Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 65/11, rješavajući apelaciju Novalije Ćelikovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Novalija Ćeliković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle kojeg zastupa Rifat Konjić, advokat iz Tuzle, podnio je 5. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 V 027596 10 Gž od 30. novembra 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 V 027596 10 V od 15. novembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzla (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 5. januara 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Od JU Centar za socijalni rad Srebrenik (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) i Kazneno-popravnog zavoda poluotvorenog tipa Tuzla (u daljnjem tekstu: Zavod) zatraženo je 5 aprila 2011. godine da Ustavnom sudu dostave podatak o tome gdje je apelant trenutno smješten.
  • 4.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. februara 2011. godine, Općinski sud 10. februara 2011. godine i Tužilaštvo 3. februara 2011. godine.
  • 5.
    Centar za socijalni rad dostavio je Ustavnom sudu traženu informaciju 18. aprila 2011. godine, a Zavod 19. aprila 2011. godine.
  • 6.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tužilaštva dostavljeni su apelantovom punomoćniku 14. februara 2011. godine.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 V 027596 10 V od 15. novembra 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 V 027596 10 Gž od 30. novembra 2010. godine, apelantu je određen prisilni smještaj u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi u trajanju od jedne godine, a to vrijeme se ima računati od dana pravosnažnosti rješenja.
  • 9.
    U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je Tužilaštvo podnijelo tom sudu prijedlog-obavijest za pokretanje postupka prisilnog smještaja apelanta u psihijatrijsku zdravstvenu ustanovu. U prijedlogu Tužilaštva, kako je dalje istakao sud, navedeno je da je protiv apelanta vođen krivični postupak i da je Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 0 002155 10 K od 30. aprila 2010. godine utvrđeno da je apelant u neuračunljivom stanju 9. novembra 2009. godine počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi s članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZ FBiH) u sticaju s krivičnim djelom iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije. Rješenjem tog suda broj 03 0 K 0 002155 10 K od 30. aprila 2010. godine apelantu je određen privremeni prisilni smještaj u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci, a to se vrijeme ima računati od dana pravosnažnosti rješenja.
  • 10.
    Općinski sud je dalje istakao da je povodom prijedloga Tužilaštva, a primjenom odredbi Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i Zakona o vanparničnom postupku, donio Rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti radi zaštite apelantovih prava, postavio apelantu punomoćnika Rifata Konjića, advokata iz Tuzle, donio rješenje da se provede potrebno vještačenje i o pokretanju postupka obavijestio nadležni Centar za socijalni rad.
  • 11.
    Općinski sud je uvidom u krivični spis Kantonalnog suda broj 03 0 K 0 002155 10 K i presudu tog suda od 30. aprila 2010. godine utvrdio da je apelant 9. novembra 2009. godine u naselju Gornja Tinja, nakon konflikta s Mirsadom i Mirzom Salamović, u stanju neuračunljivosti, iz pištolja kojeg je nabavio i držao bez odobrenja, ispalio u Mirsada Salamovića dva metka nanijevši mu teške, po život opasne povrede, čime je počinio "protivpravno" djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi s članom 28. KZ FBiH, u sticaju s krivičnim djelom iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije. Također je utvrđeno da apelant boluje od trajne i hronične bolesti epilepsije, simptomatske geneze-porijekla lijevog temporalnog lobusa mozga, tip napada: parcijalni napadi sa složenom stomatologijom i povremenom sekundarnom generalizacijom, da se kao posljedica trajne primarne bolesti i složene operacije mozga kod apelanta razvio tzv. psihoorganski sindrom s ozbiljnim i teškim oštećenjima ukupnog mentalnog funkcionisanja, da ima organski epileptički poremećaj ličnosti. Općinski sud je istakao da su rezultati dopunskog psihološkog nalaza i mišljenja ukazali na postojanje agresije kao općeg stanja koje se jednako ispoljava i u situacijama nespecifične provokacije, kao i u situaciji kada se ima osjećaj nepravednog tretmana, da je ta agresija prisutna unutar osobina ličnosti u sklopu paranoidno-shizoidne strukture psihotičnih procesa, zatim da je opasan za sebe i okolinu i da mu je potrebno liječenje.
  • 12.
    Također je Općinski sud uvidom u spomenuti krivični predmet utvrdio da je apelantu rješenjem Kantonalnog suda od 30. aprila 2010. godine na osnovu člana 410. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi s članom 137. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP-a određen prisilni smještaj u psihijatrijsku zdravstvenu ustanovu u trajanju od šest mjeseci zbog njegovog teškog duševnog stanja, zbog kojeg je opasan za sebe i okolinu, te mu je potrebno liječenje, a uzimajući u obzir da zbog navedene bolesti može ugroziti svoj ili tuđi život i zdravlje jedina mogućnost da se to spriječi je njegov smještaj u zdravstvenu psihijatrijsku ustanovu.
  • 13.
    Općinski sud je dalje istakao da je vještak, dr. Zlatko Kalabić, specijalista neuropsihijatar, po nalogu suda pregledao apelanta, izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju, uvid u psihijatrijsko vještačenje koje je obavio tim vještaka na čelu s prof. dr. Alijom Sutovićem, i dao ga u krivičnom postupku, te dao svoj nalaz i mišljenje u kojem je decidno izjavio da apelant boluje od trajne i hronične neuropsihijatrijske bolesti epilepsije, simptomatske geneze porijekla lijevog temporalnog lobusa mozga, tip napada. Ustanovljeno je da su prisutni parcijalni napadi sa složenom simptomatologijom i povremenom sekundarnom generalizacijom, te mu je potrebno odrediti prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu u trajanju od jedne godine, odnosno i preko navedenog perioda, prema ocjeni zdravstvene ustanove. Iz iskaza navedenog vještaka, danog na ročištu kod tog suda, Općinski sud je zaključio da apelant boluje i od epileptičkog poremećaja ličnosti.
  • 14.
    Općinski sud je, uvidom u Krivični spis broj 03 0 K 0 002155 10 K, a s obzirom da je apelantov punomoćnik tvrdio da se vještaci u krivičnom postupku nisu izjasnili da apelant treba da bude smješten u psihijatrijsku zdravstvenu ustanovu, utvrdio da je vještak Alija Sutović u svom iskazu, koji je dao na glavnom pretresu od 27. aprila 2010. godine, izjavio da apelantu ne samo da ne bi štetilo nego bi bilo i potrebno odrediti liječenje radi psihičke stabilizacije. Cijeneći sve provedene dokaze, kao i činjenicu da je zadatak vještaka u krivičnom postupku bio samo da daje ocjenu da li je apelant "protivpravno" djelo učinio u stanju uračunljivosti, Općinski sud je, u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, odredio apelantu prisilni smještaj u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi u trajanju od godine dana.
  • 15.
    U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je citirao član 22. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama kojim je propisano da ako se radi o osobi sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i direktno ugrožavaju vlastiti život ili zdravlje i sigurnost drugih osoba, ista se može smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez pristanka, za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisan tim zakonom, te zaključio da je suprotno žalbenim navodima prvostepeno rješenje o određivanju prisilnog smještaja apelantu određeno na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, koje ni jednim žalbenim navodom nije dovedeno u sumnju. Kantonalni sud je također istakao da ne stoje žalbeni navodi da u krivičnom postupku tim vještaka nije predložio prisilni smještaj nego samo njegovo liječenje, jer iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda od 30. aprila 2010. godine proizlazi da je apelantu određen prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci, a na to rješenje punomoćnik nije prigovarao i s njim se saglasio. Kantonalni sud je na kraju istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se tim vještaka u krivičnom postupku posebno fokusirao na ocjenu da li je apelant protivpravna djela učinio u stanju uračunljivosti, dok je vještak neuropsihijatar dr. Zlatko Kalabić, po nalogu suda a po prijedlogu Tužilaštva u vanparničnom postupku za određivanje prisilnog smještaja apelanta u zdravstvenu ustanovu, proveo vještačenje te dao svoj nalaz i mišljenje, imajući u vidu i nalaze tima vještaka iz krivičnog postupka, te se izjasnio da je apelantu neophodan prisilni smještaj.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 16.
    Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana 1. Protokola broj 4 Evropske konvencije. Apelant smatra da je redovni sud donio pogrešnu odluku odredivši mu prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od jedne godine, s obzirom da nije pravilno utvrdio činjenice i ocijenio dokaze. Naime, apelant je istakao da se iz provedenih dokaza u krivičnom postupku, a u koje je sud izvršio uvid, moglo vidjeti šta su stručnjaci kazali u vezi s potrebom za liječenjem, te su se usaglasili da liječenje ne bi štetilo i da bi bilo potrebno radi psihičke stabilizacije i nikako ne duže od šest mjeseci. Apelant je istakao da se osporena rješenja zasnivaju na iskazu jednog vještaka, a potpuno je prihvatljivo da je valjalo saslušati i spomenute vještake iz krivičnog postupka, jer je izvjesno da je tim vještaka u svakom slučaju kompetentniji, pa i stručniji, da ocjeni da li je za nekog potrebno liječenje ili nije. Apelant je istakao da se i dalje nalazi u kazneno-popravnom zavodu u Tuzli i da ne može boraviti u pritvoru ako je odlukom suda naloženo da bude u zdravstvenoj ustanovi. Apelant je također naveo da država mora primijeniti objektivne medicinske standarde kada odlučuje da li neko može biti smatran u neko vrijeme neuračunljiv, a priroda i stepen neuračunljivosti moraju biti dovoljno jaki da bi opravdali lišavanje slobode i država može lišiti slobode lice samo dok traje neuračunljivost, a kako se u konkretnom slučaju radi o epilepsiji i kako je utvrđeno da ona ne postoji, ne može se odlagati puštanje na slobodu. U prilog svojih tvrdnji apelant je dostavio potpise svih mještana mjesta gdje živi i koji su potvrdili da se radi o čovjeku koji nije opasan po okolinu niti po njih.

Djelomično se usvaja apelacija Novalije Ćelikovića.

b) Odgovor na apelaciju

  • 17.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da su apelantovi navodi o povredi prava iz Evropske konvencije neosnovani, a osporena odluka je zakonita i pravilna, te predlaže da se apelacija odbije.
  • 18.
    U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u toku vanparničnog postupka nije bilo kršenja navedenih apelantovih prava.
  • 19.
    Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su odluke sudova zakonite i da ni u jednom segmentu nisu povrijeđena apelantova prava, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 20.
    Centar za socijalni rad i Zavod su u dostavljenim dopisima obavijestili Ustavni sud da se apelant još uvijek nalazi u prostorijama Zavoda.

V. Relevantni propisi

  • 21.
    U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama ("Službene novine FBiH" br. 37/01 i 42/02) relevantne odredbe glase:

Član 22.

Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Član 23.

Lice iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije uposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je to lice lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.

Član 29.

U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

Član 30.

Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 31.

Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan Š...Ć.

Član 32.

Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.

Član 33.

Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od jedne godine.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 37.

Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.

Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.

Član 39.

Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.

  • 22.
    U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:

Član 45.

U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.

Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.

Član 52.

Sud je dužan da ispita sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i da sasluša sve osobe koje imaju saznanja o bitnim činjenicama

Član 54.

Kada sud odluči da se primljena osoba zadrži u zdravstvenoj ustanovi odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od jedne godine

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu po potrebi dostavlja izvještaj o promjenama u zdravstvenom stanju zadržane osobe.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da preduzme aktivnosti kako bi se izvršilo Rješenje broj 32 0 V 027596 10 V od 15. novembra 2010. godine i osigurala prava Novalije Ćelikovića koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu s ovom odlukom.

VI. Dopustivost

  • 23.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 24.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 25.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 V 027596 10 Gž od 30. novembra 2010. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 5. decembra 2010. godine a apelacija je podnesena 4. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

Nalaže se Općinskom sudu u Tuzli da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelant osporava navedena rješenja, tvrdeći da su njima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e. Evropske konvencije, te prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 4 Evropske konvencije.

Odbija se apelacija Novalije Ćelikovića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 V 027596 10 Gž od 30. novembra 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 V 027596 10 V od 15. novembra 2010. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Pravo na slobodu i sigurnost

  • 28.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Š...Ć
    • 29.
      Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

Š...Ć e) zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica; Š...Ć

  • 30.
    Ustavni sud podsjeća na to da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, u kojem su navedeni slučajevi u kojim je lišavanje slobode dopušteno. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311; i Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111; i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170).
  • 31.
    S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije "proizvoljan", tj. da bi bio ispunjen zahtjev "zakonitosti" u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Prvo, "duševna poremećenost" u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, "duševna poremećenost" mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred "sudom" koji ima ovlaštenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima takva ovlaštenja da lica drži u pritvoru (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 43; i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 44).
  • 32.
    Ustavni sud primjećuje da je apelant u neuračunljivom stanju 9. novembra 2009. godine počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi s članom 28. KZ FBiH) u sticaju s krivičnim djelom iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije, te da je rješenjem tog suda od 30. aprila 2010. godine apelantu određen privremeni prisilni smještaj u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci. Od pravosnažnosti navedenog rješenja apelant je smještan u Zavod gdje se, prema informacijama dostavljenim Ustavnom sudu (dopis Centra za socijalni rad od 18. aprila 2011. godine i dopis Zavoda od 19 aprila 2011. godine), nalazi i danas.
  • 33.
    Ustavni sud dalje primjećuje da je u međuvremenu Tužilaštvo iniciralo pokretanje vanparničnog postupka "određivanja prisilnog smještaja apelanta u psihijatrijsku zdravstvenu ustanovu", te je Općinski sud donio rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti pa nakon provedenog dokaznog postupka donio odluku od 15. novembra 2010. godine kojom je određen prisilni smještaj apelanta u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi u trajanju od jedne godine, a to vrijeme se ima računati od dana pravosnažnosti tog rješenja, tj. od 30. novembra 2010. godine. Obrazloženje odluke kojom je apelantu određen prisilni smještaj temelji se na nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra dr. Zlatka Kalabića, koji se izjasnio da apelant boluje od trajne i hronične neuropsihijatrijske bolesti epilepsije simptomatske geneze porijekla lijevog temporalnog lobusa mozga, tip napada - parcijalni napad sa složenom simptomatologijom, te da mu je neophodan prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu u trajanju od jedne godine, odnosno i preko navedenog perioda, shodno ocjeni zdravstvene ustanove.
  • 34.
    Ustavni sud nalazi da je odredbama čl. 22. do 43. Zakona o zaštiti lica sa duševnim smetnjama propisano postupanje u odnosu na lice s težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje i sigurnost, odnosno život ili zdravlje i sigurnost drugih lica, na osnovu kojih su redovni sudovi i donijeli osporena rješenja i odredili apelantu prisilni smještaj u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi u trajanju od jedne godine.
  • 35.
    Ako se imaju u vidu navedeni kriteriji, koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor smatrao zakonitim, Ustavni sud nalazi da citirane odredbe Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama upravo predviđaju, u vanparničnom postupku, utvrđivanje duševne poremećenosti pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize, zatim omogućavaju da se ispita opravdavaju li vrsta i stepen "duševne poremećenosti" prisilno zatvaranje takvog lica, te propisuju li ograničeno trajanje pritvora, odnosno prisilnog smještaja uz obavezu da zdravstvena ustanova u kojoj se nalazi to lice, po potrebi, dostavlja sudu izvještaje o zdravstvenom stanju tog lica. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi prilikom određivanja prisilnog smještaja apelanta u psihijatrijsku zdravstvenu ustanovu u trajanju od jedne godine proveli zakonit postupak u smislu navedenih odredbi Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama, dakle postupali su u skladu sa zakonom. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant prisilno smješten u Zavod a ne u psihijatrijsku zdravstvenu ustanovu, kako je određeno osporenim rješenjem i kako je propisano Zakonom o zaštiti lica sa duševnim smetnjama. Ustavni sud također podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 49/06) u tački 67. zaključio: "...da, iako smještaj mentalno oboljelih lica u poseban odjel zatvora jeste, u određenoj mjeri, u skladu s domaćim zakonom koji predviđa takvu mogućnost, ali isključivo kao izuzetak, on, ipak, nije saglasan sa zahtjevima Evropske konvencije koja traži da ta lica budu smještena u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj instituciji namijenjenoj za tu svrhu".
  • 36.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da zahtjev 'zakonitosti' lišavanja slobode u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije nije ispunjen u pogledu institucije u kojoj se prisilni smještaj izvršava. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

Pravo na pravično suđenje

  • 37.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 38.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

  • 39.
    Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze, odnosno odluku zasnovali na iskazu jednog vještaka. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
  • 40.
    Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
  • 41.
    Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svom rješenju u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su se stekli zakonski uvjeti da se apelantu odredi prisilni smještaj u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi u trajanju od jedne godine. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u toku dokaznog postupka izvršio uvid u krivični spis Kantonalnog suda broj 03 0 K 0 002155 10 K, proveo vještačenje vještaka specijaliste neuropsihijatra dr. Zlatka Kalabića, saslušao navedenog vještaka i tužioca, kao i punomoćnika apelanta i punomoćnika Centra za socijalni rad. Prvostepeni sud je, uvidom u krivični predmet Kantonalnog suda broj 03 0 K 002155 10 K, utvrdio da je apelant krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi s članom 28. KZ FBiH u sticaju s krivičnim djelom iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije, počinio u stanju neuračunljivosti, da se kao posljedica trajne primarne bolesti i operacije mozga kod apelanta razvio tzv. psihoorganski sindrom s ozbiljnim i teškim oštećenjem ukupnog mentalnog funkcionisanja, da je opasan po okolinu i da mu je potrebno liječenje te da mu je rješenjem tog suda od 30 aprila 2010 godine i određen privremeni smještaj u psihijatrijsku zdravstvenu ustanovu u trajanju od šest mjeseci.
  • 42.
    Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka specijaliste neuropsihijatra dr. Zlatka Kalabića koji je po nalogu suda izvršio pregled apelanta, izvršio uvid u apelantovu medicinsku dokumentaciju i uvid u psihijatrijska vještačenja koja je obavio tim vještaka i dao u već spomenutom krivičnom postupku. Prvostepeni sud je obrazložio da se navedeni vještak u svom nalazu decidno izjasnio da apelant boluje od trajne i hronične neuropsihijatrijske bolesti epilepsije simptomatske geneze porijekla lijevog temporalnog lobusa mozga, tip napada - parcijalni napad sa složenom simptomatologijom, te da mu je neophodan prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu u trajanju od jedne godine, odnosno i preko navedenog perioda prema ocjeni zdravstvene ustanove. Pored navedenog, prvostepeni sud je obrazložio da se tim vještaka koji su dali svoj nalaz u krivičnom postupku koji je protiv apelanta vođen, posebno fokusirao na ocjenu da li je apelant protivpravna djela učinio u stanju uračunljivosti, dok je vještak neuropsihijatar dr. Zlatko Kalabić svoj nalaz dao po nalogu suda, a u vezi s prijedlogom Tužilaštva za određivanje apelantu prisilnog smještaja u zdravstvenu ustanovu. Prvostepeni sud je jasno obrazložio da je vještak dr. Zlatko Kalabić, prilikom davanja nalaza i mišljenja o apelantovom zdravstvenom stanju, imao u vidu i nalaze tima vještaka datih u krivičnom postupku koji je protiv apelanta vođen, te naglasio da iz iskaza vještaka dr. Alije Sutovića proizlazi da apelantu ne samo da ne bi štetilo nego bi bilo i potrebno odrediti liječenje radi psihičke stabilizacije. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te pravilno donio odluku kojom je apelantu odredio prisilni smještaj u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi u trajanju od jedne godine.
  • 43.
    Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost, bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju

  • 44.
    Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
  • 45.
    Član 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

Niko neće biti lišen slobode samo na osnovu nemogućnosti da izvrši ugovornu obavezu.

  • 46.
    Pravo iz ovog člana se odnosi na lišavanje slobode lica isključivo zbog nemogućnosti izvršenja neke obaveze preuzete ugovorom. Međutim, primjena ovog prava ne odnosi se na slučajeve u kojima je lice lišeno slobode na osnovu odluke suda kojom je određen prisilni smještaj u psihijatrijsku zdravstvenu ustanovu na osnovu člana 22. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani, te da nema kršenja prava iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 47.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud povredu ovog prava vidi u tome što lišavanje slobode lica i njegov smještaj u kazneno-popravni zavod na osnovu sudske odluke kojom je određen prisilni smještaj u psihijatrijsku zdravstvenu ustanovu ne ispunjava zahtjev "zakonitosti" iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije u pogledu institucije u kojoj se izvršava prisilni smještaj.
  • 48.
    Ustavni sud smatra da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih rješenja ne postoji ništa što bi ukazivalo da su sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenio materijalno pravo, a u obrazloženju odluka za svoje stavove su dali detaljne, jasne i logične razloge. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je apelantu sudskom odlukom određen prisilni smještaj u psihijatrijsku zdravstvenu ustanovu na osnovu člana 22. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.
  • 49.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 50.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.