USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 17. februara 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 38/05.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 304/04, rješavajući apelaciju H. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Valerija Galić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija H. B., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-799/03 od 15. januara 2004. godine i presude Općinskog suda I Mostar broj P-849/01 od 29. maja 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.H. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je, 11. marta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-799/03 od 15. januara 2004. godine i presude Općinskog suda I Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-849/01 od 29. maja 2003. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je, 24. novembra 2004. godine, a od M. G. (u daljnjem tekstu: tužilac) 5. januara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 8. decembra 2004. godine, dok Osnovni sud i tužilac nisu dostavili odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je dostavljen apelantu 31. januara 2005. godine.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Općinski sud je presudom broj P-849/01 od 29. maja 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-799/03 od 15. januara 2004. godine, obavezao apelanta da otkloni kvar na vodovodnoj instalaciji u svom kupatilu i nadoknadi pričinjenu štetu u tužiočevom stanu u iznosu od 1.011,00 KM sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka.
IV - Relevantni propisi
- 7.Zakon o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03)
"Član 237. stav 2.
Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka."
- 8.Zakon o održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade ("Narodne novine Hercegovačko-neretvanskog kantona", broj 4/01)
"Član 5.
(1) Etažni vlasnik vrši o svom trošku popravke u cilju održavanja svog posebnog dijela zgrade u ispravnom stanju.
(2) Etažni vlasnik je dužan o svom trošku izvršiti popravku na svom posebnom dijelu, ako je to neophodno da bi se otklonila šteta za posebni dio drugog vlasnika ili za dijelove zgrade koji služe zgradi kao cjelini kao i za zajedničke dijelove zgrade, koji služe samo nekim, a ne svim posebnim dijelovima zgrade"
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant se žali da su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da sudovi nisu uvažili njegove navode i prijedloge, jer su bili pristrani, te da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je apelacija neosnovana, jer je apelant imao pravičan i zakonit postupak.
VI - Dopustivost
- 11.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 12.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 13.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
- 14.Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju revizija, koju je apelant izjavio protiv osporene drugostepene presude, ne može smatrati efektivnim pravnim lijekom, s obzirom da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude iznosi 1.011,00 KM i ne prelazi iznos od 10.000 KM, da bi bila dopuštena u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03).
- 15.Dakle, konačnu odluku protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu u konkretnom slučaju predstavlja presuda Kantonalnog suda broj Gž-799/03 od 15. januara 2004. godine. Kako je apelacija podnesena 11. marta 2004. godine, proizlazi da je podnijeta u roku od 60 dana, kako je propisno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 16.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 17.Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
- a)Pravo na pravično suđenje
- a)
- 18.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 19.Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 20.Apelantova žalba se, uglavnom, odnosi na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
- 21.Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 22.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 23.Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelant imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka. Apelantu je bilo omogućeno da iznese sve dokaze u cilju utvrđenja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje presude, imao je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, proveden je dokaz uviđajem na licu mjesta, angažiran je odgovarajući sudski vještak i izvršeno potrebno stručno vještačenje. Apelant je prisustvovao suđenju te imao priliku davati komentare i mišljenje na izvještaj sudskog vještaka i izjave svjedoka, te se ne može zaključiti da je došlo do povrede procesnih prava ili da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke, kako prvostepenog tako i drugostepenog suda, sadrže sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasnivaju odluke, a način na koji su tumačili pozitivno-pravne propise ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanta.
- 24.U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na pristranost suda, a iz razloga neuvažavanja njegovih navoda i prijedloga te odbijanja žalbe kao neosnovane, Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02). Pored navedenog Ustavni sud ističe da su apelantovi navodi u odnosu na pristranost suda dati paušalno, nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima, te Ustavni sud ne može zaključiti da je postojala subjektivna ili objektivna pristranost u postupku donošenja osporenih presuda.
- 25.Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- b)Zabrana diskriminacije
- b)
- 26.Apelant ističe da je prilikom utvrđivanja njegovih prava pred nadležnim sudovima bio diskriminiran po osnovu nacionalne pripadnosti.
- 27.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
- 28.Član 14. Evropske konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
- 29.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili je postojala upotreba sredstava naspram željenog cilja, koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).
- 30.Ipak, različita primjena zakona u sličnim predmetima dozvoljava se ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog. Ovo je slučaj, na primjer, kada je odluka koja se pobija zakonita i ustavna. Čim je odluka zakonita i ustavna, gubi se pravni interes za dokazivanje diskriminacije i traženje jednakog tretmana. Takvo tumačenje vodi ograničenju principa zabrane različitog tretmana u smislu principa pravne sigurnosti, ali je u skladu sa principom pravne države iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u takvim slučajevima princip pravne države ima prevagu.
- 31.U konkretnom slučaju, apelant nije naveo činjenice niti dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je sudski postupak u kojem su donesene pobijane presude bio diskriminirajući u odnosu na apelanta, niti je takva diskriminacija očigledna.
- 32.Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te praksu Ustavnog suda, s obzirom da je osporena presuda donesena u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, nestao je pravni interes za dokazivanje diskriminacije na koju se apelant poziva. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Ostali navodi
- 33.U svjetlu zaključka o kršenju člana II/3.e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII - Zaključak
- 34.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na diskriminaciju po osnovu nacionalnog porijekla, jer apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su osobe koje se nalaze u istoj i sličnoj situaciji tretirane na različit način i jer takva diskriminacija očigledno ne proizlazi iz osporenih presuda.
- 35.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 36.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.