Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1390/05 (K. K.)

Odluka donesena 13. 10. 2005.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1390/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine, u predmetu broj AP-1390/05, rješavajući apelaciju Kabaša Krasnićija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kabaša Krasnićija, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj Kž-64/05 od 1. juna 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici, broj Kv- 45/05 od 10. marta 2005. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kabaša Krasnićija, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj Kž-64/05 od 1. juna 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici, broj Kv- 45/05 od 10. marta 2005. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Kabaš Krasnići (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je, 28. juna 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-64/05 od 1. juna 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Kv-45/05 od 10. marta 2005. godine. Apelant je, 7. septembra 2005. godine, uputio dopis Ustavnom sudu, koji je Ustavni sud protumačio kao zahtijev za donošenje privremene mjere, u kojem apelant traži da se prekinu svi postupci koje on vodi pred redovnim sudovima, kao i pred Ustavnim sudom, dok se ne okonča postupak po aplikaciji koju će on podnijeti Evropskom sudu za ljudska prava.

2. Općinski sud je rješenjem, broj Kv-45/05 od 10. marta 2005. godine, prekinuo krivični postupak, koji se vodio na temelju optužnice Općinskog tužilaštva u Zenici, broj Kt-287/03 od 13. maja 2003. godine, koja je podnijeta protiv M.K. koji se teretio zbog krivičnog djela prijevare iz člana 282. stav 1. Krivičnog zakona („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02). Predmetni krivični postupak prekinut je iz razloga što je ustanovljeno da je okrivljeni M.K. nedostupan sudu. Na presudu Općinskog suda žalbe su podnijeli nadležni tužilac i apelant, koji je u navedenom postupku učestvovao kao stranka oštećena izvršenjem predmetnog krivičnog djela. Žalba nadležnog tužioca je odbijena kao neosnovana, dok je žalba apelanta odbačena kao nedopuštena, uz obrazloženje da oštećeni, prema članu 354. stav 4. Zakona o krivičnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/98 i 23/99), može pobijati presudu samo zbog odluke suda o krivičnim sankcijama koje su izrečene za krivična djela protiv života i tijela, protiv dostojanstva ličnosti i morala i protiv sigurnosti javnog prometa, te odluku suda o troškovima krivičnog postupka kao i odluku o imovinsko-pravnom zahtijevu.

3. U apelaciji apelant navodi da su osporena rješenja redovnih sudova povrijedila njegova ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih ustavnih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o krivičnom postupku, te navodi da je donošenjem osporenih rješenja povrijeđeno njegovo pravo da nepristrasan sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima i da je donošenjem ovakvih odluka uskraćen za bilo kakvo efektivno pravno sredstvo, kao i da zaštiti svoju imovinu, obzirom da je utvrđivanje krivične odgovornosti okrivljenog prethodno pitanje za svaki drugi postupak, uključujući i parnični postupak.

Dopustivost prima facie

4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

5. Imajući u vidu navode apelanta kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da „predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava“ te da navodi apelanta ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, član

13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. Suprotno tome, apelant se ne žali da nije imao na raspolaganju pravni lijek, već se žali da je došlo do povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije zbog toga što je došlo do prekida predmetnog krivičnog postupka usljed toga što je okrivljeni nedostupan sudu. Takvi navodi, kao i predočene činjenice, su prima facie neosnovani jer ne pokreću pitanja iz člana

13. Evropske konvencije, tj. ne dovodi se u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka u konkretnom slučaju, koji je bio predviđen putem žalbe na rješenje o prekidu krivičnog postupka koju je bio ovlašten podnijeti nadležni tužilac, na temelju čije optužnice je i vođen predmetni krivični postupak. Isto tako su prima facie neosnovani navodi apelanta u pogledu pozivanja na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što u predmetnom krivičnom postupku uopšte nije utvrđivano pravo na imovinu apelanta, te stoga navodi iz apelacije, kao i predočene činjenice, ne mogu pokretati pitanje povrede prava na imovinu, koje je zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

Dopustivost ratione materiae

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

7. Prvi zadatak Ustavnog suda, u konkretnom slučaju, je da ispita da li se apelantovi navodi mogu razmatrati u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, obzirom da se kao apelant pojavljuje lice koje je oštećeno navodnim izvršenjem krivičnog djela.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Sva lica unutar teritorije Bosne i Hercegovine će uživati ljudska prava i slobode na koje je ukazano u paragrafu 2. u gornjem tekstu, oni uključuju:

(...)

e. Pravo na fer saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom“.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

„Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...]“.

8. Ispitujući da li se apelantovi navodi mogu razmatrati u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji obezbjeđuje određene procesne garancije u određivanju građanskih prava i obaveza ili bilo koje krivične optužbe, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant nije okrivljen za krivično djelo. Suprotno tome, apelant kao oštećeni sudjeluje u krivičnom postupku, koji je pokrenut povodom optužnice nadležnog tužioca, te koji je prekinut iz razloga što je okrivljeni nedostupan sudu. U vezi s tim, opravdano se postavlja pitanje da li pravo pojedinca da, u krivičnom postupku koji se svodi protiv druge osobe, izdejstvuje osuđujuću presudu protiv te osobe, spada u djelokrug člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

9. Ustavni sud naglašava da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine „Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. U vezi sa predmetnom apelacijom ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definisani, inter alia, članom 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluku o dopustivosti Ustavnog suda, broj AP-928/04 od 18. januara 2005. godine).

10. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, garantuje pravičan postupak prilikom „utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv nekog lica. Ako se ne radi o utvrđivanju građanskog prava apelanta, kao oštećene strane, nego samo o pravu da se krivično goni treće lice, radi njegovog kažnjavanja za određeno krivično djelo, član 6. stav 1. Evropske konvencije se, u principu, ne primjenjuje (vidi odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, od 9. maja 1989. godine, aplikacija broj 11826/85). S druge strane, u krivičnim postupcima, član 6. stav 1. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“. Naime, samo takvo lice može se smatrati „žrtvom“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine).

11. Iz navedenog proizilazi da Ustavni sud nema nadležnost da ispituje navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku u kojem je apelant u svojstvu oštećenog nezadovoljan rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda u Zenici kojim se predmetni krivični postupak prekida zbog toga što je okrivljeni nedostupan sudu. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u pogledu zahtjeva oštećenog, da okrivljeni bude osuđen za krivično djelo koje mu se stavlja na teret optužnicom nadležnog tužioca, slijedi da su ovi navodi apelacije inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1390/05 (K. K.) | Sudska praksa | Aktio