Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 37/06.
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Erkama Durakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Kž-106/04 od 26. novembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj K-7/04 od 16. juna 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Erkam Duraković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. februara 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-106/04 od 26. novembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-7/04 od 16. juna 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona - Područno tužilaštvo Konjic (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 15. aprila i 16. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. aprila 2005. godine, a Kantonalno tužilaštvo 5. septembra 2005. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva su 31. oktobra 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Općinskog suda broj K-7/04 od 16. juna 2004. godine apelant je proglašen krivim zato što je 30. marta 2001. godine, oko 15 sati, vozeći terensko vozilo marke "GMC" tip "Blazer", reg. oznake 264-J-108, vlasništvo Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, na magistralnom putu M17, putni pravac Mostar - Jablanica, u mjestu Prenjska Vrata, ne prilagodivši brzinu kretanja atmosferskim uvjetima, mokrom kolovozu i osobinama puta, izgubio kontrolu nad upravljačem, sišao sa kolovoza, nekoliko puta se prevrnuo i sletio u Grabovičko jezero. Odatle je zajedno sa saputnikom uspio isplivati, a vozilo, na kojem je nastala materijalna šteta od 9.983,41 KM, potonulo je na dno jezera. Time je počinio kazneno djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 315. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon). Apelantu je izrečena uvjetna kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca za koju je utvrđeno da se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. Apelant je obavezan da plati troškove kaznenog postupka u iznosu od 361,00 KM na ime paušala, u roku od 30 dana po pravomoćnosti prvostepene presude.
  • 7.
    Općinski sud je u toku postupka proveo dokaze saslušanjem svjedoka, uključujući, između ostalog, i nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, te nalaz i mišljenje mašinsko-tehničkog vještaka. Na osnovu svih predočenih dokaza Općinski sud je zaključio da je apelant počinio kazneno djelo ugrožavanja javnog saobraćaja za koje se tereti. Sud nije prihvatio apelantovu odbranu da je uzrok nastanka saobraćajne nezgode bilo neispravno vozilo, te da je došlo do pucanja zadnje lijeve gume na vozilu, jer ocjenjujući sve navedene dokaze, nije došao do takvog zaključka. Sud nije prihvatio apelantov prijedlog da drugi vještak saobraćajne struke provede dodatno vještačenje i prijedlog da se pribavi tahograf za autobus koji se kretao iza njega, zbog toga što je ocijenio da je vještačenje vještaka saobraćajne struke urađeno stručno i objektivno i u skladu sa pravilima struke, pa bi se novim vještačenjem postupak nepotrebno odugovlačio. Prema ocjeni suda, apelant je počinio kazneno djelo iz nehata, jer je bio svjestan da, upravljajući vozilom brzinom 84-86 km na sat po mokrom i klizavom kolovozu, može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olahko smatrao da će njeno nastajanje moći spriječiti ili da ona neće nastupiti.
  • 8.
    Kantonalni sud je Presudom broj Kž-106/04 od 26. novembra 2004. godine odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv navedene prvostepene presude kao neosnovanu.
  • 9.
    Kantonalni sud je zaključio da presuda Općinskog suda ne sadrži bitne povrede kaznenog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), na koje ukazuje apelantova žalba. Ovaj sud je ocijenio da je Općinski sud u obrazloženju pobijane presude u odnosu na odlučne činjenice dao valjane razloge, da nalazi nisu proturječni sami sebi i izreci, jer je apelantovo izvršenje kaznenog djela precizno formulirano i određeno, a dati nalazi su u skladu sa izrekom. Budući da je prvostepeni sud potpuno utvrdio odlučne činjenice, sud je ocijenio da je nepotrebno ponovo provoditi dokaze nadvještačenjem i prihvatio da je prvostepeni sud s razlogom odbio provođenje tog dokaza. Prema mišljenju ovog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio kazneni zakon kada je apelantove radnje izvršenja iz izreke prvostepene presude pravilno ocijenio kao kazneno djelo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenice važne za donošenje pravilne i zakonite odluke. Naime, apelant ističe da sudovi nisu sa jednakom pažnjom ispitali i utvrdili činjenice kako one koje ga terete, tako i one koje mu idu u korist, što je suprotno načelu materijalne istine. Apelant, također, ističe da nije tretiran na ravnopravan način u odnosu na tužioca, jer su u dokaznom postupku provedeni svi dokazi koje je predložio tužilac. Međutim, njegov prijedlog da se provede novo vještačenje i pribavi tahograf za vozilo, autobus, koje se u trenutku nesreće kretalo iza njegovog vozila prvostepeni sud je odbio.
  • 11.
    Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na propust ranije mjesno nadležnog suda u Jablanici, koji je vodio postupak prije obnove postupka u ovom predmetnom slučaju, u kojem je Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj Kž-232/03 od 9. januara 2004. godine uvažena žalba Osnovnog tužilaštva Jablanica, prvostepena presuda broj K-08/03 od 6. juna 2003. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Apelant je istakao da mu u tom postupku nije dostavljena prvostepena oslobađajuća presuda i da mu je uskraćen pristup drugostepenom sudu prilikom odlučivanja o tužiočevoj žalbi protiv prvostepene presude.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Kantonalni sud pobija navode apelacije i smatra da je krivični postupak proveden na način koji nije prekršio odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), budući da je u svemu postupio u skladu sa važećim procesnim i materijalnim propisima. Također, Kantonalni sud smatra da apelant nije iscrpio sve djelotvorne pravne lijekove, jer nije podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti. Sud je istakao da je postupak ponovljen zbog ukidanja ranije prvostepene odluke suda, te da su se sve ranije eventualne povrede dale sanirati u ovom postupku koji je počeo teći od početka. U obnovljenom postupku nisu povrijeđene odredbe kaznenog postupka, pravilno je primijenjen zakon i apelantu nije uskraćeno niti jedno pravo koje mu pripada kao stranci u konkretnom postupku.
  • 13.
    Kantonalno tužilaštvo navodi da su apelantovi navodi vezani za propuste Općinskog suda u Jablanici u postupku prije njegovog obnavljanja irelevantni, jer u obnovljenom postupku i pred prvostepenim i drugostepenim sudom apelant je iskoristio sva procesna prava u skladu sa zakonom. Kantonalno tužilaštvo navodi da iskazi saslušanih svjedoka i nalaz vještaka, kao i fotografije vozila isključuju pucanje pneumatika, ili drugi tehnički razlog za nastanak nezgode. Dalje se navodi da iz analize cjelokupnog postupka u kome je apelant koristio sva moguća pravna sredstva i imao izabranog branioca ne proizlazi da je na bilo koji način povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) koji je primijenjen u konkretnom slučaju:

Član 315. u relevantnom dijelu glasi:

" (1) Sudionik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa uslijed toga kod drugog nastupi teška tjelesna povreda ili imovinska šteta više od 2.000 KM, kaznit će se zatvorom do pet godina.

...

(3) Ko djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata kaznit će se zatvorom od tri godine."

Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98 i 23/99) koji je primijenjen u konkretnom slučaju:

Član 13. u relevantnom dijelu glasi:

" 1) Sud, nadležni tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje odluke.

  • 2)
    Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist, te da prije početka postupka i u toku postupka osumnjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniocima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist."

Član 317. u relevantnom dijelu glasi:

"(...)

  • 2)
    Dokazivanje obuhvata sve činjenice za koje sud smatra da su važne za pravilno presuđenje.

(...)."

Član 358. stav 1.

"1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

...

(11) ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika."

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-106/04 od 26. novembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. decembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 14. februara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 20.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na odluke donesene u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    U ovom predmetu apelant se žali na procesne i materijalne povrede zakona u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje su rezultat, navodno, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sudskom postupku. U tom kontekstu navodi da sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenice važne za donošenje pravilne i zakonite odluke, niti su sa jednakom pažnjom ispitivali činjenice koje ga terete i koje mu idu u korist.
  • 23.
    Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 25/02).
  • 24.
    Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u žalbenom postupku ispitao prvostepenu presudu koju apelant žalbom pobija. Apelantova žalba protiv prvostepene presude, prema mišljenju drugostepenog suda, u pogledu bitnih povreda krivičnog postupka je neosnovana. Kantonalni sud u cijelosti je prihvatio osporenu prvostepenu presudu. Također, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud, polazeći od nespornih činjenica apelantove odbrane, iskaza svjedoka, zapisnika o uviđaju, nalaza i mišljenja vještaka i ostalih provedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio da je apelant nesumnjivo učinio krivično djelo za koje se tereti. Sud je zaključio da je donesena prvostepena presuda rezultat ocjene svakog od provedenih dokaza i svih dokaza u cjelini, kako je to propisano relevantnim odredbama ZKP. Na nesporno utvrđeno činjenično stanje primijenjeni su materijalno-pravni propisi, tj. odgovarajuće odredbe Krivičnog zakona. Zaključci prvostepenog suda nisu ni na koji način dovedeni u sumnju, niti u pogledu činjeničnog stanja, a ni u pogledu primjene materijalnog prava.
  • 25.
    U pobijanim presudama su data detaljna obrazloženja i razlozi a, također, primijenjene su i relevantne zakonske odredbe. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava.
  • 26.
    Apelant se žali da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, odnosno pravo da bude tretiran kao ravnopravna stranka u postupku, jer mu nije omogućeno da se ponovo provede dokaz nadvještačenjem u vezi sa okolnostima tehničke neispravnosti vozila i pribavljanja tahografa za vozilo, autobus, koje se u trenutku nesreće kretalo iza njegovog vozila. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. S druge strane, zadatak Ustavnog suda je da ocijeni da li zadovoljava postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi i optužbe i odbrane, zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. U krivičnim predmetima poštivanje prava na odbranu zahtijeva da svi dokazi, u principu, moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog, na javnoj raspravi gdje ih optuženi može osporiti i dovesti u pitanje (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, st. 68. i 78).
  • 27.
    U odgovoru na pitanje da li je apelant tretiran na neravnopravan način u odnosu na tužioca, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, te da je imao i koristio mogućnost da predlaže i izvodi dokaze. Osim toga, svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni su na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Iz osporenih odluka je vidljivo da su saslušani brojni svjedoci, vještak i ostvaren uvid u fotodokumentaciju, nalaz i mišljenje mašinsko-tehničkog vještačenja, a nalaz vještaka prvostepeni sud je ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Činjenica da prvostepeni sud nije prihvatio da se ponovo provodi dokaz nadvještačenjem, jer je ocijenio da je isti dokaz nepotreban i da bi vodio odugovlačenju postupka, ne dovodi do kršenja apelantovog prava na pravičan postupak.
  • 28.
    U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica mora se dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da redovni sudovi nisu sigurno i zakonito dokazali njegovu krivicu. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda vidljivo je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Nesporno je da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Zatim, apelant je tokom postupka imao branioca, mogao je ulagati žalbe, te nema nijednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja.
  • 29.
    Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Stoga su i apelantovi prigovori o tome da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze odbrane neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da je procjena dokaza koju su uradili redovni sudovi u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, ocjena izvedenih dokaza već je bila predmet apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Kantonalni sud ove prigovore ocijenio kao neosnovane, a za takav zaključak su dati jasni razlozi i obrazloženja. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku.
  • 30.
    U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na propuste prvostepenog suda u postupku koji je vođen u ovom predmetnom slučaju prije obnove postupka, a koji se ogledaju u nedostavljanju prvostepene presude i uskraćivanju pristupa drugostepenom sudu prilikom odlučivanja o žalbi tužioca na prvostepenu presudu, Ustavni sud ističe da su ovi žalbeni navodi irelevantni s obzirom na to da je u ovom predmetnom slučaju postupak obnovljen i okončan pobijanim presudama.
  • 31.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 32.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali zato što činjenično stanje nije utvrđeno na siguran i zakonit način u postupku koji je okončan osporenom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda, niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, jer su osporene presude jasne i dovoljno obrazložene.
  • 33.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.