Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-59/03 (A.D.)

Odluka donesena 17. 05. 2004.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-59/03

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

17. 05. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 59/03, rješavajući apelaciju A. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 17. maja 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija A. D.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pvl-39/00 od 10. decembra 2001. godine, i predmet vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine na ponovni hitan postupak.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da održi raspravu u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i da, u skladu sa članom 75. st. 4. i 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, informira Ustavni sud Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke, o mjerama preduzetim za provođenje ove odluke.

Obustavlja se izvršenje rješenja Komisije za carinske prekršaje Carinarnice Bihać, broj P-131/00 od 16. juna 2000. godine, i to do donošenja odluke Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, u skladu sa ovom odlukom.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. A. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gnjilavca, općina Cazin, podnio je 25. marta 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Pvl- 39/00 od 10. decembra 2001. godine, rješenja Federalnog vijeća za prekršaje, broj Pž-767/00 od 21. jula 2000. godine, i rješenja Carinarnice Bihać, broj P-131/00 od 16. juna 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog vijeća za prekršaje zatraženo je, 11. septembra 2003. godine, da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, a Federalno vijeće za prekršaje dostavilo je odgovor 23. septembra 2003. godine.

4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Federalnog vijeća za prekršaje je 31. marta 2004. godine dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Apelant je početkom marta 1999. godine kupio teretno vozilo marke Kombi Mercedes Benz 208 D Disel, koje je registrirao na osnovu presude Općinskog suda Cazin, broj P-288/99 od 25. maja 1999. godine i na taj način legalizirao pravo vlasništva na predmetnom vozilu. Kako se radilo o stranoj robi za koju nije plaćena carina, Općinsko tužilaštvo Cazin je podnijelo, 6. aprila 2000. godine, Carinarnici Bihać prijavu za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta.

7. Rješenjem Komisije za carinske prekršaje Carinarnice Bihać 09.1402, broj P-131/00 od 16. juna 2000. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog vijeća za prekršaje Sarajevo, broj Pž- 767/00 od 21. jula 2000. godine, apelant je proglašen krivim zbog prekršaja iz člana 6. Carinskog zakona i kažnjen, jer je znao da nije plaćena carina na uvezeno vozilo. Apelant je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 900,00 konvertibilnih maraka, uz obavezu plaćanja troškova prekršajnog postupka. Pored kazne, okrivljenom je izrečena i zaštitna mjera oduzimanja teretnog vozila marke Kombi Mercedes Benz 208 D Disel, kao predmeta prekršaja, na osnovu člana 358. stav 1. Carinskog zakona.

8. Apelant je protiv drugostepenog upravnog akta podnio zahtjev za sudsku zaštitu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je, rješenjem broj Pvl-39/00 od 10. decembra 2001. godine, odbio zahtjev za sudsku zaštitu kao neosnovan i potvrdio osporeno rješenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da je u predmetnoj stvari činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da nije povrijeđen propis na štetu kažnjenog, te da mu je izrečena kazna pravilno odmjerena kao i izrečena zaštitna mjera.

IV. Relevantni propisi

9. Carinski zakon («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97) Član 6., u relevantnom dijelu, glasi:

Carinskom nadzoru podliježu:

1)carinska roba;

2)putnici i posada te osoblje prijevoznih i prijenosnih sredstava.

Član 345., u relevantnom dijelu, glasi:

(1)Novčanom kaznom od jednostrukog do peterostrukog iznosa uskraćene carine ili jednostrukog do dvostrukog iznosa vrijednosti robe ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na robu ne plaća carina kaznit će se za prekršaj preduzeće ili druga pravna osoba;

(...)

ako zadrži ili carinarnici ne preda carinsku robu (član 6);

Član 358., u relevantnom dijelu, glasi:

(1)Roba koja je predmet prekršaja iz člana 342. stav 1. tačka 1. člana 343. stav 1. tač. 1. do 3., 5. do 10. te tačke 12. i 13., člana 344. stav 1. tač. 1. i 3., člana 345. stav 1. tačka 3., člana 352. stav 1. tač. 1. do 3. i tačke 5. i člana 355. stav 1. ako je učinitelj prekršaja izvršio neku od radnji iz člana 342. stav 1. tačka 1. člana 343. stav 1. tačke 1. do 3., od 5. do 10. te 12. i 13., člana 344. stav 1. tačka 1. i 3. i člana 345. stav 1. tačka 3. i roba koja je predmetom prekršaja iz člana 351. stav 1. i 3. u vezi sa članom 343. stav 1. tačke od 1. do 3., od 5. do 10. te tačke 12. i 13., člana 344. stav 1. tačke i 3. i člana 345. stav 1. tačke 3., člana 352. stav 1. tačke od 1. do 3. i 5. ovog Zakona oduzet će se.

(...).

Član 359., u relevantnom dijelu, glasi:

(...)

(2)Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, prijevozno ili prijenosno sredstvo može se oduzeti i ako vrijednost robe koja je predmet prekršaja nije veća od jedne trećine carinske osnovice prijevoznog ili prijenosnog sredstva, ako je to prijevozno ili prijenosno sredstvo iskorišteno za prijevoz droga, oružja, municije ili eksploziva ili ako je u prijevoznom ili prijenosnom sredstvu tvorničke proizvodnje ugrađen prostor za skrivanje robe.

(...)».

10. Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi («Službene novine FBiH», br. 9/96 i 29/00) Zahtjev za sudsku zaštitu Član 152., u relevantnom dijelu, glasi:

«Zahtjev za sudsku zaštitu dozvoljen je protiv rješenja o prekršaju koje je donijelo Federalno vijeće.

Zahtjev za sudsku zaštitu može podnijeti kažnjeni, zakonski zastupnik kažnjenog, odnosno njegov branilac.

Ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čiji vlasnik nije kažnjen, vlasnik predmeta može podnijeti zahtjev za sudsku zaštitu samo u pogledu odluke o toj mjeri. O zahtjevu za sudsku zaštitu rješava Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud)».

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant pobija rješenje Vrhovnog suda, kojim je odbijen njegov zahtjev za sudsku zaštitu podnesen protiv rješenja Federalnog vijeća za prekršaje, broj Pž-767/00 od 21. jula 2000. godine. Apelant navodi da su pobijanim odlukama povrijeđena njegova ljudska prava na imovinu i jednakost pred zakonom, koja garantira Ustav Bosne i Hercegovine. Apelant također tvrdi da su se prvostepeni, drugostepeni organ i Vrhovni sud oglušili o njegove žalbene navode, te da mu Vrhovni sud na njegovo izričito traženje nije omogućio prisustvovanje javnom dijelu sjednice kod odlučivanja o njegovom zahtjevu i da je, na kraju, neosnovano odbio njegov zahtjev za sudsku zaštitu.

12. Apelant se žali da je presudom Vrhovnog suda i rješenjima prvostepenog i drugostepenog upravnog organa povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično saslušanje iz člana 6. stav 1. i čl. 3., 13., 14., 17. i 18. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 7. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka.

b) Odgovor na apelaciju

13. Federalno vijeće za prekršaje u odgovoru na apelaciju navodi da je svojim rješenjem, broj Pž-767/00 od 21. jula 2000. godine, odbilo kao neosnovanu žalbu apelanta uloženu protiv rješenja Komisije za carinske prekršaje Carinarnice Bihać, broj P-131/00 od 16. juna 2000. godine, jer su dokazi iz spisa nesumnjivo upućivali na zaključak da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret prvostepenim rješenjem. Federalno vijeće za prekršaje, nadalje, navodi da je u cijelosti postupano prema odredbama Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi. Smatraju da je apelacija, u kojoj se između ostalog navodi da je neosnovano proglašen krivim i kažnjen za prekršaj koji mu se stavlja na teret i da je rješenje Federalnog vijeća za prekršaje nezakonito, lišena svakog osnova. Nakon traženja Ustavnog suda, Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

16. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pvl-39/00 od 10. decembra 2001. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 6. februara 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i čl. 3., 13., 14., 17. i 18. Evropske konvencije.

20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

21. Prema odredbama Carinskog zakona, uvoz robe bez plaćanja carine predstavlja prekršaj, a ne krivično djelo. Međutim, ovo ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava smatra da je «krivična optužba» autonomni koncept, tj. neko djelo koje je u domaćem zakonu klasificirano kao prekršaj može ipak pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1., ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi prije krivični, nego građanski – da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obavezu obezbjeđivanja pravičnog saslušanja jednostavnim klasificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom zakonodavstvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A broj 22; Oztürk presuda od 27. maja 1984. godine, serija A broj 73, stavovi 46-50. AP., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998 –VI, str. 2492. stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, stav 65). Evropski sud za ljudska prava smatra da se postupak nametanja kazni ili dodatnih poreza i oduzimanja imovine u vezi sa neplaćanjem taksi pokreće pitanje krivične optužbe iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Vastberga Taxi Aktiebolaget i Vulic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine; Lauko protiv Slovačke, gore; Janosevic protiv Švedske, gore stavovi 66-70).

22. Gledano sa stanovišta sudske prakse člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u pogledu nametanja novčane kazne i oduzimanja imovine, u suštini krivična po svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje ljudi da unose robu u zemlju, a da ne plaćaju carinu na nju, i kažnjavanje ljudi koji čine takva djela. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na odluci da je apelant znao da carina nije plaćena na predmetno vozilo u vrijeme kada je uvezeno. Novčana kazna nametnuta apelantu je veliki novčani iznos, a oduzimanje vozila predstavlja još veći gubitak za njega. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da prema Ustavu Bosne i Hercegovine apelant ima prava na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju građanima u utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije.

23. Ni prvostepeni, ni drugostepeni upravni organ koji su rješavali predmet nisu ispunili zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije vezane za nezavisan i nepristran, zakonom uspostavljeni sud, radi utvrđivanja krivične optužbe protiv apelanta. Komisija za carinske prekršaje carinarnice Bihać, koja je odredila novčanu kaznu i naložila zapljenu vozila rješenjem broj P- 131/00 od 16. juna 2000. godine, je dio Carinske uprave Federalnog ministarstva finansija. Dakle, nije nezavisna od entiteta, što se traži članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, Federalno vijeće za prekršaje, koje je podržalo odluku Komisije za carinske prekršaje rješenjem broj Pž- 767/00 od 21. jula 2000. godine, nije obezbijedilo pravično saslušanje koje se traži članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U takvim okolnostima se povreda člana 6. stav 1. može izbjeći ako odluke koje donesu organi koji nisu nezavisni i nepristrani budu preispitane ili ako se izjavi žalba nezavisnom i nepristranom sudu koji ima punu jurisdikciju (u smislu da može ukinuti ili ispraviti odluku gdje je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava ili koje su donesene bez valjanih dokaza). Međutim, Vrhovni sud, u postupku koji je rezultirao presudom od 10. decembra 2001. godine, nije obezbijedio apelantu, bez obzira na njegovo izričito traženje, javno i neposredno saslušanje prilikom utvrđivanja krivične optužbe, što je u suprotnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da stranke moraju imati mogućnost da lično prisustvuju sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvovanje optuženog (ili druge stranke) nije od značaja.

25. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije govori o javnoj raspravi, dok se u dijelu Zakona o prekršajima kojima s povrjeđuju federalni propisi, koji određuje postupak po zahtjevu za sudsku zaštitu, ne govori o karakteru i vrsti postupka pred Vrhovnim sudom. S obzirom da Evropska konvencija, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ima supremaciju nad svim drugim zakonima, a sve domaće institucije su obavezne da je direktno primjenjuju, ovaj pojam se mora tumačiti u duhu pojma javne rasprave iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, stoga, smatra da je predmetni postupak, u konkretnom slučaju, jednostepen i da jedino postupak pred Vrhovnim sudom ima karakter redovnog sudskog postupka, pa samim tim taj postupak mora biti vođen tako da zadovolji zahtjeve «javnog suđenja» i zahtjeve prava javnosti na kontrolu pravosuđa. Kako to ovdje nije bio slučaj, Ustavni sud zaključuje da apelantovo pravo na javno suđenje nije ispoštovano.

26. Apelant se, nadalje, žali da su oduzimanje vozila i nametnuta novčana kazna povrijedili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud smatra da, u svjetlu svojih zaključaka u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije, nije neophodno razmatrati ove navode apelanta.

VIII. Zaključak

27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu U-59/03 (A.D.) | Sudska praksa | Aktio