USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
RJEŠENJE
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o žalbi Vesne Bešlagić ranije Švancer, izjavljenoj protiv Rješenja Opštinskog suda u Tuzli broj: 32 0 K 333451 25 Kv 8 od 24.10.2025. godine, na osnovu Amandmana LXVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj dana 12.2.2026. godine donio je
RJEŠENJE
Odbija se žalba Vesne Bešlagić ranije Švancer na Rješenje Opštinskog suda u Tuzli broj: 32 0 K 333451 25 Kv 8 od 24.10.2025. godine, pa se potvrđuje da u konkretnom postupku po optužnici Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona broj: T03 0 KTO 0073009 18 od 13.7.2018. godine, imenovana nema imunitet od krivičnog gonjenja.
Rješenje objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".
Obrazloženje 1. Podnosilac žalbe i predmet žalbe
Vesna Bešlagić ranije Švancer (u daljem tekstu: podnosilac žalbe) putem punomoćnika Envera Ćosićkića advokata iz Tuzle, podnijela je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) žalbu protiv Rješenja Opštinskog suda u Tuzli broj: 32 0 K 333451 25 Kv 8 od 24.10.2025. godine (u daljem tekstu: osporeno Rješenje), kojim je odbijen njen prigovor prava na imunitet kao neosnovan u krivičnom postupku povodom optužnice Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona broj: T03 0 KTO 0073009 18 od 13.7.2018. godine.
Prema odredbama Amandmana LXVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije nadležan je da odlučuje o pitanjima koja proističu iz zakona kojima se uređuje imunitet u Federaciji Bosne i Hercegovine. U smislu odredaba člana 3. stav 1., a u vezi sa članom 7. Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 52/02 i 19/03) (u daljem tekstu: Zakon o imunitetu), podnosilac žalbe ovlaštena je za njeno podnošenje Ustavnom sudu Federacije, s obzirom da je u vrijeme spornog djelovanja, koje je predmet sudskog odlučivanja, bila poslanica u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Predstavnički dom), izabrana na Opštim izborima u Bosni i Hercegovini održanim 2014. godine.
2. Stranke u žalbenom postupku
U smislu odredaba člana 49. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), stranke u ovom žalbenom postupku su Opštinski sud u Tuzli kao sud koji je donio osporeno Rješenje, te podnosilac žalbe i Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona (u daljem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), kao stranke u tom sudskom postupku.
3. Bitni navodi žalbe
Podnosilac žalbe navodi da žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/2007, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) (u daljem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) i povrede principa zabrane reformatio in peius iz člana 322. Zakona o krivičnom postupku. Predlaže Ustavnom sudu Federacije da žalbu usvoji, preinači osporeno Rješenje i utvrdi da se optužena u toku prvi put vođenja prvostepenog krivičnog postupka pozvala na imunitet od krivičnog gonjenja, te sljedstveno tome utvrdi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredbe člana 312. stav (1) tačka f) Zakona o krivičnom postupku, odnosno da je Opštinski sud u Tuzli povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa. U vezi sa sjednicom vijeća Opštinskog suda u Tuzli na kojoj je doneseno osporeno Rješenje, a na kojoj se raspravljalo o imunitetu optužene od krivične odgovornosti, podsjeća da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine odlukom broj: AP-587/21 od 27.3.2025. godine, usvojio apelaciju Vesne Švancer, ukinuo presudu Kantonalnog suda u Tuzli broj: 32 0 K 333451 20 Kž 4 od 4.11.2020. godine, utvrdivši da je povrijeđeno pravo apelantice na obrazloženu sudsku odluku u sklopu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Shodno navedenom, smatra da su u smislu člana 343. stav (1) tačka f) Zakona o krivičnom postupku, ispunjeni zakonski uslovi za ponavljanje krivičnog postupka u korist osuđene. Pozivajući se na konkretne presude Suda Bosne i Hercegovine i Evropskog suda za ljudska prava ukazuje na neodrživost ovako postavljenog predmeta raspravljanja od strane vijeća Opštinskog suda u Tuzli. Naglašava, da se odbrana optužene u prvostepenom krivičnom postupku pozvala na pravo na imunitet optužene od krivičnog gonjenja, te da izreka osporenog rješenja nije ni u kom slučaju mogla glasiti "odbija se prigovor prava na imunitet optužene Vesne Bešlagić (ranije Švancer) ..." Da je odbrana ukazivala da optužena uživa imunitet od krivičnog gonjenja potvrđuje i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojoj odluci. Jezički, logički i ciljano gledano, zaključuje da u svjetlu relevantnih propisa o parlamentarnom imunitetu u Federaciji Bosne i Hercegovine, samo podnošenje prigovora optužene, da nije bilo potrebnog odobrenja nadležnog državnog organa za njeno krivično gonjenje, istovremeno znači da je u pitanju kategorija lica koja uživa imunitet od krivičnog gonjenja, jer iz formulacije odbrane da "ona podliježe zaštiti imuniteta" proizilazi da se ona na neposredan način i pozvala na imunitet. Kao potvrdu naprijed navednih utvrđenja, ukazuje na rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj: 32 0 K 333451 25 Kž 9 od 21.5.2025. godine kojom je žalba branioca djelimično uvažena, prvostepena presuda Opštinskog suda u Tuzli ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, uz obavezu suda da otkloni bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka f) Zakona o krivičnom postupku. Dalje navodi, da je nesporno da je Kantonalni sud u Tuzli u ponovljenom postupku utvrdio da u konkretnom slučaju nije bilo potrebnog odobrenja nadležnog državnog organa za vođenje krivičnog postupka protiv optužene i da je optužena u vrijeme učinjenja krivičnog krivičnog djela obnašala funkciju potpredsjednice Predstavničkog doma, te da je ista u skladu sa članom 3. Zakona o imunitetu lice koje ima pravo na imunitet. Dakle, na osnovu naprijed navedenog, nameću se tri nesporne činjenice u krivičnom postupku od kojih je Kantonalni sud u Tuzli dvije činjenice utvrdio, dok je jednu činjenicu mogao i bio dužan utvrditi, a to su: da optužena uživa imunitet od krivičnog gonjenja, da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno odobrenje nadležnog državnog organa za vođenje krivičnog postupka protiv optužene i da se optužena u toku krivičnog postupka pozvala na imunitet od krivičnog gonjenja. Navedena treća činjenica bila je odlučna za donošenje odluke u ovom predmetu, te je morala biti uzeta u obzir prilikom odlučivanja. Međutim, postupajući sud je u prvi put vođenom krivičnom postupku ignorisao ovu činjenicu, budući da je propustio donijeti odluku o pravu na imunitet u smislu odredbe člana 3. stav 2. Pravilnika o nadležnosti i načinu rada sudova prilikom rješavanja pitanja imuniteta u krivičnom i parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/03) (u daljem tekstu: Pravilnik). Uzimajući u obzir sve navedeno, smatra se da je Kantonalni sud u Tuzli, imajući u vidu da se radi o ponovljenom postupku vođenom u korist osuđenog, u konkretnom slučaju bio dužan na osnovu odredbe člana 298. stav 2. tačka c) Zakona o krivičnom postupku, donijeti presudu kojom se optužba odbija, budući da se utvrđena nepravilnost, odnosno nezakonitost učinjena na štetu Vesne Švancer (sada Bešlagić), koja se ogleda u nedonošenju odluke o pravu na imunitet od strane tročlanog vijeća postupajućeg suda u roku od 15 dana od dana pozivanja na imunitet, kako je to konstatovano i u odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ne može otkloniti u ponovljenom postupku. Kako je Opštinski sud u Tuzli utvrdio da se optužena pozvala na imunitet, a ta činjenica nije rezultirala donošenjem odluke u smislu odredbe člana 3. stav 2. Pravilnika u roku od 15 dana od pozivanja na imunitet i to od strane tročlanog vijeća postupajućeg suda, niti u kasnijem roku, ovaj sud je bio dužan na osnovu odredbe člana 298. tačka c) Zakona o krivičnom postupku, da donese presudu kojom se optužba odbija, jer u konkretnom slučaju nije bilo potrebnog odobrenja za krivično gonjenje optužene. U protivnom da se optužena nije pozvala na imunitet (što u konkretnom nije slučaj) sud je bio dužan da nastavi i okonča prvostepeni postupak. Postupanje Opštinskog suda u Tuzli, kao u konkretnom slučaju, u kojem je utvrdio da se optužena pozvala na imunitet, a nakon toga utvrdio da joj ne pripada imunitet od krivičnog gonjenja, jer je postupala u ličnom, a ne u interesu službe, je pravno irelevantno. Ujedno predstavlja povredu odredbe člana 343. Zakona o krivičnom postupku, obzirom da je u pitanju postupak o zabrani reformatio in peius iz člana 322. Zakona o krivičnom postupku, u kojem se niti jedna činjenica, a pogotovo ne nove činjenice (kao u konkretnom slučaju) ne mogu utvrditi na štetu optužene, niti je pravno relevantno donošenje takvih činjenica, nakon što je Opštinski sud u Tuzli utvrdio da se optužena u toku postupka pozvala na imunitet. Imajući u vidu naprijed navedeno, predlaže kao u uvodnom dijelu žalbe.
4. Bitni navodi odgovora na žalbu
Postupajući prema odredbama člana 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine i člana 51. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10, 18/16, 26/23, 37/24 i 98/25), Ustavni sud Federacije je aktom broj: U-29/25 od 12.1.2026. godine, od Opštinskog suda u Tuzli i Kantonalnog tužilaštva kao stranaka u postupku za odlučivanje o žalbi protiv odluke nadležnog suda o imunitetu, zatražio da u roku od 8 dana od dana prijema tog akta dostave odgovor na žalbu.
Opštinski sud u Tuzli je dana 21.1.2026. godine, u prilogu svog podneska, dostavio izjašnjenje sudije Slađane Jakšić, predsjednice vijeća u predmetu broj: 32 0 K 333451 25 Kv 8, na navode iz žalbe. U izjašnjenju se ističe da Opštinski sud u Tuzli ne nalazi da u konkretnoj predmetnoj stvari postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da se kroz žalbene navode opravdava tvrdnja o postojanju bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede principa zabrane reformatio in peius. Dalje je navedeno da je Opštinski sud u Tuzli u osporenom Rješenju dao jasne i dovoljne razloge iz kojih proizlazi da u konkretnom slučaju ne postoje zakonski uslovi za primjenu prava na imunitet, te da je odluka donesena shodno odredbi člana 6. Zakona o imunitetu. Naime, pokrenuti krivični postupak ne predstavlja postupak koji proizlazi iz dužnosti koje pojedinac ima u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno iz dužnosti poslanice koja služi opštem interesu. O zahtjevu Ustavnog suda Federacije da se izjasne da li su, osim donošenja osporenog Rješenja, preduzete i druge mjere sa ciljem izvršenja naloga iz rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj: 32 0 K 333451 25 Kž 9 od 21.5.2025. godine, Opštinski sud u Tuzli se izjasnio da se prilikom donošenja osporenog Rješenja nije upuštao u pitanje krivične odgovornosti optužene. O navedenom će se izjašnjavati sudija u krivičnoj fazi postupka, u daljem toku postupka. Također je navedeno da je prethodno ukinuta Presuda Opštinskog suda u Tuzli broj: 32 0 K 347369 18 K od 4.11.2019. godine, te da je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, uz upute da se, nakon otklanjanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka, odnosno nakon što sud odluči o pravu na imunitet optužene, ponove svi do tada izvedeni dokazi, a po potrebi i izvedu novi dokazi, ukoliko se ukaže potreba, uz obavezu da se vodi računa i o ostalim žalbenim prigovorima branioca.
Ustavnom sudu Federacije je dana 21.1.2026. godine, Kantonalno tužilaštvo dostavilo odgovor na žalbu. U odgovoru se navodi da Kantonalno tužilaštvo nije moglo pribaviti dozvolu za vođenje krivičnog postupka, s obzirom na to da su takve dozvole, kao i cjelokupan postupak koji je ranije provodila Mandatsko-imunitetska komisija, stavljeni van snage stupanjem na snagu Zakona o imunitetu od 13.5.2003. godine, te da se odbrana poziva na propise koji više ne postoje. U nastavku odgovora se ističe da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u odluci broj: U-24/03 od 24.9.2004. godine, odlučio da se, kada je u pitanju pozivanje na pravo na imunitet, ne primjenjuju proceduralne zabrane krivičnog progona iz drugih zakona, uključujući i Zakon o krivičnom postupku. Budući da je optužena Vesna Švancer u vrijeme učinjenja krivičnog djela obavljala dužnost potpredsjednice Predstavničkog doma, na osnovu odredbe člana 3. stav 1., u vezi sa članom 4. stav 1. Zakona o imunitetu, mogla je zatražiti da joj se utvrdi pravo na imunitet, ali tužilaštvo nije moglo pribaviti dozvolu parlamentarne komisije, jer su te odredbe stavljene van snage.
U nastavku odgovora citirani su stavovi iz odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine br. U-24/03 od 24.9.2004. godine i U-14/24 od 14.11.2024. godine, u kojima je jasno izražen stav o strogo ograničenom domašaju zakonom utvrđenog poslaničkog prava na imunitet. Shodno navedenom, Kantonalno tužilaštvo smatra da je Opštinski sud u Tuzli, u osporenom Rješenju, pravilno odlučio da Vesna Švancer ne treba uživati zaštitu od krivičnog progona.
5. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Amandman LXVI
Na kraju člana IV.C.3.10. dodaje se stav koji glasi:
"Ustavni sud odlučuje o pitanjima koja proističu iz zakona kojima se uređuje imunitet u Federaciji".
B. Zakon o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 52/02 i 19/03)
Član 1.Cilj zakona
Ovaj zakon se donosi s ciljem da se zaštiti integritet institucija zakonodavne i izvršne vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) putem utvrđivanja procedure prema kojoj se delegati i članovi Parlamenta Federacije, kao i članovi kantonalnih zakonodavnih tijela, mogu pozvati na imunitet od krivične i građanske odgovornosti, a predsjednik i potpredsjednici Federacije, članovi Vlade Federacije, kao i članovi kantonalnih vlada, mogu pozvati na imunitet od građanske odgovornosti.
Član 2.Predmet i primjena zakona
Ovim zakonom se utvrđuju lica koja imaju pravo pozvati se na svoj imunitet u odbrani u krivičnom i parničnom postupku i propisuju se posebna pravila krivičnog i parničnog postupka po kojem su tužilaštva, sudovi, kao i drugi učesnici u krivičnom i parničnom postupku dužni postupati u skladu sa ovim zakonom. Nijedna odredba ovog zakona neće na bilo koji način biti u suprotnosti sa postupcima ili nadležnošću Ustavnog suda Federacije kako to predviđa Ustav Federacije.
Član 3. stav 1.
(Lica koja imaju pravo na imunitet (isključenje od krivične i građanske odgovornosti))
Članovi Predstavničkog doma i delegati u Domu naroda, kao i članovi kantonalnih zakonodavnih tijela, neće biti krivično ili građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, ili kantonalnih zakonodavnih tijela.
Član 4.Trajanje i definicija imuniteta
Na imunitet koji imaju, lica iz člana 3. ovog zakona mogu se pozvati u bilo koje vrijeme za postupke izvršene u okviru dužnosti tih lica u navedenim institucijama, ali se on ne može smatrati opštom preprekom za krivično gonjenje ili pokretanje parničnog postupka.
U smislu ovog zakona, "postupci izvršeni u okviru njihovih dužnosti" podrazumijevaju postupke koji proističu iz dužnosti koje pojedinac ima u Parlamentu Federacije, kantonalnom zakonodavnom tijelu, izvršnim organima Federacije odnosno izvršnim organima kantona, prema definiciji iz Ustava Federacije.
C. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03)
Član 49.
U postupku odlučivanja o žalbi protiv odluke nadležnog suda kojom je odlučeno o imunitetu pred Ustavnim sudom stranke u postupku su sud koji je donio Rješenje i sve stranke u tom postupku.
Kad odlučuje u ovom postupku Ustavni sud može odlučiti da na sjednicu suda pozove stranke iz stava 1. ovog člana.
Član 50.
Postupak odlučivanja po žalbi protiv odluke nadležnog suda kojom je odlučeno o imunitetu je hitan.
D. Poslovnik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10, 18/16, 26/23, 37/24 i 98/25)
Član 39. stav 3.
Rješenje donosi kada odlučuje o imunitetu, o prihvatljivosti odlučivanja kod vitalnog nacionalnog interesa, ako donosi privremenu mjeru odnosno naredbu kao i u svim drugim slučajevima u kojima Sud ne donosi presudu.
Član 40. st. 8. i 9.
Sadržaj presude, rješenja i mišljenja
Izreka odluke o smjeni Predsjednika odnosno Potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, sadrži odluku o tome, da li se isti smjenjuju ili ne i način objavljivanja, izreka odluke kojom se odlučuje o imunitetu sadrži odluku Suda o tome, da li se žalba na Rješenje nadležnog suda koji je rješavao o imunitetu odbacuje, odbija ili preinačava, dok izreka odluke kojom se odlučuje o privremenoj mjeri sadrži odluku Suda, naziv propisa čije se odlaganje naređuje i način objavljivanja.
Obrazloženje sadrži podatke o podnosiocu zahtjeva i kratak sadržaj zahtjeva, naziv protivne strane i kratak sadržaj odgovora na zahtjev, pravno relevantne činjenice u zahtjevu i odgovoru na zahtjev i činjenice utvrđene tokom rasprave i pravne razloge kojima se Sud rukovodio pri donošenju odluke. Obrazloženje, na završetku teksta, sadrži podatke o sastavu Suda koji je donio odluku.
Član 53. stav 1.
Odlučivanje na sjednici Suda
Sud odlučuje o žalbi na sjednici Suda, na koju obzirom na značaj pitanja o kojima se raspravlja i druge okolnosti slučaja, može pozvati stranke.
Član 57.
Postupanje u okviru zahtjeva
Sud ispituje odluku o imunitetu u onom dijelu u kome se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.
Član 58.
Odluka o meritumu
Sud će rješenjem odbiti žalbu kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija odluka nadležnog suda o imunitetu.
Sud će Rješenjem uvažiti žalbu, preinačiti odluku nadležnog suda ili vratiti nadležnom sudu na ponovno odlučivanje ako utvrdi da postoje razlozi zbog kojih se pobija odluka nadležnog suda o imunitetu.
Član 59.
Supsidijarne odredbe
Ako u poglavlju VI. ovog poslovnika, ne postoje posebne odredbe, i u postupku odlučivanja o žalbi protiv rješenja nadležnog suda o imunitetu, primjenjivat će se ostale odredbe ovog poslovnika.
E. Pravilnik o nadležnosti i načinu rada sudova prilikom rješavanja pitanja imuniteta u krivičnom i parničnom postupku
("Službene novine Federacije BiH", broj 1/03)
Član 1.
Ovim pravilnikom, u skladu sa Zakonom o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine, regulišu se pitanja koja se odnose na nadležnost, postupak i način rada sudova prilikom rješavanja pitanja imuniteta u krivičnom i parničnom postupku.
Član 2.
Za odlučivanje o pravu na imunitet u krivičnom i parničnom postupku nadležan je onaj opštinski sud, kantonalni sud odnosno Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine koji je, u skladu sa kantonalnim odnosno federalnim zakonom, nadležan da vodi krivični i parnični postupak i to prema momentu pozivanja lica na imunitet (u daljem tekstu: nadležni sud).
Član 3.
Nadležni sud odlučit će o pravu lica koje se pozvalo na imunitet.
Odluku iz stava 1. ovog člana donijet će nadležni sud u vijeću sastavljenom od trojice sudija u roku od 15 dana od dana pozivanja na imunitet.
Odluka iz stava 2. ovog člana je konačna i obavezujuća, a protiv nje može se podnijeti žalba Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine u roku od osam dana od dana prijema odluke nadležnog suda.
Član 4.
Lice koje smatra da ima pravo na imunitet, može se na to pravo pozvati na zapisnik u toku postupka kod nadležnog suda.
Lice iz stava 1. ovog člana dužno je priložiti dokaze da se radi o licu koje uživa pravo na imunitet.
Nadležni sud je dužan zatražiti od prisutne suprotne stranke da se izjasni o pravu stranke koja se pozvala na imunitet i nakon toga donijeti odluku iz člana 3. ovog pravilnika.
Ako suprotna stranka nije prisutna na ročištu, nadležni sud će je pozvati da se o pravu stranke koja se pozvala na imunitet izjasni u roku od tri dana od dana prijema poziva za izjašnjenje.
Po proteku roka iz stava 4. ovog člana nadležni sud će odlučiti o pravu lica koje se pozvalo na imunitet.
6. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Na osnovu navoda iz žalbe, odgovora na žalbu, te priložene dokumentacije u spisu predmeta, a imajući u vidu relevantne odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i druge pravne propise bitne za odlučivanje u ovom predmetu, Ustavni sud Federacije je utvrdio kako slijedi.
Ustavni sud Federacije u konkretnom predmetu nadležan je prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine da odlučuje o pitanjima koja proističu iz zakona kojima se uređuje imunitet u Federaciji Bosne i Hercegovine. Prema Zakonu o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine i njegovom Poslovniku u postupku odlučivanja po žalbi protiv odluke nadležnog suda kojom je odlučeno o imunitetu, ovaj sud ispituje odluku o imunitetu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama žalbenih razloga. Stoga su za ovaj sud relevantni akti pobijano, odnosno osporeno Rješenje i žalba koja je pravovremeno uložena od strane ovlaštenog lica. U tom pravcu razmatraju se razlozi žalbe u odnosu na razloge date u obrazloženju osporenog Rješenja, i to isključivo u kontekstu imuniteta. Ključno za to je utvrditi, a što je nesporno i utvrđeno, da je žaliteljica u vrijeme koje je navedeno u optužnom aktu bila potpredsjedavajuća Predstavničkog doma, pa stoga spada prema Zakonu o imunitetu (član 3. stav 1.) u krug lica koja imaju pravo pozvati se na imunitet odnosno isključenje od krivične i građanske odgovornosti. Drugo pitanje koje je bitno je da li radnje koje su prema optužnom aktu stavljene na teret žaliteljici spadaju u krug radnji odnosno postupaka izvršenih u okviru njihovih dužnosti. Stoga ih je potrebno analizirati u okviru činjeničnog opisa optužnog akta u odnosu na Poslovnik Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 69/7, 2/08, 26/20 i 13/24, u daljem tekstu: Poslovnik Predstavničkog doma). Tim Poslovnikom su definisana prava i obaveze lica koja obavljaju u jednom mandatnom periodu, konkretno ovdje, dužnost potpredsjedavajućeg tog doma. Sve je to nužno dovesti u kontekst žalbenih prigovora, koji su nadalje predmet opservacije ovog suda u okviru u kojem Sud odlučuje.
Osporenim Rješenjem je odbijen prigovor prava na imunitet u konkretnom krivičnom postupku. Iscrpno obrazloženje osporenog Rješenja u pretežnom dijelu analizira cjelokupan tok ovog, po ocjeni Ustavnog suda Federacije, neuobičajnog krivičnog postupka i de facto se u osporenom Rješenju ponavlja cijeli tok krivičnog postupka. U drugom dijelu, ponavljamo iscrpnog obrazloženja, u kojem se praktično navodi činjenični opis optužnog akta, istaknuto je kako je nesporno da je u periodu koji je obuhvaćen tim aktom žaliteljica bila potpredsjedavajuća Predstavničkog doma. Nadalje, da nadležno tužilaštvo po osnovu potvrđene optužnice nije tražilo odobrenje tog doma za pokretanje krivičnog postupka niti za određivanje pritvora, te nije provedena procedura propisana Poslovnikom Predstavničkog doma. Tek naknadno je zatraženo očitovanje istog i to znatno nakon što je žaliteljici istekao poslanički mandat, što je, naravno, rezultiralo nemogućnošću tog doma da se očituje. Nadalje se citiraju ili parafriziraju odredbe Poslovnika Predstavničkog doma, odredbe Zakona o imunitetu i ponavlja se cijeli tok krivičnog postupka. Analiziraju se ustavne nadležnosti Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, što je po ocjeni ovog suda, izlišno, zatim ovlaštenja predsjedavajućeg Predstavničkog doma te, što jeste relevantno u smislu člana 42. Poslovnika Predstavničkog doma, ovlaštenja potpredsjedavajućih koja se svode na to, da ukoliko je predsjedavajući spriječen da vrši svoje dužnosti, u dogovoru sa potpredsjedavajućim odlučuje ko će izvršavati njegove dužnosti. U te dužnosti spadaju taksativno nabrojane nadležnosti iz člana 41. Poslovnika Predstavničkog doma. Analizom istih, uporedno sa činjeničnim opisom radnji koje se žaliteljici stavljaju na teret je vidljivo, da iste ne korespondiraju sa njenim poslaničkim dužnostima odnosno, dužnostima potpredsjedavajuće tog doma. Po ocjeni suda koji je donio osporeno Rješenje ne postoje zakonski uslovi za imunitet od krivičnog gonjenja, pa je prigovor odbrane optužene odbijen kao neosnovan.
U suštini navodi žalbe koja u najvećem dijelu i pretežno korespondira isključivo sa problematiziranjem nedostatka prethodnog odobrenja od strane Predstavničkog doma, podsjećaju na odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj: AP 587/21 od 27.3.2025. godine, te se na osnovu analize iz kompletnog toka krivičnog postupka izvodi zaključak da optužena uživa imunitet, da u konkretnom slučaju nije bilo potrebnog odobrenja za vođenje krivičnog postupka, da se optužena u toku krivičnog postupka pozvala na imunitet koju činjenicu je postupajući opštinski sud ignorisao i propustio da donese odluku o imunitetu prema Zakonu o imunitetu, te da se konkretno ovdje radi o ponavljanju postupka u korist osuđenog iz člana 343. stav 1. tačka f) Zakona o krivičnom postupku i da je redovni sud u krivičnom postupku bio dužan donijeti odbijajuću presudu. Žalba je usmjerena na, kako je navedeno u njenom uvodnom dijelu, bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede principa zabrane reformatio in peius.
Analizirajući navode žalbe, Ustavni sud Federacije mora posebno naglasiti da, bez prejudiciranja ishoda krivičnog postupka, isti evidentno teče imajući u vidu da je drugostepenom odlukom Kantonalnog suda u Tuzli ukinuta prvostepena presuda (ovdje se misli na odluku od 21.5.2025. godine) i predmet vraćen na ponovno suđenje uz uputu: "U ponovnom postupku, prvostepeni sud će otkloniti bitnu povredu odredaba krivičnog postupka na koje je ukazano ovim rješenjem, ponoviti sve do sada izvedene dokaze a po potrebi i nove ako se ukaže potreba, voditi računa i o ostalim žalbenim prigovorima žalbe optužene nakon čega će moći pravilnu i na zakonom zasnovanu odluku." Iz sadržine predmetnog rješenja je vidljivo da se sud bavio isključivo pitanjem imuniteta, te ponovo analizirao prethodni postupak i zaključio na strani šest pasus dva da se: "Osnovano se žalbom branitelja optužene ukazuje da je počinjena bitna povreda postupka...", a iz razloga što je jasno da nije bilo potrebnog odobrenja nadležnog državnog organa za vođenje postupka. Dakle, opet se akcenat daje prevashodno na pitanje prethodnog odobrenja. Stoga je nužno da u daljnjoj analizi ovaj sud odgovori na taj navod i prigovor koji je sastavni i pretežni dio žalbe, o kojoj ovaj sud daje konačnu odluku.
Prvenstveno, moramo dovoljno glasno i jasno naglasiti činjenicu da i u ovom kao i u drugim predmetima, Ustavni sud Federacije postupa isključivo u skladu sa svojim ustavnim ovlaštenjem. Krivično-pravni prigovori iz žalbe su prigovori o kojima se može odlučivati isključivo u krivičnom postupku i ovaj sud ne može u tom pravcu djelovati. Ukoliko se pak ti prigovori mogu, a na šta se ukazuje, dovesti u kontekst povrede ustavnih, odnosno osnovnih ljudskih prava i sloboda u smislu njihove povrede u toku vođenja krivičnog postupka, onda to po Pravilima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 94/14-prečišćeni tekst, 47/23 i 41/24), ukoliko su zadovoljeni uslovi, može biti isključivo predmet razmatranja u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine. U ovom postupku se Ustavni sud Federacije ne može izrekom upuštati u ocjenu navedenih prigovora, te ovo rješenje jeste odluka ovog suda u skladu sa njegovim ustavnim ovlaštenjima, o tome da li prvenstveno prema Zakonu o imunitetu žaliteljica ima imunitet od krivičnog gonjenja u konkretnom postupku. Moramo primijetiti brojne "neuobičajenosti" u ovom postupku, ali one nisu od odlučne važnosti za donošenje konačne odluke o imunitetu koja se bazira na, za ovaj sud relevantnim dokumentima, a to je osporeno Rješenje i žalba na isto. Naglašavamo da je pitanje prethodnog odobrenja prema Zakonu o krivičnom postupku i prema Poslovniku Predstavničkog doma, iz relevantnog člana 19. stav 2. tog Poslovnika, regulisano na način da poslanik ne može biti pritvoren ili lišen slobode od bilo kojeg organa vlasti bez odobrenja tog doma, zatim je propisana jasna procedura po dobivanju odobrenja od nadležnog organa o potrebi izricanja pritvora poslaniku sa hitnim rokovima za odlučivanje tog doma, prvo putem Mandatsko - imunitetske komisije, a zatim od strane samog Doma. Iz ovih odredbi, iako se u članu 20. istog Poslovnika, osim odobrenja, odnosno zahtjeva za odobrenje pritvora, pominje i pokretanje krivičnog postupka protiv poslanika, treba imati u vidu i Zakon o imunitetu kao osnovni propis koji reguliše ovo pitanje. Naime, Predstavnički dom odlučuje samo o pitanju eventualnog pritvaranja, odnosno lišenja slobode poslanika, sa takvim zahtjevom za davanje odobrenja mu se mora obratiti organ (policija, tužilaštvo ili u konačnici i sud kada odlučuje o ovoj najtežoj mjeri za uspješno vođenje postupka, a to je izuzetna mjera pritvora), i to u kratkim i hitnim rokovima. Moramo primijetiti da bi bilo dobro rješenje da taj dom definiše na precizniji način ovo pitanje, te da eventualno jasno propiše i posljedice u slučaju prekoračenja Poslovnikom propisanih rokova. Jasno je da u ovom krivičnom postupku nadležni organ, jer je žaliteljica i bila u pritvoru, nije pribavio odobrenje za njeno pritvaranje, što je izvjesno ozbiljan propust od strane tih državnih organa, ali to ne može imati utjecaj na pokretanje i vođenje krivičnog postupka, imajući u vidu da je pitanje imuniteta za konkretne krivično - pravne radnje u okviru krivične optužbe, regulisano isključivo Zakonom o imunitetu i o njemu odlučuje redovni sud. Dakle, da li u konkretnom slučaju neko lice obuhvaćeno članom 3. tog zakona, ima imunitet od krivičnog gonjenja, za konkretan slučaj je pitanje o kojem se ne raspravlja u okvirima gore pomenutog prethodnog odobrenja sem u okviru pitanja pritvaranja, koje je izuzetak u toku krivičnog postupka i o kojem se na zahtjev stranke u bilo kojoj fazi krivičnog postupka raspravlja od strane vijeća trojice sudija onog suda pred kojim je prvi put to i takvo pitanje delegirano. Dakle, navodi žalbe da je nakon odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u kojoj je sadržajno raspravljano isključivo o pitanju obrazlaganja, odnosno nerazumljivosti obrazlaganja prigovora imuniteta, a koja je rezultirala ukidanjem drugostepene odluke i nalogom da se otkloni takva povreda, drugostepeni sud, u ovom slučaju Kantonalni sud u Tuzli, je postupio na način da je ukinuo prvostepenu odluku i predmet vratio na ponovno odlučivanje. To se jasno vidi iz naprijed citirane upute. Tada je, ponavljamo neuobičajeno, konačno pitanje postojanja imuniteta od krivičnog gonjenja za konkretan krivični akt "došlo u ruke" stvarno, mjesno i funkcionalno nadležnog tročlanog vijeća Opštinskog suda pred kojim je i pokrenuto u fazi završnih riječi, što je pravo lica koje se poziva na isto. U konačnici je rezultiralo donošenjem osporenog Rješenja i žalbom o kojoj se odlučuje u ovom postupku.
Moramo istaći da je ovom sudu jasna intencija podnositeljice žalbe i rezultat koji se želio postići u okviru krivičnog postupka, o čemu, ponavljamo, može odlučivati prvenstveno krivični sud, a to je da se krivični postupak okonča, da se isti okonča procesno, odbijajućom presudom, jer za krivično gonjenje po njenom mišljenju, nije bilo potrebnog odobrenja. No, u ovom slučaju se ne može govoriti o primjeni instituta ponavljanja postupka u korist osuđenog koje je propisano odredbama Zakonom o krivičnom postupku. Tačno je da se prema odredbi člana 343. stav (1) tačka f) tog zakona postupak može (ali ne mora) ponoviti u korist osuđenog i ako Ustavni sud Bosne i Hercegovine ili Evropski sud za ljudska prava utvrdi da su u toku postupka kršenja ljudska prava i osnovne slobode i ako je presuda zasnovana na tom kršenju. No, za podnošenje tog zahtjeva su prema članu 345. ovlašteni stranke i branilac, a prema stavu 3. sud (redovni sud) ako sazna da postoji razlog za ponavljanje samo obavještava o tome osuđenog, odnosno lice koje je ovlašteno da u njegovo ime podnese zahtjev. Prvo, takvog zahtjeva u ovom postupku nije ni bilo. Redovni sud ne donosi odluku o ponavljanju postupka po službenoj dužnosti, nego odlučuje o dozvoli za ponavljanje postupka isključivo na zahtjev lica koja su ovlaštena za isto iz člana 345. Zakona o krivičnom postupku i može odlučiti na način da ga pod propisanim uslovima odbaci, odbije ili dozvoli.
U ovom pak, konkretnom slučaju razlozi što je ovaj krivični postupak još uvijek aktuelan, su bazirani na potpuno drugačijem osnovu i isključivo u skladu sa važećim Pravilima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. U skladu sa članom 62. stav 1. taj sud je u apelacionom postupku donio odluku kojom usvaja apelaciju, ukida osporenu odluka i predmet vraća sudu (ovdje je to Kantonalni sud u Tuzli) koji je donio tu odluku (misli se na odluku kojom je preinačena prvostepena presuda i u kojoj su prihvaćeni razlozi prvostepenog suda vezano za podnošenje (nepodnošenje) prigovora imuniteta). Dakle, ovdje je redovni sud obavezan da donese novu odluku čime se de facto i de iure (ali ne po odredbama Zakona o krivičnom postupku), u skladu sa apelacionim nadležnostima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže ponovno odlučivanje u već presuđenoj stvari. Kantonalni sud u Tuzli se odlučio da ovu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine izvrši na način da ukine prvostepenu odluku i naloži prvostepenom sudu ponovni postupak. Da li je pri tome ispoštovao u cijelosti stavove iz naprijed pomenute odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na koji način i kako, isključivo je pitanje izvršenja te odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koji može i jedini je ovlašten da o istom donese konačan stav. Kantonalni sud u Tuzli je prema odredbama Zakona o krivičnom postupku donio odluku i na neki način "omogućio" redovnom sudu, Opštinskom sudu u Tuzli, da postupi u skladu sa Zakonom o imunitetu i odluči o istom. Pri tome, taj stvarno i mjesno nadležni sud prema Zakonu o imunitetu i pripadajućim pravilima postupanja po tom zakonu je imao više mogućnosti. Mogao je prigovor odbaciti vezujući ga za pitanja prethodnog odobrenja, mogao ga je uvažiti i donijeti odluku da ovdje žaliteljica ima imunitet od krivičnog gonjenja, što bi nadalje zaista i rezultiralo konačnom odbijajućom presudom u daljem toku postupka i mogao je, što je i učinio, donijeti osporeno rješenje kojim je odbio prigovor prava na imunitet kao neosnovan. To je u potpunosti u nadležnosti tog suda, kao što je i nadležnost ovog suda, da u okviru žalbenih prigovora donese konačnu odluku.
Dakle, kada se sagledaju žalbeni navodi u okviru kojih se preispituje osporeno Rješenje, o kojima smo se u smislu njihove primjenjivosti za ovaj postupak očitovali, a koji postupak nije niti krivični, niti apelacioni, koji se vodi isključivo pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, ovom sudu je preostalo da se vrati na početno stanje i da analizira dio žalbe u kojem se i sadržinski pominje da je ovdje žaliteljica, inkriminirajuće radnje koje joj se stavljaju na teret po konkretnom optužnom aktu, počinila u okviru svojih službenih ovlaštenja kao potpredsjedavajuća Predstavničkog doma. Isključivo u tom dijelu, a dovodeći ih u kontekst razloga iz osporenog Rješenja, u kojem su jednim dijelom analizirane odredbe iz Poslovnika Predstavničkog doma koje definišu dužnosti potpredsjedavajućih tog doma i dovodeći ih u kontekst sa optužnicom u kojoj se ovdje žaliteljici stavlja na teret, da je udružujući se sa više lica postupala u ličnom finansijskom interesu, prevarno i to na račun budžeta, ovaj sud smatra da je prigovor odbrane u tom kontekstu neosnovan. Relevantni dio obrazloženja osporenog Rješenja i razloga za donošenje istog, bez ikakvog prejudiciranja konačnog ishoda krivičnog postupka, po mišljenju Ustavnog suda Federacije je dostatan da bi se utvrdilo da žaliteljica nema imunitet od krivičnog gonjenja za radnje i djelo koje joj se stavlja na teret po optužnom aktu. To je, u konačnici, ponavljamo, bez ikakvog prejudiciranja konačne odluke redovnog suda u okviru krivičnog postupka, pa ni eventualnog odlučivanja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po eventualno pokrenutom apelacionom postupku, rezultiralo isključivo odlukom koja se odnosi na pitanje imuniteta od krivičnog gonjenja u konkretnom postupku za konkretno lice, za šta je jedino i isključivo u konačnici nadležan ovaj sud. Svi drugi žalbeni prigovori vezani za sam tok ovog dugotrajnog krivičnog postupka, mogu eventualno biti predmetom razmatranja pred drugim pravosudnim organima i tijelima, što je već naprijed i navedeno.
Na osnovu iznesenog, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
Ovu rješenje Ustavni sud Federacije donio je u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, dr.sc. Boris Barun, Vesna Budimir, Mirko Milićević, prof.dr. Edin Muminović, Branimir Orašanin, Ajša Softić, mr.sc. Alen Taletović i mr. Anja Vuleta Pavelka, sudije Suda.
Broj U-29/25
12. februara 2026. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Aleksandra Martinović, s. r.
Na osnovu člana 28. stavak 3. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), a u vezi s članom 21. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10, 18/16, 26/23, 37/24 i 98/25) u propisanom roku prilažem:
IZDVOJENO MIŠLJENJE
Na Rješenje Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: U-29/25 od 12.2.2026. godine kojim se odbija žalba podnositeljice Vesne Švancer (Bešlagić) na rješenje Općinskog suda u Tuzli broj: 32 0 K 333451 25 Kv 8 od 24.10.2025. godine, s prijedlogom da se izdvojeno mišljenje objavi u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Tuzlanskog kantona".
Obrazloženje
Vesna Švancer (Bešlagić) (u daljnjem tekstu: podnositeljica žalbe) podnijela je putem opunomoćenika dr. sc. Envera Ćosićkića, odvjetnika iz Tuzle, žalbu na rješenje Općinskog suda u Tuzli broj: 32 0 K 333451 25 Kv 8 od 24.10.2025. godine (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje) kojim je odlučeno o pitanju imuniteta u svezi kaznenog postupka protiv podnositeljice žalbe, dostavljena Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije), zbog povrede prava na imunitet i bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i to članka 298. stavak 2. točka c), članka 312. stavak (1) točke k) i f), članka 322., članka 343. stavak 1. točka f) i članka 344. Zakona o kaznenom postupku Federacije ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), s prijedlogom da Ustavni sud Federacije žalbu usvoji, prvostupanjsko rješenje preinači, te utvrdi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede naprijed navedenih odredaba ZKP FBiH odnosno odredbi o (ne)postojanju odobrenja nadležnog organa.
Uz uvažavanje stava većine, izjavljujem kako se ne slažem s naprijed navedenim stavom većine sudaca Ustavnog suda Federacije, kojim je odlučeno da se žalba podnositeljice odbija.
Radi davanja valjanih razloga za izdvojeno mišljenje potrebno je kronološki obraditi tijek postupanja redovnih sudova, odnosno Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), nakon čega ću analizirati njihove odluke u svezi s kaznenim predmetom i pitanjem imuniteta podnositeljice žalbe, a potom ih sagledati u svjetlu Odluke Ustavnog suda BiH kojom je utvrđeno da su povrijeđena prava podnositeljice žalbe zajamčena odredbom članka II/3. točka e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvecije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (u daljnjem tekstu: EKLJP).
Naime, pred Općinskim sudom je vođen kazneni postupak protiv Vesne Švancer (Bešlagić) zbog kaznenog djela – udruživanja radi činjenja kaznenog djela – iz članka 340. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 36/2003, 21/2004 - ispr., 69/2004, 18/2005, 42/2010, 42/2011, 59/2014, 76/2014, 46/2016, 75/2017, 31/2023 i 58/2025) (u daljnjem tekstu: KZ F BiH), u stjecaju s produljenim kaznenim djelom – Zlouporaba položaja ili ovlasti iz članka 383. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. i kaznenim djelom – Prijevara – iz članka 294. stavak 1., a sve u svezi s člankom 54. istog zakona, u kom postupku je proglašena krivom za navedena kaznena djela, pa joj je sud, uz primjenu odgovarajućih odredbi kaznenog zakona, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju u 2 (dvije) godine i šest mjeseci, u koju je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 20.4.2018. do 30.3.2019. godine. Istom presudom, optuženoj je izrečena sigurnosna mjera – zabrane vršenja dužnosti u zastupničkim i izvršnim organima državne, entitetske i kantonalne vlasti, javnim ustanovama ili javnim poduzećima u Bosni i Hercegovini u trajanju od 10 godina, računajući od dana pravomoćnosti sudbene odluke, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere.
Dalje, postupajući po žalbama tužitelja Kantonalnog tužiteljstva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) i optužene/osuđene podnositeljice, žalbe izjavljene po branitelju dr.sc. Enveru Ćosićkiću, odvjetniku iz Tuzle, Kantonalni sud je pobijanu presudu Općinskog suda ispitao u granicama žalbenih navoda, pa je donio presudu broj: 32 0 K 333451 20 Kž od 4.11.2020. godine, kojom je žalbu kantonalnog tužitelja odbio kao neutemeljenu, a žalbu branitelja optužene Vesne Švancer (Bešlagić) djelomično uvažio i presudu Općinskog suda broj: 32 0 K 333451 18 K od 4.11.2019. godine, preinačio u pravnoj ocjeni djela, odluci o kazni i sigurnosnoj mjeri, te joj izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 godine i 1 mjesec, u koju kaznu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru, a u ostalom dijelu je presuda ostala neizmijenjena.
Na presudu Kantonalnog suda broj: 32 0 K 333451 20 Kž od 4.11.2020. godine i presudu Općinskog suda broj: 32 0 K 333451 18 K od 4.11.2019. godine. podnositeljica žalbe i optužena/osuđena u tom predmetu je podnijela apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud BiH) zbog povrede članka II/3 točka e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. EKLJP. Ustavni sud BiH je odlukom broj: AP-587/21 od 27.3.2025. godine, usvojio apelaciju podnositeljice žalbe i utvrdio da je došlo do povrede članka II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. EKLJP, te je ukinuo presudu Kantonalnog suda broj: 32 0 K 333451 20 Kž od 4.11.2020. godine i predmet vratio tom sudu da po žurnom postupku donese novu odluku, sukladno s člankom II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. ELJKP, uz obvezu da sukladno s člankom 72. stavak 5. Pravila Ustavnog suda BiH, u roku od 3 mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud BiH o mjerama poduzetim u cilju izvršenja ove odluke.
Iz obrazloženja presude Ustavnog suda BiH pod točkama od 24. do 27. na devetoj i desetoj stranici odluke je vidljivo da je taj sud usvojio apelaciju osuđene, jer osporene presude Općinskog i Kantonalnog suda u dijelu koji se odnosi na isticanje prigovora o nepostojanju odobrenja nadležnog organa za kazneni progon i postojanja prava na imunitet osuđene, ne zadovoljavaju kriterij obrazložene sudbene odluke. Naime Ustavni sud BiH je utvrdio da postoji kontradiktornost u obrazloženju redovnih sudova o tome je li apelantica za vrijeme trajanja kaznenog postupka istakla pravo na imunitet ili nije. Prema zaključku Ustavnog suda BiH, obrazloženje osporene presude Kantonalnog suda u dijelu odluke o apelanticinom pravu na imunitet, ne zadovoljava kriterij obrazložene sudbene odluke, koji je inherentan načelu prava na pravično suđenje. Stoga je tom sudu naloženo da ponovno na jasan i nedvojben način obrazloži pitanje imuniteta podnositeljice žalbe.
Nakon što je Kantonalnom sudu dostavljena odluka Ustavnog suda BiH sa nalogom o daljnjem postupanju, taj sud je donio rješenje broj: 32 0 K 333451 25 Kž 9 od 21.5.2025. godine, kojim je žalbu podnositeljice djelomično uvažio, a presudu Općinskog suda broj: 32 0 K 347369 18 K od 4.11.2019. godine, ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje.
Na temelju prethodnog rješenja Kantonalnog suda, prvostupanjski Općinski sud je u vijeću sastavljenom od troje sudaca, pozivajući se na Zakon o imunitetu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/03 od 13.5.2003.) (u daljnjem tekstu: Zakon o imunitetu), donio rješenje broj: 32 0 K 333451 25 Kv 8 od 24.10.2025. godine, kojim je odbio prigovor prava na imunitet podnositeljice žalbe (osuđene) Vesne Švancer (Bešlagić) kao neutemeljen, a povodom optužnice Kantonalnog tužiteljstva T03 0 KTO 1273009 18 od 13.7.2018. godine, potvrđena 16.7.2018. godine.
Nakon toga, Ustavni sud Federacije je na sjednici 12.2.2026. godine, donio rješenje kojim se žalba podnositeljice Vesna Švancer (Bešlagić) odbija, te utvrđuje da u postupku po optužnici Kantonalnog tužiteljstva od 13.7.2018. godine, imenovana nema pravo na imunitet od kaznenog progona.
Na temelju odredbi Amandmana LXVI na Ustav Federacije BiH, Ustavni sud Federacije je nadležan odlučivati o pitanjima koja se tiču imuniteta u Federaciji Bosne i Hercegovine, tako da je u smislu članka 3. stavak 1., a u svezi s člankom 7. Zakona o imunitetu, podnositeljica žalbe ovlaštena za podnošenje Ustavnom sudu Federacije. U sporno vrijeme obuhvaćeno presudama redovnih sudova podnositeljica žalbe je bila zastupnica u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, izabrana na Općim izborima održanim 2014. godine.
Stoga, imajući u vidu sve navedeno smatram da Kantonalni sud nije pravilno postupio kada je nakon odluke Ustavnog suda BiH donio procesno rješenje kojim je žalbu podnositeljice djelomično uvažio, a presudu Općinskog suda broj: 32 0 K 347369 18 K od 4.11.2019. godine, ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Naime, Ustavni sud BiH je svojom odlukom naložio Kantonalnom sudu da po žurnom postupku donese novu odluku sukladno s člankom II/3. točka e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. EKLJP i u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja odluke obavijesti taj sud o poduzetim mjerama u cilju njenog izvršenja. Umjesto da postupi po odluci Ustavnog suda BiH i na jasan i nedvojben način obrazloži pitanje imuniteta, koje je u tom kaznenom predmetu jedino ostalo neriješeno, Kantonalni sud je postupio suprotno tom nalogu i to tako što se nezakonito upustio u ponovno odlučivanje o žalbi stranaka, donijevši procesno rješenje kojim je nakon proteka vremena od šest godina ponovo odlučio o žalbama Kantonalnog tužiteljstva i osuđene podnositeljice žalbe Vesne Švancer (Bešlagić). Tako je dana 21.5.2025. godine donio (nezakonito) rješenje kojim se žalba optužene Vesne Švancer (Bešlagić) uvažava, a presuda Općinskog suda broj: 32 0 K 347369 18 K od 4.11.2019. godine, ukida i predmet vraća tom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Ovakva odluka Kantonalnog suda ne samo da je nezakonita već je i u suprotnosti sa odlukom Ustavnog suda BiH, čime je izravno narušeno načelo hijerarhije ustavno-sudbenih odluka koje su konačne i obvezujuće za sva tijela vlasti, uključujući redovne sudove.
Ustavni sud BiH je svojom odlukom naložio Kantonalnom sudu, obzirom da je u konkretnom predmetu došlo do povrede apelanticinog prava na obrazloženu sudbenu odluku, da donese novu odluku i jasno i nedvojbeno obrazloži pitanje njenog pozivanja na imunitet. Naime, u konkretnom slučaju na stranicama devet i deset odluke Ustavnog suda BiH se navodi kako se Općinski sud prilikom odlučivanja o odobrenju nadležnog organa za kazneno gonjenje, pozvao na odredbe članka 3. i 4. Zakona o imunitetu, kojom prilikom je zaključio da se apelantica nije ni pozvala na imunitet, pa stoga nije niti bio u mogućnosti zastati s postupkom kako bi raspravio to pitanje. Takav zaključak je u obrazloženju svoje odluke podržao i Kantonalni sud u kome je navedeno "da se apelanticin branilac pozvao na imunitet, zatim da je o tom apelanticinom prigovoru prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude na stranicama 25. i 26. dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud", da bi na kraju zaključio da se apelantica nije ni pozvala na imunitet. Takav postupak se dodatno razrađuje odredbama članka 2. do 5. Pravilnika o nadležnosti i načinu rada sudova prilikom rješavanja pitanja imuniteta u kaznenom i parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj: 1/03 od 21.1.2003. godine) (u daljnjem tekstu: Pravilnik o postupanju sudova o rješavanju pitanja imuniteta).
Imajući u vidu ovakvo obrazloženje, po mom mišljenju, Kantonalni sud je pogriješio, jer nije postupio po nalogu Ustavnog suda BiH i obrazložio pitanje imuniteta podnositeljice žalbe, osuđene u kaznenom postupku, već je procesnim rješenjem ukinuo prvostupanjsku presudu, a predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje. Takvo postupanje Kantonalnog suda predstavlja nezakonito odlučivanje bez ikakva uporišta u ZKP – u F BiH ili Zakonu o imunitetu kojim je regulirano postupanje redovnih sudova kada odlučuju o ovom pitanju.
Zbog toga zaključujem da je Ustavni sud BiH ukinuo presudu Kantonalnog suda u dijelu obrazložene sudbene odluke koja se odnosi na imunitet optužene/osuđene podnositeljice žalbe, a nije ukinuo presudu Općinskog suda koja je također bila predmet apelacije. Tako da Ustavni sud BiH nije doveo u pitanje kazneni postupak niti kaznenu odgovornost podnositeljice žalbe, kao niti dokaze koji su protiv nje prikupljeni, već je doveo u pitanje pozivanje na imunitet u ranijem kaznenom postupku, koje je ostalo proturječno njenom obrazloženju i kao takvo nije riješeno sukladno sa tim standardom.
Stoga je evidentno da je temeljni nalog Ustavnog suda BiH upućen Kantonalnom sudu zahtjev, da taj sud na temelju cjelokupnog stanja spisa, ponovno, ali ovaj put jasno i cjelovito obrazloži pitanje pozivanja na imunitet osuđene, te odgovori ima li osuđena (podnositeljica žalbe) pravo na imunitet u tom postupku ili nema. Dakle, kazneni postupak po odluci Ustavnog suda BiH nije trebalo prenositi na Općinski sud da donese odluku o imunitetu osuđene, niti je kazneni postupak trebalo ponoviti, već je o tom pitanju trebao odlučiti Kantonalni sud.
Ako je taj sud smatrao da treba ponoviti postupak, onda to ponavljanje mora biti inicirano zahtjevom podnesenim na temelju članka 343. stavak 1. točka f) ZKP F BiH od strane ovlaštenih osoba, a o kom zahtjevu odlučuje izvanraspravno vijeće prvostupanjskog (kaznenog) suda. Takvog zahtjeva u spisu predmeta nije bilo.
S obzirom na činjenicu da se ovdje nije radilo o ponavljanju postupka, Kantonalni sud je bio dužan donijeti odluku, ali samo u pogledu nedvojbenog obrazloženja pitanja imuniteta i pozivanja osuđene na imunitet. Istodobno, taj sud nije imao procesnu mogućnost donijeti rješenje kojim se predmet odlučivanja prenosi na Općinski sud. Iz uvoda i izreke tog rješenja se ne vidi na koju žalbu se rješenje odnosi, niti se navodi točan broj spisa koji bi odgovarao broju kaznenog predmeta čija presuda se ukida i nalaže Općinskom sudu na ponovno suđenje, već se navodi broj nekog drugog predmeta tog suda. Sve to ovo rješenje čini nerazumljivim i nezakonitim.
Postupajući dalje po donesenom rješenju Općinski sud je formirao tročlano vijeće, temeljem Zakona o imunitetu, koje je donijelo osporeno rješenje kojim se prigovor optužene / osuđene o pravu na imunitet povodom optužnice Kantonalnog tužiteljstva od 13.7.2018. godine, odbija kao neutemeljen. Općinski sud se na ovaj način, nezakonito, upustio u postupanje koje je rezultirao rješenjem kojim se prigovor o imunitetu optužene odbija kao neutemeljen, a onda i žalba podnositeljice žalbe na takvo rješenje je nezakonita.
Sve navedeno je Ustavni sud Federacije dovelo u neočekivanu pravnu situaciju, da odlučuje o žalbi na rješenje o imunitetu povodom kaznenog postupka protiv podnositeljice žalbe, a da taj postupak formalno i ne postoji, niti je ponovljen na zakonom propisan način.
Jedini ustavno-pravni ispravan način postupanja u ovom predmetu je izvršenje naloga Ustavnog suda BiH, te potpuno i nedvojbeno obrazloženje pitanja imuniteta osuđene u kaznenom postupku, podnositeljice žalbe u ovom predmetu.
Zbog toga rješenje ovog suda o odbijanju žalbe na prethodno rješenje Općinskog suda o odbijanju prigovora na imunitet, nije sukladno sa Zakonom o imunitetu, niti Pravilnikom o postupanju sudova o rješavanju pitanja imuniteta. Za takvo što ne postoje procesne pretpostavke u vidu pravilno pokrenutog i vođenog kaznenog postupka, tako da rješenje o odbijanju žalbe doneseno od strane većine ovog suda, po mom mišljenju, predstavlja neku vrstu konvalidacije nezakonitih radnji učinjenih od strane redovitih sudova s obzirom da se prije donošenja odluke (rješenja) o odbijanju žalbe od strane ovog suda, raspravljalo o žalbi u meritumu, kao da je osporeno rješenje i način njegovog donošenja rezultat odluke utemeljene na zakonu, a nije, niti pod navedenim uvjetima može biti.
Stoga je žalbu valjalo odbaciti, a ne odbiti, jer za odlučivanje o žalbi nisu ispunjene temeljne procesne pretpostavke u vidu postojanja aktivnog kaznenog postupka, i što je Kantonalni sud nezakonito predmet odlučivanja prenio na Općinski sud, suprotno odluci Ustavnog suda BiH.
Sudac
Mirko Milićević, s. r.