Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1009/04 («Burović» d.o.o. Ilidža)
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga · čl. 45
- Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi · čl. 153
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 24
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga
- Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi
- Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1009/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici. Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1009/04, rješavajući apelaciju «Burović» d.o.o. Ilidža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05.), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Burović» d.o.o. Ilidža podnesena zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Federalnog ministarstva finansija, Porezna uprava - Središnji ured - Regionalna istražna jedinica - regija Sarajevo, broj 1001-15-
2074-04/01-1, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. «Burović» d.o.o. Ilidža. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa direktor Ismet Burović, podnio je, 27. augusta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumnog trajanja upravnog postupka u predmetu Federalnog ministarstva finansija, Porezna uprava - Središnji ured - Regionalna istražna jedinica - regija Sarajevo (u daljnjem tekstu:Porezna uprava Sarajevo), broj 1001-15-2074-04/01-1. Apelant je takođe tražio i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio povrat robe koja je privremeno oduzeta prilikom inspekcijskog nadzora Porezne uprave.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je, 18. januara 2005. godine, donio odluku o dopustivosti, broj AP-
1009/04 kojom je odbacio predmetnu apelaciju kao nedopuštenu, jer je preuranjena. Apelant je, 2. februara 2005. godine, podnio zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj AP-1009/04 od 18. januara 2005. godine. Ustavni sud je 12. septembra 2006. godine donio rješenje broj AP-1009/04, kojim je usvojio zahtjev apelanta za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj AP-1009/04 od 18. januara 2005. godine, jer je utvrdio da je apelacija podnesena zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku inspekcijskog nadzora, te je odlučio da ponovo razmotri predmetnu apelaciju.
III. Činjenično stanje
3. Dana 12. marta 2002. godine u aktivnostima vezanim za kontrolu poslovanja i porijekla robe apelanta, izvršen je pregled kamiona i stambenog objekta apelanta, te je od strane inspektora Porezne uprave Sarajevo izvršen inspekcijski nadzor prema pratećoj dokumentaciji apelanta o čemu je sačinjen Zapisnik o inspekcijskom nadzoru (u daljnjem tekstu: Zapisnik), broj: 10/01-15-2074-04/01-1 od 12. marta 2002. godine. Tom prilikom od apelanta je privremeno oduzeta roba i to 150 vreća sirove kafe pakovane po 60 kilograma, te mu je izdata potvrda o privremeno oduzetoj robi, broj 10/01-15-2074-04701-2 od 12. marta 2002. godine.
4. Na navedeni Zapisnik apelant je u zakonskom roku uložio primjedbe 18. marta 2002. godine. Porezna uprava Sarajevo je zaključkom, broj 10/01-15-2074-04/02 od 26. marta 2002. godine, primjedbe apelanta odbila kao neosnovane. Protiv navedenog zaključka nije dozvoljena žalba, ali se njegova osnovanost može pobijati u žalbi protiv rješenja o glavnoj stvari.
5. Apelant je, 17. novembra 2003. godine, uložio žalbu Federalnom ministarstvu finansija (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), zbog nedonošenja posebnog rješenja o privremenom oduzimanju robe od strane Porezne uprave Sarajevo, te predložio da Federalno ministarstvo uvaži žalbu i vrati privremeno oduzetu robu. Apelant je, 26. decembra 2003. godine, Federalnom ministarstvu podnio zahtjev za donošenje rješenja, a nakon toga, 9. februara 2004. godine, tužbom pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) pokrenuo upravni spor zbog nedonošenja navedenog posebnog rješenja o oduzimanju sporne robe.
6. Vrhovni sud je presudom, broj U-504/04 od 9. juna 2004. godine, tužbu uvažio i naložio Federalnom ministarstvu da u roku od 30 dana od dana prijema presude donese rješenje po izjavljenoj žalbi apelanta.
7. Federalno ministarstvo je rješenjem, broj 07-15-1297/03 od 16. jula 2004. godine, naložilo Poreznoj upravi Sarajevo, da u roku od 10 dana po prijemu rješenja, donese rješenje o zahtjevu apelanta u predmetu privremenog oduzimanja robe. Apelant je, 6. avgusta 2004. godine, od Federalnog ministarstva ponovo zahtjevao donošenje rješenja, a 10. septembra 2004. godine pred Vrhovnim sudom ponovo pokrenuo upravni spor sa prijedlogom da se donese rješenje kojim će se naložiti vraćanje privremeno oduzete robe ili isplata njene protivrjednosti.
8. U međuvremenu, Porezna uprava Sarajevo-Regionalna istražna jedinica-regija Sarajevo ( u daljnjem tekstu. Regionalna istražna jedinica) je, 19. marta 2002. godine, podnijela Kantonalnom poreznom uredu Sarajevo - Komisiji za porezne prekršaje (u daljnjem tekstu: Komisija za prekršaje) prijavu za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta, zbog počinjenog prekršaja iz člana 45. stav 1. alineja 5. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga (u daljnjem tekstu: Zakon o porezu, «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj: 6/95, 25/97, 13/00, 36/00, 54/00 i 22/01) koji je kažnjiv po članu 53. stav 1 tačka 3. istog zakona.
9. Komisija za prekršaje je rješenjem, broj P-II-1815/02 od 21. marta 2003. godine, kaznila apelanta novčanom kaznom u iznosu od 300.00 KM i odgovorno lice novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM, jer je u momentu kontrole apelant imao nepropisnu dokumentaciju o njenom porijeklu i obavljenom prometu sa istom, čime su počinili prekršaj iz člana 45. stav 1 alineja 5 Zakona o porezu. Navedenim rješenjem izrečena je i zaštitna mjera trajnog oduzimanja robe po popisnoj listi br. 1 od 12. marta 2002. godine, za koju apelant nije imao valjanu evidenciju i dokumentaciju o porijeklu, te naloženo plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od po 30 KM.
10. Odlučujući o žalbi apelanta, Federalno vijeće za prekršaje (u daljnjem tekstu: Federalno vijeće) je rješenjem, broj Pž-339/03 od 7. aprila 2003. godine, odbilo žalbu i potvrdilo prvostepeno rješenje.
11. Odlučujući povodom zahtjeva za sudsku zaštitu koju je podnio apelant, Vrhovni sud je rješenjem, broj Pvl-30/03 od 3. oktobra 2003. godine, ukino rješenje Federalnog vijeća, broj Pž-
339/03 od 7. aprila 2003. godine, kao i rješenje Komisije za prekršaje, broj P-II-1815/02 od 21. marta 2003. godine, i predmet vratio Komisiji za prekršaje na ponovno rješavanje.
12. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da se prema članu 153 Zakona o prekršajima kojima se povrjeđuju Federalni propisi(«Službene novine Federacije BiH»,broj: 9/96 i 29/00), zahtjev za sudsku zaštitu može izjaviti samo protiv rješenja Federalnog vijeća kojim je pravnom licu ili imaocu radnje izrečena novčana kazna u iznosu preko 20.000 KM a odgovornom licu preko 5.000 KM ili ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čija vrijednost prelazi 30.000 KM, ili je oduzeta imovinska korist u vrijednosti preko 30.000 KM. S obzirom da rješenjima iz predhodnog postupka nije utvrđena vrijednost oduzetih predmeta, to se nije mogla ocjeniti dozvoljenost podnošenja zahtjeva za sudsku zaštitu, te je predmet vraćen da se utvrdi vrijednost oduzete robe u trenutku njenog oduzimanja.
13. U ponovnom postupku Komisija za prekršaje utvrdila je vrijednost oduzete robre u vrijeme kontrole i rješenjem, broj P-II-1815/02 od 17. marta 2005. godine, kaznila apelanta novčanom kaznom u iznosu od 300.00 KM, a odgovorno lice novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM, za počinjeni prekršaj. Navedenim rješenjem izrečena je i zaštitna mjera trajnog oduzimanja robe po popisnoj listi br.1 od 12. marta 2002. godine, za koju apelant nije imao valjanu evidenciju i dokumentaciju o porijeklu, te je naloženo plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od po 30 KM.
14. Odlučujući o žalbi apelanta Federalno vijeće je rješenjem, broj Pž-331/05 od 1. juna 2005. godine, odbilo žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje.
15. U apelaciji apelant navodi da je dana 12. marta 2002 godine Porezna uprava Sarajevo oduzela apelantu 150 vreća sirove kafe pakovane po 60 kilograma što je konstatovano Zapisnikom Poreske uprave Sarajevo, broj 1001-15-2074-04/01 od 12. marta 2002. godine, na koji je uložio primjedbe 18. marta 2002. godine. Nadalje, apelant navodi da je zbog nedonošenja rješenja o privremeno oduzetoj robio od strane Porezne uprave Sarajevo, uložio žalbu 10. novembra 2003. godine, a nakon toga je pokrenuo upravni spor, 9. februara 2004. godine, pred Vrhovnim sudom zbog nedonošenja rješenja. Vrhovi sud je presudom, broj U-504/04 od 9. juna 2004. godine, naložio Federalnom ministarstvu da donese rješenje po žalbi. S obzirom da Federalno ministarstvo nije u roku od 30 dana donijelo rješenje, apelant je ponovo, 20. septembra 2004. godine, pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom zbog nedonošenja rješenja. Apelant smatra da se postupak nepotrebno odugovlači i na taj način se krši pravo na donošenje odluke u razumnom roku zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Predlaže da Ustavni sud naloži Vrhovnom sudu hitno meritorno rješavanje ovog predmeta., kao i da mu se obezbjedi pravična novčana naknada u iznosu od 2.000,00 KM i za vlasnika Ismeta Burovića 2.000,00 KM, kao i na ime troškova postupka iznos od 500.00 KM.
VI. Dopustivost
16. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
18. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
20. Apelant se u konkretnom slučaju, u suštini, žali na povredu prava iz člana 6. Evropske konvencije zbog nedonošenja rješenja o oduzetoj robi u postupku inspekcijskog nadzora koje je provelo Federalno ministarstvo finansija- Porezna uprava Sarajevo. Apelant navodi da je izjavio žalbu zbog «čutanja administracije» a zatim pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom i da rješenje o oduzetoj robi nije doneseno od 12. marta 2002. godine. Međutim Ustavni sud, je uvidom u spis predmeta Porezne uprave Sarajevo, broj 10/05-15 2074-04/01-1, konstatovao da je postupak kojim se, između ostalog, odlučivalo i o sudbini privremeno oduzete robe, pravosnažno okončan. Naime, Porezna uprava Središnji ured Sarajevo podjeljena je na dvije organizacijske jedinice. Regionalnu istražnu jedinicu i Komisiju za porezne prekršaje. Regionalna istražna jedinica je u postupku inspekcijskog nadzora u smislu člana 24 stav 1. tačka 3. Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bih»,broj 18/96 i 32/00), privremeno oduzela robu i u smislu člana 22. stav 1. tačka 3. istog zakona izdala apelantu potvrdu o privremeno oduzetoj robi. Regionalna istražna jedinica nije bila u obavezi donijeti posebno rješenje o oduzetoj robi već u smislu navedenog propisa izdati potvrdu, što je i učinila.
21. Regionalna istražna jedinica je u smislu zakonske procedure podnijela Komisiji za prekršaje prijavu za pokretanje prekršajnog postupka zbog prekršaja iz člana 45. stav 1. tačka 5 Zakona o porezu i predložila da se apelant kazni srazmjerno težini počinjenog prekršaja, te da se trajno oduzme privremeno oduzeta roba. Pravosnažnim rješenjem Komisije za prekršaje, broj P-II-
1815/02 od 17. marta 2005. godine, apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 53. stav 1 i 2. tačka 3 Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, a odgovornom licu u iznosu od 300,00 KM, kao i mjera trajnog oduzimanja robe za koju apelant nije imao valjanu evidenciju i dokumentaciju o porijeklu i ista je predata na raspolaganje u skladu sa uredbom o načinu i postupku raspolaganja sa oduzetom robom od pravnih i fizičkih lica («Službene novine Federacije BiH», broj 15/02). Dakle, u zakonom propisanom postupku koji je vođen pred Komisijom za prekršaje, apelant je pravosnažno oglašen krivim i izrečena mu je zaštitna mjera trajnog oduzimanja robe po popisnom listu br. 1. od 12. marta 2002. godine u količini od 9.000 kg sirove kafe, vrijednosti 28.5000,00 KM, za koju apelant nije posjedovalo valjanu dokumentaciju i evidenciju. Ustavni sud konstatuje da je u smislu člana 22. Zakona o porezu, Regionalna istražna jedinica nadležna za poslove inspekcijskog nadzora i koja u okviru svoje nadležnosti može, između ostalog, privremeno oduzeti robu za koju je dužna izdati pismenu potvrdu, te podnijeti prijavu za pokretanje prekršajnog postupka. Komisija za porezne prekršaje odgovorna je i nadležna, u smislu člana 30. istog zakona, da rješava u prekršajnom postupku u kojem je moguće izreći i zaštitnu mjeru trajnog oduzimanja robe, što je u konkretnom predmetu i učinjeno.
22. U konkretnom slučaju, apelant se žali na dužinu trajanja postupka pred Regionalnom istražnom jedinicom, zbog nedonošenja rješenja o oduzetoj robi. Ustavni sud konstatuje da Regionalna istražna jedinica nije ni nadležna da provede postupak i donese rješenje o trajnom oduzimanju robe, već je nadležna da Komisiji za porezne prekršaje podnese prijavu za pokretanje prekršajnog postupka, što je i učinila 19. marta 2002. godine. Komisija za porezne prekršaje je rješenjem broj P-II-1815/02 od 21. marta 2003. godine apelanta oglasila krivim i kaznila navčanom kaznom, te mu izrekla i zaštitnu mjeru trajnog oduzimanja robe, a koju činjenicu je apelant propustio da navede u apelaciji.
23. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da u postupku inspekcijskog nadzora, koji je vođen pred Poreskom upravom Sarajevo-Regionalna istražna jedinica, kojom prilikom je privremeno oduzeta roba od apelanta i izdata pismena potvrda, postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana 6. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe razmatrati prijedlog apelanta za izdavanje privremene mjere.
26. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović