Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1772/05 (Z. K.)

Odluka donesena 27. 06. 2006.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1772/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1772/05, rješavajući apelaciju Zlatka Krainovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatka Krainovića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-543/04 od 7. juna 2005. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj GŽ-432/04 od 23. aprila 2004. godine, i rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj P-1659/03 od 7. januara 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Zlatko Krainović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, koga zastupa Milorad Potparić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 22. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-543/04 od 7. juna 2005. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj GŽ-432/04 od 23. aprila 2004. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1659/03 od 7. januara 2004. godine. Apelant je, 27. septembra 2005. godine, dopunio apelaciju.

2. U ponovljenom postupku, rješenjem Općinskog suda, broj P-1659/03 od 7. januara 2004. godine, koje potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj GŽ-432/04 od 23. aprila 2004. godine, Općinski sud se oglasio nenadležnim za postupanje u pravnoj stvari apelanta radi utvrđenja i opravke zgrade u Ulici Mula Mustafe Bašeskije broj 16, u Sarajevu. Sudovi su utvrdili da se tužbeni zahtjev apelanta, koji se odnosi na rekonstrukciju devastiranog objekta, ne odnosi na predmet iz sudske nadležnosti, nego na upravnu materiju koja je regulisana Zakonom o izgradnji objekata. Naime, kako je sud utvrdio, obnova i rekonstrukcija, kao predmet tužbenog zahtjeva, ne spada u sudsku nadležnost, već shodno članu 74. Zakona o prostornom uređenju ta materija spada u nadležnost upravnih organa koji, u upravnom postupku, odlučuju o tom zahtjevu.

3. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-543/04 od 7. juna 2005. godine, odbijena je revizija apelanta. Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi ocjenili da predmet ne spada u sudsku nadležnost, s obzirom da tim zahtjevom apelant zaravo traži odobrenje za građenje kako bi izvršio obnovu i rekonstrukciju ratom devastirane zgrade, što je u nadležnosti organa uprave. Nižestepeni sudovi su pravilno primjenili član 16. Zakona o parničnom postupku i oglasili se nenadležnim za rješavanje spora u ovoj pravnoj stvari. Naime, odobrenje za građenje za sanaciju odnosno rekonstrukciju građevina oštećenih ili uništenih ratnim djelovanjem odobravaju nadležni organi uprave na osnovu važećih propisa o građenju objekata. Kako se zahtjev spora odnosi na zgradu u Sarajevu, mjerodavan je Zakon o prostornom uređenju Kantona Sarajevo («Službene novine Kantona Sarajevo», br. 13/99, 19/99, 24/01 i 10/04), koji zahtjeva da se u pitanjima sporne obnove i rekonstrukcije primjenjuje upravni, a ne sudski postupak.

4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glase: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;»

5. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

6. Nižestepenim odlukama redovni sudovi su se oglasili nenadležnim za postupanje u pravnoj stvari apelanta radi utvrđenja i opravke zgrade u Ulici Mula Mustafe Bašeskije broj 16, u Sarajevu. Sudovi su utvrdili da se tužbeni zahtjev apelanta koji se odnosi na rekonstrukciju kompletnog objekta koji je devastiran ne odnosi na predmet iz sudske nadležnosti, nego na upravnu materiju koja je regulisana Zakonom o izgradnji objekata. Naime, kako je sud utvrdio, obnova i rekonstrukcija, kao predmet tužbenog zahtjeva, ne spada u sudsku nadležnost, već shodno članu 74 Zakona o prostornom uređenju ta materija spada u nadležnost upravnih organa koji, u upravnom postupku, odlučuju o tom zahtjevu.

7. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

8. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, nego je tužba odbačena iz formalnih razloga, a u obrazloženju rješenja sudovi su naveli da redovni sudovi nemaju stvarnu nadležnost da rješavaju o apelantovom zahtjevu. Apelant, u toku cijelog postupka pred redovnim sudovima, nije argumentovano opravdao činjenicu da bi podnošenje zahtjeva nadležnom općinskom organu uprave, u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za njega, zbog čega bi osporene odluke predstavljale povredu ustavnih prava apelanta. Apelant je cijelo vrijeme tvrdio da su redovni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo, kad su odbacili njegovu tužbu kao nedozvoljenu, te je isticao da mu pripada pravo na obnovu i rekonstrukciju spornog stana. Međutim, kao što je već naglašeno, da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti zahtjev za obnovu i rekonstrukciju stvarno nadležnom organu, odnosno nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1772/05 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio