Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 17. februara 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 38/05.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 365/04, rješavajući apelaciju B. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Valerija Galić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija B. B., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-197/02 od 15. januara 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj U-3/02 od 26. marta 2002. godine, Rješenja Ministarstva privrede - sektora obnove i razvoja Zapadno-hercegovačkog kantona broj 05-07-225/00 od 14. aprila 2000. godine i Odluke o izboru najpovoljnije ponude Komisije za vrednovanje ponuda Agencije za privatizaciju Zapadno-hercegovačkog kantona broj 182/00 od 10. marta 2000. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    B. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog podnio je, 6. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-197/02 od 15. januara 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-3/02 od 26. marta 2002. godine, Rješenja Ministarstva privrede - sektora obnove i razvoja Zapadno-hercegovačkog kantona broj 05-07-225/00 od 14. aprila 2000. godine i Odluke o izboru najpovoljnije ponude Komisije za vrednovanje ponuda Agencije za privatizaciju Zapadno-hercegovačkog kantona broj 182/00 od 10. marta 2000. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. i 29. novembra 2004. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva privrede Zapadno-hercegovačkog kantona zatraženo je, 16. decembra 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 24. decembra 2004. godine, dok Ministarstvo privrede Zapadno-hercegovačkog kantona nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je dostavljen apelantu 19. januara 2005. godine.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Odlukom o izboru najpovoljnije ponude Komisije za vrednovanje ponuda Agencije za privatizaciju Zapadno-hercegovačkog kantona broj 182/00 od 10. marta 2000. godine, koja je potvrđena Rješenjem Ministarstva privrede - sektor obnove i razvoja Zapadno-hercegovačkog kantona broj 05-07-225/00 od 14. aprila 2000. godine, utvrđena je kao najpovoljnija ponuda ortačke zajednice "Mali miš" u postupku prodaje "Puteva" d.o.o. Grude.
  • 7.
    Protiv navedenog drugostepenog rješenja, kao konačnog u upravnom postupku, apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu. Taj sud donio je presudu broj U-3/02 od 26. marta 2002. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj Už-197/02 od 15. januara 2004. godine, kojom je apelantova tužba odbijena. Među razlozima za ovakvu odluku Kantonalni sud navodi da, prema članu 12. Zakona o privatizaciji preduzeća, nema nikakve zapreke da se više fizičkih osoba udruže da bi zajednički nastupali u privatizaciji.

IV - Relevantni propisi

  • 8.
    Zakon o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97)

"Član 12.

U postupku privatizacije po ovom zakonu, preduzeća ili imovinu preduzeća mogu kupovati sva domaća i strana fizička i pravna lica, izuzev domaćih preduzeća koja su i sama predmet privatizacije po ovom zakonu, te stranih fizičkih i pravnih lica u slučajevima kada je zakonom ograničeno ili isključeno njihovo vlasništvo nad domaćim preduzećima."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant u konkretnom slučaju svojom apelacijom osporava mogućnost da se ortačkoj grupi pod nazivom "Mali miš" prizna status jednog učesnika na tenderu u postupku privatizacije preduzeća "Putevi" d.o.o. Grude. Apelant smatra da 16 fizičkih osoba, udruženih ugovorom o ortakluku u navedenu ortačku grupu, nisu udovoljavale uvjetima tendera, jer nisu jedan subjekt. Svaka od ovih 16 fizičkih osoba, navodi apelant, morala je položiti depozit i ispuniti druge uvjete koji su se tražili tenderom. S obzirom da to nije slučaj, apelant smatra da navedeni Ugovor o ortakluku ne može proizvoditi pravne posljedice, pa je njihovu ponudu trebalo odbaciti.
  • 10.
    U prilog navedenom apelant ističe da zaključenjem ugovora o privatizaciji između Agencije za privatizaciju Zapadno-hercegovačkog kantona i ortačke grupe "Mali miš", nije nastala ortačka zajednica, kako je bilo ponuđeno prilikom tenderskog nadmetanja, već je nastalo društvo sa ograničenom odgovornosti. Da se uistinu radilo o ortačkoj zajednici, navodi apelant, moglo je nastati samo društvo sa neograničenom solidarnom odgovornosti. Pored navedenog, apelant ističe da je punomoć punomoćnika ortačke zajednice falsificirana.
  • 11.
    Na kraju, apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Predlaže da Ustavni sud ukine osporene odluke i predmet vrati Agenciji za privatizaciju Zapadno-hercegovačkog kantona na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da presudom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant nije ostvario, niti je posjedovao neko imovinsko pravo koje je u postupku privatizacije povrijeđeno. Zbog toga, Vrhovni sud predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.

VI - Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Už-197/02 od 15. januara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 30. marta 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 6. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 17.
    Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 18.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu.

(...)"

Pravo na imovinu

  • 19.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 20.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
  • 21.
    Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Pravo na imovinu, na koje se poziva apelant, bi se moglo primijeniti na njegov slučaj, ako bi se apelantova imovina mogla smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
  • 22.
    Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02). U konkretnom slučaju, apelant je podnio apelaciju protiv osporenih odluka smatrajući, prije svega, da je u postupku privatizacije navedenog preduzeća ortačkoj zajednici "Mali miš" neosnovano priznat status učesnika u postupku privatizacije. Ponudu te ortačke zajednice usvojila je kao najpovoljniju Agencija za privatizaciju Zapadno-hercegovačkog kantona, čime je apelantova ponuda odbijena i tako mu onemogućeno stjecanje prava vlasništva na imovini preduzeća.
  • 23.
    Ustavni sud primjećuje da se apelant, dakle, žali na povredu prava na imovinu jer nije stekao pravo vlasništva nad preduzećem kupovinom u postupku privatizacije, s obzirom da je nadležna agencija za privatizaciju odbila njegovu ponudu, a usvojila ponuda za kupovinu preduzeća drugog učesnika na tenderu. Stoga, u pitanju su apelantova očekivanja da će steći imovinu, a ne imovina na kojoj kao vlasnik, odnosno posjednik, uživa zaštitu u skladu sa kriterijima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Štaviše, čak i u slučaju postojanja eventualnih nepravilnosti u postupku privatizacije predmetnog preduzeća takve nepravilnosti ne bi značile i postojanje povrede apelantovog prava na imovinu, jer se ne radi o imovini na kojoj apelant ima konstituirano relevantno imovinsko pravo.
  • 24.
    U pogledu apelantovih navoda da su organi uprave i redovni sudovi pogrešno utvrdili određene činjenice, te da su izvodili pogrešne zaključke na osnovu već utvrđenih činjenica, Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno- pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03), a što u ovom predmetu nije slučaj.
  • 25.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 26.
    Ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada apelant ne uspije steći pravo vlasništva na imovini preduzeća javim natjecanjem u postupku privatizacije, s obzirom da se takva imovina ne može smatrati imovinom u skladu sa kriterijima člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 27.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 28.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.