Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1030/04 (J. S.)
Odluka donesena 13. 10. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - besplatna pomoć tumača
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1030/04
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 10. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1030/04, rješavajući apelaciju Ji Shunlonga, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ji Shunlonga podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Kž-152/04 od 30. juna 2004. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj K-6/03 od 30. oktobra 2003. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ji Shunlong (u daljnjem tekstu: apelant) iz NR Kine, koga zastupa Midhat Skenderović, advokat iz Gradačca, podnio je 20. novembra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-152/04 od 30. juna 2004. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-6/03 od 30. oktobra 2003. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje Presude Općinskog suda broj K-6/03 od 30. oktobra 2003. godine do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1030/04 od 18. januara 2005. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 18. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. aprila 2005. godine, a tužilaštvo 5. maja 2005. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Tužilaštva su 24. augusta 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj K-6/03 od 30. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Kž-152/04 od 30. juna 2004. godine, apelant je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od šest mjeseci zbog krivičnog djela, “teška djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja”, iz člana 320. stav 4, u vezi sa članom 315. st. 1. i 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 43/98). U navedenoj saobraćajnoj nesreći koju je prouzrokovao apelant i zbog čega je osuđen prvostepenom presudom, jedno lice je izgubilo život, jedno je pretrpjelo teške tjelesne povrede i nastala je veća materijalna šteta.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. U apelaciji apelant navodi, prije svega, da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što nije razumio jezik koji se koristio na sudu u postupku protiv njega, te da nije shvatio pouke o svojim pravima prilikom njegovog prvog ispitivanja. Dalje, apelant navodi da mu je uručen prijepis optužnice na maternjem jeziku i da mu je u postupku na glavnom pretresu osigurano usmeno prevođenje posredstvom sudskog tumača. Također, dostavljen mu je prijepis osporenih presuda na jeziku koji razumije.
9. Ipak, apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz člana 6. stav 3. tačka e. Evropske konvencije. U prilog svojoj tvrdnji apelant navodi slučaj pred Evropskim sudom za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Luedicke, Belkocem i Koc protiv SR Njemačke, kada je sud donio stav da se odredba člana 6. stav 3. tačka e. odnosi na sve izjave ili dokumente u postupcima koje je nužno razumjeti da bi se ostvarilo pravo pravičnog suđenja. Stav da je u konkretnom slučaju povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje apelant opravdava time što je u istrazi, nakon što je poučen o svojim pravima, navodno, izjavio da razumije bosanski jezik, ali da će svoju odbranu iznijeti u prisustvu prevodioca Aleksandra Žuže iz Gračanice. Iz ovoga proizlazi, smatra apelant, da su navedene pouke o pravima date na bosanskom jeziku, te da je tek nakon toga izjavio da razumije bosanski jezik i da je svoju odbranu iznio na bosanskom jeziku u prisustvu, a ne posredstvom tumača kojeg mu sud nije osigurao. Osim toga, apelant navodi da navedeni nedostaci istrage nisu otklonjeni bez obzira na to što je odredba člana 6. stav 3. tačka e. Evropske konvencije primijenjena na glavnom pretresu u odnosu na sve izjave i sve dokumente i da je, uslijed toga, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da su neosnovani navodi apelacije o povredi apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka e. Evropske konvencije, jer je apelant, nakon upozorenja istražnog sudije, izjavio da razumije bosanski jezik. Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Ujedno, Kantonalni sud navodi da je odlukom predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine o pomilovanju pravosnažno osuđenih lica (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” broj 3/05 od 14. januara 2005. godine) apelantu zamijenjena kazna zatvora od šest mjeseci novčanom kaznom od 6.000,00 KM.
11. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo ističe da su navodi apelacije neosnovani u cijelosti i da su posljedica uključivanja novog branioca tek nakon pravosnažno okončanog krivičnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom. Tužilaštvo smatra da je postupak protiv apelanta u cijelosti vođen u skladu sa odredbama Evropske konvencije. Iz zapisnika o ispitivanju okrivljenog u istrazi proizlazi, navodi dalje Tužilaštvo, da je apelant nakon upozorenja, a prije ispitivanja, izjavio da razumije bosanski jezik, ali da će svoju odbranu dati u prisustvu prevodioca kojeg je on doveo. Osim toga, apelant je na glavnom pretresu izabrao istog prevodioca, u kojeg je, dakle, imao povjerenja, iako je sud bio angažirao ovlaštenog sudskog tumača. Apelantovi navodi su paušalni, ističe se dalje u odgovoru Tužilaštva, o tome da ni na jednom glavnom pretresu ne postoji zabilježen cjelovit tekst njegove odbrane. Uvidom u zapisnik od 24. oktobra 2003. godine nedvosmisleno proizlazi da je apelant u cijelosti iznio svoju odbranu, koristeći prava koja mu pripadaju u slučajevima kad glavni pretres, zbog proteka vremena, počinje iznova. Tužilaštvo navodi da je apelant svoju odbranu iznio u prisustvu sudskog tumača Kemala Muftića, koji je, po nalogu suda, u cijelosti prethodno preveo spis broj K-6/03 i Ki-28/02. Tužilaštvo na kraju navodi da je prema apelantu, koji je svojim radnjama prekršio jedno od osnovnih prava iz Evropske konvencije, tj. pravo na život, u cijelosti ispoštovano pravo na pravično suđenje.
V. Relevantni propisi
12. Zakon o krivičnom postupku (”Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” broj 43/98) Član 358. Zakona u relevantnom dijelu glasi:
“(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
[…] 3) […], ili ako je optuženom, braniocu, […], protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa; […].”
13. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” broj 43/98) Član 315. Zakona u relevantnom dijelu glasi:
“(1) Sudionik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većeg opsega, pa usljed toga kod drugog nastupi teška tjelesna ozljeda ili imovinska šteta više od 2.000,00 KM, kaznit će se zatvorom do pet godina.
[…].
(3) Ko djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se zatvorom do tri godine.” Član 320. stav 4. u relevantnom dijelu glasi:
“Ako je uslijed djela iz člana 315. stav 3, […] ovog zakona nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.”
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-152/04 od 30. juna 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. septembra 2004. godine a apelacija je podnesena 20. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka e. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
20. Član 6. stav 3. tačka e. Evropske konvencije glasi:
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…] e.da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu».
21. Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi se na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije u ovom predmetu primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojim prijašnjim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, konstatirao da se član 6. Evropske konvencije primjenjuje i u prvostepenom i u žalbenom krivičnom postupku. Ipak, način primjene člana 6. Evropske konvencije zavisi od posebnih okolnosti na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje da li je prema optuženom primijenjen pravičan postupak mora se riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987, serija A, broj 115, str. 21. stav 54. i str. 52. stav 56 i Ustavni sud, Odluka broj U 28 od 22. juna 2001, Bilten za 2001, str. 467).
23. U konkretnom slučaju apelant se, u suštini, žali što mu je istražni sudija u prethodnom postupku dao pouku o njegovim pravima na bosanskom jeziku, a ne na jeziku koji on razumije, te što je svoju odbranu iznio u prisustvu tumača kojeg je sam osigurao, a ne posredstvom tumača kojeg mu je morao odrediti sud. Imajući u vidu navedene apelantove prigovore, postavlja se pitanje da li su osporene presude Kantonalnog i Općinskog suda povrijedile apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka e. Evropske konvencije.
24. Uvidom u spis predmeta prvostepenog suda, prije svega u zapisnik o ispitivanju apelanta kao okrivljenog u ovoj krivičnoj stvari broj Ki-28/02 od 28. juna 2002. godine, Ustavni sud je utvrdio da je apelanta istražni sudija na početku ispitivanja upoznao sa njegovim pravima, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku. Nakon toga apelant je izjavio da je razumio optužbu koja mu se stavlja na teret, da neće angažirati branioca, da razumije bosanski jezik i da će svoju odbranu iznijeti u prisutnosti prevodioca Aleksandra Žuže. Poslije toga apelant je dao svoj iskaz na zapisnik navedenom istražnom sudiji, te je taj zapisnik u znak svoje saglasnosti sa njegovim sadržajem na kraju i potpisao zajedno sa prevodiocem. Kako se vidi, dakle, iz sadržaja navedenog zapisnika, apelant je na saslušanju u prethodnom postupku insistirao da svoju odbranu iznese u prisustvu prevodioca kojeg je sam angažirao i da nije tražio od suda ispunjenje svojih prava iz člana 6. stav 3. tačka e. Evropske konvencije da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je sud u tom slučaju postupio tako da je apelantu omogućeno da koristi više prava od minimuma čije osiguranje zahtijeva Evropska konvencija, jer imenovani prevodilac kojeg je angažirao apelant, kako slijedi iz dokumentacije spisa predmeta, nije prevodilac sa spiska ovlaštenih sudskih prevodilaca. Dakle, Općinski sud je omogućio, na izričit apelantov zahtjev, prevođenje svega onoga što je izrečeno na njegovom ispitivanju licu u čiju nepristranost, ispravnost i vjerodostojnost prijevoda nije imao dokaza, niti su se takva nepristranost i kvalitet prijevoda mogli pretpostaviti kao u slučaju prevođenja stalnih i ovlaštenih sudskih tumača.
25. Iako je u apelaciji eksplicitno navedeno da je povredu prava na pravično suđenje počinio istražni sudija u prethodnom postupku, ali ne i u prvostepenom i/ili drugostepenom postupku, Ustavni sud je, ipak, smatrao da je svrsishodno da ispita jesu li apelantovo pravo iz člana 6. stav 3. tačka e) poštivali redovni sudovi u toku cijelog postupka. S tim ciljem, razmatrajući zapisnike sa glavnog pretresa, koje je sačinio prvostepeni sud, 27. maja 2003. godine, 17. juna 2003. godine, 5. septembra 2003. godine, 24. i 30. oktobra 2003. godine, Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud, osim prisustva izabranog tumača, apelantu osigurao praćenje glavnog pretresa i aktivno učestvovanje na njemu posredstvom stalnog ovlaštenog sudskog tumača za kineski jezik. Apelant je, dakle, imao mogućnost pratiti tok glavnog pretresa na jeziku koji razumije, davati iskaze i dopune i izmjene iskaza datog pred istražnim sudijom u prethodnom postupku i davati druga obavještenja, postavljati pitanja svjedocima i vještaku saobraćajne struke, stavljati primjedbe na njihove iskaze i preduzimati sve druge radnje u postupku na koje je ovlašten.
26. Osim navedenog, Ustavni sud smatra, u skladu sa jurisprudencijom navedenom u tački 22. ove odluke, da čak i ako su učinjene povrede prava na koje se apelant žali u toku istrage, te povrede su ispravljene u toku prvostepenog i drugostepenog krivičnog postupka. Naime, postojanje povrede prava na koje se apelant žali mora se utvrditi na osnovu krivičnog postupka kao cjeline, a apelant je i sam istakao da su prvostepeni i drugostepeni sud u potpunosti osigurali njegova prava iz člana 6. stav 3. tačka e. Evropske konvencije. Naposljetku, Ustavni sud uočava da su u postupcima pred nižestepenim sudovima poštivane i sve druge garancije pravičnog suđenja iz člana 6. Evropske konvencije. Naime, data je razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe, apelant je u toku cijelog postupka imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušavanja svjedoka i iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka i da se ne može zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Stoga, a imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
28. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka e. Evropske konvencije u slučaju kada je apelantovom saslušanju, koji ne poznaje jezik koji je u službenoj upotrebi u sudu, u prethodnom postupku pred istražnim sudijom, na njegovo izričito traženje prisustvovao izabrani, a ne stalni sudski tumač za strani jezik.
29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić