Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-54/03 (Trgovinsko poduzeća “Blaumeri” Tuzla)

Odluka donesena 28. 05. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-54/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

28. 05. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 54/03, rješavajući apelaciju Trgovinskog preduzeća «Blaumeri», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. maja 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Trgovinskog preduzeća “Blaumeri” iz Tuzle, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-156/01 od 7. decembra 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Trgovinsko preduzeće «Blaumeri» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa punomoćnik I. I. iz Tuzle, podnio je 28. januara, a zatim i 10. aprila 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev. 156/01 od 7. decembra 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Vrhovnom sudu i Općini Tuzla dostavljana je apelacija radi davanja odgovora.

3. Općinsko pravobranilaštvo Tuzla, koje zastupa Općinu Tuzla, dostavilo je odgovor 28. oktobra 2003. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

5. Apelant je, 25. maja 1998. godine, podnio tužbu protiv Općine Tuzla radi naknade štete u iznosu od 27.000 KM, nastale u postupku deložacije iz poslovnog prostora koji se nalazi u Tuzli, ulica Krečanska broj 7. Općinski sud u Tuzli, nakon održane rasprave i provedenih dokaza, donio je 8. novembra 1999. godine presudu broj Ps-65/98 kojom se odbija tužba apelanta kao neosnovana, zbog nedostatka aktivne legitimacije. U presudi se navodi da je sud u toku dokaznog postupka izvršio uvid, između ostalog, u Ugovor o korištenju poslovnog prostora sačinjen 15. oktobra 1996. godine između I. I. i stanara stambene zgrade Krečanska ulica broj 7 kojim je I. I. dobio na privremeno korištenje zajednički prostor za obavljanje poslovne djelatnosti i knjigovodstvene evidencije o plasmanu robe. Nakon toga, između I. I. i Osnovne zajednice stanovanja zaključen je, 1. januara 1994. godine, Sporazum o načinu plaćanja naknade za privremeno korištenje zajedničkih prostorija sa trajanjem najduže do 30. juna 1998. godine. Sud zaključuje da je i iz ovog sporazuma vidljivo da je I. I. zajedničke prostorije dobio na korištenje i plaćanje naknade za zakupninu, a nigdje se ne spominje apelant - Trgovinsko preduzeće «Blaumeri» Tuzla.

6. Rješenjem Općinskog sekretarijata za stambeno-komunalne poslove, broj 12-04/6-372- 156/98 od 4. februara 1998. godine, naloženo je I. I. da u roku od osam dana od dana prijema rješenja isprazni od lica i stvari zajedničke prostorije (adaptirani smetljarnik) pod prijetnjom prinudnog izvršenja. I. I. je protiv ovog rješenja uložio žalbu Ministarstvu urbanizma, prostornog uređenja i zaštite okoline Tuzla, a zatim je pokrenuo i upravni spor kod Kantonalnog suda u Tuzli. Iz ovih činjenica, kao i ostalih provedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da je stranka u postupku uvijek bila I. I., a nigdje se ne spominje Trgovinsko preduzeće «Blaumeri» Tuzla. Sud je, stoga, ocijenio osnovanim prigovor tužene Općine Tuzla za nedostatak aktivne legitimacije apelanta, jer tokom provođenja prinudnog izvršenja, iz poslovnog prostora (zajedničkog prostora) u ulici Krečanska broj 7 iseljen je I. I., što je vidljivo i iz zapisnika o primopredaji od 22. aprila 1998. godine, koji je potpisao, odnosno prostor predao, I. I., a ne apelant - Trgovinsko preduzeće «Blaumeri», pa, dakle, i nije uspostavljen pravni odnos između apelanta i tužene pa ni pravo na naknadu štete.

7. Kantonalni sud u Tuzli, presudom broj Pž-53/00 od 10. oktobra 2000. godine, odbio je žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, a potom je i Vrhovni sud, presudom broj Rev-156/01, odbio reviziju apelanta, kao neosnovanu.

IV. Relevantni propisi

8. Zakon o upravi u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», br. 28/97 i 26/02).

«Član 9.

Federacija, kanton-županija, grad, odnosno općina, u skladu sa zakonom, odgovaraju za štetu koju organ uprave nanese građaninu, pravnom licu ili drugoj osobi nezakonitim ili nepravilnim radom, ovisno od toga ko je osnovao organ uprave».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant navodi da o izdavanju rješenja i zaključka o deložaciji nije bio upoznat, te da mu nije pružena mogućnost da svjedocima, ili uz pomoć knjigovodstvene evidencije, godišnjeg ili periodičnih obračuna, dokaže da je poslovao pozitivno. Stoga su, navodi apelant, sudovi povrijedili čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Također, prema navodima apelanta, sudovi nisu pravilno primijenili Zakon o upravi u Federaciji Bosne i Hercegovine i Zakon o upravnom postupku, kada su zaključili da je tužena preko svog nadležnog organa postupala zakonito i da, prema tome, tužena nije odgovorna za nastanak bilo kakve štete.

b) Odgovor na apelaciju

10. U odgovoru Općinskog pravobranilaštva, koje zastupa Općinu Tuzla, se navodi da su navodi iz tužbe bili usmjereni na utvrđivanje nezakonitosti tužene u postupku deložacije i pričinjene štete apelantu koji nije bio potpisnik ugovora o zakupu poslovnog prostora, kao ni ugovora o načinu plaćanja za korištenje ovog prostora zaključenog sa Osnovnom zajednicom stanovanja. Prema tome, odluke sudova su na zakonu zasnovane i nisu povrijeđena ustavna prava apelanta.

VI. Dopustivost

11. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

13. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 18. januara 2002. godine, a apelaciju je podnio 26. januara 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

15. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, što odgovara odredbi člana 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. U pogledu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, apelant navodi da sudovi zbog različitog tretiranja učesnika u postupku, nisu proveli tražene dokaze.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(....)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

17. Postupci pred Općinskim sudom Tuzla, Kantonalnim sudom u Tuzli i Vrhovnim sudom su bili vezani za apelantovo pravo na naknadu štete. Traženo pravo je, bez sumnje, građansko pravo tako da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv u ovom sporu. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Ustavni sud ističe da se postupci pred sudovima u konkretnom predmetu tiču primjene Zakona o upravi u Federaciji Bosne i Hercegovine u pogledu odgovornosti tužene za naknadu štete apelantu. Zakonom o parničnom postupku, koji je važio u vrijeme donošenja osporene presude, propisano je da sud odlučuje koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (član 204. stav 2). Ustavni sud uočava da je Općinski sud izveo dokaz uvidom u spis i priloženu dokumentaciju stranaka, među kojima je Ugovor o korištenju poslovnog prostora, Sporazum o načinu plaćanja naknade, te spis Općinskog sekretarijata za stambeno-komunalne poslove Općine Tuzla, o kojima je dao valjano obrazloženje. Također, i Kantonalni sud, koji je odlučivao o apelantovoj žalbi, procijenio je navode apelanta i u tom pogledu dao svoje razloge za odbijanje žalbe. Vrhovni sud, kao revizijski sud, odbio je reviziju kao neosnovanu, konstatirajući pravilnu primjenu odredbi materijalnog prava.

19. Ustavni sud smatra da dokazni postupak nije proveden uz različito tretiranje učesnika. U odnosu na činjenicu da sud nije provodio dokaze o uspješnosti apelantovog poslovanja, sudovi su procijenili da, s obzirom na prirodu spora, odnosno tužbenog zahtjeva, nije potrebno provoditi taj dokaz, što je, uostalom, diskreciono pravo tog suda.

20. Ustavni sud, stoga, smatra da postupak u ovom predmetu nije vođen na nepravičan način i da nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

21. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na moguće povrede njegovih imovinskih prava, Ustavni sud zaključuje da u svjetlu svojih zaključaka u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije nije neophodno da se razmatraju ovi navodi.

VIII. Zaključak

22. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-54/03 (Trgovinsko poduzeća “Blaumeri” Tuzla) | Sudska praksa | Aktio