USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1592/08, rješavajući apelaciju Ružice Fejzić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja na sjednici održanoj 27. maja 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Ružica Fejzić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pule, Republika Hrvatska, koju zastupa Jadranko Hadžisejdić, advokat iz Bosanskog Broda, podnijela je 30. maja 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-GŽ-07-000 448 od 10. aprila 2008. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 4. oktobra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog sudu u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 6. juna 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 18. juna 2008. godine, Osnovni sud 3. marta 2009. godine, a Ministarstvo 30. juna 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog i Osnovnog suda, kao i Ministarstva, dostavljeni su apelantici 27. novembra 2008. godine i 8. marta 2009. godine.
Usvaja se apelacija Ružice Fejzić.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelantica je 30. oktobra 2003. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv tužene Republike Srpske, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena licaOdsjek Bosanski Brod (u daljnjem tekstu: tužena), kojom je tražila da Osnovni sud utvrdi da je apelantica 11. septembra 1998. godine podnijela zahtjev za povrat trosobnog stana koji se nalazi u Bosanskom Brodu, ulica Željeznički plato S21, što je tužena dužna priznati i izdati joj odgovarajuću odlukurješenje o povratu stana s priznatim stanarskim pravom, ili će u protivnom takvu odluku zamijeniti presuda tog suda.
- 7.Osnovni sud se Rješenjem broj P-356/03 od 5. novembra 2003. godine proglasio nenadležnim da postupa u konkretnoj pravnoj stvari i apelanticinu tužbu odbacio.
- 8.Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Okružni sud je Rješenjem broj Gž-189/04 od 28. januara 2005. godine njenu žalbu usvojio, ukinuo navedeno rješenje Osnovnog suda i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Osnovni sud je rješenjem od 20. septembra 2006. godine u predmetnom postupku zakazao pripremno ročište za 5. oktobar 2006. godine. Na održanom pripremnom ročištu Osnovni sud je zakazao glavnu raspravu za 7. novembar 2006. godine, koja je održana i nastavljena 11. decembra 2006. godine radi izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka, kada je glavna rasprava i zaključena. Osnovni sud je 12. januara 2007. godine donio Presudu broj 1384 P 004218 05 P.
- 9.Navedenom presudom Osnovnog suda od 12. januara 2007. godine utvrđeno je da je apelantica kao nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu podnijela zahtjev za povrat navedenog stana 11. septembra 1998. godine. U obrazloženju presude Osnovni sud je utvrdio da je apelantica nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, prema zaključenom ugovoru o korištenju stana od 14. januara 1977. godine. Osnovni sud je dalje utvrdio da je apelantica 11. septembra 1998. godine podnijela prijavu nadležnom organu uprave za povrat lica u kojoj je navela svoje boravište, ranije prebivalište u Bosanskom Brodu, s naznakom adrese predmetnog stana. Također je utvrđeno da je zaključkom tužene od 24. decembra 2002. godine odbačen kao neblagovremen apelanticin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed od 9. decembra 2002. godine. Apelanticina žalba protiv navedenog zaključka je odbijena rješenjem Ministarstva od 24. maja 2004. godine. Osnovni sud je u obrazloženju istakao da je apelantica predmetni stan napustila u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, te da ima pravo da se u njega vrati u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum). Iz navedenih razloga Osnovni sud je zaključio da se apelanticin zahtjev, odnosno prijava za dobrovoljni povratak, ima smatrati zahtjevom za povrat stana u smislu odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), pa je samim tim takav njen zahtjev blagovremeno podnesen. Osnovni sud se pozvao na tačku 6. Uputstva o primjeni čl. 8-11. i 15-18. Zakona o prestanku primjene.
- 10.Protiv navedene presude Osnovnog suda tužena je 14. maja 2007. godine izjavila žalbu. Osnovni sud je 21. maja 2007. godine navedenu žalbu dostavio apelantici na odgovor, nakon čega je 19. juna 2007. godine predmetni spis dostavio Okružnom sudu.
- 11.Okružni sud je, odlučujući o žalbi tužene, donio Presudu broj 013-0-GŽ-07-000 448 od 10. aprila 2008. godine, kojom je žalbu uvažio i pobijanu presudu preinačio tako što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je kao nositečjica stanarskog prava na predmetnom stanu podnijela zahtjev za povrat tog stana 11. septembra 1998. godine kod tužene.
- 12.U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se žalbom tužene osnovano dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude kojom je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev. Dalje je obrazložio da nije sporno da je apelantica podnijela prijavu za dobrovoljni povratak raseljenih lica i izbjeglica-povratnika u Republiku Srpsku i da je u toj prijavi navela podatke o predmetnom stanu, kao i podatke o svojoj adresi u izbjeglištvu. Stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene, izbjeglice i raseljena lica su imala obavezu da zahtjev za vraćanje stana podnesu nadležnom Odsjeku Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS u mjestu gdje se stan nalazi, kako je to propisano odredbom člana 15. stav 2. navedenog zakona. Zahtjev se morao podnijeti u roku od 16 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona, to jeste do 19. aprila 2000. godine, kako je predviđeno izmijenjenim članom 16. tog zakona. Pored toga zahtjev za vraćanje stana u posjed se podnosio na propisanom obrascu i predavao nadležnom Odsjeku navedenog Ministarstva neposredno ili poštom. Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije sporno da apelantica osim prijave za dobrovoljni povratak u RS nije do predviđenog roka, to jeste do 19. aprila 2000. godine, podnijela novi zahtjev za povrat stana, već je to učinila kasnije, i to 9. decembra 2002. godine. Zbog toga je nadležni organ uprave takav apelanticin zahtjev zaključkom odbacio kao neblagovremen.
- 13.Okružni sud je zaključio da je pogrešno stanovište prvostepenog suda da se prijava za dobrovoljni povratak u RS od 11. septembra 1998. godine ima smatrati zahtjevom za povrat stana, jer takav zahtjev nije podnesen ni u propisanoj formi, niti je kasnije ispravljan, a nije podnesen ni u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, koji je stupio na snagu nakon što je apelantica podnijela zahtjev za dobrovoljni povratak u RS. Prvostepeni sud je, kako je utvrdio Okružni sud, pogrešno zaključio da apelantica nije bila dužna uz ranije dostavljeni zahtjev, odnosno prijavu od 19. septembra 1998. godine, podnijeti novi zahtjev. Također, Okružni sud je smatrao pogrešnim i zaključak prvostepenog suda da se apelanticina prijava za dobrovoljni povratak ima smatrati zahtjevom za povrat stana u posjed zbog toga što organ uprave nije pozvao apelanticu kao podnositeljicu zahtjeva da priloži dodatne podatke koji su propisani Uputstvom o primjeni čl. 8-11. i 15-18. Zakona o prestanku primjene, pozivajući se pri tome posebno na tačku 6. tog Uputstva. Međutim, kako je obrazložio Okružni sud, navedenom tačkom Uputstva propisan je postupak kada je neko lice podnijelo zahtjev za povrat stana u skladu s ranijim propisima, ali apelantica nije podnijela zahtjev za povrat stana, već samo prijavu za dobrovoljni povratak u RS. Kako apelantica nije postupila u skladu s odredbama navedenog zakona u pogledu blagovremenog podnošenja zahtjeva za povrat stana, Okružni sud je zaključio da se njena prijava ne može tretirati kao zahtjev za povrat stana, a samim tim nije bilo mjesta usvajanju njenog tužbenog zahtjeva. Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud raspravio sve odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo donoseći pobijanu presudu.
- 14.Apelantica je protiv navedene presude Okružnog suda 2. juna 2008. godine podnijela reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o apelanticinoj reviziji Vrhovni sud je 10. marta 2009. godine donio Rješenje broj 84 0 P 004218 09 Rev, kojim je njena revizija odbačena kao nedozvoljena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da revizija nije dozvoljena jer vrijednost predmeta spora u konkretnoj pravnoj stvari ne prelazi zakonski cenzus od 10.000 KM i zbog toga što Vrhovni sud nije našao da bi odlučivanje o reviziji u predmetnom postupku bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
Utvrđuje se povreda prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
IV. Apelacija
Ukida se Presuda Okružnog suda u Doboju broj 013-0-GŽ-07-000 448 od 10. aprila 2008. godine.
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku. Također se žali i na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica je navela da je legalno koristila predmetni stan u periodu od dodjele stana 1974. godine, pa do 6. septembra 1992. godine kada je zbog općepoznatih ratnih okolnosti stan morala napustiti. Od tada apelantica kao izbjeglica živi u Puli, Republika Hrvatska. Apelantica je dalje istakla da je ona blagovremeno "nakon stvaranja pravnih pretpostavki za to", podnijela zahtjev za dobrovoljni povratak. Budući da je u vrijeme podnošenja zahtjeva, kako je dalje istakla apelantica, još uvijek bilo nedefinirano pitanje prava na priznavanje stanarskog prava, njen zahtjev za povratak tužena nije istovremeno tretirala kao i zahtjev za priznavanjem tog prava. Nakon što se apelantica zbog pasivnog odnosa tužene ponovo obratila tuženoj zahtjevom za priznavanje stanarskog prava, tužena je taj zahtjev odbacila kao neblagovremen. Također je navela da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog sporosti u radu sudova.
Na osnovu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ostavlja se na pravnoj snazi Presuda Osnovnog suda u Derventi broj 1384 P 004218 05 P od 12. januara 2007. godine.
b) Odgovor na apelaciju
- 16.U odgovoru Okružnog suda je navedeno da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se žali u apelaciji. Dalje je istaknuto da prvostepeni sud nije pravilno cijenio odredbe člana 15. stav 2. i člana 16. Zakona o prestanku primjene, te da je pogrešan stav prvostepenog suda da se prijava za dobrovoljni povratak raseljenih lica i izbjeglica povratnika u RS može smatrati zahtjevom za povrat stana u smislu navedenih odredbi zakona. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 17.Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da pred tim sudom nisu prekršena apelanticina prava na koja se žali.
- 18.U odgovoru Ministarstva je navedeno da je apelanticin zahtjev od 11. septembra 1998. godine prijava za dobrovoljni povratak raseljenih lica i izbjeglica povratnika u Republiku Srpsku, a ne zahtjev za vraćanje stana u posjed. U smislu člana 8. Zakona o izbjeglicama i raseljenim licima, važećeg u vrijeme podnošenja prijave, izbjegla i raseljena lica imaju obavezu da se prijave nadležnom organu, kako bi tom prijavom ostvarili statusna pitanja regulisana tim zakonom, a kojim nije propisano pravo na vraćanje u posjed stana u državnoj svojini. Dalje su istakli da je Zakonom o prestanku primjene jasno propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi u skladu s članom 15. stav 2. tog zakona, a u roku od 15 mjeseci od dana stupanja na snagu navedenog zakona. Istakli su da je Okružni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo.
V. Relevantni propisi
- 19.U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 13/02, 64/02 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 14. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva, definisan u članu 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove napuštene između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne. Š...Ć
Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu s Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, s pravom povrata u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio.
Član 15. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava iz člana 14. stav 1. ovog zakona ima pravo da podnese zahtjev za vraćanje stana u posjed.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi se nadležnom organu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u opštini u kojoj se stan nalazi.
Član 16.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed može se podnijeti u roku od šesnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik republike Srpske" broj 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01), stanarsko pravo mu prestaje.
U Uputstvu o primjeni članova 8-11. i članova 15-18. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/99) relevantne odredbe glase:
Tačka 6.
Lice koje je podnijelo zahtjev u skladu s ranijim propisima, a slučaj još nije pravosnažno okončan, tada treba da podnese novi zahtjev u skladu sa ovim uputstvom.
Ukoliko takvo lice ne podnese novi zahtjev, njegov ranije podnijeti zahtjev smatraće se zahtjevom podnesenim u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i ovim uputstvom.
Ukoliko ranije podneseni zahtjev nije potpun u skladu sa odredbama Zakona zahtijevaće se od podnositeljicu zahtjeva da priloži dodatne podatke propisane ovim uputstvom.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
VI. Dopustivost
- 20.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 013-0-GŽ-07-000 448 od 10. aprila 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 5. maja 2008. godine. Apelacija je podnesena 30. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelantica pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
- 25.Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
- 26.Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
- 27.Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije.
- 28.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Ustavni sud je usvojio stav da se "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije može smatrati i stan u koji se uselilo neko lice na temelju rješenja o dodjeli stana, čak i ukoliko nije zaključilo ugovor o korištenju stana (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluku broj U 102/03 od 14. oktobra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04).
- 29.Evropski sud za ljudska prava je u svojoj praksi u jednom slučaju posebno ocjenjivao koliko je bila čvrsta, odnosno trajna veza podnosilaca predstavke s kućom u kojoj su živjeli, a kuća je bila u njihovom vlasništvu. Kao ključni element je smatrana i činjenica da su se oni stvarno vratili u svoju kuću s namjerom da tu trajno ostanu kada se za to steknu formalni uvjeti. Također je bila bitna činjenica i to da podnosioci predstavke nisu zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije). Ustavni sud je, također, u svojim odlukama zaključio da je "dom" faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 323/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 34/05).
- 30.Što se tiče pitanja da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim "domom" u svrhu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije primjećuje da je apelantica napustila predmetni stan zbog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, te da se njen povratak u predmetni stan treba razmotriti u kontekstu prava izbjeglih i raseljenih lica da se vrate u svoje domove, kako je to predviđeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s članom 1. tačka 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma. U vezi s prethodnim, Ustavni sud podsjeća na svoj već izraženi stav da je jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna tačka s koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem da se vrati imovina njihovim predratnim korisnicima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01, tačka 20).
- 31.Ustavni sud zapaža da je u predmetnom sudskom postupku nesumnjivo utvrđeno da je apelantica bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, prema zaključenom ugovoru o korištenju stana od 14. januara 1977. godine i da je u njemu živjela do izbijanja ratnih sukoba u BiH, to jeste do septembra 1992. godine. Nakon napuštanja stana apelantica je živjela kao izbjeglica u Republici Hrvatskoj, s namjerom da se vrati u svoj dom kada se za to steknu uvjeti. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantica 11. septembra 1998. godine, u skladu s tadašnjim propisima, Zakonom o izbjeglicama i raseljenim licima i Uputstvom o načinu organizacije povratka raseljenih lica i izbjeglica povratnika na teritoriju RS, nadležnom Odsjeku Ministarstva podnijela prijavu za dobrovoljni povratak raseljenih lica i izbjeglica povratnika na teritoriju RS, navodeći pri tome podatke o predmetnom stanu, vlasničkom statusu, itd. Ustavni sud zaključuje da je nesporno da je apelantica živjela u predmetnom stanu prije rata u BiH i da je eksplicitno iskazala namjeru da se poslije rata vrati u predmetni stan, zbog čega se navedeni stan ima smatrati njenim domom u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije.
- 32.Ustavni sud dalje mora utvrditi da li je osporenom presudom Okružnog suda došlo do miješanja javne vlasti u apelanticino pravo na poštivanje njenog doma i, ako je to slučaj, da li je to miješanje bilo opravdano. Ustavni sud smatra da je osporena presuda Okružnog suda, kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da sud utvrdi da se njena prijava za dobrovoljni povratak ima smatrati zahtjevom za povrat stana u posjed i da je blagovremeno podnesena, rezultirala miješanjem javne vlasti u apelanticino pravo na poštivanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.
- 33.Ustavni sud, dalje, mora utvrditi opravdanost ovog miješanja u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, odnosno, da li je ono bilo u skladu sa zakonom. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom, b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dati predmet i c) zakon mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora se utvrditi da li je to miješanje bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu" i da li je miješanje bilo u vezi s jednim od ciljeva navedenih u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti da li je odluka javnih vlasti imala legitiman cilj i da li je predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu. "Neophodno" u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
- 34.U vezi s pitanjem da li je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud najprije ističe da Zakon o prestanku primjene zadovoljava neke elemente zakonitosti, jer je javno objavljen, formuliran je jasno kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ustavni sud dalje ističe da je Zakonom o prestanku primjene propisana obaveza izbjeglica i raseljenih lica da na posebnom obrascu podnesu zahtjev za vraćanje stana nadležnom organu, kao i da to učine u određenom roku. Ustavni sud dalje zapaža da u konkretnom slučaju apelantica nije do predviđenog roka, to jeste do 19. aprila 2000. godine podnijela novi zahtjev za povrat stana. Međutim, apelantica je znatno ranije podnijela prijavu za dobrovoljni povratak u RS. Uputstvo o primjeni čl. 8-11. i čl. 15-18. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Uputstvo) propisuje postupak kada je neko lice podnijelo "zahtjev u skladu s ranijim propisima". Ustavni sud zapaža da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen primjenom člana 15. stav 2. i člana 16. Zakona o prestanku primjene. U skladu s Uputstvom upravne vlasti su imale obavezu smatrati apelanticinu prijavu za dobrovoljni povratak zahtjevom za povrat stana podnesenim u smislu Zakona o prestanku primjene pa, ukoliko je to bilo neophodno, da zatraže od lica koje traži povrat da podnese nove podatke. Međutim, očito je da su upravne vlasti i Okružni sud, primjenom odredbi čl. 15. i 16. Zakona o prestanku primjene propustile da uzmu u obzir Uputstvo koje se bavi upravo situacijom u vezi sa zahtjevima za povrat prije stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene.
- 35.Ustavni sud smatra da je apelantica podnošenjem prijave za dobrovoljni povratak neposredno prije stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene (Zakon je stupio na snagu 19. decembra 1998. godine) pokazala nedvosmislenu želju i namjeru da nastavi živjeti u spornom stanu. Dalje, Ustavni sud naglašava da je apelantica prije rata bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, te da joj, u smislu Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma, pripada pravo da se vrati u svoje prijeratno prebivalište. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica 11. septembra 1998. godine došla u svoje prijeratno prebivalište, popunila obrazac prijave za povratak u skladu s tadašnjim propisima kojima je bio reguliran povratak izbjeglica i raseljenih lica, te da je u obrascu navela da želi da se vrati u svoj stan. Kasnije doneseno Uputstvo reguliralo je postupak organa uprave kada je podnesen "zahtjev u skladu s ranijim propisima". Po mišljenju Ustavnog suda, u okolnostima kakve su utvrđene u konkretnom slučaju, odredbu tačke 6. Uputstva u kojoj se govori o "zahtjevu" bilo je opravdano tumačiti tako da se odnosi i na apelanticinu "prijavu za povratak" kojom je eksplicitno tražila povratak u stan na kojem je prije rata zasnovala stanarsko pravo, odnosno da je Okružni sud, donoseći osporenu odluku, pošao od pretjeranog formalizma, zanemarujući pri tome samu suštinu prava. Stoga, Ustavni sud smatra da miješanje u apelanticino pravo na poštivanje njenog doma nije bilo zakonito.
- 36.Ustavni sud zaključuje da su povrijeđeni član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 37.U svjetlu zaključaka o povredi prava na poštivanje doma, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 38.Ustavni sud je uzeo u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o realizaciji povratka u smislu Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koji traje već dugi niz godina, te da je u toku tog postupka Osnovni sud već donio Presudu broj 1384 P 004218 05 P od 12. januara 2007. godine u skladu sa standardima poštivanja apelanticinog prava na dom, te je zaključio da je opravdano da primijeni izuzetak iz člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda i konačno meritorno riješi ovaj postupak ostavljanjem na snazi navedene presude Osnovnog suda.
VIII. Zaključak
- 39.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kada je miješanje javne vlasti u apelanticino pravo bilo nezakonito.
- 40.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 41.U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje predsjednika Ustavnog suda Miodraga Simovića suprotno odluci.
- 42.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.
Izdvojeno mišljenje predsjednika Ustavnog suda BiH prof. dr. Miodraga Simovića
Smatram da je ovo slučaj u kojem je Ustavni sud BiH trebao odbaciti apelaciju zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, a ne upuštati se u meritorno raspravljanje pitanja, i to iz sljedećih razloga.
Pitanje povrata napuštene imovine, koje je iscrpno regulirano Aneksom 7 uz Opći okvirni sporazum za mir u BiH, članom II/5. Ustava BiH, kao i mnogim zakonima i podzakonskim aktima u nadležnosti je upravnih organa. Samim tim, i spor oko toga da li je apelantica blagovremeno podnijela zahtjev za povrat imovine, pitanje je o kojem moraju da odlučuju nadležni upravni organi. To pitanje bi, uostalom, bilo predmet rasprave pred upravnim sudovima i, konačno, pred Ustavnim sudom BiH - u smislu prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (uporedi Ustavni sud BiH, Odluku o dopustivosti broj AP 1000/04 od 13. oktobra 2005. godine; Odluku o meritumu broj AP 676/04 od 20. decembra 2005. godine i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 85/06 od 15. februara 2006. godine).
Nedopustivo je da se pitanje podnošenja i vremena podnošenja zahtjeva o kojem odlučuje upravni organ, utvrđuje tužbom za utvrđivanje pred redovnim sudom, jer je to miješanje redovnog sudstva u upravnu nadležnost. Osim toga, prema relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, jasno je da parnični postupak s ciljem da se donese utvrđujuća presuda može da se pokrene samo u slučaju potrebe da se utvrdi da li postoji, odnosno ne postoji, neko pravo ili pravni odnos, ili istinitosti, odnosno neistinitosti neke isprave. Pitanje da li je apelantica podnijela zahtjev blagovremeno - ne spada u domen ovih pitanja.
U postupku pred Ustavnim sudom BiH nije samo apelantica stranka u postupku i Ustavni sud ima obavezu da ispita navode apelacije. Ali, posebno kada je u pitanju primjena prava (iura novit curia), Ustavni sud BiH mora da štiti pravne interese obje stranke u postupku. U ovom slučaju, Ustavni sud BiH je morao da obrazloži odnos sudske i upravne vlasti kroz relevantno zakonodavstvo. To je, ujedno, i ustavno pitanje par excellence za ustavno sudstvo, jer se tiče odnosa dvije vlasti u horizontalnom smislu podjele vlasti, kao inherentan element principa pravne države iz člana I/2. Ustava BiH. Analizom ovog odnosa, po mom mišljenu, došli bismo do zaključka o nenadležnosti redovnog sudstva, a što govori u prilog odbacivanju apelacije.
Sarajevo, 6. juni 2011. godine