Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1291/08, rješavajući apelaciju Mule Fatušić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Mula Fatušić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Puračića koju zastupa Mirza Šabić, advokat iz Lukavca, podnijela je 30. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001023 od 31. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.1114/04 od 21. marta 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od zastupnika suprotne strane u postupku, advokata Jakuba Memića, zatraženo je 13. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. maja 2008. godine, Općinski sud 28. maja 2008. godine, a zastupnik suprotne strane 27. maja 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 11. juna 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica i Muhamed O. Burgić (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) su podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv Fatime Burgić, Mujage Burgića, Vahide Burgić, Nedima Burgića, Nermine Behaderović i Muhameda E. Burgića zbog zauzeća i radi vraćanja zemljišta. Tužbom su tražili da sud utvrdi da su tuženi, odnosno njihovi pravni prednici, pomjeranjem međa zauzeli dio parcele, odnosno pristupnog puta, te da se naloži tuženim da im vrate zauzeti dio parcela, prema odredbama člana 43. stav 1. u vezi s članom 50. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" broj 6/98).
  • 7.
    Općinski sud je Presudom broj P.1114/04 od 21. marta 2007. godine, stavom I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev drugotužitelja, pa je utvrdio da je šestotuženi Muhamed E. Burgić zauzeo dio parcele pobliže označene u izreci presude, i to dijelom kako je to naznačeno u dopunskom nalazu vještaka geometra Nusreta Hogića od 19. decembra 2006. godine, povučeno plavom linijom koja je šrafirana, sve do betonskih stubova sa sjeverne strane postojećeg puta, koje su postavili tužitelji, pa je dužan da postupi na način opisan u izreci presude, dok je stavom II izreke presude odbijen višak tužbenog zahtjeva, kojim je tražio da se utvrdi zauzeće u dijelu puta pobliže označenog u izreci presude. Stavom III izreke presude odbijen je u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev (identičan zahtjevu drugotužitelja). Stavom IV izreke presude obavezani su apelantica i drugotužitelj da drugotuženom Mujagi Burgiću naknade troškove postupka, dok je stavom V izreke presude šestotuženi Muhamed E. Burgić obavezan da naknadi drugotužitelju troškove postupka.
  • 8.
    Općinski sud je naveo da su u toku postupka, pismenim podneskom od 22. januara 2007. godine, Nermin Tufekčić i Nermina Handžar rođena Tufekčić, zatražili da stupe u parnicu u svojstvu umješača na strani tužitelja, obrazlažući da je apelantica, njihova majka, ugovorom o poklonu zaključenim 7. januara 1998. godine darovala sporne nekretnine njima kao poklonoprimcima, te da zbog navedenog imaju pravni interes da tužitelji uspiju u ovoj parnici. Sud im je na glavnoj raspravi, održanoj 19. februara 2007. godine u smislu člana 369. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP), dopustio da stupe u parnicu umješača na strani tužitelja, koji su primili parnicu u stanju u kojem se trenutno nalazila, te da je punomoćnik tužitelja i umješača na strani tužitelja od tada nastupao u ime svih.
  • 9.
    Također, u toku postupka su punomoćnik drugo i šestotuženog istakli prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, odnosno apelantice, obrazlažući to činjenicom da apelantica nije čak ni upisana kao posjednik na spornom putu, jer je svoj dio poklonila djeci.
  • 10.
    U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu izvedenih dokaza, a prije svega vještačenjem koje je proveo vještak geodetske struke, utvrđeno da postoji zauzeće parcele puta k.č. broj 2256 u dijelu i u korist parcele šestotuženog Muhameda E. Burgića označene kao k.č. broj 2257/1, i to u ukupnoj površini od 9m2, a kako je to utvrđeno nalazom vještaka geometra i prikazano na skici lica mjesta. Naime, Općinski sud je naveo da šestotuženi nije dokazao tokom postupka da je Omer Burgić, raniji vlasnik spornog puta i pravni prednik drugotužitelja, dogovorio s njim postavljanje metalne ograde, odnosno dogovorio među između spornog puta i posjeda šestotuženog. Višak drugotužiteljevog tužbenog zahtjeva sud je odbio jer drugotužitelj u toku postupka nije dokazao zauzeće putnog zemljišta, niti je dokazao bilo kakvo zauzeće putne parcele, odnosno da su tuženi zauzeli put, budući da prema nalazu vještaka geometra u tom dijelu ne postoji zauzeće spornog puta.
  • 11.
    Općinski sud je odbio i apelantičin tužbeni zahtjev uz obrazloženje da apelantica ne posjeduje aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari, jer je svoj suposjednički i suvlasnički dio na predmetnom putu otuđila svojoj djeci, Nerminu Tufekčiću i Nermini Handžar. Općinski sud je naveo da apelantica, u smislu člana 50. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, nije ovlaštena za podnošenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, te je stoga u cijelosti odbijan njen tužbeni zahtjev. Međutim, Općinski sud je prigovor aktivne legitimacije koji su istakli drugo i šestotuženik u odnosu na drugotužitelja Muhameda Burgića odbio kao neosnovan, jer je tužitelj upisan kao posjednik na parceli k.č. broj 2256 pristupni put, s dijelom , pa kao suvlasnik predmetne parcele, u smislu člana 50. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, ima pravo za zaštitu vlasništva na cijeloj nekretnini. Naime, po mišljenju Općinskog suda, to što su suvlasnici na predmetnoj parceli i umješači na strani tužitelja, Nermin Tufekčić i Nermina Handžar, ne utiče na stvarnu legitimaciju tužitelja, jer odredba člana 50. citiranog Zakona određuje da suvlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu svojine na cijeloj stvari. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da tužilac bez ostalih suvlasnika može zaštiti svojinu na cijeloj parceli.
  • 12.
    Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelantice, drugotužitelja i šestotuženog, donio Presudu broj 003-0-Gž-07-001023 od 31. marta 2008. godine kojom je žalbu apelantice i drugotužitelja odbio, a žalbu šestotuženog uvažio i prvostepenu presudu u stavovima prvom i petom izreke preinačio, tako što je u odnosu na šestotuženog odbio tužbeni zahtjev drugotužitelja, bliže naveden u stavu prvom izreke prvostepene presude, te obavezao apelanticu i drugotužitelja da šestotuženom naknade troškove parničnog postupka. Istom presudom je potvrđena prvostepena presuda u stavu drugom, trećem i četvrtom, te su obavezani apelantica i drugotužitelj da drugotuženom naknade troškove žalbenog postupka.
  • 13.
    U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je u konkretnom slučaju žalbenim prigovorima žalitelja dovedena u razumnu sumnju pravilna primjena odredbi člana 155. ZPP-a koja se tiče postupanja suda u vezi s nalazom i mišljenjem vještaka i člana 8. ZPP-a, kojom je prvostepeni sud regulisao ocjenu dokaza i s tim u vezi istinitost njegovih činjeničnih utvrđenja, pa je primjenom člana 217. stav 2. ZPP-a zakazana i održana rasprava pred drugostepenim sudom, na kojoj su ponovo izvedeni dokazi pobliže navedeni u obrazloženju presude. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je vještak geometar otklonio sumnje u svoj nalaz jer je dao jasno, uvjerljivo i argumentovano izjašnjenje na primjedbe tužitelja, tako da nisu nađene nejasnoće ili proturječnosti koje bi dovele u pitanje njegovu stručnost, objektivnost i istinitost.
  • 14.
    Dalje, u obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je šestotuženi osnovano u svojoj žalbi ukazivao da je na osnovu pravilne ocjene iskaza svih svjedoka moguće utvrditi da je održajem stekao pravo vlasništva na spornoj površini (9m2) puta, za koju je prvostepeni sud utvrdio da postoji zauzeće i u tom dijelu udovoljio zahtjevu drugotužitelja (stav I izreke prvostepene presude). Sud je također naveo da je u područjima van užih ili širih građevinskih rejona, kako je to slučaj u predmetnoj parnici, moguće sticanje prava vlasništva i pomjeranjem međa ukoliko posjed takvog posjednika - staraoca ima kvalitet potreban za sticanje prava vlasništva po osnovu održaja (dosjelosti). Naime, prema odredbi člana 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, važećeg u vrijeme nastanka spornog materijalno-pravnog odnosa, savjestan posjednik nekretnine, na kojoj drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na toj stvari održajem istekom 20 godina. S obzirom da je u konkretnom slučaju šestotuženi u toku 1976. godine na međi između svoje parcele i spornog puta postavio metalnu ogradu na betonskim temeljima, koja od tada pa sve do dana podnošenja tužbe (26. novembar 1997. godine) nije mijenjana niti pomjerana, držeći na taj način u svom posjedu neprekidno spornu površinu od 9m2, Kantonalni sud je zaključio da je šestotuženi posjedovao sporni dio predmetnog puta i to savjesno i neprekidno u periodu dužem od 20 godina.
  • 15.
    Pored toga, Kantonalni sud je naveo da se prema odredbi člana 72. stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima savjesnost posjeda pretpostavlja, kako je to riješeno i odredbom člana 77. stav 3. važećeg zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Naime, tužitelji u ovom postupku nisu dokazali nesavjesnost posjeda šestotuženog, jer i sam punomoćnik tužitelja nije sporio da u periodu od prije podnošenja tužbe ni on niti tužitelji nisu znali da se postojeća međa na terenu (metalna ograda na betonskim temeljima) i međa po katastru razlikuju, niti su imali primjedbi na to što je šestotuženi koristio sporne površine. Kantonalni sud je zaključio da je šestotuženi bio u savjesnom i neprekidnom posjedu sporne površine predmetnog puta u periodu dužem od 20 godina, pa je temeljem odredbi člana 28. stav 4. ranijeg Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, odnosno odredbi člana 32. stav 2. važećeg Zakona o vlasničko-pravnim odnosima stekao pravo vlasništva na spornoj površini predmetnog puta, bliže naznačenoj u stavu I izreke prvostepene presude.
  • 16.
    Konačno, u obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud zaključio da apelantica nije aktivno legitimisana u ovoj parnici jer je svoj suposjednički i suvlasnički dio na predmetnom putu ugovorom o poklonu ustupila svojoj djeci i sa tog osnova njen tužbeni zahtjev, identičan zahtjevu drugotužitelja, odbio kao neosnovan. Međutim, drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud propustio da s aspekta odredbe člana 61. ZPP-a, kojom je propisano da ako koja stranka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprečava da se parnica među istim strankama dovrši, razmotri da li je apelantica u vrijeme otpočinjanja parnice (član 60. stav 1. ZPP) bila suvlasnik spornog puta. Kantonalni sud je ocijenio da taj propust prvostepenog suda nije bio od uticaja na pravilnost i zakonitost odluke o odbijanju apelantičinog tužbenog zahtjeva, sadržanog u stavu III izreke prvostepene presude, budući da je i njen zahtjev neosnovan iz istih razloga, pobliže navedenih u obrazloženju ove, drugostepene odluke, zbog kojih je u cijelosti neosnovan i tužbeni zahtjev drugotužitelja. Pored toga, primjenom odredbe člana 235. stav 3. ZPP-a u vezi s članom 397. stav 2. i članom 386. stav 1. ZPP-a, preinačena je odluka o troškovima postupka na način pobliže naveden u izreci presude.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mule Fatušić, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001023 od 31. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P.1114/04 od 21. marta 2007. godine.

IV. Apelacija

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica nije posebno obrazlagala, ali suština njenih navoda o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu se sastoji u tome što su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su apelantičini navodi neosnovani iz razloga sadržanih u Presudi Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001023 od 31. marta 2008. godine, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 19.
    U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u toku prvostepenog postupka nisu učinjene povrede na koje se apelantica poziva. Općinski sud smatra da je apelacija neosnovana, te je predložio da se kao takva odbije.
  • 20.
    Zastupnik suprotne strane je u odgovoru na apelaciju istaknuo da smatra da je ona neosnovana, a da je pobijana presuda Kantonalnog suda pravilna i zakonita. Zastupnik suprotne strane smatra da pobijanom presudom nisu povrijeđena apelantičina prava navedena u apelaciji, te da je Kantonalni sud za svoju odluku dao valjano obrazloženje uz primjenu zakonskih propisa iz te oblasti.

V. Relevantni propisi

  • 21.
    Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03)

Član 32.

Š...Ć

  • 2)
    Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

Član 50.

Suvlasnik, odnosno zajedničar ima pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu svog prava vlasništva na dijelu stvar.

Član 77.

Š...Ć

  • 3)
    Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
    • 22.
      Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80)

Član 28.

Š...Ć

  • 4)
    Savjestan posjednik nekretnine, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem istekom 20 godina..

Član 72.

Š...Ć

  • 3)
    Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

VI. Dopustivost

  • 23.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 24.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 25.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001023 od 31. marta 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 1. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelantica pobija navedene presude smatrajući da su tim presudama povrijeđena njena prava, i to: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 28.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
  • 29.
    Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor zbog zauzeća i radi vraćanja zemljišta, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 30.
    U vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali da su osporene presude zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud konstatuje da su u konkretnom slučaju sporna pravna pitanja postojanja apelantičine aktivne legitimacije u konkretnom slučaju, kao i pitanje sticanja vlasništva održajem šestotuženog na spornoj nekretnini.
  • 31.
    S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
  • 32.
    U vezi s navodima apelacije u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude dao jasne razloge u pogledu zaključka da je tužbeni zahtjev apelantice i drugotužioca neosnovan. U pogledu ključnog pravnog pitanja zbog kojeg je Kantonalni sud utvrdio da su neosnovani tužbeni zahtjevi i apelantice i drugotužitelja, a koje se tiče utvrđenja Kantonalnog suda da je šestotuženi stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini održajem, Ustavni sud smatra da se stav Kantonalnog suda koji je zasnovan na Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, odnosno Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima, ne može smatrati proizvoljnim, budući da je citiranim zakonom propisano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom 20 godina savjesnog posjeda. Kantonalni sud je za svoje zaključke dao potpuna i logična obrazloženja.
  • 33.
    Što se tiče pitanja postojanja apelantičine aktivne legitimacije u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno obrazložio ocjenu da je Općinski sud propustio da utvrdi da li je apelantica otuđila predmetne nekretnine u vrijeme kad je već tekla parnica, u kojem slučaju ne bi bilo smetnje da se parnica među istim strankama dovrši, ali da taj propust ne utiče na pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog suda, koji je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kao neosnovan, imajući u vidu da bi iz razloga iz kojih je odbijen tužbeni zahtjev drugotužitelja (jer je utvrđeno da je šestotuženi održajem stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini), i za apelanticu bio isti ishod postupka, jer bi njen tužbeni zahtjev iz istog razloga bio odbijen. Ustavni sud ne smatra da je stav Kantonalnog suda o ovom pitanju proizvoljan.
  • 34.
    S obzirom na to da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da je Kantonalni sud na proizvoljan način utvrdio činjenično stanje, odnosno da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantičine navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

  • 35.
    Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s povredom prava garantovanih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati i ostale apelantičine navode koji se tiču povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada u osporenoj presudi Kantonalnog suda ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da je sud na proizvoljan način utvrdio činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenio materijalno pravo, pri čemu je u obrazloženju odluke za svoj stav o neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva dao detaljne, jasne i logične razloge.
  • 37.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.