Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

ODVOJENO MIŠLJENJE

ODVOJENO MIŠLJENJE

sudija mr. Mirka Boškovića i Draška Vulete
u predmetu U-40/98

U predmetu U-40/98 Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine je 13. 7. 1999. godine rješenjem odbacio zahtjev Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine kojim je Sudu, kao ustavno predočeno pitanje: da li je Odluka o plaćanju posebne pristojbe na robu uvezenu 1997. i 1998. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 31/97) s ispravkom Odluke o plaćanju posebne pristojbe na robu uvezenu u 1998. godini ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/97), koje je donijela Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, saglasna Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. Zahtjev Vrhovnog suda je odbačen na osnovu člana 26. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, jer da se radi o pravnoj stvari čije odlučivanje ne spada u nadležnost ovog suda.

Povodom glasanja o navedenoj odluci nismo se složili s donesenom odlukom Suda, jer smatramo da se Sud, povodom zahtjeva Vrhovnog suda, morao odrediti prema predočenom "ustavnom pitanju" na osnovu člana IV. C. 10 (3) Ustava Federacije, te da je Sud bio nadležan dati odgovor na to pitanje, iz sljedećih razloga:

Ustavni sud je zasnovao rješenje o odbacivanju zahtjeva Vrhovnog suda na tome da Vrhovni sud nije mogao predočiti Sudu predmetno ustavno pitanje, budući da se tražilo utvrđivanje ustavnosti Odluke kao pravnog akta. Prema stavu Suda, a na osnovu člana IV.C.11 Ustava Federacije, Vrhovni sud može podnijeti zahtjev Sudu i predočiti mu "ustavno pitanje" samo u slučaju da Vrhovni sud u toku postupka smatra da zakon kao pravni akt, nije u skladu sa Ustavom Federacije.

Ustavni sud je morao, prema našem mišljenju, pri ocjenjivanju da li je Vrhovni sud ovlašteno predočio Sudu uvodno navedeno ustavno pitanje, uzeti u obzir odredbu člana IV.C.10 (3), a ne član IV.C.11. Ustava Federacije. Samo član IV.C.10. (3) Ustava određuje pojmovno "ustavno pitanje" koje Sudu može, između ostalih, predočiti Vrhovni sud, a pojavi se u toku određenog postupka pred tim sudom. Sasvim je sigurno da se citiranim ustavnim rješenjem pod "ustavno pitanje" moraju podvesti svi propisi koje Vrhovni sud primjenjuje pri donošenju odluke, a ne samo propisi nivoa zakona. Prije svega to proizlazi iz sadržaja člana IV.C.10 (2) Ustava u kojem se prvenstveno ističu "ustavna pitanja" za koja je nadležan Sud, a među njima su navedena i pitanja saglasnosti svakog propisa koji donosi organ federalne vlasti (a ne samo zakona) - tekst pod c) citiranog člana, pa čak i saglasnost propisa koje donosi organ kantonalne, gradske ili općinske vlasti - tekst pod d) citiranog člana. Kako je član IV. C. 10 (3), koji pojmovno određuje "ustavno pitanje", lociran u istom članu koji prvenstveno ukazuje na ta pitanja, tumačeći tu odredbu po sistematici tog člana, mora se zaključiti da se pod "ustavno pitanje" treba supsumirati, ne samo pitanje ustavnosti zakona, nego i svakog drugog propisa, bez obzira na razinu njegovog donosioca. Prema tome, Vrhovni sud je ovlašteno, kao ustavno pitanje, Sudu predočio pitanje saglasnosti citirane Odluke Vlade Federacije BiH, pa se slijedom toga, nije ni moglo donijeti rješenje o odbacivanju zahtjeva Vrhovnog suda.

U prilog takvog mišljenja je i nesporna činjenica da Vrhovni sud u vršenju sudske vlasti odlučuje kako na osnovu zakona Federacije, tako i na osnovu drugih propisa Federacije (i na osnovu propisa koje donosi Vlada Federacije) - član IV.C.15 Ustava Federacije. Polazeći od toga, moguće je da Vrhovni sud u toku postupka koji se vodi pred tim sudom ocijeni da propis Vlade Federacije nije u skladu sa Ustavom Federacije i da to "ustavno pitanje" predoči Sudu. Ukoliko bi Vrhovni sud, kako to smatra Sud, mogao predočiti "ustavno pitanje" Ustavnom sudu Federacije BiH samo kad smatra da zakon nije saglasan Ustavu Federacije, a ne i kad to smatra u odnosu na propis nižeg ranga, proizlazi da bi Vrhovni sud mogao sam riješiti to ustavno pitanje. Takav stav je neodrživ budući da Vrhovni sud nije ovlašten da odlučuje o bilo kojem "ustavnom pitanju" i dužan je, ako se ono pojavi u postupku, to pitanje proslijediti ovom sudu kao nadležnom za to odlučenje. Stav je svakako neodrživ i ako bi se uzelo da će Vrhovni sud, ako ne može predočiti Sudu "ustavno pitanje" koje se pojavi u vezi sa primjenom propisa nižeg ranga od zakona, a nije ovlašten odlučivati o tom ustavnom pitanju, ignorisati svoj stav da je takav propis nesaglasan Ustavu i odlučiti na osnovu takvog propisa. Mislimo da se to ne bi moglo tražiti niti očekivati od Vrhovnog suda.

Ukoliko bi se u vezi sa rješenjem Suda, što smatramo pogrešnim, pošlo samo od odredbe člana IV.C.11 Ustava, tada bi ono bilo osnovano jer se u toj odredbi uređuje određena situacija u slučaju da, pored ostalih, Vrhovni sud smatra da odgovarajući zakon nije u skladu sa Ustavom Federacije. Međutim, ratio ove odredbe nije u tome da odredi obuhvat "ustavnog pitanja" (što je sasvim sigurno i do kraja iskazano u članu IV.C.10.(3) Ustava), nego riješi postupanje sudova u toj situaciji: da li obustaviti (što nije redakcijski adekvatno iskazano) ili nastaviti postupak iako je "ustavno pitanje" predočeno Sudu. Nećemo ulaziti u dosljednost ustavnog rješenja ovom prilikom, budući da suština stvari ukazuje da bi Sud morao zastati s postupkom i sačekati odluku Suda kako onda kad smatra da zakon nije saglasan Ustavu, tako i u slučaju da smatra da propis nižeg ranga nije saglasan Ustavu. Tako, dakle, smatramo da je polazišna i jedina ustavna odredba koja uređuje pojam "ustavno pitanje" sadržana u članu IV.C.10 (3) Ustava i da je Sud trebao, pri donošenju svoje odluke, poći od te odredbe, a ne one iz člana IV.C.11. Ustava.

Slijedeći navedeno, nismo se složili s rješenjem Suda o odbacivanju zahtjeva u predmetu U-40/98, jer smatramo da je Vrhovni sud, na osnovu člana IV.C.10 (3) Ustava, ovlašteno podnio zahtjev Sudu kojim je predočio "ustavno pitanje" o tomu da li je citirana Odluka Vlade Federacije saglasna Ustavu Federacije.

16. jula 1999. godine
Sarajevo

Sudije
mr. Mirko Bošković, s. r.
Draško Vuleta, s.r.