Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 45/06.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1137/04, rješavajući apelaciju Majde Salihbašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Majde Salihbašić, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj Gž-497/04 od 22. oktobra 2004. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj I-88/04 od 23. augusta 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

II. Uvod

1. Majda Salihbašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Zijad Mehmedagić, advokat iz Doboja, podnijela je 27. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-497/04 od 22. oktobra 2004. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-88/04 od 23. augusta 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republičkog javnog pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao učesnika u postupku zatraženo je 10. februara 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je odgovor dostavio 24. februara 2005. godine, Osnovni sud 25. februara 2005. godine, a Pravobranilaštvo 3. marta 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva dostavljeni su apelanticinom punomoćniku 23. novembra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Osnovni sud je Presudom broj RS-65/00 od 29. marta 2001. godine, koja je postala pravosnažna 18. maja 2001. godine, usvojio apelanticin tužbeni zahtjev tako što je utvrdio da joj nije prestao radni odnos kod Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske Banja Luka, Centar javne sigurnosti Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) i obavezao tuženog da apelanticu vrati na posao i uspostavi joj sva prava iz radnog odnosa.
  • 7.
    Apelantica je, u svojstvu tražioca izvršenja, 16. aprila 2004. godine kod Osnovnog suda pokrenula izvršni postupak protiv tuženog kao izvršenika radi uspostave prava iz radnog odnosa i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
  • 8.
    Osnovni sud je Rješenjem broj I-88/04 od 28. aprila 2004. godine usvojio apelanticin prijedlog i odredio izvršenje. Protiv ovog rješenja izvršenik je uložio prigovor, ističući da je apelanticu, po pravosnažnosti presude, vratio na posao i uspostavio joj prava iz radnog odnosa od dana povratka na posao, 1. jula 2001. godine. Izvršenik je u prigovoru istakao da je uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, koju potražuje apelantica, proizvoljna i nije utemeljena na pravosnažnoj odluci, jer apelanticin zahtjev, u svojstvu tražioca izvršenja, nije saglasan s izrekom pravosnažne odluke iz parničnog postupka. Prema toj odluci, utvrđeno je da apelantici kod tuženog nije prestao radni odnos i uspostavljena je obaveza tuženog da apelanticu vrati na posao i uspostavi joj sva prava iz radnog odnosa, što je tuženi i učinio. Pravosnažnom sudskom odlukom, kako je istakao tuženi, nije uspostavljena obaveza sa retroaktivnim dejstvom.
  • 9.
    Osnovni sud je Rješenjem broj I-88/04 od 23. augusta 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-497/04 od 22. oktobra 2004. godine, usvojio izvršenikov prigovor, obustavio u cijelosti izvršenje dozvoljeno Rješenjem o izvršenju broj I-88/04 od 28. aprila 2004. godine i ukinuo sve provedene izvršne radnje. U obrazloženju ove Odluke sud je istakao da prijedlog za izvršenje nije identičan i ne odgovara izreci izvršne odluke na osnovu koje se traži izvršenje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelantica smatra su joj osporenim rješenjima sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
  • 11.
    Povredu navedenih prava apelantica vidi u činjenici što je povratak na posao ostvarila nakon dugogodišnjeg sudskog postupka i što je sud u izvršnom postupku, povodom izvršenja dijela presude koji se odnosi na prava iz radnog odnosa, konkretno uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, mogao logički zaključiti da se zahtjev odnosi na period od 1992. do 2001. godine, iako to u pravosnažnoj presudi iz parničnog postupka ne stoji. Smatra da je sud logičkim tumačenjem prava mogao zaključiti da se tražena prava trebaju uspostaviti od dana kad su joj nezakonito oduzeta, dakle 1992. godine, a ne od dana povratka na posao.
  • 12.
    Predložila je da se apelacija usvoji, ukine Rješenje Okružnog suda broj Gž-497/04 od 22. oktobra 2004. godine i sudu naloži izvršenje pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda broj Rs-65/00 od 29. marta 2001. godine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da rješenjima donijetim u izvršnom postupku, nije došlo do narušavanja ustavnih prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, niti je navedenim rješenjima apelantica diskriminirana, odnosno nije joj povrijeđeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
  • 14.
    Osnovni sud je u svom odgovoru istakao da izvršnom Odlukom broj Rs-65/00 od 29. marta 2001. godine apelantici nije priznato pravo uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. maja 1992. godine do 1. jula 2001. godine, zbog čega izvršni sud nije mogao dozvoliti predloženo izvršenje. Naveo je da joj ovo pravo nije priznato ni Presudom Okružnog suda broj Gž-178/01 od 18. maja 2001. godine, na osnovu koje apelantica traži prinudno izvršenje. Zbog navedenog, smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava na pravično suđenje i pravo na nediskriminaciju.
  • 15.
    Pravobranilaštvo, kao zakonski zastupnik tuženog, je u svom odgovoru iznijelo da apelanticin zahtjev istaknut u izvršnom postupku nije utemeljen na pravosnažnoj sudskoj presudi, jer takva obaveza nije ni utvrđena. Smatra da potraživanje koje je navedeno u postupku izvršenja nije saglasno sa presudom na osnovu koje se traži. Predloženo je da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 59/03)

"Član 21. stav 1.

(1) U izvršnom postupku na odgovarajući način se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

Član 36. stav 1.

(1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja ili izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.

Član 39. stav 1.

(1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna, odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za provođenje izvršenja.

Član 49.

(1) Rješenje o prigovoru donosi sudija.

(2) Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen.

(3) Ako usvoji prigovor, sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti izvršenje u cijelosti ili djelimično i ukinuti provedene radnje."

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Gž-497/04 od 22. oktobra 2004. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu odluku apelantica je primila 28. oktobra 2004. godine, a apelacija je podnesena 27. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da su joj tim Rješenjima povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 22.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo na pravičan postupak kod određivanja građanskih prava i obaveza. Ovo pravo se ne odnosi na sve postupke u kojima je neka osoba strana, nego se ograničava samo na one koji se odnose na građanska prava i obaveze. Pojam građanskih prava i obaveza je autonoman i određuje se na temelju posebnih činjenica u svakom predmetu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, st. 71. i 94. i Konig protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 28. juna 1978. godine, stav 88). Ključna stvar kod određivanja je li član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne je da li je ishod postupka odlučujući za privatna prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava, H. protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989. godine, stav 47).
  • 24.
    U izvršnom postupku se nužno ne određuju građanska prava i obaveze. Međutim, pravo na izvršenje pravosnažnih i izvršnih presuda čini sastavni dio prava na pravično suđenje. Postoji izgrađena praksa Ustavnog suda o tome da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine).
  • 25.
    U konkretnom slučaju vođen je izvršni postupak pred nadležnim sudom i donesena konačna odluka kojom je izvršni postupak obustavljen i ukinute sve provedene izvršne radnje. Apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno izvedenim zaključcima suda, koji je logičkim tumačenjem prava mogao izvesti zaključak da tražena prava iz radnog odnosa treba uspostaviti od dana kad su joj nezakonito oduzeta, dakle 1992. godine, a ne od dana povratka na posao.
  • 26.
    Izvršenje pravosnažne i izvršne presude od odlučne je važnosti za ostvarivanje apelanticinog prava iz radnog odnosa, koje je građansko pravo. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, te će ispitati je li donošenjem pobijanih rješenja povrijeđeno apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje.
  • 27.
    U konkretnom slučaju, sporno pitanje je jesu li apelantici u izvršnoj ispravi prava iz radnog odnosa priznata retroaktivno ili od trenutka povratka na posao.
  • 28.
    Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim u slučajevima u kojima odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01 "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). Iako se Ustavni sud neće upuštati u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja ili ocjenu načina na koji su tumačili zakon redovni sudovi, ipak će ispitati krši li primjena relevantnih zakonskih odredbi apelanticino pravo na pravičan postupak, garantiran Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
  • 29.
    Apelanticino građansko pravo na rad i priznanje prava iz radnog odnosa utvrđeno je pravosnažnom sudskom odlukom u parničnom postupku, na osnovu zahtjeva kojeg je sama postavila. Sud u parničnom postupku odluku donosi u granicama postavljenog zahtjeva, a njime je traženo da se utvrdi da apelantici kod tuženog nije prestao radni odnos i uspostavljena je obaveza za tuženog da apelanticu vrati na posao i uspostavi joj sva prava iz radnog odnosa. Apelantica svoj zahtjev nije opredijelila tako da je tačno odredila koja prava zahtijeva i od kojeg datuma, već je istakla da joj se priznaju sva prava iz radnog odnosa ne navodeći od kada. Tek je u izvršnom postupku definisala obim tih prava, uz zahtjev da joj se retroaktivno priznaju, počevši od 1992. godine do povratka na posao, smatrajući da je to sud mogao i sam zaključiti, širim tumačenjem prava. Sud je u postupku izvršenja, međutim, utvrdio da prijedlog za izvršenje nije identičan s izvršnim naslovom, zbog čega je ukinuo do tad provedene izvršne radnje i postupak obustavio, nalazeći da prijedlog za izvršenje ne ispunjava kriterije iz člana 36. stav 1. i člana 39. stav 1. Zakona o izvršnom postupku.
  • 30.
    Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporenih rješenja može zaključiti da sadrže sve razloge koje je sud smatrao potrebnim i bitnim da bi mogao donijeti odluku. Ustavni sud je utvrdio da u postupanjima suda nije došlo do zloupotrebe ili proizvoljne primjene materijalnog prava, niti da su postojali drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Naprotiv, sudovi su svoje odluke zasnovali na pozitivno-pravnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme donošenja pobijanih rješenja. Tumačenje tih propisa, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelanticinih ustavnih prava.
  • 31.
    Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Nediskriminacija

  • 32.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 33.
    Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi je li se prema apelantici postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
  • 34.
    Apelantica nije u apelaciji navela niti jednu činjenicu, niti dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije. Stoga, Ustavni sud je navode o kršenju prava na zabranu diskriminacije ocijenio paušalnim.
  • 35.
    Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 36.
    Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporenih rješenja može zaključiti da sadrže sve razloge koje je sud smatrao potrebnim i bitnim da bi mogao donijeti odluku. Ustavni sud je utvrdio da u postupanjima suda nije došlo do zloupotrebe ili proizvoljne primjene materijalnog prava, niti da su postojali drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Naprotiv, sudovi su svoje odluke zasnovali na pozitivno-pravnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme donošenja pobijanih rješenja. Tumačenje tih propisa, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelanticinih ustavnih prava.
  • 37.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.