Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 18. januara 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 38/05.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 346/04, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija M. K., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1365/03 od 23. januara 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trevisa u Italiji, podnio je, 5. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1365/03 od 23. januara 2004. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku S. K. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je, 6. decembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovore na apelaciju su dostavili Kantonalni sud 15. decembra 2004. godine, Općinski sud 13. decembra 2004. godine, a tužiteljica 20. decembra 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 27. decembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Općinski sud je presudom broj P-196/02 od 16. maja 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1365/03 od 23. januara 2001. godine, razveo brak između apelanta i S. K., zaključen 23. maja 1979. godine. Maloljetni sin bivših supružnika je povjeren na čuvanje i vaspitanje majci kao tužiteljici, a apelant je obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje djeteta plaća mjesečno po 300 KM, sve dok za to postoje zakonski razlozi ili do druge odluke suda.

IV - Relevantni propisi

  • 7.
    U Porodičnom zakonu ("Službene novine SRBiH", br. 21/79 i 44/89) relevantne odredbe glase:

"Član 55.

Bračni drug može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, usljed čega je zajednički život postao nepodnošljiv.

Član 92.

Kad sud u bračnom sporu odbije tužbeni zahtjev za utvrđenje da brak postoji, ili kad presudom utvrdi da brak ne postoji, kao i kad odluči da se brak poništava ili da se brak razvodi, odlučit će u istoj presudi i o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje.

Š...Ć

Član 93.

Sud odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje odlučit će, nakon što ispita sve odlučujuće činjenice, da li će sva djeca biti kod jednog roditelja, ili će neka biti kod majke, a neka kod oca.

Š...Ć

Član 95.

Sud odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje, uzet će u obzir i želje djeteta ako je ono sposobno da ih izrazi.

Sud odnosno organ starateljstva može ispitati dijete i bez prisustva roditelja i drugih lica."

U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) relevantna odredba glasi:

"Član 222.

Svjedok može uskratiti odgovor na pojedina pitanja ako za to postoje važni razlozi, a osobito ako bi svojim odgovorom na ta pitanja izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju sebe, ili svoje srodnike po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stupnja, a u pobočnoj liniji do trećeg stupnja zaključno(...)

Predsjednik vijeća upozorit će te osobe da mogu uskratiti davanje iskaza."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelant navodi kako osporava odluku o razvodu braka, jer sud nije utvrdio postojanje zakonskih razloga za razvod braka u skladu s odredbom člana 55. Porodičnog zakona, nego se ta odluka zasniva na iskazu sina stranaka, koji nije upozoren u smislu člana 222. Zakona o parničnom postupku, niti je utvrđen stvarni interes djeteta u pogledu njegovog smještaja. Dalje, navodi da sud nije izveo niti jedan dokaz na temelju kojeg bi se mogao utvrditi interes zajedničkog maloljetnog djeteta, te je potpuno ignorirana činjenica da je majka dijete odvela u Ameriku bez apelantovog odobrenja, da je majka samovoljno prekinula školovanje djeteta i odvela ga u nepoznatu sredinu, te tako budućnost djeteta učinila potpuno neizvjesnom.

b) Odgovor na apelaciju

  • 9.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod pravnog stanovišta iz svoje osporene odluke, te navodi kako u postupku nije prekršeno niti jedno od relevantnih apelantovih ljudskih prava, jer je apelantu omogućen pristup sudu, preko punomoćnika i u prvostepenom i u drugostepenom postupku, a sam apelant je propustio da iskoristi svoje pravo na lični pristup sudu. Nije osnovan ni apelantov navod da svjedok nije upozoren na svoja prava iz člana 222. Zakona o parničnom postupku, jer svjedok nije ni davao iskaz o pitanjima kojima bi izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju sebe ili neku od stranaka.
  • 10.
    Općinski sud u odgovoru na apelaciju naglašava da je sudska odluka donesena na osnovu svih bitnih činjenica, te da su navodi iz apelacije neosnovani.
  • 11.
    Tužiteljica u odgovoru na apelaciju ističe da je apelantu omogućeno pravično suđenje, da su navodi iz apelacije neosnovani i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI - Dopustivost

  • 12.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 14.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda, broj Gž-1365/03 od 23. januara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 5. februara 2004. godine, a apelacija je podnijeta 5. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 15.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 16.
    Apelant se žali da su mu u postupku okončanom pobijanom presudom povrijeđena ustavna prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 17.
    Ove ustavne odredbe odgovaraju čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

Pravo na pravično suđenje

  • 18.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
    • 19.
      Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 20.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 21.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 22.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 23.
    U konkretnom slučaju u sudskom postupku apelant je pozivan da pristupi sudu i izjasni se na okolnosti poremećaja bračnih odnosa, ali je propustio da pristupi na dva zakazana ročišta (ročišta od 11. aprila 2003. godine i 16. maja 2003. godine), zbog čega je sud pravilno zasnovao svoju odluku na iskazu svjedoka, sina stranaka. Sud je primijenio relevantne zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Sa druge strane, apelant nije pružio nikakve dokaze u prilog svoje tvrdnje da je sudska odluka donesena pristrano.
  • 24.
    Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na porodični život

  • 25.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
    • 26.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 27.
    Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava u pogledu primjene člana 8. Evropske konvencije koja uključuje slijedeće principe: a) garantiranjem prava na poštivanje porodičnog života, član 8. Evropske konvencije pretpostavlja postojanje porodice (vidi presudu u predmetu Marckx, serija A, broj 31. stav 31); b) član 8. Evropske konvencije je primjenjiv na "porodični život" "nelegalne" porodice kao i na slučajeve koji se tiču "legalne" porodične zajednice; c) iako je suštinski objekt člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješanja državnih vlasti, također postoji pozitivna obaveza tih vlasti da efektivno "poštuju" porodični život. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da vlasti imaju široko polje procjene u određivanju koji koraci trebaju biti preduzeti u pogledu potreba zajednice i potreba pojedinaca (vidi Abdulaziz, Cabales i Balkaandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 94, stav 67).
  • 28.
    Član 8. Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom. Ako se porodična zajednica raspadne razvodom, u principu to je ostavljeno nacionalnim organima vlasti na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8. Evropske konvencije, dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka oko davanja starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.
  • 29.
    Da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
  • 30.
    U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidjeti, npr., Evropski sud za ljudska prava, presuda Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).
  • 31.
    Kako je Ustavni sud već zaključio, u konkretnom slučaju je odluka o povjeravanju i izdržavanju djeteta donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica u najboljem interesu djeteta, i na osnovu pozitivnih zakonskih odredbi. Ova odluka ne ometa pravo pristupa djeci koje ima apelant, niti okončava njegov porodični život sa djetetom i ne prekida autentičnost njihovih porodičnih veza. U interesu društvene zajednice je da se, ako već roditelji ne mogu postići sporazum, djeci omoguće najbolji uvjeti za zaštitu i vaspitanje. Slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 32.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 33.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.