USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 504/08, rješavajući apelaciju Fatime Bahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. oktobra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Fatima Bahić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupaju Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, advokatice iz Tuzle, podnijela je 12. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000442 od 20. novembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-838/04 od 30. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-897/2000 od 16. aprila 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 20. februara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. februara 2008. godine, a Kantonalni sud 27. februara 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu zahtjeva 12. marta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj P: 250/94 od 13. januara 1999. godine utvrđeno je da su apelantica i tuženi Hasan Bahić (u daljnjem tekstu: tuženi) za vrijeme bračne zajednice zajednički stekli porodične stambene zgrade u Tuzli, ul. Kula broj 20, i to apelantica sa dijelom od 2/5, a tuženi sa dijelom od 3/5, te porodičnu stambenu zgradu sa okućnicom u Donjoj Mionici, poslovni prostor u Tuzli, u sklopu Zanatskog centra "Stupine", skladišni prostor u Tuzli, u sklopu Zanatskog centra "Stupine, i pokretnu imovinu, sve sa dijelovima od po , što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude izvrši fizička dioba nepokretne i pokretne imovine, te da se na nepokretnoj imovini, na osnovu presude, apelantica uknjiži kao vlasnica i posjednica sa pripadajućim dijelovima, a da joj pripadajući dio od jedne polovine na pokretnim stvarima preda u posjed i slobodno raspolaganje, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
- 7.Odlučujući o žalbi tuženog protiv Presude Općinskog suda broj P:250/94 od 13. januara 1999. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž. 913/99 od 4. aprila 2000. godine kojom je žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u pogledu nekretnina i vratio prvostepenom sudu u tom dijelu na ponovno suđenje. U pogledu pokretnih stvari, prvostepena presuda je potvrđena, a u ostalom dijelu (odbijajući dio i odluka o troškovima postupka) prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Predsjednica žalbenog vijeća Kantonalnog suda je bila sutkinja Milka Mitrović.
- 8.U ponovljenom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj P-897/2000 od 16. aprila 2004. godine kojom je utvrdio da apelanticin udio u sticanju zajedničke imovine iznosi u odnosu na porodične stambene zgrade koja se nalazi u Tuzli, ul. Kula broj 20, a 1/3 u odnosu na porodičnu stambenu zgradu u Donjoj Mionici, poslovni prostor i skladišni prostor u okviru Zanatskog centra "Stupine". Dalje, odbijen je preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva u visini udjela u navedenim nekretninama. Općinski sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je poslovni prostor garaža, pobliže označen u dispozitivu presude, zajednička imovina i da njen udio iznosi .
- 9.U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelantica i tuženi zaključili brak 6. decembra 1969. godine, da su ga faktički prekinuli u julu 1993. godine, te da je 1994. godine brak razveden pravosnažnom presudom. Općinski sud je, dalje, naveo da, prema članu 264. stav 2. Porodičnog zakona ("Službeni list SRBiH" br. 21/79 i 44/89; u daljnjem tekstu: Porodični zakon), zajedničku imovinu bračnih drugova čini ona imovina (nepokretna i pokretna) koju su oni stekli radom tokom trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čime je određen obim zajedničke imovine. Iz provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da zajedničku imovinu čine nekretnine navedene u dispozitivu presude. Sud je kao nespornu činjenicu utvrdio da je tuženi prije gradnje kuće u Tuzli bio vlasnik i posjednik predmetnog placa sa infrastrukturom, ali da predmetna kuća nije njegova posebna imovina, jer je sud u dokaznom postupku utvrdio da su stranke nakon zasnivanja braka na toj parceli izgradile zajedničkim radom stambeni objekt. Dakle, tokom bračne zajednice izgrađen je objekt u vlasništvu jednog bračnog druga (tuženog), te su u ovom slučaju oba bračna druga postali suvlasnici zgrade i zemljišta u sastavu građevinske parcele, a njihov suvlasnički dio se utvrđuje zavisno od doprinosa u sticanju zgrade, pri čemu se doprinos ranijeg vlasnika zemljišta uvećava za vrijednost građevinske parcele. Na osnovu zajedničke gradnje u toku trajanja braka stranke su istovremeno postale suvlasnici na zgradi i na zemljištu. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o zajedničkoj imovini bračnih drugova. Uvidom u potvrde o visini plaća stranaka, sud je utvrdio da se apelantica zaposlila 27. februara 1971. godine, a da je tuženi bio u radnom odnosu od 1962. godine, te da je imao znatno veću plaću od apelantice i da je dodatno radio kao trgovački predstavnik preduzeća "Vis" Varaždin i na taj način dodatno zarađivao, kao i da je tuženi i prije braka posjedovao štednju u poštanskoj štedionici. Općinski sud je, također, na osnovu ugovora o zajmu za individualnu stambenu izgradnju i priznanica o isplati kredita utvrdio da su apelantica i tuženi u toku trajanja braka podizali više kredita koje su otplaćivali u toku bračne zajednice, pa sud nije prihvatio tvrdnju tuženog da je kuća izgrađena prvenstveno njegovom štednjom i radom. Na osnovu izloženog, Općinski sud je zaključio da je apelanticin doprinos u sticanju na jednoj polovini porodične kuće 1/3, a tuženog 2/3, istakavši da je imao u vidu apelanticin doprinos u vođenju domaćinstva, čuvanju i odgoju djece, zatim činjenicu da je u vrijeme izgradnje kuće i ona bila zaposlena i radila i ostvarivala lični dohodak, iako znatno manji od tuženog, te činjenicu da je tuženi imao znatno veću zaradu i sredstva koja je imao prije braka, u skladu sa članom 267. Porodičnog zakona.
- 10.Općinski sud je, dalje, naveo da prilikom određivanja apelanticinog udjela u porodičnoj stambenoj zgradi koja se nalazi u Donjoj Mionici nije prihvatio tvrdnju tuženog da je kuću u Donjoj Mionici on sam izgradio od vlastite ušteđevine, jer je tuženi živio u braku sa apelanticom u momentu kada je kupio plac i gradio predmetnu kuću. Općinski sud, također, nije prihvatio tvrdnju tuženog da je on uložio svoj novac koji je dobio kao naknadu štete za neispravno vozilo marke "Ford", a koje je kupio prodajom automobila "Volkswagen" i "Fiat 1300" koje je posjedovao prije braka.
- 11.Općinski sud je konačno utvrdio da su apelantica i tuženi u toku trajanja bračne zajednice stekli i poslovni prostor u Tuzli, u Zanatskom centru "Stupine", i skladišni prostor u sklopu tog zanatskog centra, pa je, s obzirom na ranije navedene razloge, u visini sticanja bračnih drugova udjele odredio sa 1/3 apelantici, a 2/3 tuženom.
- 12.Odlučujući o žalbama apelantice i tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-838/04 od 30. novembra 2006. godine kojom je apelanticinu žalbu odbio, a žalbu tuženog je djelimično uvažio i prvostepena presuda je preinačena tako što je utvrđeno da apelanticin udio u sticanju porodične stambene zgrade u Tuzli iznosi dijela umjesto dosuđenog iznosa od 1/3 dijela, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
- 13.U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je i prema njegovoj ocjeni utvrđeni doprinos apelantici od 1/3, a 2/3 tuženom za vikendicu u Donjoj Mionici objektivan i realan. Pri tome je prvostepeni sud pravilno ocijenio veći novčani i radni angažman tuženog, kao i činjenicu da su u to vrijeme stranke imale dvoje djece o kojima je, kao i o cjelokupnom domaćinstvu, pored redovnog rada, apelantica vodila računa, te da su do kraja 1979. godine, kada je vikendica završena, stranke već bile u braku 10 godina, a zbog lokacije vikendice od mjesta njihovog življenja nije se mogao očekivati apelanticin veći radni doprinos prilikom gradnje vikendice. Kako je vikendica završena 1979. godine, to je neprihvatljiva žalbena tvrdnja tuženog da je on u njenom sticanju učestvovao i davanjem svoje devizne ušteđevine, odnosno novčanih sredstava koje je dobio u prvoj polovini 1980. godine od naplate štete za vozilo "Ford" koje je kupio početkom 1970. godine, odmah nakon zaključenja braka. Kantonalni sud je ocijenio da su bez utjecaja na pravilnost osporene presude u tom dijelu apelanticini navodi da su njeni roditelji isključivo njoj poklonili određena devizna sredstva koja je ona deponirala u banci i na osnovu kojih je podigla kredit za izgradnju vikendice u Donjoj Mionici, tim prije što je, prema podacima spisa, ugovor o kupoprodaji deviznih sredstava podignut 1982. godine, a vikendica završena 1979. godine, a niti je apelantica, s obzirom na namjenu, dokazala da je namjera njenih roditelja bila da to učine isključivo za nju.
- 14.U pogledu udjela u sticanju poslovnog i skladišnog prostora u Trgovinsko-zanatskom centru "Stupine", Kantonalni sud nije prihvatio apelanticine žalbene navode da je njen doprinos i na tim nekretninama veći od 1/3, budući da su njeni roditelji isključivo njoj poklonili četiri zlatnika za kupovinu poslovnog prostora, zbog toga što je apelantica kao strana u toku prvostepenog postupka izjavila da se radi o poklonima učinjenim objema strankama, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio da je omjer u sticanju ovih poslovnih prostora kao zajedničke bračne tečevine stranaka 1/3 apelantici, a 2/3 tuženom. Kantonalni sud je utvrdio da su pravilni navodi apelanticine žalbe da se ona brinula o domaćinstvu, podizanju i odgoju zajedničke djece, o povremenoj pomoći majci tuženog nakon što je 1979. godine doživjela moždani udar, čime je ona omogućavala tuženom da se više radno angažira i napreduje u poslu, te tako i stiče znatno veću zaradu od nje. Međutim, apelantica je i sama navela da je tuženi bio dobar domaćin, da je on vodio računa o njihovim cjelokupnim finansijama i ničim nije osporila navode tuženog niti dokazala suprotno. Osim toga, upravo je tuženi svojom sposobnošću upravljanja novcem, između ostalog i pretvaranjem podignutih kredita u devize i ulaganjem u štednju, s obzirom na inflatorna kretanja u periodu od 1980. do 1985. godine kada je većina kredita i podignuta, doprinosio ne samo očuvanju postojeće imovine već i njenom uvećanju. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da je neprihvatljiva apelanticina žalbena tvrdnja da je njen doprinos sticanju bračne tečevine podjednak doprinosu tuženog. Konačno, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno Općinski sud odlučio kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na poslovni prostor garažu u Slatini, s obzirom na to da ga je tuženi kupio 16. aprila 1994. godine, tj. nakon faktičkog prekida njihove bračne zajednice u julu 1993. godine. O tome je prvostepeni sud dao adekvatne razloge, pa je neosnovano polemiziranje žalbe da je tuženi taj prostor kupio od zajedničke ušteđevine, bez konkretnih dokaza o postojanju te štednje u vrijeme faktičkog prekida bračne zajednice.
- 15.Na kraju, Kantonalni sud je istakao da je uobičajeno da se udio bračnih drugova u pravilu utvrđuje jedinstveno u istom razmjeru za cjelokupnu zajedničku imovinu, kako to u svojoj žalbi navodi i apelantica. Međutim, sudska praksa se izjasnila da se izuzetno veći udio bračnog druga u pojedinoj stvari, odnosno pravu može odrediti samo ako je ta stvar ekonomski samostalna cjelina, a bračni drug je u sticanju te stvari u znatnijem obimu učestvovao prihodima iz svoje posebne imovine. Stoga je ocijenio da je apelanticin doprinos u sticanju porodične stambene zgrade u Kuli , a tuženog , zbog čega je žalbu tuženog uvažio i u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio. Pri tome je Kantonalni sud posebno imao u vidu ostvarena novčana sredstva tuženog koja su unijeta u brak i ostvarena u braku, posebno u vrijeme gradnje tog objekta i to kroz gotov novac koji je imao na štednji, novac dobijen prodajom dijela građevinskog materijala od stare kuće, zatim da je imao osiguran plac sa infrastrukturom, cjelokupnu projektnu dokumentaciju, te daleko veću zaradu ostvarenu posebno u toku gradnje porodične kuće, kao i činjenicu da se apelantica zaposlila tek 1971. godine kao pomoćnica trgovca. Sud je uzeo u obzir i apelanticin određeni novčani doprinos nakon njenog zaposlenja, bez obzira na to što je ostvarivala znatno manje prihode od tuženog, te njen doprinos u domaćinstvu, a posebno nakon rođenja prvog djeteta 1973. godine i njenu brigu oko djeteta, kao i činjenicu da su podignute kredite za kuću dobijene u tom periodu zajednički otplaćivali.
- 16.Protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-838/04 od 30. novembra 2006. godine apelantica je izjavila reviziju.
- 17.Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000442 od 20. novembra 2007. godine apelanticina revizija je odbijena kao neosnovana. Predsjednica revizionog vijeća Vrhovnog suda je bila sutkinja Milka Mitrović.
- 18.U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da donošenjem osporene presude Kantonalnog suda nisu povrijeđena pravila postupka jer je drugostepeni sud, rješavajući o žalbama apelantice i tuženog, u smislu člana 231. ZPP, ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Pri tome je pravilno izveo pravni zaključak da je prvostepeni sud svoju presudu zasnivao na relevantnom činjeničnom stanju koje je utvrdio primjenom člana 8. ZPP. Dakle, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije osnovan apelanticin prigovor da je pred drugostepenim sudom povrijeđena odredba parničnog postupka iz člana 209. ZPP. Dalje je navedeno da je apelanticin prigovor istaknut u žalbi, a koji je ponovila u reviziji, kojim je isticala da sud nije ocijenio sve izvedene dokaze u smislu i na način kako je to propisano članom 8. ZPP, ustvari prigovor na povredu postupka pred prvostepenim sudom. Budući da se sud izjasnio o tom prigovoru kao i o ostalim žalbenim prigovorima koji su bili bitni za donošenje pravilne i zakonite odluke, Vrhovni sud je zaključio da nije prihvatljiva apelanticina tvrdnja o povredi člana 221. ZPP, a u vezi sa članom 8. ZPP. Vrhovni sud je, također, istakao da nije prihvatljiva tvrdnja da je počinjena povreda iz člana 217. stav 2. ZPP, tj. da je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje u vezi sa utvrđenjem kada je izgrađena kuća u Donjoj Mionici, bez otvaranja rasprave pred drugostepenim sudom. Naime, iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog i drugostepenog suda, kojim je Vrhovni sud vezan, proizlazi da je ta kuća sagrađena 1979. godine, a ne 1985. godine kako je to tvrdila apelantica u reviziji, pa stoga nije ni bilo osnova za otvaranje rasprave pred drugostepenim sudom.
- 19.Vrhovni sud je istakao da nije osnovan apelanticin prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, nižestepenim presudama je utvrđeno da je tuženi 1963. godine, prije zaključenja braka sa apelanticom, zajedno sa svojom majkom kupio plac sa starom kućom, da su do 1970. godine u toj kući živjeli tuženi, njegova majka i brat, da su stranke zaključile brak 6. decembra 1969. godine, da je porodična kuća u Tuzli-Kuli građena od 1970. godine do 1974. godine (na parceli koja je kupljena prije zaključenja braka između parničnih stranaka i da je kuća imala svu infrastrukturu, a dio materijala od kuće je iskorišten), da je Rješenjem Općine Gračanica broj 668/78 od 5. jula 1978. godine dopuštena gradnja kuće u Donjoj Mionici, a gradnja je započeta 1978. godine i završena 1979. godine, da su poslovni prostori kupljeni 1992. godine, da je faktička bračna zajednica raskinuta 1993. godine, a brak razveden 1994. godine, da je poslovni prostor garaža, koji se nalazi u objektu 05 4819, kupljen 1994. godine. Imajući u vidu navedeno utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je donio osporenu drugostepenu presudu zbog razloga koje je naveo, a koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. Naime, i prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, član 267. stav 2. Porodičnog zakona, i pravilno utvrdio apelanticin doprinos u sticanju zajedničke imovine imajući pri tom u vidu sve utvrđene činjenice i ocjenjujući sve relevantne dokaze. Apelanticina tvrdnja da sud nije uzeo u obzir njen doprinos od 1974. godine do 1983. godine u sticanju imovine kuće u Tuzli-Kuli, a koji se ogleda u njenoj isključivoj brizi o majci tuženog koja je bila bolesna i nepokretna, sve i ako je tačna, nije mogla utjecati na drugačije odlučivanje jer je utvrđeno da je ta kuća građena od 1970. godine do 1974. godine, znači prije nego što je apelantica počela da se brine o majci tuženog, pa bi taj vid doprinosa mogao biti samo njen doprinos u imovini stečenoj nakon 1974. godine, a ne u periodu prije toga, kako to ona pogrešno tvrdi. Vrhovni sud je na kraju istakao da se ostali prigovori revizije tiču činjeničnog utvrđenja, a prema odredbi člana 240. stav 3. ZPP, revizija se ne može izjavljivati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa Vrhovni sud te prigovore nije ocijenio.
Usvaja se apelacija Fatime Bahić.
IV. Apelacija
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
a) Navodi iz apelacije
- 20.Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te na povredu prava na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
- 21.Povredu navedenih prava vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava. Apelantica ističe da je ocjena dokaza redovnih sudova očigledno proizvoljna.
- 22.U okviru prava na pravično suđenje, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nepristranim sudom zbog toga što je sutkinja Milka Mitrović bila predsjednica revizionog vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo Presudu broj 070-0-Rev-07-000442 od 20. novembra 2007. godine. Apelantica ističe da je navedena sutkinja kao predsjednica vijeća Kantonalnog suda prethodno učestvovala u donošenju Presude broj Gž. 913/99 od 4. aprila 2000. godine, kojom je ukinuta Presuda Općinskog suda broj P: 250/94 od 13. januara 1999. godine i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. Apelantica ističe da učešćem sutkinje Milke Mitrović kao predsjednice vijeća u drugostepenom postupku pred Kantonalnim sudom i kao predsjednice vijeća u istom predmetu pred Vrhovnim sudom pri donošenju presude koju osporava apelacijom nije sačuvan vanjski utisak objektivne nepristranosti i nezavisnosti suda budući da je grubo prekršena imperativna norma iz člana 357. stav 4. Zakona o parničnom postupku kojom je sudiji zabranjeno suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda. Ističe da čak i da nema subjektivnih razloga za sumnju u subjektivnu ispravnost postupajuće sutkinje, veoma je važno sačuvati taj vanjski utisak objektivne nepristranosti i nezavisnosti, tim prije što smatra da od donošenja drugostepene presude broj Gž. 913/99 od 4. aprila 2000. godine, u čijem je donošenju učestvovala sutkinja Milka Mitrović, počinje donošenje prvostepenih i drugostepenih odluka kojima se umanjuje njen suvlasnički dio na bračnoj tečevini, čime, prema apelanticinom mišljenju, njena revizija zbog toga postaje neefektivan pravni lijek.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000442 od 20. novembra 2007. godine.
b) Odgovor na apelaciju
- 23.Vrhovni sud i Kantonalni sud su u odgovorima na apelaciju naveli da u cijelosti ostaju pri svojim odlukama i da ne nalaze da su tim odlukama povrijeđena prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
V. Relevantni propisi
- 24.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 357.
Sudija ne može suditi:
(4) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;
Š...Ć
- 25.Porodični zakon ("Službeni list SRBiH" br. 21/79 i 44/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 6/94 i 13/97) u relevantnom dijelu glasi:
Član 267. st. 1. i 2.
Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine, ili na pojedinoj stvari iz te imovine.
U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga, već o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanja djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
VI. Dopustivost
- 26.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 27.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 28.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000442 od 20. novembra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 14. decembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 12. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 29.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
VII. Meritum
- 30.Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 31.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 32.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 33.Ustavni sud treba ispitati da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu i, ukoliko jeste, da li je ispoštovano pravo na pravično suđenje.
- 34.Pitanje koje se postavlja u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije svakako jeste i da li je postupak koji je u pitanju predstavljao "spor o građanskim pravima i obavezama" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 35.Predmetni postupak odnosi se na tužbu radi utvrđivanja i podjele bračne tečevine, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive u ovom predmetu. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 36.Član 6. Evropske konvencije jedan je od ključnih članova Evropske konvencije i prava predviđena ovim članom u okviru Evropske konvencije imaju centralno mjesto. Tim članom se, između ostalog, garantira i pravo na pravično i javno suđenje prilikom utvrđivanja prava i dužnosti pojedinaca koja su građanske prirode (kao i razmatranja svake krivične optužbe) i zbog toga se smatra da ovaj član ima suštinski značaj za funkcioniranje demokratije. Stav 1. člana 6. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji sačinjavaju pravično vršenje pravde i, ukoliko bude povrijeđeno bilo koje od ovih prava, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 37.Predmetna apelacija pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje sa aspekta nepristranosti suda, s obzirom na to da je u postupku povodom revizije učestvovala sutkinja koja je učestvovala u donošenju presude Kantonalnog suda.
- 38.Ustavni sud, prije svega, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristranost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu sa navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).
- 39.U konkretnom slučaju, pravila u vezi sa izuzećem sudija konstituirana su u članu 357. ZPPFBiH, dakle relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristranost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Evropskog suda naglašeno, nije zadatak Evropskog suda, pa dakle ni Ustavnog suda, da ispituje ta pravila ili praksu in abstracto, već da ispituje da li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu ili na koji su utjecala na ishod postupka prema apelantu pokreće pitanje kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, serija A, broj 255, stav 27; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1187/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07).
- 40.Prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti se, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Također, postojanje nepristranosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi sa njegovom nepristranošću (op. cit., Mežnarić, stav 29; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 57/07).
- 41.Apelantica u konkretnom slučaju nije dovela u pitanje sutkinjinu subjektivnu nepristranost, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelantica je osporila sutkinjinu pristranost prema objektivnom principu jer je ona bila predsjednica vijeća koje je odlučilo o reviziji, a prije toga i predsjednica vijeća koje je odlučilo u postupku povodom žalbe. Dakle, prema apelanticinom mišljenju, sutkinja je mogla zadržati svoj stav iz žalbenog postupka u kojem je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak uz upute prvostepenom sudu, odnosno utjecati na vijeće koje je donijelo odluku o apelanticinoj reviziji.
- 42.Što se tiče objektivne nepristranosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristran, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno "pravda se ne treba samo provesti, već se mora i vidjeti da se ona provodi" (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristranost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zaključio da "činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru), nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A, broj 204). U vezi sa navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.
- 43.U konkretnom slučaju, sutkinja Milka Mitrović je učestvovala u donošenju Presude Kantonalnog suda broj Gž. 913/99 od 4. aprila 2000. godine, kojom je djelimično uvažena žalba tuženog i ukinuta prvostepena presuda Općinskog suda u Tuzli broj P: 250/94 od 13. januara 1999. godine, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku su donesene Presuda Općinskog suda broj P-897/2000 od 16. aprila 2004. godine i Presuda Kantonalnog suda broj Gž-838/04 od 30. novembra 2006. godine, u kojima nije učestvovala sutkinja Milka Mitrović. Dakle, u konkretnom slučaju sutkinja Milka Mitrović nije učestvovala u donošenju odluke Kantonalnog suda koja je bila predmet odlučivanja o reviziji u kojem je kao predsjednica revizionog vijeća učestvovala ista sutkinja. Međutim, Ustavni sud zapaža da se, bez obzira na to, radi o istom postupku u kojem se meritorno odlučivalo o apelanticinom tužbenom zahtjevu, a navedena sutkinja se direktno bavila odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta i prilikom donošenja Presude Kantonalnog suda broj Gž. 913/99 od 4. aprila 2000. godine kojom je djelimično uvažena žalba tuženog i ukinuta prvostepena presuda Općinskog suda u Tuzli broj P: 250/94 od 13. januara 1999. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, kao i prilikom odlučivanja o reviziji protiv drugostepene odluke u ponovljenom postupku.
- 44.Ustavni sud primjećuje da su u članu 357. ZPPFBiH predviđeni razlozi za izuzimanje sudije, te je u tački 4. navedenog člana propisano da sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa, što pokazuje napor domaćeg zakonodavstva da otkloni sve razumne sumnje u pogledu nepristranosti tog suda. Ustavni sud smatra da se odredbe člana 357. ZPPFBiH ne mogu razumjeti tako da se odnose na sud kao instituciju, već na višu ili nižu instancu koja meritorno odlučuje u pojedinim fazama parničnog postupka. Suprotno razumijevanje i primjena bili bi suprotni cilju i svrsi člana 357. ZPPFBiH kojim je u tački 4. predviđen objektivni osnov za izuzeće sudije zbog razloga koji su prema općim mjerilima toliko značajni da samim svojim postojanjem opravdavaju sumnju u nepristranost sudije i predstavljaju apsolutne razloge za izuzeće po sili zakona.
- 45.U konkretnom slučaju, apelantica nije mogla tražiti izuzimanje sudije jer nije znala sastav revizionog vijeća sve do uručenja presude Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da je vijeće koje je odlučivalo u konkretnom slučaju moralo paziti na svoj sastav imajući u vidu upravo princip nepristranosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je činjenica da je sutkinja koja u istom predmetu učestvuje u postupku povodom žalbe i postupku povodom revizije u ponovljenom postupku stvorila situaciju koja može potaknuti legitimne sumnje u pogledu nepristranosti sutkinje Milke Mitrović i dovesti u pitanje princip nepristranosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 46.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo da joj sudi nepristran sud, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 32.
Ostali navodi
- 47.S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u odnosu na segment nepristranosti suda, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje apelanticine navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Predmet je vraćen Vrhovnom sudu uz nalog da po hitnom postupku donese novu odluku.
VIII. Zaključak
- 48.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristranim sudom jer je u istom predmetu ista sutkinja učestvovala u sastavu vijeća u kojem je donesena odluka o žalbi kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, kao i u sastavu sudskog vijeća koje je odlučivalo o reviziji u ponovljenom postupku.
- 49.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 50.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.