlazi da upravni organi nisu imali obavezu da omoguće prvoapelantu učešće u postupku u fazi izdavanja urbanističke saglasnosti, on je radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa kao susjed imao pravo da učestvuje u konkretnom postupku kao zainteresirana osoba u smislu člana 48. ZUP-a.
35. Dovodeći navedene odredbe u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je prvoapelant u postupku pred redovnim sudovima zatražio zaštitu svojih interesa, odnosno prava koja su mu navodno prekršena zbog toga što je njegova žalba izjavljena protiv rješenja Službe od 3. augusta 2010. godine odbačena kao neblagovremena. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci obrazložio da je prvoapelant mogao izjaviti žalbu samo u roku koji je važio za stranku koja je učestvovala u postupku koji je prethodio donošenju rješenja. Međutim, Ustavni sud također zapaža da je taj sud u obrazloženju osporene odluke ukazao da je prvoapelant imao mogućnost da podnese prijedlog za obnovu postupka. Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 246. stav (1) tačka 9) propisano da će se postupak koji je okončan rješenjem koje je konačno u upravnom postupku obnoviti ako osobi koja je trebala da učestvuje u svojstvu stranke nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 249. stav (1) tačka 5) i stav (3) propisano da stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana od dana kada je rješenje dostavljeno stranci, te da se nakon proteka roka od pet godina od dostavljanja konačnog rješenja stranci obnova ne može tražiti niti se može pokrenuti po službenoj dužnosti.
36. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvoapelant žalbom koju je 2. juna 2011. godine izjavio Ministarstvu osporio rješenje Službe od 3. augusta 2010. godine koje je imalo klauzulu pravosnažnosti od 1. oktobra 2010. godine. Dakle, prvoapelant je žalbom kao redovnim pravnim lijekom osporio konačno rješenje u upravnom postupku nakon osam mjeseci od dana pravosnažnosti tog rješenja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 13. ZUP-a propisano da se pravosnažno rješenje kojim je stranka stekla određena prava može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su predviđeni tim ili drugim zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da iz formulacije relevantnih odredaba člana 246. ZUP-a, kojim je propisano da „će se postupak […] obnoviti“, proizlazi da nadležnim organima u navedenom slučaju nije ostavljeno na dispoziciju da odluče o tome, odnosno da je ta mogućnost (obnova postupka) uvjetovana samo ispunjavanjem navedenih zakonom propisanih uvjeta (vidi tačku 17. ove odluke, Pokretanje obnove postupka). Međutim, Ustavni sud ukazuje da prvoapelant, kako proizlazi iz apelacionog spisa, iako je shodno navedenim odredbama ZUP-a imao mogućnost da traži obnovu postupka, tu mogućnost nije iskoristio.
37. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj U-128/03 razmatrao pitanje da li je činjenica da apelant (kućni savjet zgrade u Banjoj Luci) nije bio obaviješten da je doneseno rješenje kojim je data urbanistička saglasnost predstavljala opravdan razlog za propuštanje roka za izjavljivanje žalbe protiv takvog rješenja. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje jer mu nije omogućeno da učestvuje u postupku i koristi efektivan pravni lijek, odnosno nije mu omogućen pristup sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-128/03 od 21. septembra 2004. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao da je apelant u postupku pred redovnim sudovima tražio zaštitu zbog kršenja njegovih prava od drugostepenog organa (Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske) koji je apelantovu žalbu odbacio kao neblagovremenu upućujući apelanta na odredbe Zakona o upravnom postupku kojima su propisani uvjeti za obnovu postupka. Ustavni sud je u obrazloženju konstatirao da je „nesporno da apelant nije obaviješten o donošenju rješenja o davanju urbanističke saglasnosti investitoru za adaptaciju tavanskog prostora, što je u osnovu i bio opravdan razlog zbog kojeg je propustio rok u kojem je mogao uložiti žalbu“ (vidi, ibid., tačka 36).
38. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se u predmetu na koji se pozvao u prethodnoj tački ove odluke radilo o situaciji u kojoj su organi uprave bili dužni primijeniti, između ostalih, odredbe člana 14. stav (2) Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenom vlasništvu. Navedenim odredbama propisano je da je općinski organ uprave nadležan za poslove urbanizma dužan obavijestiti „kućni savjet zgrade o stavu koji je Skupština općine zauzela povodom njihovog mišljenja“. Ustavni sud je, imajući to u vidu, zaključio da je Vrhovni sud „morao uzeti u obzir propust upravnog organa, koji je zanemario zakonsku obavezu da pribavi mišljenje apelanta i eventualne posljedice takve odluke. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelantu uskraćena mogućnost da dâ svoje mišljenje u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti za adaptaciju tavanskog prostora zgrade u Ulici Srpska 77/79, u kojoj zastupa interese stanara. Na taj način upravni organi, koji su odlučivali o izdavanju urbanističke saglasnosti, nisu postupili prema članu 14. Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenom vlasništvu jer su bili obavezni u toj pravnoj stvari pribaviti mišljenje apelanta i obavijestiti ga o zauzetom stavu“ (vidi, ibid., tačka 37). Stoga, Ustavni sud zaključuje da se na ovaj slučaj ne može primijeniti stav koji je Ustavni sud zauzeo u predmetu broj U-128/03.
39. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 58. Zakona o prostornom uređenju Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 24/17 i 1/18) propisano da je u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti zainteresirana strana u postupku, između ostalih, vlasnik i nosilac drugih stvarnih prava na nekretnini koja neposredno graniči s nekretninom za koju se donosi urbanistička saglasnost i da je prije donošenja urbanističke saglasnosti nadležni organ dužan omogućiti zainteresiranim stranama uvid u idejno rješenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da je taj zakon stupio na snagu 2017. godine, odnosno da je u relevantnom periodu, u kojem je doneseno sporno rješenje Službe od 3. augusta 2010. godine, na snazi bio raniji Zakon o prostornom uređenju kojim nije bila propisana ta obaveza nadležnog organa u fazi izdavanja urbanističke saglasnosti.
40. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, te dovodeći to u vezu s praksom Evropskog i Ustavnog suda, kako je predočena u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da u ovom postupku nije povrijeđeno prvoapelantovo pravo na suštinski i djelotvoran pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada je Vrhovni sud dovoljno obrazložio da je prvoapelant, koji je neblagovremeno izjavio žalbu protiv konačnog i pravosnažnog prvostepenog rješenja, imao mogućnost da podnese prijedlog za obnovu postupka, a prvoapelant tu mogućnost, kako proizlazi iz apelacionog spisa, nije iskoristio.b)Pravo na imovinu
41. Prvoapelant je naveo i da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Analizom tih navoda Ustavni sud je utvrdio da se oni, suštinski, odnose na navode koje je prvoapelant iznio u odnosu na pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode detaljno obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da prvoapelantove navode o kršenju prava na imovinu nije potrebno posebno obrazlagati.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da u specifičnim okolnostima ovog slučaja nije povrijeđeno prvoapelantovo pravo na suštinski i djelotvoran pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud dovoljno obrazložio da je prvoapelant koji je neblagovremeno izjavio žalbu protiv konačnog i pravosnažnog prvostepenog rješenja imao mogućnost da podnese prijedlog za obnovu postupka, a prvoapelant tu mogućnost, kako proizlazi iz apelacionog spisa, nije iskoristio.
43. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman