Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

ODLUKU

Odbacuje se apelacija Federalnog pravobranilaštva Federacije Bosne i Hercegovine protiv Odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu od 3. aprila 1998. godine, u predmetu broj CH/97/41, Milorada Marčete protiv Federacije Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

Obrazloženje

U svojoj apelaciji od 5. maja 1998. godine Federalno pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine dovelo je u pitanje Odluku Doma za ljudska prava, donesenu 3. aprila 1998. godine, u predmetu broj CH/97/41, Milorad Marčeta protiv Federacije Bosne i Hercegovine. U toj odluci Dom za ljudska prava stao je na stanovište da je Milorad Marčeta bio žrtva diskriminacije zbog svoje nacionalne pripadnosti da su njegova prava na sigurnost ličnosti, slobodu kretanja i pošteno suđenje bili povrijeđeni. Dom je naložio Federaciji Bosne i Hercegovine da plati Miloradu Marčeti 30.000 DEM kao naknadu štete.

Federalno pravobranilaštvo je pred Ustavnim sudom navelo da je ovaj nalog neopavdan i argumentiralo da pitanje vrste obeštećenja i iznosa sume za naknade štete nije regulisano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima ili njenim protokolom već domaćim pravom.

U postupku razmatranja apelacije sudija izvjestilac prof. dr Kasim Begić predložio je da Ustavni sud ukine osporenu odluku u dijelu koji se odnosi na visinu dosuđenog iznosa naknade štete ili da Sud odloži odlučivanja dok se ne završi postupak revizije pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu.

Međutim, tokom rasprave Ustavni sud je, ocjenjujući zahtjev apelacije, pošao od odredbi člana VI/3/ (b) Ustava Bosne i Hercegovine prema kojima Sud ima apelacionu jurisdikciju nad pitanjima koja se tiču odluke bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini, kao i člana II Ustava koji se odnosi na zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u Bosni i Hercegovini.

U ovom kontekstu, posebno član II/2. obezbjeđuje da će se prava predviđena Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini i imati prioritet nad svim ostalim zakonima. Štaviše, članom II/3. utvrđena su različita ljudska prava koja uživaju sve osobe unutar teritorije Bosne i Hercegovine. Stoga slijedi da pitanja zaštite ljudskih prava potpadaju, u principu, pod jurisdikciju Ustavnog suda i da Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima nadležnost, prema članu VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, da se određuje u ovim pitanjima po apelacijama protiv odluka drugih sudova.

Međutim, članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine također se obezbjeđuje da, u namjeri da se obezbijedi najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, postoji Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu kao što je predviđeno u Aneksu 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. S obzirom na specifično određenje Ustava prema toj komisiji i prema odredbama koje su sadržane u Sporazumu o ljudskim pravima, a to je Aneks 6. Općeg okvirnog sporazuma, mora se smatrati da odredbe Sporazuma o ljudskim pravima sam Ustav Bosne i Hercegovine prepoznaje kao dio cjelokupnog sistema o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u Bosni i Hercegovini.

Štaviše, značajno je da su Ustav Bosne i Hercegovine i Sporazum o ljudskim pravima usvojeni istovremeno, 14. decembras 1995. godine, kao aneksi Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga, treba smatrati da su odredbe ova dva aneksa suplementarne jedna drugoj, a ako ova dva teksta posmatramo zajedno, može se sa sigurnošću zaključiti da odredbe sadržane u Sporazumu o ljudskim pravima ne mogu biti u suprotnosti sa Ustavom.

Sporazum o ljudskim pravima obezbjeđuje u svom članu VIII da će Dom za ljudska prava imati nadležnost odlučivanja o pitanjima navodnih kršenja ljudskih prava u skladu sa uvjetima navedenim u ovom članu.

Stoga je jasno da pitanja koja se tiču ljudskih prava potpadaju jednako pod nadležnost i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. Nema niti jedne odredbe, bilo u Ustavu Bosne i Hercegovine ili nekom drugom zakonu, o specifičnoj hijerarhiji ili drugim odnosima između Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. Pitanje koje se dalje javlja jeste da li se, uprkos odsustvu ikakvih konkretnih odredabam može smatrati da ovakva hijerarhija ili odnos uopće egzistiraju i, posebno, da li jedna od ove dvije institucije može biti smatrana kompetentnom da razmatra odluke one druge u pogledu ljudskih prva. Ovo pitanje naročito se javlja u slučajevima U br. 3/98 i 4/98, ali u svojim odlukama u ovim slučajevima donesenim 5. juna 1998. godine Ustavni sud nije našao za potrebno da razriješi ova pitanja s obzirom da su apelacije bile odbačene iz drugih razloga.

Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda BiH ima za osnov član VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine koji mu omogućava ovakvu jurisdikciju s obzirom na "odluku bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini".

Iako Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu vrši svoje sudske funkcije u pogledu navodnog narušavanja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, Dom je institucija posebnog karaktera. Shodno članu II/1. Sporazuma o ljudskim pravima, Dom je jedan od dva dijela Komisije za ljudska prava. Prema članu XIV Sporazuma o ljudskim pravima, Komisija za ljudska prava može jedino funkcionisati u svojoj sadašnjoj formi tokom prijelaznog perioda od pet godina, dok se strane tog sporazuma drugačije ne dogovore. U pravnoj terminologiji Sporazuma o ljudskim pravima, Dom nije ni sud ni institucija Bosne i Hercegovine. I zaista, član XIV Sporazuma posebno se odnosi na prenos odgovornosti na "institucije Bosne i Hercegovine".

Značajno je da se Ustav Bosne i Hercegovine upućuje na koncept "sud u Bosni i Hercegovini" ne samo u članu VI/3 (b), već i u članu VI/3. (c). Posljednje odredbe člana VI/3. (c) tiču se nadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u vezi sa pitanjima koja se odnose na "bilo koji sud u Bosni i Hercegovini", imajući u vidu da li je zakon, od čije validnosti zavisi predmetna odluka, u saglasnosti, posebno, sa Ustavom ili Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima. Bez ikakve sumnje, autori ovih odredaba nisu imali namjeru da Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovini bude uključen među ove institucije koje treba da budu nadležne da pitanja u vezi sa ljudskim pravima dostavljaju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine na preliminarna razmatranja.

Vrlo je značajno imati na umu određene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Sporazuma o ljudskim pravima koje regulišu pravne efekte odluka Ustavnog suda i Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine će biti konačne i obavezujuće. Slično, član XI/3. Sporazuma o ljudskim pravima predviđa da su odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu predmet revizije samo u nekim slučajevima od samog Doma, te su stoga konačne i obavezujuće. Ove dvije odredbe bile su usvojene u isto vrijeme i njihovo ispravno tumačenje dovest će nas do zaključka da autori nisu imali namjeru da daju i jednoj od ovih institucija nadležnosti da revidira odluke one druge, već više smatraju da u pogledu pitanja ljudskih prava Ustavni sud Bosne i Hercegovine i Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu treba da funkcionišu kao paralelne institucije, a da ni jedna od njih nije nadležna da se miješa u rad one druge, a da je u pojedinim slučajevima ostavljeno na raspolaganje podnosiocima zahtjeva da naprave izbor između alternativnih pravnih lijekova.

Istina je da ovakav sistem može rezultirati različitim rješenjima u pogledu zaštite nekih ljudskih prava. Također može biti nedostataka što se stvara dilema kod pojedinaca prilikom odlučivanja da li se zahtjevom obrati Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine ili da predmet podnese Komisiji za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. Ovo je, međutim, posljedica sistema stvorenog Ustavom Bosne i Hercegovine i Sporazumom o ljudskim pravima. Štaviše, dileme koje se mogu pojaviti su uglavnom privremene prirode s obzirom da će odgovornost za radnje Komisije za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu vremenom, nakon određenog prelaznog perioda, biti prenesene na institucije Bosne i Hercegovine o ljudskim pravima, ukoliko strane ne odrede drugačije.

Stoga slijedi da Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije nadležan u predmetnom slučaju, te da prema tome apelacija mora biti odbačena.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Mirko Zovko i sudije Marko Arsović, prof. dr. Kasim Begić, Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, mr. Zvonko Miljko i Azra Omeragić.

U ovoj odluci, prema članu 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, sudija izvjestilac prof. dr. Kasim Begić izdvojio je svoje mišljenje koje se prilaže uz odluku kao aneks.

U broj 8/98
26. februara 1999. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda BiH
Mirko Zovko, s. r.