USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 37/06.
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija "Integral-Inžinjeringa" d.o.o. Laktaši podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-564/02 od 19. novembra 2004. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-294/02 od 27. augusta 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj P-375/00 od 5. aprila 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.DOO "Integral-Inžinjering" Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ranko Miletić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. februara 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-564/02 od 19. novembra 2004. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-294/02 od 27. augusta 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj P-375/00 od 5. aprila 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Miodraga Drakula, stranke u parničnom postupku, zatraženo je 15. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je 5. septembra 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Okružni sud je 31. augusta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju. Osnovni sud i Miodrag Drakul nisu dostavili odgovore na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 7. decembra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Osnovni sud je Presudom broj P-375/00 od 5. aprila 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-294/02 od 27. augusta 2002. godine, obavezao apelanta da tužiocu Miodragu Drakulu (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime naknade materijalne štete za uginulu kravu isplati ukupan iznos od 5.470 KM uz zakonsku zateznu kamatu, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, počevši od 5. aprila 2002. godine, pa do konačne isplate. U toku parničnog postupka Osnovni sud je proveo dokazni postupak u okviru kojeg je izvršio uvid u relevantnu dokumentaciju, saslušao svjedoke, izvršio vještačenje uz pomoć vještaka veterinarske struke i saslušao tužioca kao parničnu stranku u svojstvu svjedoka. Na osnovu provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio: da je apelant na lokalitetu u blizini asfaltne baze ODP "Hidrogradnja" Pale istovario bitumen na mjestu koje nije naseljeno, odnosno na zemljištu koje je ranije eksproprirano za potrebe gradnje hidroelektrane ali nikada nije privedeno cilju; da se na tom području nalaze livade na kojima se vrši ispaša stoke obližnjih sela; da mjesto gdje je istovaren bitumen nije bilo osigurano, odnosno nije bilo ograđeno, nije bio istaknut znak opasnosti, niti su o tome bili obaviješteni stanovnici obližnjih sela. Utvrđeno je, dalje, da je u istovareni bitumen upala tužiočeva krava, koja je u to vrijeme bila steona, te da je bila zaglavljena u bitumenu 48 sati, nakon čega ju je tužilac pronašao i prebacio do svoje kuće uz pomoć mještana. Također je utvrđeno putem vještačenja da je krava adekvatno liječena, ali zbog nemogućnosti izlječenja, tužilac je kravu morao zaklati, a njeno meso nije moglo biti iskorišteno. Osnovni sud je zaključio da je apelant odgovoran za pričinjenu štetu tužiocu, prema čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima, kao vlasnik opasne stvari, nakon što je zaključio da je bitumen opasna stvar, jer se isporučuje u zatvorenim bačvama na kojima se uvijek mora označiti da se radi o lahko zapaljivom sredstvu, kao i da postoji opasnost od eksplozije. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da tužilac svojim radnjama nije ni djelomično doprinio nastanku štete u smislu člana 177. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima.
- 7.Vrhovni sud je Presudom broj Rev-564/02 od 19. novembra 2004. godine djelimično uvažio reviziju i preinačio presudu Okružnog suda u stavu 1. izreke, tako da glasi: "žalba tuženog ŠapelantaĆ se djelimično uvažava i prvostepena presuda Osnovnog suda u Foči broj P-375/00 od 5. aprila 2002. godine se preinačuje tako što se iznos od 5.470,00 KM snižava na iznos od 4.670,00 KM, a u ostalom dijelu žalba se odbija i prvostepena presuda potvrđuje." Vrhovni sud je odbio reviziju u ostalom dijelu. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, koje je kao takvo prihvatio i drugostepeni sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 8.Apelant je osporio način na koji su utvrđene odlučujuće činjenice u parničnom postupku, a posebno činjenica da zemljište na koje je istovaren bitumen nikako nije moglo biti pašnjak namijenjen za ispašu, jer se radilo o gradilištu i stoka se ni u kom slučaju nije trebalo da nađe u blizini gradilišta. Apelant je, dalje, naveo da je tužilac svojim postupkom doprinio nastanku štete jer je pustio kravu da se udalji od kuće oko sedam kilometara, te ju je tako svjesno i na vlastiti rizik doveo u životnu opasnost da nastrada nesretnim slučajem. Apelant je naveo da se zbog navedenih činjenica u konkretnom predmetu, u najgorem slučaju, može govoriti o podijeljenoj odgovornosti između apelanta i tužioca. Također je osporena i odluka o visini dosuđene štete, jer je, prema apelantovom mišljenju, očigledan nerazmjer između dosuđene i stvarne štete. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio zakon na njegovu štetu, odnosno izveo zaključke o stvarima o kojima u spisu predmeta nije bilo dokaza, kao što je zaključak o načinu života i postupanju stanovništva područja na kojem boravi tužilac. Na taj su način, prema apelantovom mišljenju, povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, te čl. II/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je naveo da je doveden u diskriminatorski položaj u parničnom postupku, jer je osuđen kao jedini i isključivi krivac za to što je uginula krava i štetu nastalu na osnovu toga.
b) Odgovor na apelaciju
- 9.Vrhovni sud je odgovorio da su apelantu u ovoj pravnoj stvari osigurana prava na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku, uz poštivanje načela javnosti, kao i sva druga prava prema Evropskoj konvenciji. Također, kako je dalje navedeno, apelant nije doveden ni u kakav položaj u kome bi bio diskriminiran u odnosu na tužioca u ovoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je zaključio da se apelacijom pobija činjenično stanje koje ne odgovara apelantu, a ne navodi se ništa konkretno u čemu se sastoji povreda njegovih prava na pravičan postupak u građanskim stvarima, niti u čemu se sastoji zloupotreba njegovih prava, niti zbog čega je diskriminiran. Predloženo je da se apelacija odbije.
- 10.Okružni sud je naveo da Presudom tog suda broj Gž-294/02 od 27. augusta 2002. godine nije došlo do narušavanja apelantovih ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čl. II/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 17. Evropske konvencije.
V. Relevantni propisi
- 11.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99)
"Član 233.
Vještačenje obavljaju vještaci koje određuje parnični sud."
- 12.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94)
"Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Član 174.
Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi.
Imaocem se smatra vlasnik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korištenje.
Član 177.
Imalac se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično doprinio nastanku štete."
VI. Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 15.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-564/02 od 19. novembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporena presuda je, radi dostave stranama u postupku, primljena u Okružnom sudu 15. decembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 3. februara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 16.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 17.Apelant je naveo da su povrijeđena njegova prava garantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te čl. II/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 17. Evropske konvencije.
a) pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 18.U konkretnom slučaju nesporno je da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv s obzirom na to da se radi o parničnom postupku u kojem je odlučeno o naknadi štete. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 19.U vezi sa navedenim, Ustavni sud naglašava da u njegovoj nadležnosti nije da preispituje način na koji su sudovi utvrdili činjenice predmeta, kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli, ukoliko takav postupak nije sadržavao povredu ustavnih prava. Također, Ustavni sud napominje da nije nadležan da preispituje tumačenje ili način na koji su redovni sudovi primijenili važeće zakone osim u slučaju ako to tumačenje, odnosno primjena, krši ustavna prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 33/00 od 23. juna 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 2/02). Osim toga, redovni sudovi moraju da uzmu u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02). Ova diskrecija, koju uživa svaki sud u kontradiktornom postupku, mora postojati radi efikasnosti vođenja postupka.
- 20.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03).
- 21.Apelant je osporio činjenično stanje utvrđeno u parničnom postupku, kao i primjenu Zakona o obligacionim odnosima. Također je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje odbijanjem Osnovnog suda da se provede dodatno vještačenje u veterinarskoj ustanovi, smatrajući da su nalaz i mišljenje vještaka koji su dati u postupku bili neadekvatni i neprihvatljivi.
- 22.Ustavni sud ukazuje na postojanje objektivne odgovornosti u odnosu na rizik i da su sudovi pravilno utvrdili postojanje objektivne odgovornosti po osnovu rizika koja obavezuje na naknadu štete onoga koji štetu prouzrokuje, bez obzira na to da li mu se ona može pripisati kao krivica, pod uvjetom da ima porijeklo u stvarima ili djelatnostima od kojih potječe povećana opasnost za okolinu. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud proveo temeljit dokazni postupak u okviru kojeg je obavljeno i vještačenje vještaka veterinarske struke. Osnovni sud je utvrdio da je apelant, kao vlasnik opasne stvari, odgovoran tužiocu za nastalu štetu prema čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima. Okružni sud je zaključio da presuda Osnovnog suda sadrži valjane i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu nejasni i protivrječni, suprotno navodima iz apelantove žalbe. I Vrhovni sud u postupku po reviziji potvrdio je nižestepene presude i samo izmijenio prvostepenu presudu u odnosu na iznos naknade štete. Također, u pogledu apelantovih navoda u žalbi na prvostepenu presudu da je vještačenje bilo nedovoljno jasno i kontradiktorno, Okružni sud je zaključio da su nalaz vještaka, kao i pojašnjenje tog nalaza, datog na ročištu od 5. aprila 2002. godine, bili solidni i logični i zasnovani na činjenicama, te da su pružili odgovore na sva pitanja u toj pravnoj stvari. Ustavni sud se, u skladu sa principom već navedenim u ovoj odluci, neće upustiti u preispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, odnosno proveli dokazni postupak, jer ne proizlazi da je u tom postupku povrijeđeno neko od apelantovih ustavnih prava. Također, ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima, u smislu zaključka o apelantovoj odgovornosti za nastalu štetu.
- 23.Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) zabrana diskriminacije
- 24.Apelant je naveo da je doveden u diskriminatorski položaj u parničnom postupku, jer je osuđen kao jedini i isključivi krivac za to što je krava uginula i štetu nastalu na osnovu toga.
Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
Član 14. Evropske konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
- 25.Prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, član 14. Evropske konvencije štiti pojedince ili grupe pojedinaca u sličnim situacijama od svake diskriminacije u uživanju prava i sloboda navedenih u ostalim normativnim odredbama Evropske konvencije i njenih protokola (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10).
- 26.Ustavni sud smatra da zaključak redovnih sudova o apelantovoj isključivoj odgovornosti za štetu nastalu tužiocu, a ne i podijeljenoj odgovornosti parničnih strana, nije doveo apelanta u diskriminirajući položaj. Naime, apelant i tužilac nisu u istoj, niti u sličnoj situaciji, jer su suprotne parnične strane u postupku u kojem se utvrđivala odgovornost za nastalu štetu. Parnični postupak se uvijek okonča u korist jedne od parničnih strana i ne može se izvesti zaključak da je strana koja je izgubila spor zbog tog razloga dovedena u diskriminirajući položaj. Ustavni sud, stoga, smatra apelantove navode o povredi njegovog prava na zabranu diskriminacije proizvoljnim i neosnovanim.
- 27.Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
c) ostali navodi
- 28.S obzirom na zaključak u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ostale apelantove navode.
VIII. Zaključak
- 29.Ustavni sud, u skladu sa svojom apelacionom nadležnošću, ne upušta se u preispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, odnosno proveli dokaze, kada ne proizlazi da je u konkretnom postupku povrijeđeno neko od apelantovih ustavnih prava, odnosno da je arbitrarno primijenjeno materijalno pravo.
- 30.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
- 31.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.