Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 45/06.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1124/05, rješavajući apelaciju Borisa Mamule, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Borisa Mamule, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-43/03 od 26. januara 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-359/02 od 4. novembra 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Boris Mamula (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maribora, Republika Slovenija, kojeg zastupa dr. Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-43/03 od 26. januara 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-359/02 od 4. novembra 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda, te od Okružnog javnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 21. jula 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. augusta 2005. godine, a Tužilaštvo 2. augusta 2005. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 13. septembra 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda broj K-359/02 od 4. novembra 2002. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo poreske utaje iz člana 136. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske - Posebni dio (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U toku prvostepenog postupka apelant je priznao da je bio direktor preduzeća "Mambo-trade", ali samo fiktivno, te da su sve poslove vodili Robert Prevenc i Marko Šandro. Također, apelant je naveo da je on ustvari bio prevaren, jer je vjerovao tim ljudima da će oni sve obaveze izvršiti na vrijeme i u skladu sa zakonom, a kad se uvjerio da porez i carina na uvezenu robu nisu plaćeni oni su mu prijetili, pa ih nije smio prijaviti.
  • 7.
    Osnovni sud je tokom postupka proveo i druge dokaze, pa je uz saglasnost stranaka pročitao iskaze nekoliko svjedoka, izvršio finansijsko vještačenje, te izvršio uvid u brojnu dokumentaciju. Na osnovu ovako provedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da je apelant uvozom piva i neplaćanjem neophodnih dažbina stvorio finansijsku obavezu u iznosu od 185.133 KM, koju nikada nije izmirio. Obrazlažući svoju odluku, Osnovni sud je naveo da je apelant registrovan kao osnivač i direktor preduzeća, da je potpisivao sve neophodne dokumente i fakture u kojima je naznačavano da je porez plaćen. S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje Osnovni sud je utvrdio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, a budući da nisu postojale okolnosti koje bi isključivale njegovu krivičnu odgovornost Osnovni sud ga je proglasio krivim i izrekao mu navedenu sankciju.
  • 8.
    Okružni sud je Presudom broj Kž-43/03 od 26. januara 2005. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu, pa je preinačio prvostepenu odluku u dijelu o kazni i osudio ga na kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci zatvora. U obrazloženju svoje odluke, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno zato što prvostepeni sud nije kao svjedoke nisu saslušao Roberta Prevenca i Marka Šandru. Naime, Okružni sud smatra da apelantovi navodi o tome da je on bio samo fiktivni direktor preduzeća, te da su navedena lica obavljala sve poslove u vezi sa tim preduzećem, ne oslobađa apelanta krivične odgovornost budući da je preduzeće bilo registrovano na njegovo ime. Sve kad bi se mogla i prihvatiti takva odbrana, apelant je, kako obrazlaže Okružni sud, imao saznanje i pristao na osnivanje fiktivnog preduzeća, što ga ne oslobađa krivične odgovornosti za krivično djelo poreske utaje. S obzirom na to, apelantova žalba je u tom dijelu odbijena.
  • 9.
    Međutim, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije, kod odmjeravanja kazne, uvažavao olakšavajuće okolnosti za apelanta, a naročito to da ranije nije kažnjavan, pa je u tom dijelu apelantova žalba uvažena i odluka o kazni preinačena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Povredu ovog prava apelant vidi u tome što je sud odbio saslušati svjedoke koje je on predložio, te u tome što ga drugostepeni sud nije pozvao na sjednicu vijeća kada se odlučivalo o njegovoj žalbi. Apelant smatra da su iskazi svjedoka koje je on predlagao mogli dovesti do drugačijeg odlučenja, te da mu je odbijanjem da se oni saslušaju "drastično oduzeto elementarno pravo na odbranu". nepozivanjem apelanta koji živi u Sloveniji i njegovog branioca na sjednicu drugostepenog vijeća apelantu je uskraćena mogućnost da "u tako specifičnoj situaciji objasni razloge zbog kojih je predlagao saslušanje svjedoka".

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Okružni sud pobija navode iz apelacije i navodi da je postupak u konkretnom predmetu u cijelosti proveden na način koji nije prekršio apelantova ustavna prava. Naime, Okružni sud smatra da se apelantovi prigovori da je trebalo saslušati i svjedoke koje je on predlagao odnose "na sferu činjeničnog utvrđenja", ali ne i na povredu prava na pravično suđenje. Naime, apelantu je omogućeno da iznese svoju odbranu u prvostepenom postupku, a u žalbi protiv prvostepene presude apelant nije isticao nikakve nove činjenice. Okružni sud je, stoga, zaključio da na sjednicu drugostepenog vijeća nije neophodno pozvati ni apelanta, ni njegovog branioca, niti Tužilaštvo, budući da je drugostepena presuda mogla biti donesena na osnovu člana 370. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske. Okružni sud smatra da su u ovom postupku stranke jednako tretirane, da nijedna stranka u postupku nije zahtijevala javnu sjednicu, te da je apelacija neosnovana. Na osnovu izloženog, Okružni sud je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije.
  • 12.
    Tužilaštvo je, također, osporilo navode iz apelacije, navodeći da je tačno da prvostepeni i drugostepeni sud nisu prihvatili apelantov prijedlog za saslušanje navedenih svjedoka, ali da su za to dali valjane razloge. Dalje, navode da pravo na saslušanje svjedoka nije apsolutno pravo, te da je na sudu da ocijeni koje će svjedoke saslušati. Apelantov prijedlog za saslušanje navedenih svjedoka prvostepeni sud je odbio zato što su činjenice koje je apelant izvođenjem tih dokaza želio dokazati, prema ocjeni suda, bile nebitne za utvrđivanje postojanja apelantovog krivičnog djela i krivične odgovornosti u konkretnom slučaju. Osim toga, obrazloženje suda u vezi s tim predstavlja stav suda koji sud donosi prema načelu slobodne ocjene dokaza, a to, kako dalje navodi Tužilaštvo, ne može predstavljati povredu prava na pravično suđenje. U vezi sa apelantovim prigovorom koji se tiče neprisustvovanja sjednici drugostepenog vijeća, Tužilaštvo ističe da ni zastupnik optužbe nije bio pozvan niti je prisustvovao toj sjednici, te da je u cijelosti ispoštovan princip procesne jednakosti stranaka. Tužilaštvo smatra da je apelant imao mogućnost u žalbi iznijeti sve argumente i navode koje je smatrao relevantnim, te da je drugostepeni sud sve žalbene razloge, uključujući i one na koje se apelacija odnosi, razmotrio i dao svoje argumente. Na osnovu izloženog, Tužilaštvo predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase:

"Član 371.

Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja to nije zahtijevala, ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za razjašnjenje stvari. Š...Ć

Član 372.

Drugostepeni sud donosi odluku u sjednici vijeća ili na osnovu održanog pretresa.

Da li će održati pretres odlučuje drugostepeni sud u sjednici vijeća.

Član 373.

Pretres pred drugostepenim sudom održat će se samo ako je potrebno da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja izvedu novi dokazi ili ponove već ranije izvedeni dokazi i ako postoje opravdani razlozi da se predmet ne vrati prvostepenom sudu na ponovni glavni pretres.Š...Ć"

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-43/03 od 26. januara 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 3. marta 2005. godine, a apelacija je podnesena 3. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg nije dopustiva.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 18.
    Apelant se žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 19.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 20.
      Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe".

  • 21.
    U konkretnom slučaju, radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.
  • 22.
    Apelant se žali da Osnovni sud nije saslušao svjedoke koje on predlagao, te da nije prisustvovao sjednici vijeća drugostepenog suda, čime mu je uskraćeno pravo na odbranu i pravo na jednakost u postupku.
  • 23.
    U suštini, osnovni apelantov prigovor je da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice u konkretnom predmetu zato što je odbio saslušati i dva svjedoka koja je apelant predložio. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
  • 24.
    U vezi sa prigovorom koji se tiče odbijanja redovnih sudova da saslušaju svjedoke koje je apelant predložio, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3.d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene je li potrebno pozvati određene svjedoke, te bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije, u konkretnom slučaju, dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da je prvostepeni sud proizvoljno odbio njegov prijedlog za saslušanje svjedoka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na takvu proizvoljnost ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
  • 25.
    U vezi sa apelantovim prigovorom da nije prisustvovao sjednici drugostepenog vijeća, Ustavni sud podsjeća da apelant mora imati mogućnost da lično prisustvuje sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvo optuženog nije od značaja.
  • 26.
    Postupak mora biti u skladu sa principom kontradiktornosti, tako što optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio javni tužilac, kao i mogućnost da odgovori na iznesene navode i dostavi druge dokaze u korist svoje odbrane. Načelo kontradiktornosti, u svojoj biti, znači priliku za stranke u krivičnom ili građanskom postupku da budu upoznate sa svim predočenim dokazima ili mišljenjima, pa čak i onima koje je iznio nezavisni član državne službe pravne pomoći, u smislu utjecaja na sudsku odluku (vidi, između ostalih izvora, i mutatis mutandis sljedeće presude Evropskog suda, Me Michael protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. februara 1995. godine, serija A br. 307-B, str. 53-54, str. 80. i Kerajärni protiv Finske od 19. jula 1995. godine, serija A, br. 322, str. 16, st. 42).
  • 27.
    Ustavni sud, uzimajući u obzir da je optuženom izrečena bezuvjetna kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, zaključuje da je ishod postupka pred Okružnim sudom bio za njega od velikog značaja (vidi Evropski sud, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A 134 i Kremzov protiv Austrije, presuda od 21. septembra 1993. godine, serija A, broj 268-B).
  • 28.
    Međutim, Ustavni sud zapaža da o sjednici drugostepenog vijeća nije obaviješteno ni Tužilaštvo, niti je sjednici prisustvovala bilo koja od strana u postupku. Također, apelant nije izričito ni zahtijevao da o sjednici vijeća bude obaviješten, a drugostepeni sud nije ocijenio da bi bilo potrebno održavanje javne sjednice drugostepenog vijeća, budući da u apelantovoj žalbi nisu bile iznesene nikakve nove činjenice. Osim toga, u krivičnom postupku primjenjuju se ona proceduralna pravila koja su na snazi u vrijeme vođenja tog postupka (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 24/03 od 22. septembra 2004. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme krivičnog postupka koji je predmet apelacije primjenjivan Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 26/93) prema kojem nije ni postojala obaveza suda da o sjednici drugostepenog vijeća obavijesti optuženog, čak i da je to zahtijevao, već je samo ostavljena mogućnost da sud pozove stranke "ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za razjašnjenje stvari". Apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da se radi o fazi postupka u kojoj strane nisu različito tretirane, pa nije prekršen princip jednakosti pred sudom kao element prava na pravično suđenje.
  • 29.
    Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su Osnovni sud i Okružni sud tumačili i primijenili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. Također, ne postoje ni drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 30.
    Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 31.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije ako redovni sud nije saslušao sve svjedoke koje je apelant predložio, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi ocijenili dokaze očigledno proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, ne postoji kršenje prava na jednakost u postupku kao elementa prava na pravično suđenje kada je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođenja novih dokaza, te kada sjednici drugostepenog vijeća nije prisustvovala nijedna stranka u postupku.
  • 32.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 33.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.