Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-91/04 (A. D.)
Odluka donesena 19. 04. 2004.
- Privremena mjera - odbijena
- Krivični postupak
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku · čl. 8
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 8
- Odluka o zakonu o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 8
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 184
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 184
- Zakon o krivičnom postupku
- Ispravka krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 184
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku (objavljen na bosanskom jeziku)
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Poslovnik Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 78
Predmeti (1)
AP-91/04
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
19. 04. 2004.
Tekst odluke
Malo vijeće Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, na sjednici održanoj 19. aprila 2004. godine, u predmetu broj AP-91/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 78. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan, zahtjev A. D., za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. A. D. (u daljnjem tekstu: apelant), zastupan po Nikici Gržiću advokatu iz Sarajeva, podnio je 23. januara 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-223/03 od 30. oktobra 2003. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Kantonalnom sudu u Sarajevu, da donese rješenje kojim se prekida izdržavanje kazne apelanta u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, po presudi tog suda, broj K-15/01 od 19. februara 2003. godine, sve do konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji.
2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
3. Apelant je presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-15/01 od 19. februara 2003. godine, oglašen krivim zbog krivičnog djela otmice iz člana 184. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.
4. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je presudom, broj Kž-223/03 od 30. oktobra 2003. godine, odbio kao neosnovane žalbe apelanta i Federalnog tužioca u Sarajevu, s tim što je po službenoj dužnosti preinačio presudu Kantonalnog suda u Sarajevu, u smislu da se djelo za koje je apelant osuđen kvalifikuje kao krivično djelo otmice iz člana 180. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. U ostalom dijelu presuda Kantonalnog suda u Sarajevu je ostala neizmijenjena.
5. Nakon toga apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. Apelant se žali da su presudama Kantonalnog suda u Sarajevu i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, povrijeđena njegova ustavna prava kako slijedi: pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II.3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem dijelu: Evropska konvencija); pravo na pravičan postupak iz člana II.3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije; pravo da se kažnjavanje može vršiti samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije; pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije; pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te da je došlo do zloupotrebe prava koje je zabranjeno članom 17. Evropske konvencije.
6. Apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio Kantonalnom sudu u Sarajevu da donese rješenje kojim se prekida izdržavanje kazne apelanta u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, po presudi tog suda, broj K-15/01 od 19. februara 2003. godine, sve do konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji.
7. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant temelji na tvrdnji da se prvostepena presuda Kantonalnog suda u Sarajevu zasniva na dokazima koji su pribavljeni protivno odredbama člana 8. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br. 43/98, 23/99, 50/01 i 27/02). Pomenuti dokazi izvedeni su kod suda SR Njemačke i po proceduri SR Njemačke, u kojoj apelant nije učestvovao, niti je bio okrivljen. Bosna i Hercegovina i SR Njemačka nisu do sada zaključile međunarodni bilateralni ugovor o pružanju pravne pomoći u građanskim i krivičnim stvarima. Stoga, apelant smatra da se Kantonalni sud u Sarajevu, kao ni Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u obrazloženju svojih odluka nisu mogli pozvati na primjenu Međunarodnog ugovora o pružanju pravne pomoći zaključenog između SFR Jugoslavije i SR Njemačke od 1. oktobra 1971. godine («Službeni list SFRJ» broj 33/72). Primjena pomenutog međunarodnog bilateralnog ugovora, po apelantovim navodima, predstavlja grubo kršenje Ustava, međunarodnog prava i relevantnih zakona.
8. Apelant nije detaljnije obrazložio svoje navode u pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, posebno u pogledu navoda zašto smatra da bi nastavkom izdržavanja kazne u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, za njega nastale neotklonjive štetne posljedice. Apelant je samo naveo da bi nastavkom izdržavanja kazne, bilo nastavljeno kršenje ljudskih prava sa nesagledivim posljedicama, te da bi nastala šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi niti na drugi način spriječiti.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom».
10. Prije svega, Ustavni sud mora da utvrdi dopustivost apelacije po glavnom pitanju. Prema tome, Ustavni sud mora da utvrdi da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove moguće po zakonu kako to zahtijeva član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. U skladu sa tom odredbom apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. To podrazumijeva da apelant, u skladu sa principom iscrpljivanja pravnih lijekova, dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-223/03 od 30. oktobra 2003. godine. Protiv navedene presude Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, koji je na pravnoj snazi od 1. avgusta 2003. godine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 35/03), ne predviđa mogućnost izjavljivanja bilo kakvog efektivnog pravnog lijeka, kojim se nižestepena odluka može ispitati kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.
12. Ustavni sud napominje da Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine predviđa ponavljanje postupka kao vanredni pravni lijek (čl. 340. do 349). Međutim, prilikom odlučivanja po zahtijevu za ponavljanje postupka, ne ispituje se odluka u činjeničnom i pravnom pogledu, niti se utvrđuje osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta. Samo se odlučuje da li su ispunjeni uvjeti za novo suđenje ili ne. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije bio obavezan da, prije podnošenja apelacije, prethodno podnese zahtijev za ponavljanje postupka i dobije odluku po tom zahtjevu.
13. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio apelaciju 23. januara 2004. godine, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-223/03 od 30. oktobra 2003. godine. Iz dostavnice o uručenju, vidi se da je apelant navedenu presudu primio 26. novembra 2003. godine, iz čega proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana iz člana 15. stav 3. Poslovnika ustavnog suda.
14. Vezano za apelantove navode za izdavanje privremene mjere, citira se stav Evropskog suda za ljudska prava, koji Ustavni sud podržava, a koji se tiče prakse tog suda prilikom odlučivanja o privremenim mjerama. Naime, u slučaju Mamatukalov and Abdurasulovic v. Turkey (vidi presudu od 6. februara 2003. godine, stav 55.) Evropski sud za ljudska je objasnio: [...]Pravilo 39. Prošla praksa pokazuje da su glavni zahtjevi za privremene mjere pod pravilom 39. činjeni u slučajevima u kojima ima neposredne opasnosti po aplikantov život ili mučenje, ili nehumani ili ponižavajući tretman ili kaznu. Takvi zahtijevi generalno upućuju na čl. 2. i
3. Evropske konvencije i tiču se deportacije osobe, ekstradicije ili repatrijacije u njegovu ili njenu zemlju porijekla (bez obzira da li se radi o ugovornoj strani ili drugoj državi) od strane države protiv koje je žalba bila uložena[...].
15. Imajući u vidu specifičnu situaciju u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Također, Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.
16. U predmetnom slučaju apelant nije naveo vrstu, obim ili intenzitet štete koja bi nastupila ukoliko bi apelant nastavio sa izdržavanjem kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, na osnovu pravosnažne presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-15/01 od 19. februara 2003. godine. U nedostatku ovakvih navoda, koji bi bili potvrđeni adekvatnim dokazima, Ustavni sud ne vidi ni šta bi bio cilj privremene mjere, te da li je privremena mjera adekvatna ili proporcionalna cilju koji se želi postići. Nadalje, Ustavni sud podsjeća je sloboda ličnosti jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije pred Ustavnim sudom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode paušalnim.
17. Imajući u vidu odredbe člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere.
18. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o meritumu predmetnog slučaja.
20. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić