USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
ODLUKU
Odbacuje se apelacija dr. Harisa Silajdžića, kopredsje-davajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine izjavljene protiv Odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu broj CH/96/23 od 17. 2. 1998. godine u predmetu Fatima Kalinčević protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
Obrazloženje
Dr. Haris Silajdžić, kopredsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, podnio je 8. 5. 1998. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine izjavljenu protiv Odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, navedene u dispozitivu ove odluke.
Svoju apelaciju dr. Haris Silajdžić zasniva na odredbama člana VI/3. (b) i člana II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, tražeći da Ustavni sud, saglasno sa svojom nadležnošću, preispita navedenu odluku Doma za ljudska prava kojom je povrijeđen Ustav Bosne i Hercegovine, kako u formalno-pravnom tako i u materijalno-pravnom pogledu.
U skladu sa članom VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima nadležnost nad pitanjima koja se tiču odluke bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. Član II Ustava odnosi se na zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u Bosni i Hercegovini. Posebno, član II/2. obezbjeđuje da će se prava predviđena Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini i imati prioritet nad svim ostalim zakonima. Štaviše, članom II/3. utvrđena su različita ljudska prava koja uživaju sve osobe unutar teritorije Bosne i Hercegovine. S toga slijedi da pitanja zaštite ljudskih prava potpadaju, u principu, pod jurisdikciju Ustavnog suda i da Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima nadležnost, prema članu VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, da se određuje u ovim pitanjima po apelacijama protiv odluka drugih sudova.
Međutim, članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine također se obezbjeđuje da, u namjeri da se obezbijedi najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, postoji Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kao što je predviđeno u Aneksu 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. S obzirom da Ustav posebno upućuje na tu komisiju i na odredbe koje su sadržane u Sporazumu o ljudskim pravima, a to je Aneks 6. Općeg okvirnog sporazuma, mora se smatrati da odredbe Sporazuma o ljudskim pravima sam Ustav Bosne i Hercegovine prepoznaje kao dio cjelokupnog sistema o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u Bosni i Hercegovini.
Štaviše, značajno je da su Ustav Bosne i Hercegovine i Sporazum o ljudskim pravima usvojeni istovremeno, 14. decembra 1995. godine, kao aneksi Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga, treba smatrati da odredbe ova dva aneksa dopunjuju jedna drugu i, s obzirom na vezu između ova dva aneksa, može se sa sigurnošću zaključiti da odredbe sadržane u Sporazumu o ljudskim pravima ne mogu biti u suprotnosti s Ustavom.
Sporazum o ljudskim pravima obezbjeđuje u svom članu VIII da Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu ima nadležnost da odlučuje o pitanjima navodnih kršenja ljudskih prava, u skladu sa uslovima navedenim u ovom članu.
Stoga je jasno da pitanja koja se tiču ljudskih prava potpadaju jednako pod nadležnost i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. Nema niti jedne odredbe u Ustavu Bosne i Hercegovine ili nekom drugom zakonu o specifičnoj hijerarhiji ili drugim odnosima između Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. Pitanje koje se dalje javlja jeste da li se, uprkos odsustvu ikakvih konkretnih odredaba, može smatrati da ovakva hijerarhija ili odnos uopće egzistiraju i, posebno, da li jedna od ove dvije institucije može biti smatrana kompetentnom da razmatra odluke one druge u pogledu ljudskih prava. Ovo pitanje se već javilo u slučajevima U br. 3/98 i 4/98, ali u svojim odlukama u ovim slučajevima, donesenim 5. juna 1998. godine, Ustavni sud nije našao za potrebno da razriješi ova pitanja, s obzirom da su apelacije bile odbačene iz drugih razloga.
Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ima za osnov član VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine koji mu omogućava ovakvu jursdikciju s obzirom na "odluku bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini".
Iako Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu vrši svoje sudske funkcije u pogledu navodnog narušavanja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, Dom je institucija posebnog karaktera. Shodno članu II/1. Sporazuma o ljudskim pravima, Dom je jedan od dva dijela Komisije za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. Prema članu XIV Sporazuma o ljudskim pravima, Komisija za ljudska prava može jedino funkcionisati u svojoj sadašnjoj formi tokom prelaznog perioda od pet godina, dok se strane tog sporazuma drugačije ne dogovore. U pravnoj terminologiji Sporazuma o ljudskim pravima, Dom nije ni sud ni institucija Bosne i Hercegovine. I zaista, član XIV Sporazuma posebno se odnosi na prenos odgovornosti na "institucije Bosne i Hercegovine".
Značajno je da Ustav Bosne i Hercegovine upućuje na koncept "sud u Bosni i Hercegovini" ne samo u članu VI/3. (b), već i u članu VI/3. (c). Odredbe člana VI/3. (c) Ustava odnose se na nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u pogledu pitanja koja mu je uputio "bilo koji sud u Bosni i Hercegovini", a odnose se na to da li je zakon, od čije validnosti zavisi predmetna odluka, u saglasnosti, posebno, sa Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima. Bez ikakve sumnje je da autori ovih odredaba nisu imali namjeru da Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu bude uključen među ove institucije koje treba da budu nadležne da pitanja u vezi sa ljudskim pravima dostavljaju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine na preliminarna razmatranja.
Vrlo je značajno imati na umu određene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Sporazuma o ljudskim pravima koje regulišu pravne efekte odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine će biti konačne i obavezujuće. Slično, član XI/3. Sporazuma o ljudskim pravima ne predviđa da su odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu predmet revizije, osim u nekim slučajevima od samog Doma, te su stoga konačne i obavezujuće. Kako su ove dvije odredbe usvojene u isto vrijeme, ispravno tumačenje mora biti da autori nisu imali namjeru da daju ni jednoj od ovih institucija nadležnost da revidira odluke one druge već štaviše, smatraju da u pogledu pitanja ljudskih prava Ustavni sud Bosne i Hercegovine i Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu treba da funkcionišu kao paralelne institucije te da ni jedna od njih nije nadležna da se miješa u rad one druge, a da je u pojedinim slučajevima ostavljeno na raspolaganje podnosiocima zahtjeva da naprave izbor između alternativnih pravnih lijekova.
Istina je da ovakav sistem može rezultirati različitim rješenjima u pogledu zaštite nekih ljudskih prava. Također može biti nedostataka što se stvara dilema kod pojedinca prilikom odlučivanja da li da se obrati Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine ili da predmet podnese Komisiji za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. Ovo je, međutim, posljedica sistema stvorenog Ustavom Bosne i Hercegovine i Sporazumom o ljudskim pravima. Štaviše, dileme koje se mogu pojaviti su, uglavnom, privremene prirode, s obzirom da će odgovornosti za radnje Komisije za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu vremenom, nakon početnog prelaznog perioda, biti prenesene na institucije Bosne i Hercegovine o ljudskim pravima, ukoliko strane ne odrede drugačije.
S toga slijedi da Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije nadležan u predmetnom slučaju, te da prema tome apelacija mora biti odbačena.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mirko Zovko i sudije Marko Arsović, prof. dr. Kasim Begić, Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, mr. Zvonko Miljko i Azra Omeragić.
U ovoj odluci, prema članu 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, sudija prof. dr. Kasim Begić izdvojio je svoje mišljenje koje se prilaže uz odluku kao aneks.
U broj 10/98
26. februara 1999. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda BiH
Mirko Zovko, s. r.