Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-227/03 (A. N.)

Odluka donesena 27. 10. 2004.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-227/03

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 10. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 227/03, rješavajući apelaciju A. N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 27. oktobra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. N., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kvk-z- 40/02 od 18. juna 2003. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-27/02 od 6. marta 2002. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-3/01 od 2. novembra 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. A. N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Z. H., advokat iz Sarajeva, podnio je 6. augusta 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kvk-z-40/02 od 18. juna 2003. godine, presude Vrhovnog suda broj Kž-27/02 od 6. marta 2002. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-3/01 od 2. novembra 2001. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP-227/03 od 27. januara 2004. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.

3. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je, 20. aprila 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 11. maja, Kantonalni sud 7. maja, Federalno tužilaštvo 14. maja, a Kantonalno tužilaštvo 12. maja 2004. godine.

5. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda svi odgovori su, 11. oktobra 2004. godine, dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

7. Presudom Kantonalnog suda broj K-3/01 od 2. novembra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj Kž-27/02 od 6. marta 2002. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela prevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02), izvršenog tako što je postupajući sa namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi, ovlaštenim osobama SAB banke lažno predstavio da će kredite, koje mu ta banka odobri, vratiti u roku od 30, odnosno 90 dana, te ih je na taj način doveo u zabludu u pogledu svojih stvarnih namjera i tako naveo da sa njim zaključe više ugovora o kreditu koje nije vratio, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Istom presudom apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka, te da na ime imovinsko-pravnog zahtjeva oštećenoj SAB banci isplati iznos od 6.756.816,15 KM, a oštećena je upućena sa viškom imovinsko-pravnog zahtjeva na parnični postupak.

8. Protiv ovih presuda apelant je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog kršenja krivičnog zakona, povreda odredaba krivičnog postupka predviđenih u članu 358. stav 1. Zakona o krivičnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 43/98 i 23/99) i zbog drugih povreda odredaba krivičnog postupka koje su uticale na zakonitost sudske odluke, koji je Vrhovni sud, presudom broj Kvl-z-40/02 od 18. juna 2003. godine, odbio kao neosnovan.

IV. Relevantni propisi

9. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02), koji je primjenjivan u konkretnom slučaju, relevantna odredba glasi:

"Član 282.

Ko u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kaznit će se zatvorom do tri godine. Ako šteta prelazi iznos od 30.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

Ko djelo iz stava 1. ovog člana učini samo u namjeri da drugog ošteti, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom do šest mjeseci."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da se u ovoj pravnoj stvari radi o građansko-pravnom odnosu između njega kao korisnika i SAB banke kao davaoca kredita, a ne o krivičnom djelu, te je osudom na kaznu zatvora sud povrijedio njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo da ne bude lišen slobode samo zato što nije u stanju da ispuni ugovornu obavezu iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b) Odgovor na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da ostaje kod pravnog stanovišta iz osporenih odluka za koje smatra da su detaljno obrazložene, a iz njih proizlazi da je apelant izvršio krivično djelo prevare, te da nije riječ o ugovornim obavezama apelanta i SAB banke, pa je neosnovana tvrdnja kako je osporenim presudama povrijeđeno bilo koje apelantovo zaštićeno pravo.

12. Kantonalni sud je umjesto svog odgovora na apelaciju dostavio kopiju cijelog spisa.

13. Federalno tužilaštvo je, u svom odgovoru na apelaciju, navelo kako su sudovi dali potpune i uvjerljive razloge za svoje odluke, te nisu prekršena ustavna prava na koja ukazuje apelant.

14. U odgovoru Kantonalnog tužilaštva je navedeno kako osporenim presudama nisu prekršena apelantova prava iz apelacije, jer su one donesene nakon postupka provedenog u zakonom propisanoj formi i na osnovu Krivičnog zakona u kojem su inkorporirani svi osnovni instituti iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Kvl-z-40/02 od 18. juna 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 6. augusta 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

20. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

d) pravo na ličnu slobodu i sigurnost".

21. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: a)zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda".

22. Član 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Zabrana dužničkog zatvora Niko se ne može lišiti slobode samo zato što nije u stanju da ispuni ugovornu obavezu."

23. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži tačno navedene slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. Ti izuzeci se moraju usko tumačiti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311 i Winterwerp od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona. Ukoliko nacionalni zakon ne poštuje neki suštinski proceduralni zahtjev, ili ne ispunjava neki proceduralni aspekt čak i kada to, prema stanovištu suda, nije suštinski važno, može doći do kršenja člana 5. stav 1. (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava Bozano od 18. decembra 1986. godine, serija A-111 i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170).

24. Član 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju sadrži dalje ograničenje vlasti u lišavanju slobode neke osobe. Ovo ograničenje je, dakle, tijesno vezano za član 5. Evropske konvencije i posebno ograničava mogućnost lišavanja slobode neke osobe samo na osnovu toga što je u nemogućnosti da isplati dug ili da ispuni neku drugu ugovornu obavezu. Potrebno je napomenuti da član 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju ne pruža zaštitu u slučajevima kada je osoba u stanju da plati dug ili ispuni obavezu, ali odbija da to učini.

25. Apelant je u sudskom postupku proglašen krivim zbog krivičnog djela prevare iz člana 282. Krivičnog zakona i izrečena mu je kazna zatvora zbog tog djela. Ova odluka je pravosnažna i apelant je iscrpio sve efektivne pravne lijekove protiv nje. Dalje, osporene odluke su donesene u sudskom postupku u kojem je apelant koristio svoje pravo na obranu, pravo da aktivno učestvuje u postupku, pravo na iscrpljivanje svih raspoloživih pravnih lijekova, a odluke sadrže tumačenje i razloge na kojima se zasnivaju i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine, garantirana prava.

26. U konkretnom slučaju, dakle, radi se o izuzetku od zabrane lišavanja slobode iz člana 5. stav 1.a) Evropske konvencije, koji se tiče zakonitog lišavanja slobode nakon presude nadležnog suda. Izrečena kazna zatvora apelantu ima osnovu u presudi i odnosi se na krivično djelo prevare, koje je u vrijeme kada je izvršeno predstavljalo radnju za koju je propisana kazna zatvora. Prema tome, na osnovu osporenih presuda apelant se ne lišava slobode zbog toga što nije u stanju da ispuni ugovornu obavezu, već zbog toga što je izvršio krivično djelo koje je, kao takvo, u vrijeme izvršenja bilo propisano zakonom. Pored toga, kazna zatvora je izrečena na osnovu pravičnog i javnog suđenja.

27. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-227/03 (A. N.) | Sudska praksa | Aktio