Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 10/05
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 85/03, rješavajući apelaciju M. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija M. A., podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-227/02 od 21. maja 2002. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj KV-84/02 od 15. aprila 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    M. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Caga, općina Srebrenica, podnio je 18. juna 2002. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-227/02 od 21. maja 2002. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj KV-84/02 od 15. aprila 2002. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    U skladu sa članom 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je 1. augusta 2003. godine od Vrhovnog suda i 21. augusta 2003. godine od Federalnog ministarstva pravde zatražio da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Federalno ministarstvo pravde je, 9. septembra 2003. godine, dostavilo odgovor na apelaciju. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    U skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 17. februara 2004. godine odgovor Federalnog ministarstva pravde dostavljen je apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Presudom Višeg suda u Tuzli broj K-147/94 od 14. oktobra 1994. godine apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine. Na izdržavanju kazne zatvora nalazio se u Krivično-popravnom zavodu zatvorenog tipa Zenica do 1. decembra 2000. godine, kada mu je Rješenjem Komisije za uvjetni otpust Vlade Federacije Bosne i Hercegovine broj 05-12-697/00 od 23. oktobra 2000. godine određen uvjetni otpust, koji je po tom rješenju trajao od 1. decembra 2000. godine do 21. januara 2001. godine. Na osnovu tog rješenja apelant je, 1. decembra 2000. godine, otpušten sa izdržavanja kazne.
  • 7.
    Apelant je 27. januara 2001. godine počinio novo krivično djelo ubistva iz člana 171. stav 2. tačka 8., a u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, zbog kojeg je presudom Kantonalnog suda broj K-19/01 od 23. aprila 2001. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.
  • 8.
    Pri odmjeravanju nove kazne, Kantonalni sud nije uočio da je Komisija za uvjetni otpust Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, uslijed pogrešnog obračuna isteka kazne, utvrdila da uvjetni otpust prema ranijoj osudi ističe 21. januara 2001. godine, iako mu je kazna zatvora isticala tek 21. januara 2002. godine.
  • 9.
    Apelant se, 11. aprila 2002. godine, obratio Kantonalnom sudu sa zahtjevom za objedinjavanje kazne koja mu je izrečena pravosnažnom presudom Kantonalnog suda broj K-19/01 od 23. aprila 2001. godine, sa ranije izrečenom zatvorskom kaznom koja mu je izrečena pravosnažnom presudom Višeg suda u Tuzli broj K-147/94 od 14. oktobra 1994. godine, u trajanju od 13 godina, prema članu 392. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, koji je Rješenjem broj KV-84/02 od 15. aprila 2002. godine odbio ovaj apelantov zahtjev.
  • 10.
    Protiv tog rješenja apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu, u kojoj pobija ispravnost zaključka o nepostojanju uvjeta iz člana 47. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine za objedinjavanje kazni, jer u vrijeme donošenja presude Kantonalnog suda broj K-19/01 od 23. aprila 2001. godine kaznu koju mu je izrekao Viši sud u Tuzli presudom broj K-147/94 od 14. oktobra 1994. godine, nije izdržao, pa su se ostvarili uvjeti za izricanje jedinstvene kazne u smislu člana 392. Zakona o krivičnom postupku.
  • 11.
    Vrhovni sud je Rješenjem broj Kž-227/02 od 21. maja 2002. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio rješenje Kantonalnog suda, uz obrazloženje da o navodima žalbe kako je, greškom Komisije koja je odlučivala o uvjetnom otpustu, netačno navedeno vrijeme u kojem je ranija kazna izdržana i istekla, nije bio nadležan da raspravlja, niti da odlučuje prvostepeni sud u postupku u kojem je donio pobijano rješenje, niti o tome može u žalbenom postupku odlučivati Vrhovni sud.

IV - Relevantni propisi

  • 12.
    Krivični zakon ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99, 15/98, 29/00 i 59/02)

"Član 46.

(1) Ako je učinilac jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih djela, pa će za sva ta djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora ili dugotrajnog zatvora.

(...).

Član 47.

(1) Ako se osuđenoj osobi sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započela izdržavanje kazne po ranijoj osudi, ili za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, dugotrajnog zatvora ili maloljetničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva krivična djela primjenom odredaba člana 46. ovog zakona, uzimajući i ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Kazna ili dio kazne koju je osuđeni izdržao uračunat će se u izrečenu kaznu zatvora ili dugotrajnog zatvora.

(...)"

  • 13.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 23/99, 27/02)

"Ponavljanje krivičnog postupka

Član 391.

Krivični postupak koji je dovršen pravosnažnim rješenjem ili pravosnažnom presudom može se na zahtjev ovlaštenog lica ponoviti samo u slučajevima i pod uvjetima predviđenim u ovom zakonu.

Član 392.

(1) Pravosnažna presuda može se preinačiti i bez ponavljanja krivičnog postupka:

  • 1)
    ako je u dvije ili više presuda protiv istog osuđenog pravosnažno izrečeno više kazni, a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju".

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 14.
      Apelant ističe kako su Vrhovni sud i Kantonalni sud povrijedili odredbu člana 47. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i člana 392. Zakona o krivičnom postupku, odbijajući da objedine izrečene kazne.
    • 15.
      Apelant tvrdi da su pobijanim rješenjima povrijeđena njegova ustavna prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Stoga, apelant traži od Ustavnog suda da provede postupak i odluči o njegovoj apelaciji.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 16.
      Federalno ministarstvo pravde u odgovoru na apelaciju navodi da je, 26. septembra 2000. godine, apelant podnio Komisiji za uvjetni otpust molbu za uvjetni otpust u kojoj je naveo da se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od 13 godina u Krivično-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici i da mu je "do isteka kazne ostalo tri mjeseca i 20 dana". Uz molbu apelanta, uprava Krivično-popravnog zavoda zatvorenog tipa u Zenici, aktom broj 04-92/95 od 29. septembra 2000. godine, dostavila je podatke o njemu koji su potrebni Komisiji za uvjetni otpust za postupanje prema navedenoj molbi. U tim podacima dostavljen je pogrešan obračun isteka kazne zatvora gdje stoji da mu "kazna ističe 21. januara 2001. godine". Na osnovu tih podataka Komisija za uvjetni otpust osuđenih lica je, 23. oktobra 2000. godine, donijela Rješenje broj 05-12-697/00 o uvjetnom otpustu sa izdržavanja kazne zatvora apelanta i to od 1. decembra 2000. godine do 21. januara 2001. godine. Na osnovu tog rješenja apelant je, 1. decembra 2000. godine, otpušten sa izdržavanja kazne zatvora.
    • 17.
      U odgovoru se dalje navodi kako je, na osnovu navedenih podataka, očigledno da je usljed pogrešnog obračuna isteka kazne zatvora apelantu ostala još jedna godina neizdržane kazne zatvora. Ova greška u obračunu isteka kazne zatvora otkrivena je tek nakon što je apelantu izrečena nova kazna zatvora presudom Kantonalnog suda broj K-19/01 od 23. aprila 2001. godine.
    • 18.
      Federalno ministarstvo pravde je, aktom broj 05-12-697/00 od 18. marta 2002. godine, a postupajući prema apelantovom zahtjevu, naložilo Krivično-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici da ostatak neizdržane kazne zatvora u trajanju od jedne godine, na osnovu presude Višeg suda u Tuzli broj K-147/94 od 14. oktobra 1994. godine, obračuna i taj dio kazne koji apelant treba da izdrži.
    • 19.
      Kako se u odgovoru navodi, apelant trenutno izdržava kaznu zatvora u trajanju od 10 godina u Krivično-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici na osnovu presude Kantonalnog suda broj K-19/01 od 23. aprila 2001. godine.

VI - Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Kž-227/02 od 21. maja 2002. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 18. juna 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 24.
    Apelant se žali da je pobijanim rješenjima povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 25.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa građanskim postupkom."
    • 26.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć"

  • 27.
    Opći zahtjev člana 6. stav 1. Evropske konvencije sadrži princip "pravičnosti" koji nije formuliran u samom članu ali je važan za razmatranje njegovog djelovanja. U ovom pogledu Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi osim ako odluke nižih sudova krše ustavna prava.
  • 28.
    S obzirom na okolnosti slučaja, Ustavni sud zapaža da su se postupci pred redovnim sudovima ticali "krivične optužbe" protiv apelanta. Međutim, način primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije zavisi od konkretnih okolnosti i posebnih osobina na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje da li je apelant imao pravično suđenje treba posmatrati na osnovu cjelokupnog postupka (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Monnel and Morris od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115). Činjenica da se žalbeni navodi apelanta ne odnose na pravičnost krivične optužbe, već isključivo na izrečenu kaznu, ne mijenja okolnost da i žalbeni postupak predstavlja dio "utvrđivanja" i stoga mora zadovoljiti minimalne standarde koje traži član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 29.
    Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na predmetni slučaj.
  • 30.
    U ovom predmetu se postavlja pitanje da li su osporenim rješenjima povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 31.
    Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Kantonalnog suda broj KV-84/02 od 15. aprila 2002. godine odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev da se, prema odredbi člana 392. Zakona o krivičnom postupku, izvrši objedinjavanje pravosnažno izrečene kazne zatvora od 13 godina prema presudi Višeg suda u Tuzli broj K-147/94 od 14. oktobra 1994. godine i kazne zatvora od 10 godina izrečene prema presudi Kantonalnog suda broj K-19/01 od 23. aprila 2001. godine.
  • 32.
    Rješenjem Vrhovnog suda utvrđeno je da je apelant kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, koja mu je izrečena pravosnažnom presudom Višeg suda u Tuzli, izdržao 21. januara 2001. godine, istekom uvjetnog otpusta prema rješenju Komisije za uvjetni otpust, a 27. januara 2001. godine počinio je novo krivično djelo za koje je pravosnažnom presudom Kantonalnog suda, broj K-19/01 od 23. aprila 2001. godine, osuđen na kaznu zatvora od 10 godina. Apelant je novo krivično djelo počinio nakon izdržane kazne, a ne za vrijeme izdržavanja kazne, kako to u žalbi tvrdi, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za izricanje jedinstvene kazne u smislu člana 47. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. U pogledu navoda žalbe da je, greškom Komisije koja je odlučivala o uvjetnom otpustu, netačno navedeno vrijeme u kojem je ranija kazna izdržana i istekla, Vrhovni sud je konstatirao da o tome nije bio mjerodavan raspravljati ni odlučivati prvostepeni sud u postupku u kojem je donio pobijano rješenje, niti o tome može u ovom žalbenom postupku odlučivati Vrhovni sud.
  • 33.
    Ustavni sud primjećuje da se u ovom predmetnom slučaju apelant ne žali na presudu Višeg suda u Tuzli broj K-147/94 od 14. oktobra 1994. godine i presudu Kantonalnog suda broj K-19/01 od 23. aprila 2001. godine, koje su postale pravosnažne, niti na postupak krivičnog gonjenja, već isključivo na osporene odluke sudova, kojima je odbijen njegov zahtjev za objedinjavanje pravosnažno izrečenih kazni.
  • 34.
    Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet postupka pred sudovima čije odluke apelant osporava bio zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka, koji je kao vanredan pravni lijek predviđen članom 392. stav 1. Zakona o krivičnom postupku, a prema kojem se, između ostalog, pravosnažna presuda u pogledu odluke o kazni može preinačiti i bez ponavljanja krivičnog postupka, ako je u dvije ili više presuda protiv istog osuđenog pravosnažno izrečeno više kazni, a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju.
  • 35.
    U ovim slučajevima je opravdana prostija procedura jer se de facto ne radi o suđenju, već samo o određivanju nove kazne primjenom određenih pravila za odmjeravanje kazne predviđenih u Krivičnom zakonu.
  • 36.
    Odredbama člana 47. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine propisano je da će sud osuđenom licu, ako mu se sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započelo izdržavanje kazne po ranijoj osudi, ili za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora po ranijoj osudi, izreći jedinstvena kazna za sva krivična djela primjenom člana 46. ovog zakona, uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu.
  • 37.
    Ustavni sud nalazi da je apelant novo krivično djelo počinio nakon isteka trajanja uvjetnog otpusta (1. decembra 2000. do 21. januara 2001. godine). Na osnovu navedenih podataka očito je da je, uslijed pogrešnog obračuna isteka kazne zatvora apelantu, u vrijeme činjenja novog krivičnog djela ostala još jedna godina neizdržane kazne zatvora, i da je greška u obračunu isteka prve kazne zatvora otkrivena nakon što je apelantu izrečena druga kazna zatvora. Nesporno je da je apelant u molbi koju je podnio Komisiji za uvjetni otpust, 26. septembra 2000. godine, i sam dao netačan podatak da mu je do isteka kazne, izrečene presudom Višeg suda u Tuzli broj K-147/94 od 14. oktobra 1994. godine, ostalo "tri mjeseca i 20 dana", te da je takav pogrešan obračun Krivično-popravnog zavoda u Zenici dostavljen Komisiji za uvjetni otpust Vlade Federacije Bosne i Hercegovine na postupanje, na osnovu čega je ova komisija donijela Rješenje broj 05-12-697/00 o uvjetnom otpustu sa izdržavanja kazne zatvora apelanta sa 21. januarom 2001. godine.
  • 38.
    Na osnovu navedenog, proizlazi da su sudovi, koji su odlučivali o apelantovom zahtjevu za objedinjavanje pravosnažno izrečenih kazni zatvora, pravilno postupali i primijenili relevantne odredbe zakona, jer je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja zahtjev apelanta odnosio na pravna i procesna pitanja koja se tiču drugog postupka i koja nisu mogla biti raspravljena pred sudovima koji su odlučivali o apelantovom zahtjevu za objedinjavanje pravosnažno izrečenih kazni, u "nepravom" ponavljanju postupka.
  • 39.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjem nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 40.
    S obzirom na navedeno, a imajući u vidu odredbe člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.