Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-407/04 (D.Z.)

Odluka donesena 23. 07. 2004.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na prisustvo suđenju
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-407/04

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 07. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 407/04, rješavajući apelaciju D. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 23. jula 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. Z., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž- 102/02 od 10. decembra 2003. godine, i presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj 23/01 od 8. januara 2002. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. D. Z. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Rasavaca, općina Prijedor, kojeg zastupaju punomoćnici M. D. i D. Z., advokati iz Prijedora, podnio je, 27. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-102/02 od 10. decembra 2003. godine, i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-23/01 od 8. januara 2002. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno odložio izvršenje izrečene zatvorske kazne do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Bihaću zatraženo je, 10. maja 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju. Kantonalno tužilaštvo iz Bihaća odgovor na apelaciju dostavilo je 26. maja 2004. godine, dok Vrhovni sud nije dostavio traženi odgovor.

3. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog tužilaštva iz Bihaća je, 4. juna 2004. godine, dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

5. Apelant je presudom Kantonalnog suda, broj K-23/01 od 8. januara 2002. godine, proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, jer je prilikom krađe jednog konja i jedne krave iz štale oštećenog A. T. razbio staklo na vratima njegove kuće i, nakon ulaska u hodnik, oštećenom zadao više udaraca sjekirom u glavu od kojih je oštećeni umro isti dan u bolnici u Banjoj Luci. Time je apelant počinio krivično djelo teškog slučaja razbojničke krađe iz člana 277. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02). Kantonalni sud donio je navedenu presudu u odsutnosti apelanta, kojeg su po službenoj dužnosti u ovom postupku zastupali S. H., D. Dž. i J. K., advokati iz Bihaća.

6. Protiv navedene prvostepene presude niti apelant, niti njegovi branioci, nisu uložili žalbu, ali je Vrhovni sud prema žalbi kantonalnog tužioca u žalbenom postupku donio presudu, broj Kž- 102/02 od 10. decembra 2003. godine, kojom je preinačena prvostepena presuda, tako da je apelantu zbog počinjenog navedenog krivičnog djela izrečena kazna zatvora od 14 godina.

7. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv osporenih presuda nakon što je, kako navodi u apelaciji, dobio poziv Osnovnog suda u Prijedoru, broj IKS-5/2004, da se, 13. aprila 2004. godine, javi na izdržavanje izrečene kazne zatvora.

IV. Relevantni propisi

8. Zakon o krivičnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 35/03) Član 455. stav 2. glasi:

«Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona optuženom suđeno u odsustvu i donesena presuda, postupak će se dovršiti po dosadašnjim propisima, osim ako odredbama ove glave nije drugačije propisano».

9. Zakon o krivičnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 43/98 i 23/99) Član 402. st. 1. i 2., u relevantnom dijelu, glasi:

«(1) Krivični postupak u kojem je neko lice osuđeno u odsustvu [...], a nastupila je mogućnost da mu se ponovo sudi u njegovom prisustvu, ponovit će se [...], ako osuđeni ili njegov branilac podnesu zahtjev za ponavljanje postupka u roku od jedne godine od dana kada je osuđeni saznao za presudu kojom je osuđen u odsustvu.

(2) U rješenju kojim se dozvoljava ponavljanje krivičnog postupka po odredbi stava 1. ovog člana, sud će odrediti da se osuđenom dostavi optužnica ako mu ranije nije dostavljena, a može odrediti da se stvar vrati u stanje istrage [...].»

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. U apelaciji apelant navodi da je osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući takvu tvrdnju apelant ističe da je kompletan krivični postupak vođen u njegovoj odsutnosti i bez njegovog učešća, te da je prisustvo njegovih branilaca, koje je po službenoj dužnosti postavio sud, bilo samo formalno, a ne i aktivno, u cilju odbrane. Apelant posebno ističe neprofesionalan odnos navedenih advokata u pogledu činjenice da nisu uložili žalbu na prvostepenu presudu i pored veoma visoke kazne koja mu je njome izrečena. S obzirom na činjenicu, navodi apelant, da mu nije omogućeno da sudjeluje u postupku, niti da se brani, sam ili uz pomoć izabranog branioca, smatra da mu je povrijeđeno navedeno pravo na pravično suđenje. Ujedno, navodi da za suđenje u odsutnosti nije bilo osnova jer nikad nije dobio poziv suda iako je stalno nastanjen u Rasavcima, općina Prijedor, te da već duže od deset godina radi u inozemstvu i nije u kontaktu sa drugim licima koji su optuženi za isto djelo. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporene presude Kantonalnog i Vrhovnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

11. Kantonalno tužilaštvo iz Bihaća u odgovoru na apelaciju smatra da je krivični postupak u vezi sa postupcima tužilaštva proveden u skladu sa zakonom, te da su apelantovi navodi iz apelacije u potpunosti neosnovani.

VI. Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

14. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).

15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. U cilju utvrđivanja, između ostalog, i blagovremenosti apelacije, Ustavni sud je od Kantonalnog suda tražio na uvid spis ovog predmeta, kako bi se na pouzdan način utvrdilo kad je i na koji način apelant došao u posjed presude Vrhovnog suda. Razmatrajući spise predmeta Ustavni sud je utvrdio da je dostavljanje osporene presude Vrhovnog suda izvršio Kantonalni sud njenim isticanjem na oglasnu tablu tog suda u periodu od 25. februara 2004. godine do 11. marta 2004. godine. Nadalje, Ustavni sud je utvrdio da je apelant podnio apelaciju na osporenu presudu 27. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana od posljednjeg dana njenog isticanja na oglasnu tablu suda, kako je propisano članom 15. stav

3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».

Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

19. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, konstatirao da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv i u prvostepenom i u žalbenom krivičnom postupku. Ipak, način primjene člana 6. Evropske konvencije zavisi od posebnih okolnosti na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora se riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava Monnel and Morris od 2. marta 1987., serija A broj 115., str. 21. stav 54. i str. 52. stav 56., Odluku Ustavnog suda, broj U 28 od 22. juna 2001., Bilten za 2001., str. 467).

20. Suđenje u odsustvu predstavlja izuzetak koji se može primijeniti u samo zakonom propisanim slučajevima. Isto tako, Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stav da suđenje u odsustvu može biti dozvoljeno u interesu provođenja pravde ili u slučajevima bolesti lica protiv kojeg se vodi krivični postupak. Pored toga, opravdano je i neprisustvovanje optuženog suđenju ako je nesposoban da prisustvuje pružajući pri tom argument da optuženog predstavlja njegov advokat koji je u stalnom kontaktu sa optuženim (Ensslin i drugi protiv Njemačke, Odluke i izvještaji 14, strana 64). Također i Evropski sud smatra da se strana u postupku može odreći svoga prava da prisustvuje na usmenom saslušanju, ali samo kad je ovo odricanje jasno i “ako postoji minimum zaštitnih mehanizama koji su proporcionalni njegovoj važnosti” (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Paitrimol protiv Francuske, presuda od 23. novembra 1993., serija A, 277-A, stav 31). Drugim riječima, pravni sistem može dozvoliti suđenje u odsustvu kada postoji dovoljan osnov za to kao što je nesumnjivo odricanje ili ako je to odricanje u interesu pravde. Međutim, suđenje u odsustvu ne smije dovesti u pitanje zaštitne mehanizme pravičnog suđenja kao što je pravo pojedinca da se brani. U ovom pogledu Evropski sud za ljudska prava zauzeo je stanovište da, iako se apelant odrekao svog prava da bude prisutan, on i dalje ima pravo na pravnog zastupnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Paitrimol protiv Francuske, presuda od 23. novembra 1993. godine, serija A, broj 277, tačka 38).

21. U predmetnom slučaju, Ustavni sud je na osnovu uvida u spis ovog predmeta utvrdio da je cjelokupan krivični postupak vođen u odsutnosti apelanta i da sudovi, naročito Vrhovni sud, nisu iskoristili sve mogućnosti u okviru zakona da osiguraju njegovo prisustvo. Ujedno, Ustavni sud je stekao utisak da su branioci apelanta, postavljeni po službenoj dužnosti, svoju funkciju odbrane u ovom postupku obavljali radi ispunjenja procesne forme, a nikako u cilju suštinske zaštite prava i interesa apelanta, što dokazuje i činjenica da nisu niti izjavili žalbu protiv prvostepene presude, kojom je apelantu izrečena kazna zatvora u visokom trajanju. Pored toga, Ustavni sud je utvrdio da je apelant «obaviješten» o sjednici žalbenog vijeća Vrhovnog suda preko oglasne table i da joj nije prisustvovao. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da lice optuženo za krivično djelo, kao što je apelant, ne smije biti prinuđeno da dokazuje da ono nije težilo da izbjegne pravdi ili da je njegova odsutnost bila uzrokovana višom silom (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava Colozza protiv Italije od 12. februara 1985., serija A broj 89, str. 17, stav 30).

22. Međutim, u navedenom predmetu, Colozza nije imao mogućnost za novo suđenje i Evropski sud za ljudska prava je smatrao da novo saslušanje u predmetu mora uslijediti nakon suđenja u odsustvu: «Kad domaći zakon omogućava suđenje bez obzira na odsustvo osobe «koja je optužena za neko krivično djelo», a koja je u položaju gosp. Colloze, ta osoba, čim sazna za postupak, treba da od suda koji je nije saslušao dobije novo utvrđenje optužbi u meritumu (stav 29).

23. Nadalje, u još jednom predmetu pred Evropskim sudom za ljudska prava Sud je zaključio da će suđenje u odsustvu biti u skladu sa članom 6. u slučaju da postoji mogućnost novog utvrđivanja optužbi u meritumu (Evropski sud za ljudska prava, Krombach protiv Francuske, presuda od 13. februara 2001. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2001-II, stav 85).

24. Činjenica, dakle, da u cjelokupnom krivičnom postupku nisu učestvovali apelant i njegov izabrani branilac, a da se, pri tome, nije izričito odrekao prava saslušanja i učestvovanja u postupku, ozbiljno dovodi u pitanje princip ravnopravnosti stranaka. Ipak, i pored svega navedenog, Ustavni sud konstatira da u konkretnom slučaju, s obzirom na obaveznost primjene ranijeg ZKP-a u ovom postupku, apelant ima mogućnost u ovom predmetu podnijeti vanredni pravni lijek - zahtjev za ponavljanje postupka. Podnošenjem navedenog apelantovog zahtjeva nadležnom sudu, po samom automatizmu, bez ikakvog diskrecionog prava u odlučivanju, taj sud je dužan donijeti rješenje kojim će dopustiti ponavljanje postupka. Tako će apelant doći u poziciju da u ponovljenom postupku, uživajući sva prava i procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, učestvuje u rješavanju pitanja osnovanosti optužbe protiv njega. Ujedno, Ustavni sud nije upoznat ni sa jednom činjenicom koja bi sugerirala da apelant neće imati pravično saslušanje u ponovnom postupku. Uzevši sve u obzir, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na štetu apelanta.

VIII. Zaključak

25. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

27. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-407/04 (D.Z.) | Sudska praksa | Aktio